Krv iskupljenja, Carlos Quevedo
O tome postoji manje slaganja nego što biste očekivali.
Postoje tri osnovna tabora na tu temu. Najviše ima onih koji pretpostavljaju, ne razmišljajući puno o tome, da je prije dvije tisuće godina postojao neki židovski rabin, imenom Isus, prezimenom Krist, koji je lutao Bliskim istokom propovijedajući mir i ljubav, i time iritirajući lokalne vjerske i političke vlasti sve dok problem nisu riješili uz pomoć malo pravične krvave stolarije. Ovaj tabor smatra da su sve one stvari o pretvaranju vode u vino i hodanju po vodi naknadno uljepšane bajke koje su se pripovjedale od jednog lakovjernog nepismenog seljaka do drugog, dok ih na kraju nisu zapisali i formalizirali pismeniji, ali ništa manje praznovjerni svećenici. Međutim, oni smatraju da su osnovni obrisi priče više-manje točni, i, u svakom slučaju, moralne ukodirane lekcije općenito su prilično dobre, pa koga briga? Ovaj tabor obuhvaća većinu ateista i agnostika, kao i iznenađujuće veliki broj nominalnih kršćana, uglavnom oko uskrsa-božića-vjenčanja-i-sprovoda.
Ako ste u tom taboru, vjerojatno ne mislite da će vam biti stalo do ostatka ovog eseja. Pozivam vas da nastavite čitati.
Sljedeći tabor, također prilično velik, su biblijski bukvalisti. Oni inzistiraju na tome da je sve u Bibliji istinito, budući da je ona božanski nadahnuta Riječ Božja, a to sasvim sigurno uključuje sve što se nalazi u evanđeljima Novog zavjeta. Za njih je Isus Krist bio stvarna povijesna figura,1 čiji je život bio upravo onakav kakvim su ga predstavili apostoli: doslovno je rođen od majke djevice koju je oplodio sam Bog, uistinu je izgonio demone i liječio dodirom, za stvarno je plesao na vodi, pokretom ruke je napravio da se oluje same smire, bio je razapet, umro je, pokopan i ponovno je uskrsnuo. Ako ste u tom taboru, vjerojatno će vas ovaj esej jako naživcirati. Vas posebno pozivam da nastavite čitati.
Najmanji tabor su oni koji pitaju što je, ako je išta, u evanđeljima (i u ostatku Biblije, što se toga tiče) uopće istina. Oni uzimaju kao osnovnu pretpostavku da su čuda mitološka, ali to postavlja pitanje postoji li ikakva povijesna osnova za samog Isusa Krista ili je njegov lik potpuno književna kreacija. Ovaj će tabor primijetiti da, osim samih evanđelja - koja se zapravo ne mogu uzeti kao povijesni dokumenti, s obzirom na nevjerojatne događaje koji su u njima ispričani - nema vjerodostojnih povijesnih dokaza o postojanju Isusa Krista. Postoji nekoliko odlomaka u Josipu i Tacitu, naravno, ali to su očite izmišljotine s obzirom na to da su umetnuti bez rime ili razloga usred inače koherentnih narativa, i napisani su potpuno drugačijim stilovima od onih navodnih autora. U biti, u nekom trenutku u prošlosti neki redovnik je čitao stare povijesne zapise i rekao, ah sranje, ovdje nema ništa o Isusu, ljudi bi to mogli shvatiti kao razlog za sumnju! A onda je počeo vaditi pero i izmišljati podatke koji bi odgovarali modelu.
Treći tabor već nekoliko stoljeća provodi vrlo pažljivu književnu i tekstualnu analizu Novog zavjeta, uspoređujući ga s dostupnim arheološkim podacima i neovisnim povijesnim dokumentima, i zapravo nisu došli ni do kakvih čvrstih zaključaka osim da Novi zavjet nije pouzdan. Neki više-manje na kraju padnu u prvi gornji tabor. Drugi projiciraju svoje osobne ideologije u prazninu koju je otvorilo pitanje, tvrdeći da je Isus bio neka vrsta hipi gurua iz željeznog doba, ili možda revolucionarni gerilski vođa Zelota.2 Drugi još uvijek dolaze do zaključka da je Isus bio potpuno mitski, izdanak mesijanske literature koja je napredovala u Judeji stoljeće ili dva prije njegova navodnog rođenja.
