U obrani normalnih ljudi

psihopati
Oni s neugodnom sklonošću lutanja po sumnjivim kutovima interneta možda su primijetili nedavni trend raznih vrsta, koji bi se mogao staviti pod široku definiciju desnice, raspravljajući o prednostima komunizma. Vidio sam duge rasprave na YouTubeu u kojima su sudjelovala dva alternativna desničara, nekoliko libertarijanaca i jedan objektivist, a svi su raspravljali o ovoj vrućoj temi. Pa ipak, je li to doista vruća tema ili uopće tema od bilo kakve važnosti?[1]

Ovi argumenti tipa "koliko anđela može plesati na glavi pribadače" čine mi se neobično pogrešno usmjerenima. A pogotovo kada se shvati da oni služe samo za odvraćanje pozornosti od onoga što je stvarno važna točka o trenutnoj relevantnosti komunističkog agitpropa [skraćenica od agitacija i propaganda - op. prev.]. Je li komunizam obećanje ostvarenja ljudskog sna, u teoriji, i da li je ikad stvarno isproban, prema izraženim očekivanjima Karla Marxa, potpuno je nevažna glupost. Ono što bi trebalo biti od važnosti za svakoga tko razmatra ovo pitanje jest da je komunizam dosljedno, i tragično, "maska normalnosti" koju su koristili psihopati za nanošenje strahovitih zločina u nedavnoj ljudskoj povijesti.[2]

Relativno mala, ali sporo rastuća, literatura dokumentira ulogu koju su imale skupine kliničkih psihopata u stvaranju genocidnog pakla u brojnim društvima, godinama, ili čak desetljećima. Naravno, komunizam nije isključiva maska za takvu patokraciju: slično je djelovao i nacizam. Ali komunizam je daleko najrašireniji paravan za patokratske zločine. U svojoj knjizi, "Disordered Minds", Ian Hughes pregledao je biografsku literaturu o glavnim vodećim krugovima koji su okruživali Staljina, Maoa, Hitlera i Pol Pota, pronalazeći da su zaraženi psihopatskim osobnostima.[3] To su društva koja je zarobila patokracija, koja trpe strahote koje takvo zarobljavanje podrazumijeva.

Ali, naravno, to se ovdje nikada ne bi moglo dogoditi.

Jedan od pionira u proučavanju patokracije, Andrew M. Lobaczewski, u svojoj knjizi "Politička ponerologija", naglašava ulogu društvenog kaosa u stvaranju uvjeta za patokraciju: tj. vladavine psihopata i drugih s psihopatološkim osobnostima. U socijalno stabilnim uvjetima, klinički normalni ljudi održavaju učinkovito socijalno povjerenje i komunikaciju. Njihov zdrav razum o svijetu, iako svakako nesavršen, pruža im dovoljno učinkovit vodič za djelovanje temeljeno na stvarnosti što im omogućuje uspješno djelovanje u svijetu. U takvim uvjetima psihopati su u nepovoljnijem položaju. Njihovo nemilosrdno, hladnokrvno manipuliranje drugima prelako je prepoznati i stoga je podložno cenzuri. Ovo se posebno odnosi na nemilosrdnije, sadističke i impulzivne psihopate.[4]

Duga je tradicija kliničke dijagnoze psihopatije, koja seže barem do 1941. godine.[5] Postoje brojna područja razlika u uzrocima, simptomima i odgovarajućim dijagnostičkim okvirima za procjenu psihopatije. Za one koji su bolje upoznati s definicijama DSM-a, u širem smislu, na upotrebu izraza psihopatija ovdje možete gledati kao da pokriva one poremećaje osobnosti identificirane kao skupina B. Također, dodana je korisna granularnost uvođenjem okvira mračne trijade, razlikujući makijavelizam, narcizam i psihopatiju. Međutim, općenito, s nekim nijansama, skup osobina povezanih s ovim okvirom obuhvaćen je psihopatijom unutar dijagnostičke škole Cleckley-Hare.[6] Sve ovo, uključujući pitanje jesu li takve osobnosti, strogo govoreći, čak i poremećaji, bit će tema ovog Substacka u budućnosti. Neke stvari su naširoko prihvaćene. Osobnosti identificirane kao psihopatske u Cleckley-Hare školi obilježene su nedostatkom savjesti i empatije, često narcisoidnošću, i poznato je da ih prati sadizam i/ili impulzivnost.

