venn diagram
Uvođenje reda u kognitivne pristranosti prirodnog ljudskog svjetonazora

Ponerologija govori o tome kako ljudska priroda krene po zlu. Kao grube kategorije, Lobaczewski dijeli čovječanstvo u dvije široke skupine: normalne (oko 90% populacije) i ponerogene/psihopatološke (10%, manje više).1 Naravno, granice između njih dvije su nejasne, gdje jedna neprimjetno prelazi u drugu, sve dok razlika ne postane toliko očita da vidimo zašto uopće imamo te kategorije.2 Ovo je područje opasnih poremećaja osobnosti — visoko nasljednih konstelacija kognitivno-afektivne-bihevioralne disfunkcije.

Ali ova objava neće biti o tih 10%. Baviti će se problemima 90%-ne skupine: osobine normalnog čovječanstva koje, kada su izvan kontrole, prelaze u psihopatologiju i koje doprinose ponerogenezi. Lobaczewski navodi nekoliko od ovih problematičnih područja: "egoizam prirodnog svjetonazora", konverzivno/disocijativno razmišljanje i moraliziranje o psihobiologiji.3

U bilješkama Političke ponerologije ukazao sam na poveznicu između onoga što Lobaczewski naziva konverzivnim razmišljanjem i onoga što nazivamo kognitivnim pristranostima. Zanimljiv rad objavljen je ranije ove godine koji tu vezu čini još jasnijom: "Toward Parsimony in Bias Research: A Proposed Common Framework of Belief-Consistent Information Processing for a Set of Biases,", autora Aileen Oeberst i Rolanda Imhoffa. Evo sažetka:
Jedan od bitnih uvida iz psiholoških istraživanja jest da je obrada informacija kod ljudi često pristrana. Do sada je identificiran i empirijski dokazan niz različitih pristranosti. Međutim, nažalost, te su pristranosti često ispitivane u odvojenim linijama istraživanja, čime se onemogućuje prepoznavanje zajedničkih načela. Ovdje tvrdimo da se nekoliko — za sada uglavnom nepovezanih — pristranosti (npr. pristranost slijepe pjege, pristranost neprijateljskih medija, egocentrična/etnocentrična pristranost, pristranost ishoda) može povezati s kombinacijom temeljnog prethodnog uvjerenja i ljudske sklonosti ka obradi informacija koja je dosljedna uvjerenju. Ono što se razlikuje između različitih pristranosti u biti je specifično uvjerenje koje usmjerava obradu informacija. Što je još važnije, predlažemo da različite pristranosti čak dijele isto temeljno uvjerenje i razlikuju se samo u specifičnom ishodu obrade informacija koje se procjenjuje (tj. zavisna varijabla), čime se dotičemo različitih manifestacija iste latentne obrade informacija. Drugim riječima, za raspravu predlažemo model koji je dovoljan da objasni nekoliko različitih pristranosti. Stoga predlažemo štedljiviji pristup u usporedbi s trenutnim teorijskim objašnjenjima ovih pristranosti. Također stvaramo nove hipoteze koje izravno slijede iz integrativne prirode naše perspektive.
Drugim riječima, ljudi imaju "sustavnu tendenciju obradi informacija u skladu s uvjerenjima" (npr. pristranost potvrde), a kada se to kombinira s određenim uvjerenjima, dobivamo brojne pristranosti. Ili, jezikom Lobaczewskog, pristranosti se mogu shvatiti kao kombinacija prirodnog svjetonazora i konverzivnog razmišljanja, što sve zajedno doprinosi egoizmu prirodnog svjetonazora. Evo kako autori opisuju ovaj egoizam:

Ukratko, čini se da je obrada informacija u skladu s uvjerenjima temeljno načelo u ljudskoj obradi informacija koje nije samo sveprisutno ... nego i conditio humana. ... obrada informacija u skladu s uvjerenjima odvija se čak i kada ljudi nisu motivirani potvrditi svoje uvjerenje. Nadalje, obrada informacija u skladu s uvjerenjima je prisutna čak i kada su ljudi motivirani da budu nepristrani..., ili barem kad se žele doimati nepristrano. ... čak i kada se prosudba ili zadatak odnosi na drugu osobu, ljudi polaze od vlastitog proživljenog iskustva i projiciraju ga - barem djelomično - i na druge ...