Treći tabor su uglavnom ateisti. Velik dio znanosti koja je otišla u istraživanje pitanja povijesnog Isusa Krista su oni ljudi koji su željeli uništiti osnovu vjere u učenju Crkve. Drugi su započeli kao vjerni kršćani, a tijekom njihovih 'samo postavljenih pitanja' na kraju su zaključili da je sve to besmislica.
Moj stav je malo drugačiji. Mislim da je Isus gotovo sigurno bio lažan. Nisam, međutim, ateist. Krist je, vjerujem, sasvim stvaran. Ako se pitate kako to funkcionira, čitajte dalje.
Prvo, međutim, ako Isus zapravo nije postojao, imamo još jedan problem: odakle je dovraga kršćanstvo uopće došlo? Ili još preciznije, kako je postalo dominantna religija, prvo u mediteranskom bazenu kojim je vladalo Rimsko Carstvo, a kasnije u Europi? Ne bi bilo prvi put da se oko neke mitološke figure osnuje kult, no takvi se kultovi ne šire tolikom brzinom. Sada bi, svakako, mogli ukazati na Konstantinovo obraćenje, koje je u biti učinilo kršćanstvo službenom carskom vjerom; ali to je bio politički oportunistički potez, zapravo više pragmatično priznanje da je kršćanstvo već dominantno. Mogli biste također ukazati na prozelitizam, ali i druge religije to čine - u moderno doba, na primjer, imamo Mormone koji ljudima kucaju na vrata, Hare Krišne koji smetaju na ulicama sa svojim neugodnim plesom, scijentologe koji postavljaju regrutne centre i sve vrste kršćanskih sekti koje šire svoj poseban pogled na Radosnu vijest, ali dok oni stječu nekoliko obraćenika, niti jedan od njih ne može dominirati društvom iz jednostavnog razloga što ih većina ljudi smatra zamornima. Po svemu sudeći, njihovi suvremenici u 1. i 2. stoljeću imali su sličan stav prema prvim kršćanima.
Ovdje je poučna usporedba s drugim uspješnim svjetskim religijama. Islam se širio izravnim osvajanjem: obrati se ili umri. Njihov utemeljitelj bio je vojskovođa i nema nikakve misterije u tome kako je islam postao tako raširen, tako brzo.3 Budizam se proširio jednostavno zato što se njegova nihilistička doktrina može prilagoditi gotovo svakoj kulturi, a također i zato što ga je stvarno bolje zamisliti kao skup prilično učinkovitih meditacijskih tehnika nego kao doktrinu vjere po uzoru na Abrahama. Budisti zapravo ne zahtijevaju da bilo tko u bilo što vjeruje ili da slijedi određene prakse; Budistički redovnici su savršeno sretni družiti se u svojim samostanima i raditi svoj posao, ostavljajući sve ostale da nastave sa svojim životima.4 Dakle, budisti postoje uz hinduiste, taoiste, šintoiste, itd., a da to nikoga baš i ne zanima. Druge velike religije - hinduizam, taoizam, konfucijanizam - zapravo se i ne trude širiti; oni su u osnovi zbirke etnički specifičnih, prirodno razvijenih tradicionalnih duhovnih praksi, i nemaju stvarni interes u obraćenju ljudi.5 Europsko je paganstvo dijelilo tu potpunu nezainteresiranost za regrutiranje, budući da je ono također u osnovi bila prirodna, pradjedovska religija.
Dakle, je li Isus postojao, a ako nije, odakle su on i kršćanstvo došli?
Tu stupa na scenu talijanski lingvist Francesco Carotta i njegova vrlo čudna i neočekivano uvjerljiva hipoteza da je Julije Cezar bio predložak za Isusa Krista.
