© Alex Rommel
Od nedavno se dosta raspravlja o principu NETTR - No Enemies To The Right [Nema neprijatelja na desnici, op. prev.]. Ovo je ideja koja se vrti u desničarskim krugovima već desetak godina, a potječe iz zapažanja da zapadni politički diskurs generacijama karakterizira temeljna asimetrija: lijevi centar obično ne kritizira radikalnu ljevicu na temelju moralnih razloga, smatrajući da njihovi ekscesi potječu iz dobronamjernog entuzijazma, dok se desni centar aktivno distancira od desničarskih radikalnih rubnih skupina na temelju moralnih razloga, opisujući ih kao naciste, fašiste, rasiste ili što već, i inzistirajući na tome da 'mi nismo poput tih loših ljudi'. Rezultat je postojano kretanje kulturnog broda ulijevo, unutar kojeg su prihvatljive granice političkog diskursa, u bilo kojem trenutku, omeđene desnim centrom i radikalnom ljevicom, pri čemu centar neprestano biva povučen prema lijevo.
Stoga, disidentska desnica smatra da bi desnica trebala usvojiti isto načelo: taktičke kritike su u redu, ali nikada ne kritizirajte one koji su na desno na moralnoj osnovi. Drugim riječima, legitimno je reći 'nemoj to raditi, to je glupo', ali je nelegitimno reći 'ne vjeruj u to, previše je desničarsko, a to znači da si loša osoba'.
Ovdje zapravo neću puno govoriti o NETTR. Drugi su to već detaljno obradili, ponajviše raspravljajući s Danielom Millerom na IM776, koji je napisao par eseja u kojima ispituje NETTR iz teološke perspektive i koji je predložio zamjenu NETTR-a s NFTL-om ili No Feeding The Left [Ne hranimo ljevicu, op. prev.], a ideja je da je kritika u redu, ali ne bismo smjeli tolerirati korištenje ljevice ili njezinih alata, poput otkazivanja, za rješavanje vlastitih ideoloških sukoba. Sve ovo vrijedi pročitati u cijelosti.
Međutim, prije nego uopće možemo razgovarati o tome trebamo li imati neprijatelje na desnici ili ne, moramo razmisliti o tome što je zapravo 'desnica'. Ovo bi moglo izgledati kao smiješno pitanje. Svi smo navikli vidjeti političke spektre organizirane po liniji 'krajnja ljevica - umjerena ljevica - umjerena desnica - krajnja desnica'.
© Encyclopedia Britannica, Inc
Međutim, za svakoga tko je proveo mnogo vremena nastanjujući prostore vrlo online desnice, definicija 'desničara' nije nimalo očita kada je proučite u detalje.
Religiozno, desnica obuhvaća nevjerojatnu raznolikost vjera. Tradicionalističko katoličanstvo, Orthobros [Orthobros su ljudi koji su pronašli pravoslavno kršćanstvo putem interneta, op. prev], protestante svih opisa od visokih crkvenih luterana do niskih crkvenih baptista, odinista, neohelenista, budista, hindusa, muslimana, ničeanskih vitalista, gnostika, new agera, druida i ateista, svi oni se mogu naći u različitim stupnjevima obilja. Ideološki, imate neoreakcionare, tradicionaliste, fundacionaliste, ničeanske vitaliste, građanske nacionaliste, etno-nacionaliste, MAGA America Firsters, populiste, fašiste, nacionalsocijaliste, četvrtu političku teoriju Duginista, paleokonzervativce, klasične liberale, post-liberale, libertarijance, anarho-kapitaliste, katoličke integraliste, monarhiste, maskuliniste i (ono što ja mislim da je) najnoviji dodatak, landijanske učinkovite akceleracioniste.
Desnica je veselo rasistička, iako sadrži mnoštvo ljudi koji rasizam smatraju neukusnim ili barem pomalo nepristojnim, dok također sadrži mnogo crnaca, istočnih Azijata, južnoazijaca, Arapa i Latinoamerikanaca, koji su, suprotno uvriježenom mišljenju, podjednako sposobni za ležerni rasizam, bilo visoko ili nisko, kao wypipo [Wypipo je alternativni, djelomično fonetski način pisanja riječi "White People" ili bijelci, op. prev.]. Desnica otvoreno raspravlja o JQ-u [engl. Jewish Question, židovsko pitanje, op. prev], ali postoji mnogo Židova (npr. Ron Unz, Curtis Yarvin i očito BAP) koji ... također otvoreno raspravljaju o JQ-u. Desnica je homofobna, ali ima mnogo istaknutih homoseksualaca. Desnica je muževna, ali ima djevojaka, i antifeministička je, ali ipak ima feministica (bok Mary Harrington!)