Ono gdje stvari postaju nezgodne za uvažavanje opasnosti patokracije je tendencija popularne kulture da percepciju o psihopatima ograniči na arenu jasnog kriminala. Već dugo postoji popularna fascinacija kriminalnim psihopatima: serijskim ubojicama, investicijskim prevarantima, vođama kulta. I, nema sumnje, veliki broj psihopata provodi jako puno vremena u zatvoru, tako da možemo komotno proizvoditi jezive dokumentarce o njihovim zločinima, koje mnogi u javnosti gledaju s perverznom fascinacijom iz sigurnosti svog kauča. Međutim, ovo uokvirivanje psihopatije je opasno pogrešno. Za sve kriminalne psihopate, s njihovom slabom kontrolom impulsa, postoji još jedna podskupina psihopata koji su vrlo učinkoviti u izbjegavanju zatvora. U svojoj knjizi o psihopatima na radnom mjestu, "Snakes in Suits", Babiak i Hare razlikuju klasičnog, ili agresivnog, psihopata i manipulativnog psihopata. Ovi posljednji su oni bez impulzivnosti, osobito oni s razvijenim verbalnim sposobnostima. To su oni koji se uspijevaju infiltrirati u velike poslovne organizacije. Njihova nemilosrdnost bez savjesti, u kombinaciji s njihovim neempatičnim zanemarivanjem utjecaja svojih postupaka na druge, omogućuje im da manipuliraju na putu do uspona u poslovnim organizacijama, ostavljajući za sobom trag žrtava - koje su često previše posramljene ili u strahu da prozovu psihopate. U jednoj studiji o kojoj se raspravlja u njihovoj knjizi, Babiak i Hare su otkrili da, dok su oko jedan posto ukupne populacije pravi psihopati, ograničen pregled više od 200 rukovoditelja dala je broj veći od tri posto.[7]

Koliko god ilustrativna bila Babiakova i Hareova studija o psihopatima u poslovanju, i dok usputno govore o tome, nikada se izravno ne bave punom ulogom i utjecajem psihopata u politici. Velika razlika između ta dva miljea je ta što, kao što Babiak i Hare priznaju, postoji potencijalno ograničavajuće načelo na djelu u privatnim, korporativnim organizacijskim okruženjima, discipliniranim tržišnim silama. U poslu se očekuje da će posao biti obavljen; a psihopati nemaju interesa za ovozemaljske zahtjeve rada za postizanjem pravih rezultata. To može biti njihova Ahilova peta, kao kada se otkrije da su prevaranti i paraziti kada stalno propuštaju krajnji rok ili se otkrije da su ukrali zasluge za proizvod suradnika. Kao što Babiak i Hare naglašavaju, ovo ograničavajuće načelo nipošto ne osigurava uklanjanje psihopata, ali nudi neka sredstva za eventualni lijek.

Nije jasno da takav ograničavajući princip djeluje u području politike. Čak i u demokracijama, dok političar može dovoljno šarmirati birače na svakim izborima, bez strogog, eksplicitnog standarda proizvodnje koji treba ispuniti, nejasno je postoji li ikada ograničenje stalnom obnavljanju moći psihopatskog političara. I, naravno, ako psihopati dođu u državnu službu, opet, bez čvrste tržišne discipline, čini se da bi im bilo još lakše lagati i varati do sve veće moći i utjecaja nego "uspješnim" psihopatima koji djeluju u privatnom sektoru, kako je otkriveno u istraživanju Babiaka i Harea. Još manje objektivna regulacija djeluje na kontrolu ili otkrivanje psihopata koji stječu političku moć kroz zagovaranje pokreta, uključujući mnoge akademike i novinare koji preuzimaju tu ulogu.