Uzevši to zajedno, čini se da brojne pristranosti proizlaze iz toga što ljudi uzimaju — automatski — svoju vlastitu fenomenologiju kao referencu pri obradi informacija ... Drugim riječima, čini se da ljudi — implicitno ili eksplicitno — smatraju vlastito iskustvo razumnom polaznom točkom kada dolazi do prosudbi o drugima i ne uspijevaju se dovoljno prilagoditi. Ovako je Lobaczewski opisao egoizam prirodnog svjetonazora:
...često se susrećemo s razumnim ljudima obdarenim dobro razvijenim prirodnim svjetonazorom u pogledu psiholoških, društvenih i moralnih aspekata, često oplemenjen kroz književne utjecaje, religijska razmatranja i filozofska promišljanja. Takve osobe imaju izraženu sklonost precjenjivanju vrijednosti svog svjetonazora, ponašajući se kao da je on objektivna osnova za prosuđivanje drugih ljudi. Ne uzimaju u obzir činjenicu da takav sustav poimanja ljudskih stvari može biti i pogrešan, jer je nedovoljno objektivan. (Politička ponerologija, str. 21)
U kontekstu ponerologije, ljudi uzimaju vlastiti referentni okvir - koji obično automatski ne uključuje mnogo, ako uopće sadrži informacije o psihopatologiji - i pretpostavljaju da je to zlatni standard za razumijevanje svijeta općenito, a posebno ponerogenih fenomena. Zatvarajući se od ponerološkog shvaćanja, zatvaraju se od učinkovitih sredstava za suočavanje sa zlom u svom životu i u svijetu općenito.

Sada, evo kako autori rada grupiraju neke uobičajene pristranosti i temeljna uvjerenja koja ih inspiriraju:
bias and belief table ponerology
Uvjerenja u lijevom stupcu su solidan sažetak "prirodnog svjetonazora": "moje iskustvo je razumna referenca, ja ispravno procjenjujem svijet, ja sam dobar, moja grupa je razumna referenca, moja grupa je dobra, atributi ljudi (a ne kontekst) oblikuju ishode".

Međutim, to ne znači da je naša spoznaja fundamentalno i nepopravljivo manjkava. Postoji argument da su pristranosti i heuristike općenito u osnovi racionalne i prilagodljive. Na primjer, Oeberst i Imhoff pišu:
... tvrdilo se da se mnoge pristranosti i heuristike mogu smatrati racionalnima u kontekstu stvarnog svijeta, u kojem ljudima nedostaje potpuno znanje i imaju nesavršeno pamćenje kao i ograničene kapacitete ... U istom kontekstu, istraživači su tvrdili da neke od heuristika dovode do pristranosti uglavnom u specifičnim laboratorijskim zadacima, a rezultiraju prilično točnim prosudbama u mnogim stvarnim situacijama... Drugim riječima, zagovarali su prilagodljivost ovih heuristika, koje su uglavnom točne, dok se istraživanje usredotočuje na nekoliko (umjetnih) situacija u kojima dovode do netočnih rezultata (tj. pristranosti).
Drugim riječima, postoji mogućnost da su navedena uvjerenja korisna na neki način, možda čak i općenito, ali samo dovode do štetne pogreške (pristranosti) u određenim okolnostima. Lobaczewski ovaj fenomen naziva "paraadekvatnim" ili "paraadaptivnim" odgovorom — tendencijom koja funkcionira u cjelini, ali ne uspijeva samo u okolnostima za koje nije dizajnirana. U kontekstu ponerologije, takve okolnosti su one koje imaju veze s ponerogenim fenomenima. Na primjer, sklonost vjerovanju ili pružanju pomoći strancu može biti zdrava u većini slučajeva, ali potencijalno kobna u slučaju susreta s psihopatom.

Osim toga, sama uvjerenja mogu biti čak i opravdana, do određenog stupnja. Na primjer:
Uzevši sve zajedno, zbog niza razloga ljudi u velikoj većini smatraju da donose ispravne procjene. Bilo zato što su ispravne, ili zato što jednostavno nisu ispravljene. Takva pretjerana generalizacija temeljnog uvjerenja o donošenju ispravnih procjena mogla bi se stoga zapravo smatrati razumnom ekstrapolacijom.
U širem smislu, međutim, te pristranosti uzrokuju da pogrešno tumačimo stvarnost na određene načine. Kao što je gore rekao Lobaczewski, "takav sustav shvaćanja ljudskih stvari također može biti pogrešan, budući da je nedovoljno objektivan". To djelomično ima veze s motivacijom da se izbjegnu neugodni osjećaji. Iz rada:
... istraživanje je opetovano potvrdilo ljudsku sklonost da budu netolerantni prema dvosmislenosti i neizvjesnosti i pronašlo sklonost prema "kognitivnom zaključku" (tj. čvrsto opredjeljenje) umjesto toga ...