To je apsolutni nered, i nema ništa očito koherentno s ideološkog ili identitarnog stajališta. Je li desničarski ići u crkvu nedjeljom ili je desničarski oživjeti štovanje starih bogova? Je li desničarski protiviti se svakoj novoj tehnologiji i forsirati povratak u paleolitik, kao što bi Kaczsynskisti mogli tvrditi, ili je desničarski prihvatiti faustovski nagon i gurati prema singularnosti i osvajanju zvijezda od strane eugenički poboljšanih kiborg hiperljudi? Je li desničarski vjerovati u biološku evoluciju ili odbaciti modernu znanost u korist tradicionalističkog stajališta da sve degradira iz idealnog iskonskog stanja? Je li desničarski pritajiti se u etnodržavama nalik tvrđavama koje čuvaju netaknutu nacionalnu krvnu liniju ili je desničarski težiti imperijalnoj prevlasti nad dalekim krajevima Zemlje? Je li desničarski ukinuti Fed, eliminirati sve poreze i propise i maksimizirati ljudsku slobodu ili je desničarski koristiti čvrstu ruku države kako bi se pokorilo oligarhiju i time oslobodilo ljude njihovog ropstva od strane Gospodara duga iz sjene?
Jedan uobičajeni način rješavanja ovoga je igranje igre "Nijedan pravi Škot" i jednostavno definiranje desnice kao bilo čega s čime su nečije osobne ideološke preferencije kompatibilne. Tako će, na primjer, sljedbenici Nietzschea tvrditi da kršćani zapravo nisu desničari, jer je kršćanstvo univerzalistička robovska religija koja razara nacionalne granice ("Nema više ovdje ni Grka ni Židova...") koja je, zbog svoje pretjerane brige za siromašne i slomljene, postavila pozornicu za socijalizam, marksizam i progresivizam kao sekularne hereze. Kršćani će tada odgovoriti da su duboki tradicionalni korijeni kršćanstva, kruto definirana božanska hijerarhija, jasno ocrtane rodne uloge, poticanje na plodnost i marljivost, te naglasak na dobrom, istinitom i lijepom, sama bit desnice ... i prema tome, simetrijom, sljedbenici Nietzschea zapravo nisu desničari. Slični argumenti vode se između libertarijanaca i nacionalista, ili tradicionalista i tehno-optimista.
Slično lukavstvo je dignuti ruke i reći, etikete 'lijevo' i 'desno' više nisu korisne, zapravo ne postoji nešto poput 'lijevo' i 'desno', i zapravo se radi o globalistima protiv nacionalista, ili elitista protiv populista, ili tradicionalista protiv progresivaca, ili nešto u tom smislu. Ovdje je pomodno primijetiti da politike za koje se zalažu obje strane političkog spektra ne pokazuju mnogo povijesne dosljednosti. Prije samo jedne generacije, republikanska stranka bila je stranka velikog kapitala, a demokrati su bili stranka sindikalno organiziranog radnog čovjeka; generaciju prije toga, demokrati su bili stranka Jima Crowa.
Pa ipak, kada pogledamo ideološku strukturu Interneta, gotovo uvijek nalazimo mrežne grafikone poput sljedećih:
© Visualizing Polarization in Political BlogsVizualizacija poveznica između liberalnih (plavo) i konzervativnih (crveno) blogova, oko 2004. Čvorovi su blogovi, rubovi su poveznice i nisam siguran što veličina simbola označava (promet bloga?)
© Brady et al., 2017
Američki korisnici Facebooka, godinu dana nakon izbora Trumpa. Svaki čvor predstavlja Facebook stranicu; veze između čvorova predstavljaju stranice koje lajka više korisnika; horizontalna os je politička ideologija.
Ovi mrežni grafikoni pokazuju da, bez obzira na ideološku nekoherentnost desnice - ili, što se toga tiče, ljevice - očito je da postoje dvije velike i uglavnom odvojene društvene mreže. Ovo je istina barem dvadeset godina; to je istinito na različitim platformama; to vrijedi za različite kulture, koje govore različite jezike. Kamo god pogledate, kad god pogledate, čini se da se ljudi prirodno samoorganiziraju u dvije ideološki suprotstavljene samoće, gusto povezane iznutra, ali međusobno slabo povezane.