Da, ovaj tip. Ovo je rekonstrukcija koju je generirala umjetna inteligencija, kompozicija koja se temelji na nekoliko bista
Istina je da Gaj Julije Cezar nije baš ono što većina ljudi smatra princem mira. Popularna koncepcija o Cezaru je ta da je on bio samohvalni, opaki tiranin, koji je sam uništio Rimsku Republiku kako bi mogao stajati nad Rimom i njegovim dominionima kao car. Većina ljudi priznat će da je bio sposoban vojskovođa, pokorio je Galiju i potom je pobijedio u rimskom građanskom ratu (ukupno oko 15 godina kontinuirane kampanje), ali njegova prerana smrt od ruke zavjerenika nije bila nimalo nalik na tragediju - sasvim suprotno, sic semper tyrannus [tako je uvijek s tiranima, op.prev.], kako se vjeruje da je rekao Brut.
Prosječni Rimljanin nije tako vidio stvari.
Vidite, tu sliku koju imate o Cezaru kao neprijatelju demokracije dali su vam ljudi koji su ga prezirali, ponajviše onaj podli crv Ciceron - kukavica, oportunistička lasica gospodara sirotinjske četvrti, čija se cijela karijera sastojala od trgovine utjecajem, vršio je iznude i pisao bombastična pisma pokušavajući se prikazati kao neka vrsta sofisticiranog intelektualca za razliku od arogantnog hvalisavca kakav je zapravo bio. Ciceron je na više načina bio predstavnik vladajuće patricijske klase. Bili su to ljudi koji su se pretvarali da su uzori republikanske vrline, ali nisu imali apsolutno nikakav problem oduzeti prosječnom Rimljaninu njihove zemlje kako bi ju dodali svojim već golemim latifundijama - ogromnim plantažama koje su obrađivali robovi. Poslali bi ljude u rat da se godinama bore u legijama, kako bi mogli opljačkati osvojene gradove i dovesti kući još više robova za svoje latifundije, da kada bi se veterani vratili, našli bi da su njihove žene i djeca bili protjerani sa zemlje koja je generacijama pripadala njihovim obiteljima, u dugovima do grla zahvaljujući složenim kamatama i da preživljavanju u pretrpanim, prljavim stanovima u gradu.
Ciceron: fizionomija kojoj možete vjerovati
Ciceron i dr. nisu mrzili Cezara jer je bio neprijatelj demokracije.
Nisu ga mrzili jer je bio samodopadni tiranin.
Mrzili su ga jer je zastupao i predstavljao sve ono što oni nisu. Samo njegovo postojanje činilo je da izgledaju podlo i bijedno za razliku od njega.
Vidite, ljudi su voljeli Cezara, jer je Cezar bio njihov neumorni zagovornik. Od samog početka svoje karijere bio je izdajica svog društvenog staleža: unatoč tome što je bio plemićkog podrijetla, svrstao se uz populare protiv patricijskih optimata, prvo raspravljajući o pravnim izazovima protiv korumpiranih namjesnika, kasnije, nakon što je izabran za konzula, snažno gurajući zemljišne reforme koje bi koristile običnom narodu na račun bogate aristokracije.
Cezar je također bio okorjeli trol. Kao konzul toliko je ponizio svog sukonzulskog kolegu, optimata Bibula,6 da se ovaj skrivao od srama do kraja (i veći dio) svog mandata, izdajući slabašne proglase koji su jednostavno ignorirani. Bibul je pokušao blokirati Cezarove zemljišne reforme nekom vjerskom preprekom, na što je Cezar odgovorio premlaćivanjem Bibulovih ljudi i bacanjem kante govana na njegovu glavu. Tijekom Katilinine urote, Katon je optužio Cezara da je primio poruke od zavjerenika; budući da su potonji bili osuđeni za izdaju i osuđeni na smrt, to bi značilo da je Cezar (koji se strastveno zalagao za milosrđe) bio upleten u njihovu urotu; Katon je prisilio Cezara da pročita pismo pred Senatom, a pokazalo se da je riječ o prilično eksplicitnom ljubavnom pismu koje je napisala Katonova polusestra. Usput, Katonov paravan je bio taj da je on bio Stoički stoik: hodao je uokolo u crnoj togi, tradicionalnoj odjeći za žalost, kako bi naglasio koliko malo ga zanimaju svjetovne stvari i koliko je bio strog i čvrst. Ništa ga od toga ga nije spriječilo da sudjeluje u lihvarskom ludilu za hranjenjem patricijske klase kasne Republike. U svakom slučaju, s obzirom na Katonov javni imidž kao gospodina vrline i discipline, možete uvidjeti zašto mu je iskočila vena na glavi dok je Cezar pred svima rekao "Je*ao sam ti sestru, brate, i ona me moli za još".