Dakle, da se psihopati mogu infiltrirati u politiku čini se neospornim. Znanstvena literatura nastavlja pronalaziti sve više dokaza da je psihopatija, kako je ovdje definirana, povezana sa: željom za ulazak u politički život; samouvjerenosti u vlastitu sposobnost da budu uspješni u politici; političko sudjelovanje; te sklonost glasanju za kandidate s istim psihopatskim crtama ličnosti. Osim toga, u skladu s onim što bi se moglo predvidjeti iz takvih rezultata istraživanja, studija psihopatije u susjednim američkim državama zabilježila je najviši rang psihopatije u okrugu Columbia.[8] Za psihopate, međutim, još uvijek postoji gore spomenuti problem. U relativno stabilnom društvenom poretku, psihopat je uvijek u opasnosti da bude otkriven, razotkriven, prokazan, cenzuriran, a možda čak i zatvoren.

Kao što su i Lobaczewski i Hughes naglasili i ilustrirali, društveni kaos je preferirano društveno stanje psihopata.[9] Tek tada se povjerenje i komunikacijske veze između klinički normalnih ljudi počinju urušavati. Tek tada klinički normalni ljudi postaju osjetljivi na to da im se uskrati njihovo povjerenje u njihov zdrav razum. Stoga ne iznenađuje da ne samo da rast društvenog kaosa olakšava moć i povećanje patokracije, već nakon detaljnijeg ispitivanja otkrivamo da psihopati pozitivno potiču takav društveni kaos. Rutinske čistke navodno vjernih istinskih vjernika u potpuno patokratskim režimima, poput Staljinova SSSR-a ili Maove Kine, ilustriraju važnost održavanja takvog kaosa za političke psihopate.[10] Slično tome, temelj za buduću ekspanziju patokracije uvelike ovisi o izazivanju takvog sveprisutnog društvenog kaosa.

Promatrajući ove stvari kroz leću trenutnih uvjeta, zapanjujuće je da upravo kako raste ona vrsta društvenog kaosa koji omogućuje patokraciju, fokusirana analiza psihopata u trenutnim političkim strankama i pokretima znatno zaostaje za srodnim istraživanjima. Što se tiče društvenog kaosa i potkopavanja zdravog razuma, koji stvara pogodne patokratske uvjete, kratki popis bi uključivao stavke poput poricanja bioloških stvarnosti, koje bi se ne tako davno smatrale očiglednima većini normalnih ljudi: npr. mi bismo trebali vjerovati da su među anizogamnom spolno razmnožavajućom vrstom heteroseksualnost, i doista spol i rod, društveno konstruirani; da se različite rase i spolovi, usprkos desecima tisuća godina, u prvom slučaju, i milijardama godina u drugom, podvrgnuti različitim evolucijskim pritiscima, da nije pogubnog rasizma i seksizma, ne bi razlikovali jedni od drugih; da se muškarci mogu roditi u tijelima žena, a da se žene mogu roditi u tijelima muškaraca; da su samo oni zadrti zabrinuti zbog situacija u kojima bi muškarcima koji se navodno osjećaju kao žene bilo dopušteno, pa čak i institucionalno poticano, da uđu u prostore koji su ekskluzivni za žene kao što su ženski sportovi, skloništa, svlačionice i zatvori; da je organiziranje društvenih događaja i korištenje jezika koji razlikuje i rangira ljude po rasi antirasizam; i da su znanost, matematika, empirijski podaci i učinkovitost manifestacije patrijarhata ili bjelačke nadmoći. Ovi primjeri samo grebu površinu apsurdnih tvrdnji pseudo-stvarnosti u koju se ne samo očekuje da se normali ljudi svijeta pretvaraju da vjeruju, već su u opasnosti da im život bude uništen uskraćivanjem zaposlenja, bankarskih i drugih usluga, i možda čak i u opasnosti od nasilnog napada, ako se ne ponašaju u skladu.[11]