Kada se takve analize provode, autori obično govore o žalosnom stanju političke polarizacije u suvremenom svijetu. Ali svaki put kad vidim jedan od tih grafikona, podsjeti me na ovo:
Ono što je važno je da su hemisfere mozga vizualno simetrične, ali su funkcionalno asimetrične. Svaka hemisfera upravlja vrlo različitim aspektima spoznaje. Hemisfere su gusto povezane iznutra, ali samo slabo povezane jedna s drugom preko uskog mosta corpus callosuma, omogućujući svakoj da radi uglavnom neovisno o drugoj, što je najbolje jer su njihovi kognitivni načini prilično različiti i uglavnom nekompatibilni, zbog čega se međusobno ne vole previše.
© TheAwkwardYeti.com
Komentar: Pogledajte također: McGilchristova knjiga "The Matter With Things": ispravan način sučeljavanja s materijalizmom
Ali u interesu da ovaj esej bude samostalan, ovdje ću ga brzo2 pregledati. McGilchristova hipoteza je da je funkcionalna asimetrija mozga prilagodba osnovnoj zagonetki s kojom se suočava čitav životinjski svijet: kako dobiti, a da vas ne dobiju. Životinje moraju locirati ono što im je potrebno u svijetu - hranu, partnere, sklonište - istovremeno izbjegavajući da ne postanu hrana. Lociranje resursa i prilika te identificiranje prijetnji zahtijeva uzimanje svih dostupnih informacija o okolišu; međutim, nakon što je prilika ili prijetnja identificirana, njezino stjecanje ili izbjegavanje zahtijeva usredotočenu pozornost. Budući da su široka, receptivna pažnja i fokusirana, namjerna pažnja nekompatibilne, najučinkovitiji način da se obje vrše istovremeno je zapravo imati dva mozga: jedan specijaliziran za prvu, drugi specijaliziran za potonju.
Dakle, desni mozak promatra, dok lijevi mozak pribavlja; desni mozak shvaća, lijevi mozak pojima; desni mozak sintetizira, lijevi mozak analizira; desni mozak nastanjuje stvarnost, dok je lijevi mozak instrumentalizira. Svrha desnog mozga je izravno iskustvo stvarnosti, bez predrasuda o tome što bi tamo trebalo pronaći; modalitet lijevog mozga je korištenje stvarnosti.
Desni mozak se bavi istinom, a lijevi mozak moći.
Bez obzira na to smatrate li da više naginjete lijevoj ili desnoj strani mozga, ako razmislite o tome, vjerojatno ćete primijetiti da se vaša vlastita kognicija stalno mijenja između ovih načina tijekom dana. Razmislite o iskustvu sjedenja na terasi kafića uz rijeku, gledanja kako dan prolazi, uživanja u toplom suncu, grane vrbe koje lijeno lelujaju zajedno s hladnim povjetarcem koji vam miluje kožu, ljudima koji šetaju pločnikom, pticama koje kruže iznad vas. Ne pokušavaš ništa učiniti, samo si tu, doživljavaš, prihvaćaš sve. Tada vam u vidno polje ulazi lijepa djevojka. Odjednom krajolik blijedi u nevažnu pozadinu u tonovima sepije, a sve čega ste svjesni je njihanje njezinih bokova. U prvom slučaju gledate na svijet 'mekim očima' desne strane mozga, samo ga prihvaćate u cjelinu, bez razmišljanja o tome kako ga možete iskoristiti ili imati koristi od njega; u potonjem, gledate 'tvrdim očima' lijeve hemisfere, odabirete jedan izuzetno istaknut detalj i fokusirate svoju pozornost na njega poput lasera za ciljanje. Ako razmislite o svom duševnom stanju u ova dva stanja, vaša je sama osobnost suptilno različita: jedan je opušten i otvoren, drugi napet i teži stjecanju.