A svi smo vidjeli tijekom posljednjih nekoliko godina koliko ova vrsta ljudi voli trolanje. Ne postoji ništa što mrze više. Plus ça change. [Što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste.]
Iako je Cezar, politički radikalan kakav je bio, možda i bio umiješan u Katilininu urotu, Cezarovo zagovaranje milosti za zavjerenike nije bilo samo ovoga puta. Cezar je bio poznat po svojoj milosti: clementia Caesaris, Cezarova milost, bila je uzrečica. Cezarova stalna politika bila je da oprašta svojim neprijateljima. To nije značilo da se neće boriti protiv njih: ako je rat bio neophodan, on bi donio bol. Ali nakon što bi se prašina slegla, ispružio bi ruku u znak prijateljstva, nudeći potpuni i bezuvjetni oprost poraženom neprijatelju. On bi, takoreći, okrenuo drugi obraz. Reći da je to bilo neuobičajeno za rimske generale, ili čak za bilo koje ratne vođe tog ili prijašnjeg doba, bilo bi podcjenjivanje. Prihvaćena praksa nakon pobjede nad neprijateljem bila je sravniti njegov grad sa zemljom, pobiti muškarce, odvesti žene i djecu za robove, a ako su neprijateljski vođe preživjeli, dati ih ubiti na mučan, ponižavajući i javni način. Neprijateljima se nije pokazivala milost, njih se uništavalo.
Samo Cezar nije. On se sprijateljio s njima.
Njegova milost je bila ograničena. Općenito, on bi svojim neprijateljima dao točno jednu priliku da se iskupe. Kad bi odbacili svoje prijateljstvo i obnovili svoje neprijateljstvo, Cezar bi se jednostavno vratio starim rimskim običajima i potpuno ih uništio. "Pa, pokušali smo ovo na jednostavan način."
Međutim, većinom je ova politika poprilično dobro služila Cezaru. Mnogi od njegovih najbližih saveznika počeli su kao ljuti neprijatelji; pokazujući milosrđe, Cezar ih je uspio regrutirati u koaliciju koja je s vremenom samo rasla. Svi znaju da je Cezar proveo deset dugih godina pokoravajući Galiju; malo tko zna da su tijekom građanskog rata Cezarove legije imale potporu znatnog broja galske konjice, koja je izgleda apsolutno voljela tog tipa.
Cezar je također bio polihistor - genij u više domena. Sam Ciceron bio je prisiljen priznati da je Cezar bio najuzvišeniji retoričar svoga vremena. Čitanje njegovih Komentara o galskim i građanskim ratovima pokazuje to majstorstvo jezika. Cezar je komunicirao preciznim, jasnim, uvjerljivim govorom, ne koristeći više riječi nego što je bilo potrebno da svoju poruku prenese svojoj primarnoj publici - a to je uglavnom bila nepismena niska društvena klasa u Rimu, kojima se obraćao u svojim Komentarima kao sredstvu da ispriča svoju priču izravno njima (neki od njih su znali čitati, te bi ih čitali naglas svojim prijateljima), umjesto da dopusti svojim neprijateljima u Senatu da svojim otrovom dominiraju narativom.7 Ovo nije jezik narcisoidnog, grandioznog megalomana, već jednostavne, izravne riječi čovjeka koji samo želi istinu učiniti što jasnijom. Objašnjavanje složenih stvari jednostavnim jezikom koji svi mogu shvatiti zapravo je vrlo teška stvar.
