Flashback Istočno od raja

Zoran Janković, DVM
Sott.net
Ned, 29 Svi 2011 00:00 UTC

[Ovaj članak je prvi put objavljen u 13. broju SOTT-ovog časopisa The Dot Connector Magazine]

Pregledajući dostupnu literaturu koja razmatra ishranu kroz evolutivnu prizmu, neumitno nam se nameće zaključak da su ljudska bića, kada je prehrana u pitanju, još prije tisuće godina ušla u slijepu ulicu. Čak i kada bismo nekim čudom uspjeli preko noći promjeniti našu ishranu, još uvjek nam preostaje važno pitanje - jesmo li, mjenjajući našu okolinu, premašili točku bez povratka?

Većina antropologa još uvjek smatra agrikulturu za jedno od najvećih ljudskih dostignuća. No da li je to baš tako? Možemo li zanemariti sve veći broj dokaza da je prelaskom na agrarno društvo ljudska rasa u stvari počela strugati granu na kojoj sjedi?

Kako vrijeme prolazi dostupno nam je sve više informacija koje ukazuju na to da je prijelaz od lovca-sakupljača u poljoprivrednika nastupio naglo te da je bio praćen strmim padom očekivane životne dobi. Kosti pronađene u arheološkim slojevima datiranim na vrijeme nakon usvajanja poljoprivrede svjedoče o većoj učestalosti raznih bolesti kao i o manjem broju ljudi koji su dočekali poznije doba. Stoljećima nakon pronalaska poljoprivrede, ove kosti također svjedoče o znatno većem broju nasilnih smrti u usporedbi sa kostima lovaca-skupljača iz pred-agrarnog društva. U ovome svakako možemo prepoznati odjeke edenske legende o izgonu iz raja. To je ujedno i jedna od najvećih zagonetki prethistorije: Kako se poljoprivreda proširila svijetom tako nevjerovatnom brzinom?

Arheološki nalazi ukazuju da je poljoprivreda prihvaćena odjednom i neovisno, u većem broju međusobno udaljenih žarišta diljem cijelog planeta. Ovo uključuje Bliski istok, Afriku ispod Sahare, Kinu i Meksiko. Odavde se velikom brzinom proširila na ostatak planeta. Danas u svijetu opstaje tek nekolicina izoliranih i nevažnih populacijskih grupa lovaca skupljača, uglavnom na južnoj hemisferi.

Brzina kojom se poljoprivreda širila iz centara u kojima je prvobitno prihvaćena može se današnjem modernom putniku učiniti neznatnom. Ali, ako je usporedimo sa ranijim inovacijama iz prethistorije, primjetit ćemo da se poljoprivreda u stvari širila zapanjujućom brzinom. Do danas nemamo odgovarajuće objašnjenje za ovu činjenicu. Većina antropologa zadovoljava se teorijom da je nova tehnika donjela neviđenu produktivnost i kao takva je jedonstavno bila neodoljiva za naše pretke. Međutim, ova teorija se ne čini previše vjerovatnom ako uzmemo u obzir zbunjujuća svjedočanstva koja nam pružaju kosturi prvih poljoprivrednika. Studije kostiju i zubi najranijih poljoprivrednih zajednica sa Bliskog istoka pokazuju da su poljoprivrednici imali daleko slabije zdravlje (uslijed neadekvatne ishrane) od lovaca-skupljača koji su im prethodili.

© Peter Rubens

Lovci-skupljači su intimno poznavali svoju okolinu, ovo znanje je za današnjeg čovjeka uglavnom izgubljeno. (Slika: Peter Rubens (1577-1640), Dijana se vraća iz lova)