Asimetrija u funkciji je popraćena asimetrijom u radu. Desna hemisfera je prilično neselektivna u svojoj pozornosti na zrnate detalje stvarnosti. Sve primjećuje i sve zbraja kako bi izgradila što cjelovitiji doživljaj svijeta koliko to osjetila dopuštaju. Ne brine se o tome uklapa li se neki detalj u već postojeću ideju: ako nešto postoji, tu je, bez obzira na to može li se objasniti ili ne. Ne brine se o tome je li određeni aspekt stvarnosti odmah koristan. Ne brine o tome koje osjećaje neka određena pojava budi: dobro ili loše, prijeteće ili ugodno, zastrašujuće ili privlačno, lijepo ili ružno, ako je tu, tu je i mora se priznati.
Nasuprot tome, lijeva hemisfera ne doživljava stvarnost izravno. Umjesto toga, uzima prisutnost desne hemisfere u stvarnosti, rastavlja je na diskretne elemente i to 'ponovno predstavlja' kao pojednostavljeni model, pri čemu se svaki detalj koji nije od koristi modelu nemilosrdno i nesentimentalno uklanja. Iskustvo svijeta lijevom hemisferom je apstrakcija, a ne konkretna stvarnost. 'Stvarnost' kao takva zapravo ne postoji za lijevu hemisferu, samo model stvarnosti. Budući da je svrha modela lijeve hemisfere postići neki cilj - nagovoriti lijepu djevojku da vam da svoj broj, recimo - lijeva hemisfera ima tendenciju ignorirati detalje koji ne doprinose cilju, kao smetnje ("Tu je odbačeni omot čokoladice na betonu pokraj njezine cipele"), ili zbog kojih je manje vjerojatno da će cilj biti dostižan, kao demoralizacije ("Ona je izvan tvoje lige"). Lijevi mozak naginje nerazumnom optimizmu: ako odluči da nešto može učiniti, onda to i može, i kvragu sve prepreke.
Stoga, dok je za desnu hemisferu savršeno točno da 'činjenice ne mare za vaše osjećaje', za lijevu hemisferu obično vrijedi suprotno: kvalije koje nisu korisne modelu, koje se ne uklapaju u model, ili negiraju model, biti će odbačene. Za desnu hemisferu model je jednostavno slatki mali alat koji je osmislila lijeva hemisfera; model je sam po sebi obilježje stvarnosti, ali nije stvarnost, a stvarnost je primarna. Za lijevu hemisferu postoji samo model i ona vrlo rado ignorira sve što nije u skladu s modelom.
Postoji još jedna funkcionalna asimetrija koju vrijedi spomenuti: uzajamna svijest hemisfera. Desna hemisfera je prilično svjesna uvida lijeve hemisfere i ugrađuje ih u vlastitu sliku stvarnosti kao važan aspekt stvarnosti. Lijeva je hemisfera, nasuprot tome, samo nejasno svjesna desne hemisfere i većinu informacija koje iz nje potječu smatra nevažnima. Desna hemisfera zna da je lijeva hemisfera važna i korisna; lijeva hemisfera vjeruje da vrlo lako može i bez desne hemisfere. Ovo je podrijetlo naslova McGilchristove prve knjige, The Master and His Emissary [Gospodar i njegov izaslanik, op. prev.]: desni mozak, koji razumije stvarnost, je gospodar; lijevi mozak, koji je zapravo alat, gospodarev je izaslanik. Neravnoteža je u tome što lijevi mozak zamišlja da je on pravi gospodar, jer nije ni dovoljno perceptivan ni dovoljno inteligentan da shvati da mu ograničeni model-prostor u kojem živi ne pruža dovoljno informacija za samostalno djelovanje. Lijeva hemisfera je u stalnom Dunning-Krugerovom stanju u odnosu na svoju desnu polutku. Ona je šegrt koji misli da može zauzeti mjesto čarobnjaka; prepuštena sama sebi, ona to odmah i čini i katastrofa neizbježno slijedi.
Čini se da se to događa u slučajevima teških moždanih udara desne hemisfere, kao i (prema McGilchristu) shizofrenije i autizma. Neki aspekti funkcionalnosti desne hemisfere ozbiljno su narušeni, a lijeva hemisfera pokušava kompenzirati nedostatak uvida u stvarnost razvijanjem razrađenih i besmislenih modela. O shizofreniji se često razmišlja kao o odsutnosti razuma, no točnije ju je smatrati kao kogniciji u odsutnosti svega osim razuma. Shizofreničari će često razviti zamršene sustave mišljenja koji su, gledano iznutra, interno savršeno logički konzistentni, ali koji dolaze do savršeno apsurdnih zaključaka bilo zato što su temeljne premise apsurdne, ili jednostavno zato što gotovo da nema povratne veze između modela i stvarnosti. Razum u nedostatku bilo čega drugog često nije nimalo razuman. Doista, može postati prilično monstruozan.