In addition to all that now routine reality denial, we have been subjected for nearly two years to the COVID hysteria, in which, despite the sweeping changes in standards, endlessly moving the goalposts, leading to redefinitions of valid testing, cases and causes of death that inflate the numbers, we're expected to believe - or at least pretend that we believe - that we are under existential threat from a socially catastrophic virus.[12] Anxiety about the virus has been exacerbated by frequent, erratic revisions in claims about the necessity and efficacy of a wide variety of measures, including those related to masks, lockdowns, vaccine safety and reliability, and the imposition of vaccine mandates. All this - combined with relentless inaccurate sensationalism, gaslighting, censorship of scientific and medical opinions disputing official policies, and deliberate government initiatives to leverage behavioural psychology to incur widespread fear and anxiety - provided the ingredients for the social chaos engulfing much of the world today.[13]

Uz sve to sada već rutinsko poricanje stvarnosti, već smo gotovo dvije godine podvrgnuti COVID histeriji, u kojoj se, unatoč sveobuhvatnim promjenama standarda, beskrajno mijenjaju pravila, što dovodi do redefiniranja valjanog testiranja, slučajeva i uzroka smrti koji povećavaju brojke, od nas se očekuje da vjerujemo - ili se barem pretvaramo da vjerujemo - da smo pod egzistencijalnom prijetnjom društveno katastrofalnog virusa.[12] Zabrinutost zbog virusa pogoršana je čestim, neredovitim revizijama u tvrdnjama o nužnosti i učinkovitosti širokog spektra mjera, uključujući one koje se odnose na maske, zaključavanja, sigurnost i pouzdanost cjepiva i nametanje naloga za cjepiva. Sve to - u kombinaciji s neumoljivim netočnim senzacionalizmom, psihičkim zlostavljanjem, cenzurom znanstvenih i medicinskih mišljenja koja osporavaju službene politike i namjernim vladinim inicijativama za iskorištavanje bihevioralne psihologije za izazivanje široko rasprostranjenog straha i tjeskobe - dalo je sastojke za društveni kaos koji guta velik dio današnjeg svijeta.[13]


Sve je to dovelo do upravo one vrste društvenog kaosa koji služi kao Petrijeva zdjelica za patokraciju. Pitanje je da li je put vodila kokoš ili jaje? Je li sve ovo bio samo nevini stjecaj okolnosti koji povećava opasnost od patokracije ili je zapravo previše manipulativnih psihopata steklo političku moć - institucionalnu, pokretnu ili drugu - i aktivno promicalo takav društveni kaos; stvaraju li takvi ljudi namjerno uvjete za olakšavanje uspona same patokracije u kojoj su povijesno prosperirali? I koji su, kao što je gore navedeno, u konačnici rezultirali najstrašnijim genocidnim zločinima čovječanstva. Pokušaj odgovora na to pitanje je preuranjen za ovaj početni post. Ipak, čudno je zapanjujuće da iako postoji sve više literature o ulozi manipulativnih ili uspješnih psihopata u poslovanju, pa čak i neka istraživanja, poput Hughesove knjige, o povijesnoj ulozi psihopata i strašnim povijesnim posljedicama patokracije, ostaje nedostatak istraživanja koji primjenuje ono što znamo o pokazateljima psihopatije na osobnosti današnjih političkih aktera.[14]

S obzirom na ono što znamo o tome kamo vodi patokracija, čini se da ovo nije mali propust. Naravno, postoji stvarna opasnost od pogrešnog označavanja ljudi, a to je osobito slučaj kada za to postoji politička motivacija. Način na koji stvarni rasisti koriste tvrdnje o rasizmu kako bi ocrnili svoje kritičare previše je znakovito upozorenje.[15] Ipak, postoje objektivne tehnike i mjerenja razvijena za procjenu psihopatije koja se mogu koristiti za prepoznavanje takvih zloćudnih utjecaja i izolaciju političkog života od njih. To uključuje Hareov izvorni dijagnostički kontrolni popis, razrađeni B-Span instrument koji su predstavili Babiak i Hare, kao i - što ne iznenađuje nikoga tko razumije poligenu i pleiotropnu prirodu genetskih procesa - čini se da se psihopati mogu prepoznati po karakterističnim crtama lica. Također postoje dokazi da se psihopati nenamjerno otkrivaju kroz verbalne "tikove", koje mogu uhvatiti uvježbani promatrači, što često dovodi do neobičnog osjećaja neusklađenosti između verbalnog i izraza lica čak i kod neuvježbanog promatrača.[16] Ovaj potonji "pokazatelj" ipak može biti očitiji kod psihopata koji su manje verbalno tečni - kod onih koji imaju manje šanse da se uspješno infiltriraju u poslovanje ili politiku.