Po drugoj teoriji, brzo širenje poljoprivrede se objašnjava populacijskom eksplozijom. Ova teorija smatra da su drevni ljudi dobrovoljno odbacili relativno miran i slobodan život lovaca i umjesto njega usvojili život stalnog napora, stresa i bolesti kako bi se mogli nositi sa porastom stanovništva. Ni ova teorija nema baš puno smisla. Brojni dokazi sugeriraju da su zajednice lovaca-skupljača bile stabilne korz duži vremnski period i navode na zaključak da su tadašnji ljudi prije izuma poljoprivrede živjeli u relativno harmoničnoj ravnoteži sa svojom okolinom. Ova teorija podsjeća na dilemu ”što je starije-kokoš ili jaje?” Je li proizvodnja velikih količina hrane koje se mogu skladištiti dovela do uvećavanja populacije ili je nagli porast populacije naveo ljude da se okrenu novim načinima za osiguravanje odgovarajućih količina hrane. Postoje neke indikacije da ishrana bogata ugljikohidratima utječe na povećanje učestalosti ovulacije kod žena, tj. plodnosti tako da se čini vjerovatnije da je prelaz na ovaj tip ishrane koji je bio rezlutat kultivacije žitarica doveo do populacijske eksplozije.

Vjerovatno će proći još puno vremena prije nego što riješimo ovu misteriju. U međuvremenu, možemo se pozabaviti posljedicama koje je ovaj nagli i nadasve čudan preokret u prethistrijskom društvu ostavio na današnjeg čovjeka. Jer upravo na ovom raskršću, usvajanjem agrikulture, pojavile su se bolesti koje muče današnjeg čovjeka zajedno sa uništavanjem okoline. Možemo li reći da je ovo bila točka bez povratka, na kojoj smo se iz evolucije prestrojili u degradaciju?

Adamov klas pšenice

Prema staroj Sufističkoj priči, Eva Adamu nije ponudila jabuku, nego klas žita. Ovo naručito ima smisla ako uzmemo u obzir sve promjene koje je kultiviranje žitarica nametnulo ljudskom društvu. Ljudi su dugo vremena skupljali divlju pšenicu, a sa razvojem poljoprivrede počeli su se uplitati i u njenu genetiku. Počeli su je mjenjati, povećavati joj produktivnost, i činiti je otpornijom na surovije klimatske uslove kako se populacija poljoprivrednika širila ka sjeverozapadu iz svoje prvobitne domovine, takozvanog Plodnog polumjeseca na današnjem Bliskom istoku.

Činjenica je da je današnja pšenica koja se koristi za ishranu ljudi - smrtonosna. Ona ubija brzo u slučaju preosjetljivosti na gluten, ili sporo ako ste nešto otporniji. Zasigurno bi i dan danas znali vrlo malo o ovim negativnim efektima glutena na ljudsko zdravlje, da nije preosjetljivih pojedinaca koji na gluten reagiraju burnim alergijskim reakcijama, a krivica bi se i dalje svaljivala na uobičajene sumnjivce - duhan ili povećan unos životinjske masti.

Iz dostupnih arheoloških dokaza teško je zaključiti da li je ova divlja pšenica zaista bila u tolikoj mjeri zastupljena u u jelovniku lovaca skupljača, kao što nas u to pobornici agrikulture nastoje uvjeriti. Čak i da je ova pretpostavka točna, prvobitna divlja pšenica sadržala je svega 4-5% glutena u svom proteinskom djelu, a možda i manje. Nadalje, nije bila osnovna hrana lovaca skupljača nego najvjerovatnije povremeni izvor energije kada bi lov bio neuspješan i nije bilo ničeg drugog za jelo. U usporedbi sa prvobitnom divljom pšenicom, današnja pšenica je monstruozni mutant nastao križanjem različitih biljki a čak 55% od njenog proteinskog sastava čini gluten.

Uz ove takozvane glijadine koji čine familiju glutenskih proteina, današnja pšenica također sadrži lektine, najpoznatiji je takozvani WGA (wheat germ agglutinin), koji čine prirodni obrambeni mehanizam biljke. U prirodi sve teži ka ravnoteži: baš kao i životinje ni biljke ne žele biti pojedene. Glijadini i WGA ne mogu se uništiti kuhanjem i danas znamo da uzrokoju brojne autoimune bolesti te degenerativne procese u ljudskom organizmu.

Što su Adamovi sinovi više nastojali iskoristiti pšenicu to je ona postajala smrtonosnija. Drugim riječima ”kruh naš svagdašnji” postao je naš ”otrov svagdašnji”.

