refugees EU
© Agence France-Presse/ ARIS MESSINIS
Nekontroliran priljev izbjeglica na Balkan, kojeg je politički režirala Turska, ima izrazito negativne posljedice na odnose u regiji.

Da je prije godinu dana netko počeo pričati o povratku političkih suparništava na Balkan, bio bi proglašen za ratnog huškača, nacionalista ili nešto još gore. Ali, gle čuda, 2015. godina opravdala je takve teze, pružajući nam nepobitne dokaze da je počela unutarnja regionalna napetost na Balkanu. Ogromni val izbjeglica, koji, prolazeći regijom, putuju prema EU, inicirala je Turska, koja je donijela političku odluku da sirijske izbjeglice unutar svoje zemlje pusti na Zapad.

Erdogan je planirao probleme koje taj val proizvodi iskoristiti kao neku vrstu ucjene u "pregovaračkom procesu", uz pomoć koje bi uspio ubrzati prijam Turske u EU. Sudeći prema njegovom posljednjem sastanku sa Angelom Merkel, prijetnja je urodila plodom, pa je unija spremna na ustupke.

Svi govore o dva ključna čvorišta izbjegličke krize - Njemačkoj i Turskoj - zaboravljajući geografski predio koji ih spaja - Balkan - na čija pleća je natovaren mnogo veći dio tereta izbjegličke krize nego na ove dvije zemlje, i koji je sada duboko podijeljen zbog ovog umjetno izazvanog problema.

Turski snagator ucjenjuje EU

Kad je pokrenuo stotine tisuća sirijskih izbjeglica iz svojih kampova, Erdogan je znao da će potaknuti humanitarnu, socijalnu i političku krizu u EU, koja će biti prinuđena da ga klečeći na koljenima moli da zaustavi val pod svaku cijenu. Tim motivom se vodio kad je otputovao u Bruxelles s pretjeranim zahtjevom da EU isplati njegovoj zemlji milijarde dolara i da im omogući ubrzani prijem u tu organizaciju, što je samo dokazalo da je od početka planirao iskoristiti iskalkulirani priljev izbjeglica kao ucjenu.

Također postoji i geostrateški aspekt ove priče. Tursko članstvo u EU-u bi u potpunosti narušilo njenu unutarnju ravnotežu i stvorilo još jednu prepreku potencijalnom obnavljanju odnosa s Rusijom.

EU bi bila toliko oslabljena iznutra, a njena moć smanjena do te mjere da bi zemlja koja ima samo tri posto teritorija unutar europskog kontinenta bila u poziciji da definitivno upropasti njezino buduće približavanje Rusiji.

Ovo bi, razumije se, išlo na ruku američkoj strategiji razdvajanja EU i Rusije, pa je to razlog zašto SAD poduzima neobjašnjive akcije, kao što je recimo bombardiranje trafostanice u Aleppu. Oni itekako znaju da to samo pogošava uvjete za život u Siriji, što dodatno motivira izbjeglice da emigriraju u Tursku, osiguravajući tako Erdoganu još ljudskih pijuna koje može da žrtvuje u namjeri da matira Europu.

"Dobre ograde" čine loše susjede

Postoji poznata izreka prema kojoj "od dobrih ograda nastaju dobri susjedi", ali to pravilo sasvim sigurno ne važi na Balkanu. Bivše jugoslavenske države, unatoč krvavim ratovima koji su se u 90-tima vodili između nekih od njih, uglavnom su uspijevale ostvariti miran suživot u proteklom desetljeću, i to bez ikakvih ograda na granicama. Kad su ove godine ograde počele nicati, regionalni odnosi postupno su zapadali u spiralu pogoršanja, u kojoj se, što je tipično za Balkan, neke države udruženim snagama suprostavljaju Srbiji.

Mađarska više nije mogla podnijeti teret izbjegličke krize, pa je ljetos donijela kontroverznu odluku da ogradi granicu sa Srbijom, što je preusmjerilo izbjeglički val ka Sloveniji i Hrvatskoj. Zagreb sad slijedi korake nekadašnjeg imperijalnog gazde iz susjedstva u postavljanju svoje antisrpske ograde, a Slovenija je upravo pozvala vojsku da utvrdi granicu s Hrvatskom, provokativno naglašavajući mogućnost izgradnje vlastitih "graničnih utvrda".

Ono što svi zaboravljaju u ovoj svojevrsnoj utrci u izgradnji ograda jeste to da Srbija nije uzrok ovog problema, već Turska, a kako je Grčka granična zemlja koja ima najveću odgovornost za zaustavljanje njegovog toka.