... u neka su uvjerenja ljudi možda već puno uložili (npr. nečija uvjerenja o optimalnom stilu roditeljstva ili o Bogu/raju...) tako da je odustajanje od tih uvjerenja psihološki iznimno skupo (npr. ideologije/politički sustavi koje netko podržava već duže vrijeme...).
Ali kao što autori primjećuju, tendencija traženja potvrdnih informacija još je temeljnija od toga:
... pojedinci imaju tendenciju skeniranja okoline u potrazi za značajkama koje su vjerojatnije pod hipotezom (tj. vjerovanjem) nego pod alternativom ("pozitivno testiranje"...). Ljudi također biraju informacije koje su u skladu s uvjerenjima umjesto informacija koje nisu u skladu s uvjerenjima ("selektivna izloženost" ili "pristranost prema kongenijalnosti"...). Skloni su krivo percipirati nove informacije, kao da potvrđuju njihova vlastita prethodna uvjerenja ("pristrana asimilacija"...; "pristranost evaluacije"...) i diskreditiraju informacije koje nisu u skladu s prijašnjim uvjerenjima ("motivirani skepticizam" ... "pristranost diskonfirmaciji" ... "stranačka pristranost"...). U isto vrijeme, ljudi su skloni držati se svojih uvjerenja usprkos suprotnim dokazima ("ustrajnost uvjerenja"...), što se pak može objasniti i nadopuniti drugim pravcima istraživanja. "Podtipiziranje", na primjer, omogućuje zadržavanje uvjerenja kategoriziranjem informacija koje nisu u skladu s uvjerenjima u dodatnu kategoriju (npr. "iznimke"...). Isto tako, primjena diferencijalnih kriterija procjene na informacije koje su dosljedne i nedosljedne prema uvjerenjima sustavno potiče "ustrajnost uvjerenja" ... Djelomično, ljudi imaju čak i jača uvjerenja nakon što se suoče s diskonfirmacijiskim dokazima ("učinak diskonfirmacije uvjerenja"...).

...obrada informacija u skladu s uvjerenjima pojavljuje se u svim fazama obrade informacija kao što su pažnja..., percepcija..., procjena informacija..., rekonstrukcija informacija..., i potraga za novim informacijama... — uključujući vlastito elicitiranje onoga što se traži ("samoispunjavajuće proročanstvo"...). Štoviše, mnoge faze (npr. evaluacija) dopuštaju primjenu različitih strategija (npr. ignoriranje, podcjenjivanje, diskreditiranje, preoblikovanje).

Kada ljudi selektivno prate ili traže informacije koje su u skladu s uvjerenjima (pozitivno testiranje, selektivna izloženost, pristranost kongenijalnosti), kada selektivno rekonstruiraju informacije koje su u skladu s uvjerenjima iz svoje memorije i kada se ponašaju na takav način da izazivaju pojavu koju su tražili za sebe (samoispunjavajuće proročanstvo), oni već pokazuju pristranost ... Ljudi su pristrani u prikupljanju novih podataka, a ti podaci se zatim obrađuju; ljudi ne ažuriraju jednostavno svoja uvjerenja na temelju informacija s kojima se (više ili manje proizvoljno) susreću u svijetu. Kao rezultat toga, ljudi će vjerojatno prikupiti pristran poduzorak informacija, što zauzvrat neće dovesti samo do pristranih prijašnjih uvjerenja, već može dovesti i do jakih uvjerenja koja se zapravo temelje na prilično malo (i potpuno homogenih) informacija. Ali postoji još više ekstremnijih načina na koje prethodna uvjerenja mogu utjecati na obradu informacija: prethodna uvjerenja mogu, na primjer, utjecati na to hoće li se neka informacija uopće smatrati informativnom za nečija uvjerenja... Kategorizacija informacija koje nisu u skladu s uvjerenjima u dodatnu klasu iznimaka (koje su implicitno neinformativne za hipotezu) je takav primjer (ili podtipiziranje...). Isto tako, diskreditacija izvora informacija lako legitimira zanemarivanje informacija (vidi pristranost diskonfirmacije). U svom najekstremnijem obliku, međutim, prethodna uvjerenja možda uopće neće biti testirana. Umjesto toga, ljudi ih mogu tretirati kao činjenice ili definitivno znanje, što može dovesti do toga da ignoriraju sve daljnje informacije ili da klasificiraju informacije koje nisu u skladu s uvjerenjima jednostavno kao lažne.
Ovo je i način na koji Lobaczewski kategorizira konverzivno razmišljanje: ono se može odvijati na različitim postupno dubljim razinama obrade informacija. Na primjer, možemo jednostavno blokirati nepotvrđujući zaključak, odabrati samo one podatke koji potvrđuju već postojeće uvjerenje (i izbrisati iz svijesti uvredljive podatke) ili zamijeniti podatke (rekonstruirati ih) u obliku koji potvrđuje uvjerenje.