© Stanza della Segnatura

Iako zabranjeno voće nije nigdje u Bibliji točno opisano, krišćani smatraju da je Eva Adamu ponudila jabuku. Bezimeno Edensko voće vjerovatno je postalo jabuka pod utjecajem grčkog mita o zlatnim jabukama. (Freska: Raphael - 'Adam i Eva' )

Ako ovome dodamo činjenicu da gluten izaziva upalne procese u nervnom tkivu mozga, do te mjere da ima utjecaja na ponašanje i rasuđivanje, možemo razumjeti koliko ovaj otrov uništava ne samo naša tjela nego i naše odnose sa drugim ljudima.

Uz ove zdravstvene efekte svakako moramo uočiti i vrlo interesantan socijalni aspekt cijele priče o pšenici. Naime, po svemu sudeći, kultivacija pšenice izazvala je početak, dotad neviđene ”Ere nasilja” u ljudskom društvu.

Jako je interesantna korelacija između širenja agrikulture (uglavnom kultivacije pšenice) od Bliskog istoka ka raznim djelovima Europe od otprilike 9,500 do 5,000 godina unazad, sa uzorkom genetskih varijacija po Europskom kontinentu. Ova korelacija sugerira da su se poljoprivrednici mješali sa lokalnim populacijama lovaca-skupljača kako su osvajali Europu brzinom od 1 kilometra na godinu dana u periodu od 4 tisuće godina. Primjerice Baskijci imaju znatno drukčiju genetsku sliku od ostatka Europljana što vjerovatno ukazuje na to da su se duže odupirali miješanju sa migrirajućim grupama poljoprivrednika sa istoka (iako je ipak došlo do znatnog miješanja dviju grupa).

Izgleda da ovo opovrgava teoriju da se poljoprivrednički način života širio poglavito ”kulturološkom imitacijom” gdje su lovci-skupljači jednostavno imitirali ”bolje” načine svojih uspješnih susjeda. Sasvim suprotno, poljoprivredni načini širili su se migracijom - ljudi su migrirali zajedno sa svojom tehnologijom. Ovo nije isključivo Europski fenomen i može se primjetiti i u drugim slučajevima širenja poljoprivrede koji su dosad proučavani, kao na primjer širenje od Meksika prema jugu ka Andima, ili Bantu ekspanzija ka jugu i istoku Afrike koja je započela prije otprilike 3,000 godina.

Iako iz ovih podataka možemo zaključiti da migrirajući poljoprivrednici nisu jednostavno masakrirali sve zajednice lovaca-skupljača koje su im se našle na putu, niti su ih samo izbacili sa njihove zemlje, oni su se jednostavno mješali sa zatečenim ženama dok su muškarce upregli kao robovsku radnu snagu.

Lovci-skupljači koji su dotad živjeli u harmoniji sa svojom okolinom nikad nisu imali potrebu da uspostavljaju velike utvrđene zajednice. Međutim onog momenta kad je pšenica prisilila ljude na znatno statičniji život, više se nisu mogli osloniti na uobičajenu taktiku skrivanja i traženja kada bi bili suočeni sa neprijateljima. Velike grupe pružaju svojim članovima daleko veću sigurnost nego male razbacane grupe. A ako uložite vrijeme, napor i resurse u svoju obranu, uz to što ćete se osjećati sigurno, neumitno ćete učiniti svoje susjede da se osjećaju manje sigurno. Možda se baš u ovome krije objašnjenje glavnih pokretačkih sila modernog društva i njegove tendencije ka brutalnom ekspanzionizmu masivnih razmjera?

Konačno, kada uzmemo u obzir štetu koja je nanijeta okolini kroz uništavanje šuma i osiromašivanje tla kroz period od nekoliko tisuća godina, jasno možemo vidjeti da je uzgajanje pšenice jednako kušanju zabranjenog voća sa drveta (ne)znanja.