Zamislite lijevu hemisferu kao računalo, a desnu kao njegovog korisnika. Svatko tko je ikada razvio računalne modele znat će da program može uspješno kompilirati i dati rezultate koji, na prvi pogled, izgledaju prilično dobro, ali koji su pri pažljivom promatranju besmisleno smeće. Samo računalo ne može uočiti razliku: ono samo pokreće model i što god model zaključi da je rješenje. Računalu je 'istinito' ekvivalent 'razultatu modela'. Korisnik, međutim, može pogledati rezultat modela, primijetiti da je zaključak očito smiješan, zaključiti da je model očito pogrešan, a zatim ili odbaciti model ili započeti otklanjanje pogrešaka.
Tvrdio sam u Left and Right, Brains and Politics da se ove hemisferne razlike iznenađujuće dobro preslikavaju na suvremenu političku podjelu. Ljevica je opsjednuta svojim apstraktnim koncepcijama stvarnosti, i doista je gotovo potpuno odvojena od stvarnog kontakta sa stvarnošću: oni žive u hiperstvarnosti samoreferentnih modela, u kojima je obavezno ignorirati sve činjenice koje su nepovoljne njihovim ideologijama. Njihova koncepcija dobra je usko utilitaristička. Oni su utopisti, fiksirani na popravljanje svijeta i postizanje raja na Zemlji, i potpuno nezainteresirani za sve što sugerira da je njihov kraj povijesti nedostižan. Oni su, u praksi, prilično nemilosrdno fokusirani na stjecanje političke, kulturne i ekonomske moći, a apsolutno nezainteresirani za istinu ili ljepotu.
Nasuprot tome, diskurs političke desnice puno se više vrti oko istine nego oko moći. To ne znači da desnica ne govori o moći - govori, u velikoj mjeri. Međutim, to se više odnosi na razumijevanje načina na koji moć funkcionira, a ne na praktične probleme stjecanja i korištenja moći. Drugim riječima, diskurs desnice o moći je 'ono što je istina o moći'. No, to je samo jedna od tema o kojima, među mnogima, raspravlja desnica. Desnica je također duboko zabrinuta poviješću, aktualnim događajima, ljudskom biologijom, religijom... i u svakom slučaju, primarni imperativ je prikupljanje i raščlanjivanje informacija u nastojanju da se shvati što je istina o svakoj temi pojedinačno, i stoga o svijetu općenito. Desnica je potpuno neosjetljiva na to koje osjećaje neka činjenica budi kod drugih: nije ju briga da li vas statistika rasnog kvocijenta inteligencije ili hipoteza o muškoj varijabilnosti ili bilo što drugo žalosti, važno je samo je li to istina ili nije. Nadalje, desničarski svjetonazor, široko shvaćen, duboko je organski: suvremena politika ne može se razumjeti u izolaciji od ljudske sociobiologije, povijesti, geografije, tehnologije, niti se bilo koji od tih drugih predmeta može razumjeti u izolaciji od drugih. Desničarski diskurs ima tendenciju biti istraživačka interdisciplinarna sinteza, spajajući niti iz više aspekata ljudskog iskustva i tkajući ih zajedno kako bi se došlo do okvirnih, otvorenih zaključaka, na koje se neizbježno odgovara s "Da, ali...."
Obratite pažnju na nevjerojatno različit emocionalni tenor diskursa unutar ljevice i desnice. Na ljevici je napeto i paranoično: čovjek je stalno u opasnosti da bude otkazan ako kaže ili primijeti nešto što krši jedan od mnogih razrađenih modela ljevice. Na desnici je otvoreno i razigrano: koliko god da desnica može biti divlja i nezrela, sve je to u dobroj zabavi i praktički je nemoguće biti otkazan. Ljevica reagira s bijesom kad je jedan od njezinih modela osporavan; desnica reagira sa smiješkom i slijeganjem ramena.