Kada je naša karta stvarnosti narušena, ne možemo navigirati stvarnošću. A ako je ta karta krajolik zla koji nas okružuje, nećemo se moći učinkovito nositi s njim.

Da stvar bude gora, psihopati su toga svjesni na gotovo instinktivnoj razini. Cjeloživotno promatranje onih koji su "normalni" i njihovih slabosti čini ih iskusnim manipulatorima. Autori daju primjer jedne od ovih tendencija koje se lako iskorištava:
... kada je društvo odlučilo držati osobu zatočenom zbog potencijalne opasnosti koja iz te osobe proizlazi, nema šanse da se shvati da osoba nije opasna.
Psihopat je izvrstan klevetnik i ubojica karaktera. Napadnite prvi i smrad je gotovo nemoguće ukloniti.

Ali je li situacija bezizlazna? Lobaczewski nije tako mislio. Napisao je:
Ne postoji osoba, kojoj njena perfektna samospoznaja dopušta da ukloni sve tendencije ka konverznom razmišljanju, ali su neki ljudi relativno blizu tog stanja, dok drugi ostaju robovi ovih procesa. (str. 144)
Njegove preporuke:
Moramo istaknuti da ovdje opisani pogrešni misaoni procesi također, u pravilu, krše zakone logike s karakterističnom izdajom. Obrazovanje ljudi o umijeću ispravnog rasuđivanja stoga može služiti suprotstavljanju takvim tendencijama; ima vjekovnu tradiciju, iako se stoljećima pokazala nedovoljno učinkovitom. ... Učinkovita mjera bila bi poučavanje i načela logike i vještog otkrivanja pogrešaka u rasuđivanju — uključujući konverzivne pogreške. Širi front takvog obrazovanja treba proširiti kako bi uključio psihologiju, psihopatologiju i znanost opisanu ovdje [tj. ponerologija], u svrhu odgoja ljudi koji lako otkrivaju svaki paralogizam. (str. 145-146)
Evo što autori rada kažu o mogućim izgledima takvog obrazovanja. Slika nije tako optimistična kao što Lobaczewski misli, ali ima nade:
... znanje o specifičnoj pristranosti, dostupnost resursa (npr. vremena), kao i motivacija za promišljanje smatraju se nužnim i dovoljnim preduvjetima za učinkovito suzbijanje pristranosti prema nekim modelima ... Iako bi to moglo biti točno za logičke probleme koji sugeriraju trenutačno (ali pogrešno) rješenje sudionicima (npr. pogreške "temeljene na strategiji..."), mnoga istraživanja potvrđuju neuspjeh ljudi da isprave pristranosti čak i ako su svjesni problema, potaknuti ili motivirani da ih izbjegnu, i kad dobiju potrebnu priliku ...