Biljka koja nikad nije postojala

Većina antropologa slaže se da je kultivacija kukuruza odgovorna za transformaciju američkih domordačkih plemena od nomadskih u agrarna društva. Danas je kukuruz vjerovatno jedina hrana koja simbolizira obje Amerike. Međutim, kukuruz, barem onakav kakvog ga znamo danas, je ljudski izum. Ne postoji u divljoj formi u prirodi i jedino je zrno koje nema mogućnost samoodržanja. Pšenica na primjer, rađa sjemenke koje će ako padnu na tlo isklijati u novo žito. Kukurz to nije u stanju i da bi preživio potreban mu je čovjek kako bi mu pomogao da isklija prije nego što može rasti iz zemlje. U suprotnom prestao bi postojati. Sa metafizičke točke gledišta, moćemo reći da kukuruz predstavlja entropiju, ćorsokak. Ipak, uz našu pomoć, ova ”nepostojeća biljka” tiho je osvojila cijelu planetu.

Brojni istraživači smatraju da biljka teosinte ne može biti predak kukuruza ako se uzmu u obzir razlike u strukturalnoj organizaciji ove dvije biljke.

Među naučnicima je uvriježeno mišljenje da su ljudi iz središnjeg Meksika usavršili kukuruz prije otprilike 7 tisuća godina. Obično se smatra da su ovo postigli genetskom modifikacijom divlje trave pod imenom Teosinte, koja nije ni nalik današnjem kukuruzu. Ova teorija je široko prihvaćena iako ju je teško dokazati.

Prema mitologiji drevnih Asteka, kukuruz je u naš svijet donio Quetzalcoatl iz sazviježđa koje je danas poznato kao Plejade. U Americi prije Kolumba uzgoj kukuruza često je bio isprepleten sa okrutnim ljudskim žrtvama kako bi se zadovoljio Centeotl - bog kukuruza. Stoljećima nakon što su Srednje Američke civilizacije propale, bog kukuruza i dalje uzima danak u ljudskim životima, samo ovaj put na suptilniji način.

Od samog početka kultivacije kukuruza, gdje god je ova biljka usvojena pojavila bi se i pelagra. Ovo je oboljenje izazvano nedostatkom vitamina B3. Medicinski izvori tvrde da do ovoga dolazi jer je je ovaj vitamin koji se još naziva i nijacin, zatvoren u kukuruznom zrnu i nedostupan za absorpciju. To je sigurno istina, ali jesu li ovi ljudi usitinu jeli samo kukuruz i ništa drugo?

Kada uzmemo u obizir ono što danas znamo o glutenu, kazeinu, soji i proteinima iz kukuruza, jasno nam je da su ovakvi nutritivni deficiti u stvari rezultat oštećenja crijevnog zida koje onemogućujue apsorpciju kalcija, željeza, joda, vitamina B kompleksa (uključujući nijacin), vitamina C, kao i brojnih mikroelemenata (npr. cinka, magnezija, mangana itd.) Kao i u slučaju pšenice, ovakva oštećenja koja prouzrokuje konzumiranje kukuruza postanu očevidna u mladoj dobi kod preosjetljivih pojedinaca. U slučaju manje osjetljivih osoba, proces se odvija sporije a degenerativni procesi i bolesti uzrokovani pogrešnom ishranom objašnjavaju se starenjem organizma.

Uzgoj kukuruza brzo je promjenio američke pejzaže a odatle se proširio na Afriku i Aziju. U Europu je kukuruz ušao preko Balkana zahvaljujući Turcima krajem 19. stoljeća.

Kukuruz i danas osvaja nove teritorije i ovaj trend će se sigurno nastaviti u budućim godinama kako razne zemlje budu pratile Obaminu politiku koja daje subvencije za proizvodnju etanol alkoholnog goriva koje se dobija od kukuruza. Da i ne spominjemo Monsantova osvajanja novog teritorija njihovim genetski modificiranim kukuruzom.

Leguminozni kradljivac djetinjstva

Smatra se da se soja prvi put počela kultivirati u Kini i da se tek u 7. stoljeću N.E. počela širiti u ostale Azijske zemlje. Na ostatak svijeta proširila se puno kasnije.