Također primijetite kako ljevica teži maniji, stavljajući svoju energiju iza ovog ili onog razloga, dok je desnica prožeta povijesnim pesimizmom protiv kojeg se bori da održi svoj entuzijazam. Za ljevicu, povijest ima luk i utopija je pred vratima; za desnicu, povijest je ciklički val, protiv kojeg je borba jednako uzaludna kao i otpor promjeni godišnjih doba. Manija je karakteristična psihološka bolest lijeve hemisfere; pretjerana aktivacija desne hemisfere, nasuprot tome, obično rezultira kliničkom depresijom.
Vjerojatno nije slučajno što je ljevica oduvijek pokazivala toliki afinitet prema menadžerizmu, tehnokraciji i birokraciji. Ti snažno sistematizirani organi društvene kontrole duboko su nastrojeni prema lijevoj hemisferi po karakteru. Oni svijet svode na standardizirani mehanički postupak i time ga čine lakšim za kontrolirati. Nasuprot tome, nije slučajno što je desnica više težila romantizmu, naglašavajući osobni dodir, puno bogatstvo ljudskog iskustva, ulogu velikana u povijesti, središnje mjesto ljudskog duha.
Estetski, ljevica snažno preferira apstraktnu formu. Njihova je arhitektura tupa, kutijasta, lišena ukrasa. Desnica je gotovo uvijek više gravitirala prema organskom, baroknom, pastoralnom, reprezentativnom. Desnica preferira arhitekturu koja je lijepa i funkcionalna; ljevica, uglavnom, vidi ljepotu kao zbunjujuću besmislenost.
Ne mislim da je nužno puka metafora sugerirati da su mrežni grafikoni koji prikazuju online populaciju razdvojenu u dvije polarizirane 'eho komore' analogija hemisferičnoj organizaciji životinjskog mozga. Uostalom, Internet je stvoren i nastanjen je bićima s lateraliziranom kognitivnom asimetrijom. Dok bilo koji čovjek (koji nije pretrpio ozbiljno oštećenje mozga) koristi obje hemisfere u praksi, većina će imati tendenciju više se oslanjati na jednu ili drugu. Te su razlike vrlo male, ali male razlike na individualnoj razini mogu, na razini velikih populacija, proizvesti dramatične učinke. U hiperpovezanosti internetskog doba bilo bi prirodno očekivati da će se dvije skupine - one s blagom tendencijom oslanjanja na desnu hemisferu i one koje teže lijevoj - samoorganizirati u različite skupine. Doista, nema razloga misliti da je ovaj fenomen jedinstven za informacijsko doba, a pregled povijesti pokazuje da frakcionizacija duž linija koje bi se općenito mogle zamisliti kao ljevica i desnica datira jako dugo u prošlost (na primjer, Torijevci i Vigovci Engleske; optimati i populari Rima; aristokratske i demokratske frakcije antičke Grčke): sada je jedina razlika što imamo podatke i alate za njihovu vizualizaciju.
Dakle, ako ima ičega u ovom uokvirivanju političke nevolje, koje su implikacije?
Prvo, polarizacija sama po sebi nije problem. Zapravo, vjerojatno je prilagodljiva. Previše povezanosti između hemisfera sprječava svaku od njih da služi svojoj ispravnoj funkciji. Svoj posao uglavnom moraju obavljati u izolaciji. Ono što vrijedi za ljudski mikrokozmos, vrijedi i za društveni makrokozmos. Imati odvojene grupe ljudi usmjerene na razumijevanje stvarnosti naspram mijenjanja stvarnosti zapravo je prilično razuman način da se organiziramo.
Međutim, to ne znači da nema problema. Očito ima. Društvo je, kao što svi vidimo, poludjelo. Kao što tvrdi nedavni video Christophera F. Rufoa, živimo u klaster B društvu, što je druga riječ za patokraciju koju je Harrison Koehli opisao i analizirao na svom blogu Political Ponerology (postoji i knjiga). Depresija, anksioznost i narcizam poprimili su razmjere epidemije. Mnogi su izgubljeni u beznadnoj malodušnosti; mnogi drugi su pod intenzivnim psihičkim stresom, kontinuiranim stanjem manične uzbuđenosti i slobodno lebdećeg bijesa. Našim društvom dominiraju poremećeni, a kao rezultat, to proizvodi poremećenost.