Sadržaj Komentara također govori o njegovoj genijalnosti. Njegove pobjede na bojnom polju bile su ništa manje nego čudesne, uključivale su prikaze taktičke i inženjerske vještine koje su mu omogućile da dosljedno pobjeđuje vojske koje su brojčano nadmašivale njegove legije više puta.
Zatim je tu knjiga. Znate, onaj snop uvezanih listova s napisanim riječima na njima, koji omogućuje mnogo brže pronalaženje informacija nego što se to može učiniti odmotavanjem svitka. Izmislio ih je Cezar, točnije kodeks. [najstariji oblik knjige, op.prev.] Da, stvarno.8
Tu su i reforme koje je Cezar pokrenuo nakon svoje konačne pobjede u građanskom ratu i uzdizanja na dictator perpetuo [vječni diktator, op.prev.]. Najpoznatija od njih bila je njegova kalendarska reforma, kojom je uspostavljen Julijanski kalendar, u upotrebi je više-manje do danas.9 Cezar nije sam dizajnirao kalendar - oslanjao se na najbolje matematičare i astronome tog doba - a briga za matematiku i astronomiju, čak i prepoznati da je to problem koji je trebalo riješiti i da je vrijedan trošenja političkog kapitala, nije znak brutalnog vojskovođe.
To nisu bile jedine Cezarove reforme. Također se snažno oslanjao na zakone koji su zabranjivali preljub i poticali monogamni brak, priznajući da se društvena stabilnost najbolje postiže sa stabilnim obiteljima. Nadalje, čini se da je razumio fraktalnu prirodu društva, da će obiteljska struktura utjecati na političku strukturu; želeći skladniji život, ohrabrivao je očeve da koriste razum kako bi disciplinirali svoju djecu, a ne grubu silu. Vidjevši da se viši slojevi koriste lihvarstvom kako bi prisvajali bogatstvo siromašnih, ustanovio je jubilej duga: četvrtina dugova je po kratkom postupku poništena, kamate su ukinute, a zakupcima je dana godina dana da ne plaćaju najamninu da bi imali dovoljno za život.10 Također se upustio u veliki niz javnih radova usmjerenih na modernizaciju i poboljšanje Rima, kako bi bogatstvo koje je stvorilo Carstvo koristilo svima, a ne samo patricijima. Naposljetku, počeo je davati državljanstvo ne-Rimljanima, čak je Gale uzdigao u Senat: ako je Rim trebao biti Carstvo koje obuhvaća poznati svijet, tada bi to trebala biti zemlja koja radi za sve, a ne stroj za izvlačenje bogatstva koji osuđuje svoje stanovnika na bijedu.
"U redu, u redu," mogu vas čuti kako govorite, "Dakle, Cezar je bio poprilično izvanredan tip, imao je najbolje interese ljudi u srcu, i priznajem da je stvar s milosrđem pomalo nalik na Krista, ali iskreno, to ti je brate slaba priča."
I da, bila bi. Kad bi to bilo sve.
Ali onda kada pogledamo događaje u Cezarovoj biografiji, tada vam stvari stvarno upadaju u oči. To ćemo pogledati u sljedećem poglavlju.
________________
1 Nema veze što je 'Krist' titula, a ne prezime, od grčkog 'Christos', ili 'pomazanik'. Što se toga tiče, 'Isus' također vrlo nalikuje na titulu, što na hebrejskom znači 'spasitelj'. Dakle, ime te osobe je u osnovi 'Spasitelj Pomazanik', što bi bilo čudno da majka tako nazove svoju bebu osim ako nema stvarno veliki ego. Kad smo već kod toga, odkuda tobožem židovskom mesiji grčka titula?