Predak domaćeg goveda Tur (Bos primigenius)

Ovaj leguminozni pljačkaš zdravlja bio je u stvari donedavno nepoznat većem dijelu svijeta i uzgajan je u jednom izoliranom području kao nejestiva biljka. Koristio se za rotaciju usjeva jer soja dodaje tlu dušik. A onda je jednog dana netko u Kini odlučio eksperimentirati i probati može li se soja jesti. Brzo su zatim naučili da se soja bolje tolerira kad je fermentirana, baš kao što su naši preci isto ustanovili za mlijeko praveći jogurt ili kefir. Interesanto je da su riža i vina od riže postali lijek za štetne efekte soje kao najnovije kulinarske kreacije, baš kao što su Talijani naučili da konzumacija vina, masnog mesa, maslinovog ulja te octa štiti od nihove strasti prema tjesteninama. U stvari ove masti i ulja koje Talijani konzumiraju kao predjelo, štite crijevne resice od prijanjanja glutena ( koji obično stiže u obliku tjestenine u glavnom jelu) dok zatim ocat i vino speru ono što nije prionulo uz crijevni zid.

SAD su danas najveći proizvođač sojinog zrna, a slijede Južno američke zemlje. Mediji i New Age prodavaonice zdrave hrane propagiraju soju kao čudotvornu hranu koja će nas učiniti zdravijim i mlađim. Na žalost, istina je sasvim suprotna. Soja je puna takozvanih anti-nutrijenata uključujući lektine i visok nivo izoflavona. Azijski narodi kojima je soja glavna namirnica u prehrani mozda zaista imaju manji postotak srčanih oboljenja vjerovatno zbog toga što ne konzumiraju pšenicu i mliječne proizvode, ali zato vode kada je u pitanju učestalost raka želuca. K tome, soja je vjerovatno kriva i za skraćivanje djetinstva kod ženskog dijela populacije. Ona sadrži biljne estrogene (fito-estrogene) koji oponašaju estrogen vezujući se za receptore koji su namjenjeni ljudskom estrogenu i tako mjenja izgled i hormonsku ravnotežu naše djece.

Na žalost još uvijek veliki broj kako doktora tako i potrošača uopće nije svjestan koliko je danas nauka na prodaju. Objavljene studije često iskrivljavaju činjenice a većina akademskih medicinskih publikacija je korumpirana novcem iz farmaceutske industrije. Vlade svojim zakonima najčešće štite indiustriju a ne potrošače. Medicinski istraživači su ovih dana sve više na prodaju, a israživački rad za koji je nekad osnovna motivacija vila radoznalost, danas je oruđe za promociju proizvoda. Da li je to i dalje evolucija? Više se čini kao degeneracija u punom zamahu.

Mit o zdravom mlijeku

Ljudi iz paleolitskog doba nikad nisu pili mlijeko. Tur (Bos primigenius) - divlji predak domaćeg goveda, nekad je obitavao na velikom prostoru od Azije do Europe i sjeverne Afrike. Uglavnom se smatra da je Tur prvi put pripitomljen prije desetak tisuća godina negdje na području Plodnog polumjeseca na Bliskom istoku. Od Tura su nastala dva osnovna tipa domaćeg goveda: grbavo Zebu govedo (Bos indicus) i Europsko domaće govedo (Bos taurus). Neki naučnici smatraju da se domaće govedo proširilo iz Plodnog polumjeseca u Europu i Aziju dok drugi misle da je Azijska stoka nastala zasebnim pripitomljavanjem koje se dogodilo na području Indije i Pakistana.

Genetički izmanipulirana mašina za proizvodnju mlijeka

Bilo kako bilo, moćni Tur danas je reduciran na genetskog mutanta za sekreciju mlijeka koji se svakodnevno zlostavlja.

Analizom ostataka masti na iskopinama keramike, naučnici su otkrili da su neolitički farmeri u Britaniji i sjevernoj Europi vjerovatno bili prvi ljudi koji su počeli musti krave još prije 6 tisuća godina. Ako je vjerovati naučnicima, sposobnost za probavu mlijeka kod ljudi se postupno razvila između 5,000. i 4,000. godine p.n.e. i to širenjem mutacije koja je uvjetovala nastavak proizvodnje enzima laktaze kod ljudi i nakon što prestanu sisati majčino mlijeko. Ukoliko je ovo datiranje točno ovo se dogodilo puno prije uspona ostalih civilizacija koje konzumiraju mlijeko - na Bliskom istoku, u Indiji i sjevernoj Africi.