Komentar: Za više o temi ponerologije, pogledajte:
- Politička ponerologija i uspon totalitarizma na Zapadu
- Osnove ponerologije: Lobaczewski i porijeklo "Političke ponerologije"
- Psihopatija i izvori totalitarizma
- Znanost o zlu: osobni pogled na knjigu 'Politička ponerologija'
- Politika, psihopatija, patokracija
Velik dio ovog problema svodi se na ljevicu - približno ideološku ljevicu, ali fundamentalnije na lijevu hemisferu - koja je preuzela odgovornost. Izaslanik je uzurpirao ulogu gospodara. Kako vidi samo ono što želi vidjeti, izaslanik djeluje u potpunoj izolaciji od stvarnosti, pa kao takve njegove intervencije postaju sve katastrofalnije. Izaslanik nije sposoban za značajnu samokorekciju: stvarnost u kojoj obitava u potpunosti je sastavljena od modela, i dok ona može razraditi te modele kada ne uspiju proizvesti željene rezultate, ona nije psihološki opremljena da napusti svoje dragocjene modele. Katastrofalni neuspjeh nije dokaz da je cilj nedostižan, samo da nije uloženo dovoljno truda. Malo dotjerajte model i gurajte dalje. Nije da je feminizam bila užasna ideja, već da nismo bili dovoljno feministički. Ne radi se o tome da postoje značajne razlike između rasa, radi se o tome da nas je skriveni strukturalni rasizam omeo; ono što nam treba je više afirmativne akcije, a možda i Odjel za antirasizam. Hrpe lubanja i oceani očajne gladi samo znače da pravi komunizam nikad nije isproban.
Potrebno je uspostaviti ravnotežu: gospodar se mora vratiti na svoje pravo mjesto. Mislim da to ne znači da ljevica mora biti potpuno poražena, ili čak i iskorijenjena. To gotovo sigurno nije moguće: kako ideološka ljevica proizlazi iz spoznaje lijeve hemisfere, ona će uvijek biti s nama. Umjesto toga, ljevici se mora vratiti njezina prava, podređena uloga u društvu. Postoje situacije kada je reforma nužna. Ponekad jednu od Chestertonovih ograda doista treba srušiti, a ljevica je ekipa koja ju uništava; problem nije rušenje ograda samo po sebi, nego dopuštanje ljevici da odluči koje će ograde demontirati (njihov će odgovor neizbježno biti: sve).
Dakle, kako da vratimo ravnotežu? Kratak odgovor je da zapravo ne znam. Dio problema je u tome što sustavi upravljanja koji povezuju naše društvo potiskuju razmišljanje desne hemisfere. Postoji pozitivna povratna sprega između industrijskog društva i ljevice: što naše društvo postaje više mehanizirano, to više potiče oslanjanje na lijevu hemisferu, i stoga postaje sve više ljevičarsko. Psihoza se hrani sama sobom. Drugi, povezani dio problema je da orijentacija ljevice na moć znači, tautološki, da će ona uvijek nastojati proširiti svoju moć, po samoj svojoj prirodi; dok orijentacija desnice prema istini znači da ona tomu prirodno nije sklona.
Ipak, nekako se stvarnost mora ponovno reafirmirati unutar modela stvarnosti ljevice. Kako bi to izgledalo da ljevica prihvati da je ljudska bioraznolikost i stvaran i značajan izvor različitih socioekonomskih ishoda; da je visok stupanj etničke heterogenosti gotovo uvijek izvor društvenih sukoba i propadanja; da su razlike u ponašanju među spolovima nesavladive i neizbježne, ali i nužne i poželjne; da muškarci nisu žene, da ih se ne može takvima učiniti pomoću lijekova i operacija, a pokušaj da se to učini je sadistička grozota; da ugljični dioksid nije primarni pokretač klime, te da je ljudski utjecaj na klimu sasvim minoran u usporedbi s kozmičkim utjecajima? Drugim riječima, što bi ljevica postala kad bi inkorporirala sve najbolje provjerene tvrdnje istine desnice? Kako bi se promijenili njeni modeli? Ljevica sigurno ne bi nestala. I dalje bi postojali ljudi koji se brinu za to da društvo učine poštenijim, pravednijim i ravnopravnijim, za postizanje 'napretka' u smislu tehnološkog i društvenog poboljšanja. Pronalaženje problema u svijetu i njihovo rješavanje duboko je ljudski. Ne možemo se spriječiti da ne majmuniramo sa stvarima. Ali vjerojatnije je da će to majmuniranje biti uspješno ako se temelji na stvarnosti.