Komentar: Iz članka Psychopathic strategies: Constructing a tactical refugee crisis:
Brooking detaljno navodi ogromne napore koje Turska poduzima u suradnji s zapadnim nevladinim organizacijama kako bi upravljali izbjeglicama. Malo je načina putem kojih ove izbjeglice mogu iznenada "nestati" i završiti u Europi bez da turska vlada i što je još važnije, bez da europske vlade znaju o tome ili da su izravno uključeni.

I, dok Atena ni u jednom trenutku nije pokušala povući bilo kakav konstruktivan potez koji bi zaustavio priljev izbjeglica na Balkan, malena Makedonija je sasvim druga priča. Hrabro je zaštitila cijelu Europu prošlog kolovoza kad je privremeno zatvorila granicu s Grčkom, ali je - pošto je protiv nje pokrenuta opasna medijska kampanja, dok su joj istovremeno zahtjevi za međunarodnom pomoći bivali odbačeni - morala popustiti i promijeni odluku. Grčka, što se tiče nadzora granice, za sada djeluje kao izgubljen slučaj, ali, ako EU članice - Hrvatska, Mađarska i Slovenija - zaista žele prekinuti dotok izbjeglica, to bi bilo od velike pomoći Republici Makedoniji da podigne svoj vlastiti zid, jedini koji bi mogao donijeti efektan i odgovarajući rezultat.

Pobuna izbjeglica

Situacija je trenutno vrlo kritična: tisuće nezadovoljnih izbjeglica na rubu su da pokrenu velike nerede u cijeloj regiji. Iako se tek par dana nalaze na slovenskom teritoriju, tamošnje izbjeglice su zapalile jedan od kampova, što na pravi način demonstrira koliko "novi susjedi" zapravo postaju nekontrolirano frustrirani. Srbija strahuje da će je mađarska i hrvatska ograda pretvoriti u veliki sabirni centar za izbjeglice, uz rizik od izbijanja tenzija, kako zbog toga što Srbija njih ne želi, tako i zbog činjenice da nasukane izbjeglice zapravo uopće ne žele biti u Srbiji.

U takvoj situaciji Srbija ne bi postala kamp za izbjeglice, nego kolonija.


Komentar: Mass influx of refugees has Austria calling for 'Fortress Europe'


Primjeri sličnih kampova i "domaćinskih" zemalja diljem svijeta dokazuju da izgledi za razmnožavanje izbjeglica rastu paralelno s vremenom koje provode na određenom teritoriju, i Srbija tu ne bi bila iznimka. Ukoliko definicija kolonije podrazumijeva postojanje velike strane populacije koja se na određenoj teritoriji razmnožava protiv volje većine, onda je Srbija pod rizikom da bude kolonizirana. Ovaj proces se već jednom dogodio u pokrajini Kosovo sa tragičnim rezultatom, ali sada se pojavljuje diljem zemlje, a "novi susjedi" ni ovaj put se ne žele integrirati ili asimilirati.

Sve to je i više nego zadovoljavajući ishod za Tursku, koja je, čini se, odustala od svojih neootomanskih pretenzija ka Bliskom istoku, pa se sad usmjerava na drugi region koji je stoljećima držala pod okupacijom - Balkan. Njena regionalna podružnica u Tirani ima svoje vlastite snove o Velikoj Albaniji, koji bi uvelike olakšali ono što Turska želi ostvariti, a indikativno je da su obje zemlje članice NATO-a. Uznemiravajuće djeluje činjenica da su neke albanske snage poduzele terorističke metode djelovanja nastojeći ostvariti ovaj zajednički cilj, što smo mogli vidjeti kad je u svibnju ove godine "Oslobodilačka vojska Kosova" uzrokovala smrtonosnu pucnjavu u makedonskom gradu Kumanovu. Povratak albanskog terorizma i turski planovi da geokulturno transformira Balkan povlače ozbiljne brige o tome kakva vrsta regionalne katastrofe će uslijediti ukoliko OVK naoruža nezadovoljne izbjeglice i usmjeri ih na izazivanje nemira s ciljem ostvarenja spomenute šire strategije.

Izbjeglice, same po sebi, nisu krive za svoju nesreću. Ne smijemo zaboraviti da se one samo koriste kao pijuni u velikoj igri koju orkestriraju SAD i Turska, ali trebalo bi imati na umu i činjenicu da su SAD stvorile sjevernoameričke "izbjeglice", pa bi i Otomansko Carstvo moglo uskrsnuti uz pomoć njihovih privremenih bliskoistočnih blizanaca na Balkanu.