Ne možemo sa sigurnošću tvrditi što je nagnalo ljude da počnu piti kravlje mlijeko. To je svakako veoma čudan običaj sa biološke točke gledišta. Pomisao o kunzumaciji mlijeka od bilo koje druge životinje osim domaće stoke još uvjek izaziva gađenje kod većine današnjih ljudi. Ovo bi moglo indicirati da se ukus za kravlje mlijeko razvio naglo u jednom povjesnom trenutku, zbog neke nužnosti kao npr. oskudica u okolini, a onda su ljudi kondicionirani tijekom milenija.

Kao i kad su u pitanju druge štetne namirnice, zvanične preporuke za ishranu ignoriraju neke vrlo zabrinjavajuće činjenice o mlijeku. Kravlje mlijeko sadrži 80-86% glikoproteina koji se zove kazein (od kojeg je 39% takozvana alfa S-1 varijanta). Ova varijanta kazeina je takoreći zli brat blizanac gore spomenutog glutena iz pšenice i već je odavno dokazana njegova uloga u brojnim auto imunim bolestima. Uz to, dokazana je veza između hormona koji se mogu naći u mlijeku i preranog puberteta kod djevojčica. Većina toksina koji uđu u tijelo ženskih sisavaca izlučuje se putem mlliječne žlijezde. Mliječne krave su u pravilu na neoodgovarajućoj prehrani koja je puna pesticida i drugih toksina i sve ovo završi u mlijeku. Većina mliječnih krava ne doživi više od 4 godine iako je njihov normalni životni vijek u prosijeku 25 godina. Zašto bi onda bilo tko želio piti mlijeko od takvih životinja?!

Unatoč svemu ovome mlijeko nam se i dalje prodaje kao ” prirodni eliksir snage” a jedna čaša mlijeka dnevno preporučuje se kao jedini zadovoljavajući izvor kalcija dostupan modernom čovjeku. Odakle su onda lovci-skupljači dobijali svoj kalcij kad nije bilo mliječnih farmi i propagandnih akcija za prodaju mlijeka.

© Google Images

Super govedo: Genetski inžinjering na djelu. Super mišićavi bik dobijen supresijom miostatina. Trenutno se radi na supresiji ovog gena kod ljudi.

Imamo dosta direktnih i indirektnih dokaza koji podržavaju hipotezu da je rani čovjek unosio u organizam zadovoljavajuću količinu kalcija. Arheološki nalazi potvrđuju da su lovci-skupljači koji su živjeli prije odomaćivanja poljoprivrede, imali jake kosture i da nisu u konstituciji ništa zaostajali za modernim čovjekom, ako nisu bili i superiorniji. Pažljivom analizom hrane koja je bila dostupna ovim ranim lovcima-skupljačima može se zaključiti da su dnevno unosili u organizam i više od 1,800 mg kalcija. U fiziologiji današnjih ljudi može se nači i indirektni dokaz da je ishrana naših dalekih predaka bila bogata u kalciju a siromašna u natriju (soli): apsorpcija i skladištenje kalcija je vrlo nefikasno za razliku od soli, tj. natrija koja naša crijeva apsorbiraju u potpunosti.

Jeli povratak u raj moguć? Kako se vratiti istinskoj paleolitskoj prehrani?

Nažalost, čini se da je ovo danas prilično nemoguće. Naše prirodno okruženje je u tolikoj mjeri izmjenjeno da nas ne bi bilo u stanju izdržavati onako kako je izdržavalo naše pretke. A učestali porast ekoloških i prirodnih katastrofa svakako ne ide u našu korist.