Dakle, kao što smo vidjeli, svijet normalnih ljudi je pod napadom. Tepisi objektivne istine, zdravog razuma i tradicionalnih društvenih normi im se energično i zlobno povlače pod nogama. Izraz normij koristi se na omalovažavajući način u mnogim kutovima ispolitiziranog interneta. I svakako, postoje asocijacije na normije koje su zabrinjavajuće. Normiji imaju tendenciju biti pretjerano konformistički, često podupirući svoj konformizam previše voljnim pribjegavanjem zabludama autoriteta, pristranosti prema konformaciji i motiviranom razmišljanju.[17] U tom procesu oni prelako postaju topovsko meso za najopasnije društvene procese, uključujući širenje društvenog kaosa i uspon patokracije. No, u isto vrijeme, to je svijet normija - svijet uobičajene pristojnosti; posvećenost vezama obitelji, zajednice, zajedništva i crkve; i vjera u grubo empirijsku utemeljenost zdravog razuma - koji je naš jedini bedem protiv stalno nadiruće opasnosti društvenog kaosa koji maršira u korak s patokracijom. Vrijednosti i obveze svijeta normija naše su najbolje jamstvo društva koje može zadržati psihopate na odstojanju i zaštititi nas od genocidnih zločina koji bacaju bijedu na ljudske živote, kad god patokracija trijumfira.

Među misijama ovog Substacka je skroman doprinos očuvanju svijeta normija: posljednja svijeća čovječanstva protiv opasnosti vrišteće tame.
________________________________

[1] Osobno, kad je riječ o takvim stvarima, ja sam selekcionist na više razina, emergentnog reda. Ako se pokaže da zajedničko vlasništvo pruža dostatne dobrobiti onim društvenim skupinama koje ga prakticiraju, u odnosu na prednosti drugih opcija koje prakticiraju druge grupe, te će se dobrobiti dugoročno očitovati u evolucijskom trijumfu društvene prakse zajedničkog vlasništva. Ako ne, onda ne.

[2] "Maska zdravog razuma" je popularan i koristan meme preuzet iz naslova knjige Herveya Cleckleya iz 1941., naglašavajući način na koji psihopati uče čitati normalne ljudske emocije i reakcije, kojima nemaju psihološki pristup, i uče da ih oponašaju u svrhu boljeg uklapanja u normalno društvo: Hervey Cleckley, The Mask of Sanity: An Attempt to Clarify Some Issues about the So-Called Psychopathic Personality (Brattleboro, Vermont: Echo Point Books & Media, 2015).

[3] Ian Hughes, Disordered Minds: How Dangerous Personalities Are Destroying Democracy (Winchester, UK ; Washington, USA: Zero Books, 2018). Drugi izvori koje vrijedi pogledati su: Donald Rayfield, Stalin and His Hangmen: The Tyrant and Those Who Killed for Him, Illustrated edition (New York, N.Y.: Random House Trade Paperbacks, 2005); G. M. Gilbert, Nuremberg Diary, Reprint edition (New York, NY: Da Capo Press, 1995). Iako njegov broj žrtava genocida možda nije tako visok kao kod ovih drugih, mora se uključiti i komunistička patokracija Fidela Castra. Iako njihov fokus ne stavlja psihopatiju ili patokraciju u središte njihove analize, oni koji su upoznati s radom Lobaczewskog i Hughesa prepoznat će sve glavne pokazatelje, uključujući naglasak na sljedbenicima sa sličnim osobinama ličnosti i važnosti nestabilnih okruženja kao uvjeta za mogućnost za "destruktivne vođe" patokracije: Art Padilla, Robert Hogan, and Robert B. Kaiser, "The Toxic Triangle: Destructive Leaders, Susceptible Followers, and Conducive Environments," The Leadership Quarterly, Destructive Leadership, 18, no. 3 (June 1, 2007): 176-94, https://doi.org/10.1016/j.leaqua.2007.03.001.

