Slika
© USAF/Senior Airman Anthony SanchelliTursko ratno zrakoplovstvo izvodi zračne vježbe, 11. travanj 2013. u bazi Incirlik, Turska.
Dok je poprilično jasno da Erdoganova vlada laže u vezi s rušenjem ruskog borbenog zrakoplova, te da je to zaista bila namjerno planirana provokacija kako ruski ministar vanjskih poslova Lavrov kaže, to ne znači nužno da je to Erdoganova vlada planirala.

Djela turske vlade odmah nakon tog incidenta me navode na zaključak da su ti momci zapravo uhvaćeni sa spuštenim hlačama.

Idemo ih proći po redu.

1) Trčanje NATO-u radi konzultacija i užurbano slanje pisma UN-u: ovo se čini kao reakcija Erdoganovih ministara koja se temelji na strahu. Ako su planirali napad unaprijed ili ako su smireno donijeli odluku nakon što su poslali "pošteno upozorenje" ruskim avionima, zasigurno bi već uzeli u obzir posljedice rušenja aviona i pripremili se za to, te si stoga priuštili određenu pribranost.

2) Nema pesimistične bilateralne energetske perspektive: Unutar jednog dana od incidenta, kojeg je ruska vlada osudila prilično ozbiljnim tonom, turski ministar energetike je već molio Rusiju da se ne uzrujava toliko puno i tvrdio kako neće biti problema s rusko-turskim energetskim odnosima: "U žaru trenutka, bez svih informacija, bilo bi pogrešno iznositi nepromišljene izjave", rekao je Albayrak pri svečanosti preuzimanja svoje dužnosti ministra u Ankari. "Imamo bliske prijateljske kulturalne i ekonomske odnose s Rusijom ne samo u energetici, nego i u drugim sektorima gospodarstva. Nisam pesimističan u vezi naših odnosa u energetici." Ministar je također uvjeravao turski narod da se ne moraju bojati nadolazeće zime zbog zabrinutosti da bi Rusija mogla prekinuti ekonomsku suradnju. Ovo je impresivna razina pouzdanja s obzirom da su Turci upravo srušili i, neizravno, hladnokrvno ubili ruskog pilota.

3) Osobno sam to učinio!: Ako postoji jedna stvar koju znam o političarima, to je da mrze preuzimati osobnu odgovornost za bilo što, osim ako to ne služi njihovim vlastitim interesima. U slučaju međunarodnog incidenta koji uključuje tursko rušenje ruskog borbenog aviona koji je uključen u čišćenje džihadističkih snaga koje je cijeli svijet zamrzio, što prema tome podrazumijeva i značajnu potencijalnu negativnu pažnju na turske vlasti, i unutar države i izvan nje, očekivali biste da će se teret krivnje prebaciti na koliko god je ramena moguće, idealno izbjegavajući svakoga tko je u žiži javnosti. No, u ovom slučaju se dogodilo upravo suprotno:

Tijekom sastanka sa svojim potčinjenim članovima stranke AKP, turski premijer Davutoglu je rekao "unatoč svim upozorenjima, morali smo uništiti tu letjelicu, turske oružane snage su izvršile naredbe koje sam ja osobno izdao."

Zašto bi Davutoglu htio da svi znaju kako je on osobno izdao naredbu, tvrdnja koja sama po sebi nije vjerodostojna s obzirom da je avion navodno u turskom prostoru bio svega 17 sekundi, što čini prilično nevjerojatnim da je tursko vojno zapovjedništvo imalo vremena za nazvati, konzultirati se i primiti konačnu naredbu iz premijerovog ureda?

Umjesto samouvjerenog razmetanja hrabrošću, Davutogluova tvrdnja izgleda više kao dokaz prestrašenog trčanja Turaka nakon posljedica obaranja aviona i očajničkog nastojanja obuzdavanja i preuzimanja "vlasništva" nad situacijom koja ih je uhvatila nespremnima. Iznenađenje Turaka se možda još i pojačava današnjom izjavom neimenovanog američkog dužnosnika agenciji Reuters o tome da SAD imaju dokaze da je ruski avion oboren iznad Sirije, a ne Turske.

To je ono što se može izvući ispod "magle rata".

Previše nejasno? U redu, evo karte.
Slika
Strelica pokazuje lokaciju obaranja aviona
Još uvijek previše nejasno? U redu, evo slike.
Slika
Putnički terminal zračne baze Incirlik
Stvarno? U redu, poanta je sljedeća: postoji dobra mogućnost da turski avion F-16 koji je oborio ruski borbeni avion nije djelovao ni po kakvoj službenoj naredbi turskih vlasti. Također je moguće da nije djelovao ni po kakvoj službenoj naredbi turske vojske. Zapravo, ni pilot možda nije bio turski, ili ako jest, moguće je da je privremeno djelovao za neku drugu stranu koja ima interes u zagorčavanju rusko-turskih odnosa.

Budimo iskreni, provociranje sukoba između Rusije i, pa... svih, standardna je operativna procedura za Ujaka Sama. I to je tako već desetljećima. S tim ciljem, SAD ima oči i uši gotovo posvuda, kao i u Turskoj u obliku suvremene mreže tipa "Gladio" kako su to otkrila suđenja Ergenekonu. Pokret Gulen - "umjerena" islamska lažna nevladina organizacija (NGO) koju podupire CIA - također je vrijedan da ga se pogleda u tom smislu. Zviždač iz FBI-ja, Sibel Edmonds ima saznanja iznutra o tome što Gulen predstavlja:
"Pod maskom škola [medrese] u središnjoj Aziji i Kavkazu njegova mreža je umiješana u treniranje terorista [od Čečena do drugih islamskih džihadista u tom području]. FBI je vršio istragu nad njim još od 1998. Međutim, spriječili su ih da nastave s istragom [unatoč svim prikupljenim dokazima] izravnim pritiskom CIA-e/State Departmenta. Kako to znam? Neki od istražnih spisa su bili pod ogrankom u kojem sam radio [protuobavještajna služba]."
Zaključak je da Turska dobija jako malo, ako išta, od napadanja Rusije na ovaj način, a riskira jako mnogo. Lako predvidljiv ruski odgovor na rušenje aviona bi bio udarac Turskoj u bolno mjesto: u Kurde, drugim riječima, veća i brža ruska i sirijska vojna podrška Kurdima i njihovoj kampanji osvajanja i zadržavanja što većeg mogućeg teritorija duž sirijsko-turske granice, prije daljnjih mirovnih pregovora u Beču.

SAD i Izrael imaju dugu povijest korištenja Kurda za razne geopolitičke ciljeve na Bliskom istoku. Trenutni plan za Siriju, kako sam ranije spomenuo, je "balkanizacija" - komadanje Sirije u poluautonomne regije. Kurdi, sa svojim povijesnim polaganjem prava i borbom za neovisan Kurdistan, omogućuju najbolje opravdanje za ubrzavanje ovog plana "balkanizacije" u Beču.

Međutim, ako je ovaj izloženi scenarij blizu istine, vjerojatno su ga i Turci i Rusi već prokljuvili, ili će uskoro povezati konce. Što će učiniti u tom trenutku ostaje za vidjeti.