Sa evolucione točke gledišta, čini se da je naš planet zreo za uništenje. Izgleda da smo dostigli kritičnu masu koja je prevagnula ka entropiji već odavno. Pa ipak, ovakva sumorna realnost ne bi nas trebala obeshrabriti da pokušamo reorganizirati naš način prehrane i osloboditi svoja tijela od raznih toksina koliko god je to moguće. Za one koji žive u urbanim centrima, ili jedva sastavljaju kraj sa krajem ovo može biti jako težak zadatak.

Većina životinjskih proteina i masti u ishrani prosječnog zapadnjaka danas potječe od stoke, peradi ili ribe koje se hrane koncentratima. Nema baš previše smisla izbjegavati žitarice u našoj hrani ukoliko jedemo velike količine mesa od životinja na takvoj ishrani.

Veterinar John B. Symes skovao je frazu ”sekundarna osjetljivost na određenu hranu” kako bi opisao situaciju u kojoj osoba koja je osjetljiva na određene namirnice i dalje pokazuje iste simptome iako izbjegava takve namirnice ali jede meso životinja koje se hrane glutenskim žitaricama (pšenica, ječam, raž), sojom, kukuruzom, te mliječnim proizvodima.

Pored svega ovoga tu je i problem sa masnim kiselinama. Meso životinja koje jedu isključivo zelene biljke sadrži visoke količine omega-3 masnih kiselina. Suprotno tome životinje na ishrani koncentratima, što je danas uglavnom svo meso osim janjetine, imaju visoke nivoe omega-6 masnih kiselina. U pravilu bismo morali unositi kroz ishranu otrpilike jednake količine omega-3 i omega-6 masti ili u najgorem slučaju nikad više od duplo omega-6 masnih kiselina u odnosu na omega-3 masne kiseline. Međutim kod većine ljudi na zapadu unos omega-6 masti danas je 20 puta veći od unosa omega-3 masti. Ovo vodi ka raznim degenerativnim oboljenjima.

U prošlosti, sva govedina dobijala se od stoke na paši. Danas međutim, bilo u razvijenim ili siromašnim zemljama, sva govedina dolazi iz intenzivnog uzgoja. Prije 75 godina, stoka se klala sa 4 do 5 godina starosti. Danas je uobičajeno doba za klanje od 14 do 16 mjeseci. Ukoliko ćemo tele hraniti samo travom, nemoguće je dostići masu od 550 kg za samo godinu dana. Zato se moderna telad tovi nevjerovatnim količinama kukuruza i drugih koncentrata, proteinskih hraniva, antibiotika te drugih supstanci uključujući i hormone za rast.

Dakle možemo vidjeti da je nabavka namirnica životinjskog porijekla koje sadrže masti odgovarajućeg kavaliteta, kao što je meso stoke sa paše ili peradi iz domaćeg uzgoja, iako sve teža danas, od neprocjenjive važnosti ako želimo izbjeći omču koju nam je poljoprivreda stavila oko vrata.

Jedina nada koja preostaje je da ćemo u godinama koje dolaze vidjeti sve više inicijativa za udaljavanje od industrijalizacije i za uspostavljanje zajednica koje su zasnovane na istinskim ljudskim vrijednostima. Ovakve zajednice ne samo da bi mogle iscijeliti degeneriranog modernog čovjeka već bi uz to mogle iscijeliti njegovu okolinu. Pitanje je međutim, jeli nam ostalo dovoljno vremena da pokušamo povratiti raj iz kojeg smo sami sebe nekad izgnali.

Izvori:

1. Food and Western Disease by Staffan Lindeberg MD
2. Warfare and the Multiple Adoption of Agriculture after the Last Ice Age by Paul Seabright, IDEI, University of Toulouse & CEPR
3. John B. Symes, D.V.M., Dogtorj.com
4. Exercise and Sport Science by William E. Garrett, Donald T. Kirkendall
5. "The Secret History of Milk: The Truth about Nature's Miracle Food," an interview with Ron Schmid, M.D.
6. "Population structure, infant transport and infanticide among Pleistocene and modern hunter-gatherers," Woodrow W. Denham, Journal of Antopological Research, Vol. 30, No.3.
7. Kemijske i fizikalne opasnosti u hrani, Hrvatska agencija za hranu (HAH)