[4] Andrew M. Lobaczewski, Political Ponerology: A Science on the Nature of Evil Adjusted for Political Purposes, ed. Laura Knight-Jadczyk, 2 edition (Grande Prairie, AB: Red Pill Press, 2007).

[5] Cleckley, The Mask of Sanity. Originally published in 1941, Cleckley's book provides a review of the history of the study of psychopathy up to that time.

[6] Mnogi griješe povezujući psihopatiju s antisocijalnim poremećajem ličnosti. No, kao što Hare primjećuje u knjizi "Without Conscience", prvo se odnosi na kriminalno a drugo na antisocijalno ponašanje. Međutim, Hare je primijetio da je psihopatija šira dijagnoza koja se također odnosi na mnoge pojedince s psihopatskim osobinama koji su dovoljno društveno kompetentni ne samo da izbjegnu zatvor, već i da stvarno postignu očiti društveni uspjeh. Pogledajte, na primjer: Dr Paul Babiak and Dr Robert D. Hare, Snakes in Suits: When Psychopaths Go to Work, Reprint edition (New York, NY: Harper Business, 2007).

[7] Babiak i Hare.

[8] William Hart, Kyle Richardson, and Gregory K. Tortoriello, "Dark Personality Voters Find Dark Politicians More Relatable and Fit for Office," Journal of Research in Personality 75 (August 1, 2018): 59-68, https://doi.org/10.1016/j.jrp.2018.05.007; Rolfe Daus Peterson and Carl L. Palmer, "The Dark Triad and Nascent Political Ambition," Journal of Elections, Public Opinion and Parties, August 29, 2019, 1-22, https://doi.org/10.1080/17457289.2019.1660354; Philip Chen, Scott Pruysers, and Julie Blais, "The Dark Side of Politics: Participation and the Dark Triad," Political Studies, April 28, 2020, 0032321720911566, https://doi.org/10.1177/0032321720911566; Ryan H. Murphy, "Psychopathy by U.S. State: A Translation of Regional Measures of the Big Five Personality Traits to Regional Measures of Psychopathy," Heliyon 5, no. 3 (March 1, 2019), https://doi.org/10.1016/j.heliyon.2019.e01306.

[9] Pogledajte također, Barbora Nevicka et al., "Uncertainty Enhances the Preference for Narcissistic Leaders," European Journal of Social Psychology 43, no. 5 (2013): 370-80, https://doi.org/10.1002/ejsp.1943.

[10] Hughes, Disordered Minds.

[11] Dok je literatura jednostavno prevelika za iscrpan popis izvora, moglo bi se početi s ovima: Frank Miele and Vincent Sarich, Race: The Reality of Human Differences (New York: Routledge, 2004); Bo Winegard, Brian Boutwell, and Ben Winegard, "On the Reality of Race and the Abhorrence of Racism," Quillette (blog), June 23, 2016, http://quillette.com/2016/06/23/on-the-reality-of-race-and-the-abhorrence-of-racism/; Philippe J. Rushton, Race, Evolution & Behavior (New Brunswick, N.J.: Transaction Publishers, 1995); Robert Trivers, "Parental Investment and Sexual Selection," in Sexual Selection and the Descent of Man, 1871-1971, ed. B. Campbell (Chicago: Aldine Transaction, 1972); D. Schmitt et al., "Why Can't a Man Be More like a Woman? Sex Differences in Big Five Personality Traits across 55 Cultures," Journal of Personality and Social Psychology 94, no. 1 (2008): 168-82; David Buss, "Sex Differences in Human Mate Preferences: Evolutionary Hypotheses Tested in 37 Cultures," Behavioral and Brain Sciences 12 (March 1, 1989): 1-14, https://doi.org/10.1017/S0140525X00023992; Lee Ellis, "Identifying and Explaining Apparent Universal Sex Differences in Cognition and Behavior," Personality and Individual Differences 51, no. 5 (October 1, 2011): 552-61, https://doi.org/10.1016/j.paid.2011.04.004; Jussi Lehtonen and Geoff A. Parker, "Gamete Competition, Gamete Limitation, and the Evolution of the Two Sexes," Molecular Human Reproduction: Basic Science of Reproductive Medicine 20, no. 12 (December 1, 2014): 1161-68, https://doi.org/10.1093/molehr/gau068; Madhura Ingalhalikar et al., "Fundamental Sex Difference in Human Brain Architecture," Proceedings of the National Academy of Sciences 111, no. 2 (January 2014): 577-78, https://doi.org/10.1073/pnas.1320954111; Jussi Lehtonen, Hanna Kokko, and Geoff A. Parker, "What Do Isogamous Organisms Teach Us about Sex and the Two Sexes?," Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences 371, no. 1706 (October 19, 2016): 20150532, https://doi.org/10.1098/rstb.2015.0532; Rong Su, James Rounds, and Patrick Ian Armstrong, "Men and Things, Women and People: A Meta-Analysis of Sex Differences in Interests," Psychological Bulletin 135, no. 6 (November 2009): 859-84, https://doi.org/10.1037/a0017364; Michael McConkey, Darwinian Liberalism (Vancouver, B.C.: Biological Realist Publications, 2018).

[12] Istina je naravno da je velika većina smrtnih slučajeva bila usmjerena unutar vrlo uskog demografskog raspona. Osim u SAD-u, u svim industrijaliziranim zapadnim zemljama prosječna dob umrlih od COVID-a bila je u 80-im godinama i često je bila visoka ili viša od prosječnog životnog vijeka: "Studies on Covid-19 Lethality," Swiss Policy Research, May 11, 2020, https://swprs.org/studies-on-covid-19-lethality/. Far more rational, less chaotic solutions appropriate to the actual nature of the virus were widely acknowledged as available and superior: "Great Barrington Declaration," accessed October 21, 2021, https://gbdeclaration.org/.

[13] John Stossel, "Coronavirus Censorship by Social Media," Fremont News-Messenger, accessed October 21, 2021, https://www.thenews-messenger.com/story/opinion/2021/08/21/john-stossel-coronavirus-censorship-social-media/8177410002/; The Editorial Board, "Opinion | Fact-Checking Facebook's Fact Checkers," Wall Street Journal, March 5, 2021, sec. Opinion, https://www.wsj.com/articles/fact-checking-facebooks-fact-checkers-11614987375; Rachel Emmanuel, "Concern Mounts over Censorship of Canadian Doctors," IPolitics (blog), March 9, 2021, https://ipolitics.ca/2021/03/09/concern-mounts-over-censorship-of-canadian-doctors/; "Declaration of Canadian Physicians for Science and Truth," accessed October 21, 2021, https://canadianphysicians.org/; John P. A. Ioannidis, "Coronavirus Disease 2019: The Harms of Exaggerated Information and Non-Evidence-Based Measures," European Journal of Clinical Investigation 50, no. 4 (2020): e13222, https://doi.org/10.1111/eci.13222; Laura Dodsworth, A State of Fear: How the UK Government Weaponised Fear during the Covid-19 Pandemic, 1st edition (London, UK: Pinter & Martin, 2021).

[14] U tom pogledu bilo je nekoliko skromnih iznimaka. I skromno prepoznavanje važnosti problema provjere javnih čelnika na psihopatiju: Scott O. Lilienfeld et al., "Fearless Dominance and the U.S. Presidency: Implications of Psychopathic Personality Traits for Successful and Unsuccessful Political Leadership," Journal of Personality and Social Psychology 103, no. 3 (September 2012): 489-505, https://doi.org/10.1037/a0029392; Clive Roland Boddy, "Psychopathy Screening for Public Leadership," International Journal of Public Leadership 12, no. 4 (January 1, 2016): 254-74, https://doi.org/10.1108/IJPL-08-2015-0023; Clive Boddy, "Populism and Political Personality: What Can We Learn from The Dark Triad Personality of Hermann Goering?," The Journal of Psychohistory 49, no. 1 (Summer 2021): 12-31.

[15] U zagradama, relevantnost ove zabrinutosti u potpunosti je vidljiva u relevantnoj literaturi objavljenoj u posljednjih pet godina, koja pjeva iz iste knjige hvalospjeva da je Donald Trump oličenje narcisoidnog, toksičnog, destruktivnog vođe, jer je "potisnuo" medije i rasne manjine učinio "žrtvenim jaracem". Ipak, iznenađujuće malo od takvih autora govori o stotinama tisuća - uključujući nebrojene tisuće djece - ubijenih zahvaljujući agresivnoj ratnoj politici Baracka Obame, što usprkos svim njegovim nedostacima ne vrijedi za Trumpa. Očigledno su standardi otrovnog i destruktivnog vodstva donekle usko protumačeni. S obzirom na ono što se zna o ljevičarskoj pristranosti akademske zajednice, to teško može biti iznenađujuće. Iako, kao što sam pojasnio na drugom mjestu, ovo nije lijevo-desno pitanje, već pitanje srednjeameričke populističke pobune protiv vladavine menadžerske klase, koja je uništila njihove obitelji i zajednice. (U vrijeme pisanja nisam bio upozoren na potencijalnu ulogu patokracije u takvim događajima.) Ali budući da su članovi te menadžerske klase, teško se može očekivati ​​da će većina akademika ili novinara pokazati bilo kakvu samosvijest ili kajanje na ovom planu. Što, ipak, stavlja uskličnik na poantu iznesenu u tekstu o tome kako se može očekivati ​​da će patokratska analiza biti oružje - i to predvidljivo od strane psihopata: Lee Jussim, "Liberal Privilege in Academic Psychology and the Social Sciences: Commentary on Inbar & Lammers (2012)," Perspectives on Psychological Science 7, no. 5 (September 1, 2012): 504-7, https://doi.org/10.1177/1745691612455205; José L. Duarte et al., "Political Diversity Will Improve Social Psychological Science," Behavioral and Brain Sciences 38 (2015), https://doi.org/10.1017/S0140525X14000430; Michael McConkey, The Managerial Class on Trial (Vancouver, B.C.: Biological Realist Publications, 2021).

[16] Robert D. Hare, Without Conscience: The Disturbing World of the Psychopaths Among Us, 1st edition (New York: The Guilford Press, 1999); Babiak and Hare, Snakes in Suits; Nicholas S. Holtzman, "Facing a Psychopath: Detecting the Dark Triad from Emotionally-Neutral Faces, Using Prototypes from the Personality Faceaurus," Journal of Research in Personality 45, no. 6 (December 1, 2011): 648-54, https://doi.org/10.1016/j.jrp.2011.09.002; Sinan Alper, Fatih Bayrak, and Onurcan Yilmaz, "Inferring Political and Religious Attitudes from Composite Faces Perceived to Be Related to the Dark Triad Personality Traits," Personality and Individual Differences 182 (November 1, 2021), https://doi.org/10.1016/j.paid.2021.111070; Leanne ten Brinke et al., "An Examination of the Communication Styles Associated with Psychopathy and Their Influence on Observer Impressions," Journal of Nonverbal Behavior 41, no. 3 (September 1, 2017): 269-87, https://doi.org/10.1007/s10919-017-0252-5.

[17] Ove stvari su naravno istinite iz vrlo dobrih evolucijskih razloga: Richard D. Alexander, "The Evolution of Social Behavior," Annual Review of Ecology and Systematics 5 (January 1, 1974): 325-83; Richard D. Alexander, The Biology of Moral Systems (Hawthorne, N.Y: Aldine Transaction, 1987); Hugo Mercier and Dan Sperber, "Why Do Humans Reason? Arguments for an Argumentative Theory," Behavioral and Brain Sciences 34, no. 2 (2011): 57-74; Michael McConkey, Biological Realism: Foundations and Applications (Vancouver, B.C.: Biological Realist Publications, 2020).