... izbjegavanje pristranosti može zahtijevati poseban oblik promišljanja. Zanimljivo je da mnoga istraživanja pokazuju da postoji učinkovita strategija za smanjenje mnogih pristranosti: osporiti vlastitu trenutnu perspektivu aktivnim traženjem i generiranjem argumenata protiv nje ("razmotri ono što je suprotno"...). Ova se strategija pokazala učinkovitom za niz različitih pristranosti kao što je pristranost potvrde..., "učinak sidrenja"... i neobjektivnost naknadnog uvida ... Barem djelomično, čak se čini da je to jedina učinkovita protumjera. .. U biti, ovo je još jedan argument za opće obrazloženje ovog članka, naime da se pristranosti temelje na istom općem procesu — obradi informacija u skladu s uvjerenjima. Posljedično, nije bitna količina promišljanja, već njegov smjer. Samo ako se ljudi pozabave uvjerenjima koja usmjeravaju — i donose pristranost — njihovu obradu informacija i sustavno ih izazivaju namjernom potragom za informacijama koje nisu u skladu s uvjerenjima, trebali bismo uočiti značajno smanjenje pristranosti — ili možda čak nepristranu perspektivu. Iz perspektive našeg okvira, mi bismo stoga izveli hipotezu da bi se navedene pristranosti mogle smanjiti (ili čak eliminirati) kada bi ljudi namjerno smatrali suprotno od predloženog temeljnog uvjerenja izričitim traženjem informacija koje nisu u skladu s predloženim temeljnim uvjerenjem.
Autori završavaju svoj rad s nekim dodatnim hipotezama izvedenim iz njihovog okvira. Na primjer, oni pretpostavljaju temeljno uvjerenje (da donosimo točne procjene) koje se "može smatrati nekom vrstom 'g faktora' pristranosti". To bi rezultiralo prirodnom varijacijom, koju je gore nagovijestio Lobaczewski:
Slijedeći ovo, očekujemo da će se prirodne (npr. interindividualne) ili eksperimentalno inducirane razlike u uvjerenju o ispravnim procjenama (npr. potkopavanje [npr. gaslighting]...) odraziti ne samo u pristranostima temeljenim na ovome, već i u drugim uvjerenjima (H3).
Ovo sugerira da će potvrđivanje drugog uvjerenja također potvrditi ovo temeljno uvjerenje, u nizu konverzivne logike.
Na primjer, ljudi koji vjeruju da je njihova grupa dobra i koji se bave obradom informacija u skladu s uvjerenjima koja ih vode do zaključaka koji potvrđuju njihovo uvjerenje, istovremeno su potvrđeni u svojim uvjerenjima da prave ispravne procjene svijeta. Isto bi trebalo funkcionirati i za druge pristranosti kao što je "učinak bolji od prosjeka" ili "pristranost ishoda", na primjer. Ako vjerujem da sam bolji od prosjeka, na primjer, i naknadno se uključim u potvrdnu obradu informacija uspoređujući se s drugima koji imaju niže sposobnosti u određenom području o kojem je riječ, to bi trebalo ojačati moje uvjerenje da općenito ispravno procjenjujem svijet.
Usput, mislim da je to razlog zašto pametni ljudi mogu biti nepodnošljivi. Ne samo da su često u pravu, oni također traže situacije u kojima će to biti slučaj, čime jačaju vlastiti egoizam, koji se zatim uvlači u područja u kojima su oni potpuno u krivu. Ali budući da su ljudi, oni će se držati tih uvjerenja jednako snažno kao i onih koja su zapravo opravdana. Ovo je inteligencija "zone opasnosti".
Međutim, postoji jedna iznimka. Ako je netko bio svjestan da informacije obrađuje na pristran način i nije mogao racionalizirati ovaj postupak, pristranosti se ne bi smjele izražavati jer bi to ugrozilo nečije uvjerenje u ispravnost procjena. Drugim riječima, uvjerenje u donošenje ispravnih procjena trebalo bi ograničiti pristranosti temeljene na drugim uvjerenjima jer su ljudi prilično motivirani zadržati iluziju objektivnosti u pogledu načina na koji su izveli svoje zaključke... Dakle, postoji ograničenje motivirane obrade informacija: Ljudi trebaju moći opravdati svoje zaključke ... Kad bi ljudima bila uskraćena ta mogućnost, odnosno ako ne bi mogli opravdati svoju pristranu obradu informacija (npr. jer su svjesni svoje potencijalne pristranosti i strahuju da bi drugi mogli i toga postati svjesni), trebali bismo vidjeti pokušaje smanjenja te određene pristranosti i učinkovitog smanjenja kad bi ljudi znali kako to ispraviti (H5).
Preporučam da pročitate cijeli rad ako su vam ovi odlomci bili zanimljivi. Ima još mnogo primjera, a tko zna, samo čitanje može nas sve učiniti malo manje egoističnima.
Harrison Koehli je jedan od voditelja emisije MindMatters na SOTT radio mreži i urednik je za Red Pill Press. Bio je intervjuiran u nekoliko sjevernoameričkih radijskih emisija o svojim tekstovima o proučavanju ponerologije. Osim glazbe i knjiga, Harrison uživa u duhanu i slanini (često u isto vrijeme), a ne voli mobitele, povrće i fašiste (uključujući i komunjare).
Bilješke:
  1. Imajte na umu da pod "psihopatološki" on ne misli na stvari koje obično povezujemo s tom riječi: npr. depresija i tjeskoba. Posebno misli na ono što naziva "ponerogenim čimbenicima", a to su specifične patologije koje su najviše povezane sa zlom, npr. poremećaji osobnosti i oštećenje mozga koje deformira karakter.
  2. Na primjer, razlika između "Čovječe, glupo je učiniti nešto takvo " i "Ovaj lik je doslovno Sotona".
  3. Implicitna poruka ove posljednje (koja neće biti fokus ovog članka) je da moraliziranje treba biti rezervirano za normalne ljude; ponerogene faktore treba tretirati objektivno.