2 Zeloti su, inače, bili gadne mušterije. Oni su u osnovi bili talibani iz 1. stoljeća nove ere: fanatični vjerski fundamentalisti koji bi rado kamenovali vlastiti narod do smrti zbog kršenja bilo kojeg od gazilijuna trivijalnih i proizvoljnih propisa iz Levitskog zakona. Ni njihova eshatologija nije bila osobito vesela: očekivali su da će se Mesija vratiti na čelu anđeoske ekspedicione sile i krenuti u genocid nad nežidovima s plamenim mačem, vatrom i sumporom, dok bi šokirani preživjeli bili satrti u zemlju pod božanskom čizmom kako bi Jahvin Odabranik mogao, po nezaboravnim riječima jednog suvremenog rabina, "sjediti kao efendija i jesti". Nepotrebno je reći da se to nije dogodilo. Umjesto toga, Rimljani su izgubili strpljenje i izvršili genocid nad njima, rastjerali preživjele i demontirali njihov Hram. U svakom slučaju, uvijek mi se činilo čudnim kad bi ljudi sugerirali da bi se vođa takve skupine mogao proglasiti Princem mira.
3 Ja to kažem, ali stvarno nisam siguran vjerujem li u to. Znam da je i Muhamedova povijesnost dovedena u pitanje, a ako ni on nije bio stvaran, otvara se pitanje koje je bilo pravo porijeklo islama. Neki su sugerirali da se zapravo radi o visoko mutiranoj kršćanskoj herezi. Osobno ne znam dovoljno da bih komentirao, iz jednostavnog razloga što mi nikada nije bilo dovoljno stalo da to istražim. Ali ne bi me iznenadilo.
4 Ne uvijek. Postojali su budistički redovnici u feudalnom Japanu koji su postali razbojnici i terorizirali su sela. Što je poprilično opako.
5 Doduše, postoje hinduistički gurui koji se pokušavaju obratiti, ali to je više izraz volje za moć pojedinog gurua nego što je to duboki imperativ u samoj vjeri.
6 Konzuli su birani u parovima.
7 Što je prilično slično određenom suvremenom političkom vođi i njegovoj sklonosti da samo izbjegne filtriranje informacija u medijima i izravno govori ljudima pod vlastitim uvjetima.
8 Kao što je zabilježio Svetonije, "sačuvana su i neka njegova pisma senatu, a čini se da je on prvi sveo takve dokumente na stranice i oblik bilježnice, dok su ranije konzuli i generali slali svoja izvješća napisana preko komada papira." Ako je istina da je Cezar bio pionir kodeksa kao poboljšanju svitka, zanimljivo je da je popularizaciju ovog formata uvelike potaknula rana Crkva, "ljudi od knjige".
9 Gregorijanski kalendar zapravo je samo mala modifikacija Julijanskog kalendara od 365 dana plus svake četiri godine prijestupna godina. Jedina je razlika u tome što gregorijanski kalendar izbacuje prijestupne godine na godine djeljive sa 100, osim godina djeljivih sa 400 u kojima se zadržava dodatni dan. Ovih dana također dodajemo prijestupne sekunde, jer su naša mjerenja Zemljine rotacije i orbitalnog perioda, od kojih niti jedno nije zapravo konstantno, postala mnogo preciznija. Ali cjelokupna struktura je u osnovi ona koju je uveo Cezar ... i zapravo, izvorni Julijanski kalendar još uvijek koriste naši pravoslavni prijatelji.
10 Već čujem kako libertarijanci pričaju o poremećajima tržišta. Gledajte, to je bilo prije više od 2000 godina, Adam Smith se još nije ni rodio, a kamoli Hayek ili Mises. Misao je ta koja se računa, čovječe. Nije toliko važno jesu li te reforme nužno bile dobra ideja - iako mislim da jesu, mjenjači novca su sposobni samo za to da ih bičevima uklanjaju iz hramova - već da je tip uopće razmišljao o ovim stvarima.
Rolo je pisao svoja razmišljanja o nedostacima suvremenih kršćanskih crkava i njihovim povijesnim korijenima u doktrinarnom i biblijskom majmunskom poslu koji se pojavio tijekom ranih dana crkvenih otaca. Prva tri dijela njegove serije su ovdje, ovdje i ovdje, i vrijedi ih pročitati jer pružaju brzi uvod u neke ezoterične, ali fascinantne teme, a također i zato što su ti postovi bili inspiracija za ovaj smiješno dugačak esej.
Komentari čitatelja
na naše novosti