Ovaj esej sam započeo s temom NETTR. Glavna implikacija ovog modela za NETTR je da, po mom mišljenju, u ovom trenutku to nije problem. U prirodi je desnice da žustro raspravlja o idejama, ali nije u prirodi desnice da otkazuje; najgore što je desnica sklona učiniti svojima jest da netko bude ignoriran ako nastavi govoriti očite gluposti držeći se jasno utvrđenih neistina. Moderna desnica prkosi svakom pokušaju da ju se definira prema pojednostavljenoj, jednoosnoj tipologiji: određivanje tko je kome zdesna nije nimalo jednostavno i često se preokreće na temelju perspektive (je li tradicionalističko katoličanstvo desno od vitalista ili obrnuto? Svatko će dati drugačiji odgovor). Umjesto toga, ljudi u desničarskim prostorima trebali bi se jednostavno zapitati da li se čini da je netko upušten u istinsku potragu za istinom; ako je tako, to je dovoljno da se prema njima ponašate pristojno, čak i ako se ne slažete sa svime što kažu. A što se tiče onih koji kukaju da se nešto ne može misliti ili reći jer je 'nemoralno' po ljevičarskim modelima stvarnosti? Pa ... oni očito uopće nisu dio desničarske kognitivne mreže, u bilo kojem smislenom značenju, tako da nema posebnog razloga da budete uljudni prema njima.
Mnogo je hitnije pitanje što učiniti s ljevicom. Je li moguće doprijeti do njih pakiranjem ideja u dovoljno uvjerljive memeove, narative, argumente i slično? Možda za neke i jest; i doista, rast kulturnog utjecaja desnice tijekom posljednjih nekoliko godina, budući da je slijedila upravo ovu strategiju, sugerira da ovo polako funkcionira. Hoće li to biti dovoljno? Ili će društvo zahtijevati ekvivalent živčanog sloma: teški reset, isključivanje i ponovno pokretanje? Nešto poput vojnog udara, ili čak građanskog rata, nasilnog uklanjanja ljevice s institucionalne vlasti kako bi se uspostavila odgovarajuća ravnoteža? Ni to se vjerojatno ne može isključiti. Držeći se neurološke metafore, ako je podrijetlo psihoze tumor mozga, onda se tumor mora izrezati; ako se radi o moždanom parazitu, parazit se mora očistiti iz sustava. Možda je to lijek, a u tom slučaju odgovor je jednostavno prestati uzimati otrov. No možda je uzrok bio moždani udar, a u tom slučaju lijek je da se preostala neoštećena tkiva postupno, uz veliki napor, rekonfiguriraju za obavljanje narušenih funkcija.
Ili je možda naš kolektivni živčani sustav jednostavno poludio, sam od sebe, pa je uspostavljanje ravnoteže lakše nego što mislimo. Na osobnoj razini, kada vam se lijeva hemisfera poremeti, najbolji lijekovi često su vrlo jednostavni. Idite na besciljno lutanje prirodom. Budite prisutni u svom tijelu. Opustite se. Prestani pokušavati činiti, i samo budite. Molite i meditirajte. Razgovarajte s drugima, ne da biste se svađali ili raspravljali, već samo da biste razgovarali s njima, smijali se s njima. Analogizirajući s društvenom razmjerom: povući se iz virtualnog svijeta, dodirnuti travu, prihvatiti utjelovljenje, ponovno se upoznati s prirodnim, stvarnim i svetim. Ne možemo prisiliti druge da slijede takav primjer, ali što se više ljudi uključi u takve prakse, signal postaje jači unutar zajedničke ljudske svijesti.
Ali možda je hemisferska metafora potpuno pogrešna i bolja analogija ovoj
Je ova:
Bilješke:
- Postoji nekoliko iznimaka, ali to su uglavnom organizmi u kolonijama (meduze, spužve), ili (u slučaju bodljikaša kao što su morske zvijezde i morski ježinci) su evoluirali iz organizama s bilateralnom simetrijom. U stvari, slobodno plivajuće ličinke morskih ježinaca imaju bilateralnu simetriju, s pentalateralnom simetrijom koja se pojavljuje samo kod sesilnih odraslih oblika.
- LOL [LOL je na engleskomu jeziku kratica za Laughing Out Loud ili Laugh Out Loud, što na hrvatskom znači 'smijem se naglas', op. prev.]
Komentar: Pogledajte i ostale članke autora: