Drugi svezak još nisam pročitao; zapravo, napisao sam dijelove ovog teksta odmah nakon čitanja uvoda. Općenito mi se ovo pokazalo korisnom strategijom: slažete svoje misli dok čitate, dok su još svježe, povezujete ih s drugim idejama i, u skladu s pristupom desne hemisfere, vjerujete svojoj intuiciji.
Mislio sam da ću to spomenuti, ne samo zato što se u ovoj recenziji moje misli skreću na odnos između materijalizma i hipoteze o hemisferama, iako nisam ni uronio u ono što McGilchrist ima za reći o tim pitanjima (on se uglavnom njima bavi u svesku II). Pa idemo.
_______________________________
Materijalistički svjetonazor može nervirati one od nas koji smo shvatili da je naše iskustvo ne samo "svijeta", već i naše iskustvo općenito, duboko nespojivo s predodžbama kao što je ona da nas određuju slučajne fizičke sile, da je svijest ili iluzija ili uopće ne postoji, da se sve svodi na darvinističku borbu između gena i slične tvrdnje.
Da, istina je: možeš tako gledati na svijet; a na određeni ograničen način čak i ima smisla. Zato je tako teško raspravljati protiv materijalističkog stajališta, makar samo u našim vlastitim glavama: sve dok ostanete unutar tog određenog načina mišljenja, čini se da materijalizam ima odgovor na sve.
— Svijest ukazuje na mnogo više od mrtve tvari koja nas okružuje, vi kažete.
— Pa zašto nitko nije otkrio nekakvo polje svijesti, oni odgovaraju.
— Čini se da moje iskustvo nema nikakve veze s genima koji se pokušavaju replicirati.
— To je samo zato što ste prevareni u njihovu korist.
— Kako uopće mogu postojati ciljevi u materijalističkom svemiru — čak i ako su to samo preživljavanje i replikacija?
— To zapravo nisu ciljevi, već samo posljedica slučajnosti kada su se pojavila određena materijalna svojstva i dovela do prvih primitivnih oblika života.
I tako dalje.
Da, mnogi izvrsni filozofski argumenti izneseni su protiv materijalističkog stava, kao što je argument A. N. Whiteheada o zabludi pogrešne konkretnosti koja nas upozorava na brkanje apstraktnog modela sa stvarnošću; tvrdnja R. G. Collingwooda da se svako empirijsko istraživanje temelji na određenim pretpostavkama koje i dovode do tog istraživanja i da stoga empirijska znanost ne može odbaciti ili nadjačati naše ukorijenjene metafizičke pretpostavke; očite proturječnosti različitih materijalističkih stajališta, kao što je da je njihovo argumentiranje potpuno besmisleno u svjetlu njihove vlastite teorije koja ih vidi kao unaprijed određene strojeve, ili da je nemoguće da ljudi žive pod materijalističkim pretpostavkama, ako su ih shvatili ozbiljno, čak i na sekundu.
Ima ih mnogo više.
Iako smatram da su svi ti argumenti, posebno kada se uzmu zajedno, krajnje uvjerljivi, materijalist će vas uvijek pobijediti tako što će jednostavno ostati pri svom posebnom načinu razmišljanja, koji je bez sumnje utemeljen na uvjerenju koje proizlazi iz njegovog vlastitog doživljaja svijeta.1
Dakle, čini se da postoje dva načina postupanja s materijalistima: ili ih pokušavate pobijediti na njihovom materijalističkom terenu i neizbježno gubite;2 ili jednostavno odbacite materijalizam i bavite se ostalim stvarima, što je dobro, ali to nam ne pomaže da odbacimo materijalističke pretpostavke koje su nam od početka nametnute u današnjim vremenima.
McGilchristov rad se dijelom može smatrati kao pokušaj da se ponudi treća, plodonosnija strategija: zauzeti holistički pristup, mentalno angažirajući oba svijeta istovremeno: svijet bogatog, sveobuhvatnog iskustva izraženog u umjetnosti, svakodnevnom životu, kao i u nekim djelima filozofije — uglavnom iz vremena prije nego što je analitička filozofija preuzela kontrolu; i svijet intelektualnih apstrakcija i razlika s jakim doprinosom empirijske znanosti. A to su upravo dva svijeta za koja McGilchrist tvrdi da su tipični izraz desne i lijeve hemisfere mozga.
Dva svijeta koja predstavljaju dva vrlo različita načina iskustva i svijesti koji su često u suprotnosti jedan s drugim, posebno u intelektualnom svijetu.
Da sumiramo ukratko: lijeva hemisfera razmišlja u obliku reprezentacije stvarnosti. Ono što opažamo usitnjava na uredne male dijelove, koje potom razvrstava i izjednačava, da bi ih ponovno spojila na apstraktnoj razini, koristeći i generirajući razne vrste teorija. Teži doslovnom tumačenju, crno-bijelom razmišljanju i zaključcima. Hiperfokusirana je na jedan detalj, jedan aspekt stvarnosti i nesposobna je za prebacivanje brzina. Zapravo, kada se oslanjamo isključivo na lijevu hemisferu, naši misaoni obrasci postaju gotovo šizofreni: postajemo toliko odvojeni od stvarnosti, toliko zarobljeni u apstraktnom svijetu, da vjerujemo u najapsurdnije stvari sve dok god nam se čini da je logika ispravna.
Desna hemisfera ima mnogo širu viziju i u izravnom je dodiru sa stvarnošću, za razliku od puke reprezentacije iste. Međutim, ova izravna shvaćanja ne može pretočiti u riječi, teorije ili simbole. Stoga, u modusu desne hemisfere, svijet percipiramo više u smislu intuicije: bljeskovima uvida, neposrednom razumijevanju šire slike, empatija i rekonstrukciji "kako je to biti ta osoba ili razmišljati na određeni način", života kako ga konkretno, jedinstveno doživljavaju utjelovljena stvorenja kakva mi jesmo.
Potrebne su nam obje hemisfere - samo kada one ispravno rade zajedno, možemo se nadati ne samo da ćemo shvatiti stvari, već i da ćemo živjeti ispravno i u skladu s višim principima Kozmosa. "Ispravan rad" ovdje znači da desna hemisfera preuzima ulogu gospodara koji zapošljava lijevu hemisferu, ali joj nikada ne dopušta da radi potpuno slobodno i van kontrole.
Već iz ovog previše pojednostavljenog opisa možemo vidjeti kako se ova dva načina razmišljanja odigravaju u znanosti, filozofiji, religiji, politici, društvenoj teoriji i tako dalje. Opseg McGilchristove "The Matter With Things" nije ništa manje od gledanja na sve te stvari upravo kroz ovu leću, i to u spektakularnim detaljima.
Očito je da McGilchrist pokušava prakticirati ono što propovijeda i da nastoji kombinirati misao lijevog i desnog mozga kako bi stekao potpunije razumijevanje svijeta i našeg mjesta u njemu, kao i povijesti ideja. I on to briljantno izvodi. Nije impresivan samo obim referenci; nego i nevjerojatno široko i inteligentno čitanje koje je poduzeo. Njegov stil također se savršeno uklapa u njegovu sliku pristupa desnog mozga: rijetko je polemičan i vodi vas na dugo putovanje čiji je cilj više implicitan nego eksplicitan.
Potreban je nekakav oblik vjere da biste dopustili McGilchristu da vas povede sa sobom na ovo putovanje, ne samo zbog veličine knjige. Za mene osobno, nakon početne faze (lijevog mozga?) otpora — daj mi sažeti argument, odmah! — toliko sam počeo cijeniti knjigu da se sada bojim dana kad ću završiti oba djela.
Da se vratim na pitanje materijalizma, želio bih raspravljati o dva prigovora koja su mi pala na pamet kada smo razmišljali o odnosu između znanosti, psihologije i istine.
Postoje li filozofski prigovori na McGilchristov pristup?
Ova dva prigovora mogu pomoći da se razjasni kako McGilchrist pristupa svojoj kritici materijalističkog programa.
Prvo, u određenom smislu, McGilchristov rad je pokušaj da njihovim vlastitim oružjem pobijedi one koji se zalažu za mehaničko, materijalističko, redukcionističko gledište. Većina njihovih argumenata temelji se na otprilike sljedećem: "Da, znam da mislite da vaše unutarnje iskustvo izgleda potpuno nespojivo s materijalističkim gledištem, ali znanost pokazuje suprotno; stoga morate shvatiti da ste u iluziji i dati prednost znanosti".
Sada, McGilchrist okreće ploču ovom argumentu: znanost zapravo pokazuje da je vaš materijalistički svjetonazor samo artefakt vašeg pretjeranog oslanjanja na lijevu hemnisferu; možda vam se ne čini tako, ali to je samo zato što ste toga nesvjesni. Dakle, ne možete se osloniti na vlastite misli i umjesto toga trebate vjerovati znanosti: znanosti o dvije hemisfere!
Kako to shvatiti? Mislim da bismo trebali biti oprezni s argumentima koji imaju ovaj konkretan oblik.3 Međutim, McGilchristov pristup ovdje smatram pokušajem korištenja znanosti kako bi se potaknula dublja samorefleksija temeljena na našem pojavnom iskustvu: da, možda nismo svjesni dviju hemisfera i njihove razlike putem introspekcije (iako prema mom vlastitom iskustvu, mislim da je moguće donekle postati svjestan tendencija koje svaka od hemnisfera ispoljava i uočiti kada određeni modus prevladava), ali zaključak nije da bismo trebali "nadjačati" naše iskustvo prihvaćanjem radikalne teorije koja je potpuno u suprotnosti s njim, već prihvatiti naše iskustvo na dubljoj razini učeći da se ne oslanjamo previše na apstrakcije i hladni redukcionizam u našoj misli.
Dakle, iako McGilchrist traži od nas da prihvatimo nešto utemeljeno na znanosti što se na prvu može činiti kontraintuitivnim, barem onima koji se dosta oslanjaju na lijevu hemisferu, on to koristi kao odskočnu dasku da nas izvuče iz naših ograničavajućih redukcionističkih pretpostavki i da prihvatimo širi pogled na svijet koji sasvim sigurno nije u suprotnosti s našim iskustvom. Nasuprot tome, materijalisti čine upravo suprotno: koriste vrlo apstraktne argumente temeljene na upitnim pretpostavkama kako bi nas natjerali da prihvatimo materijalističke implikacije da je naše iskustvo u konačnici bezvrijedno, ako uopće postoji, i da njihove apstraktne teorije uvijek trebaju imati prednost nad našom svijesti. Stoga mislim da se McGilchrista ne može optužiti da je "iskoristio Dawkinsovu taktiku", kako ja to volim zvati, iako koristi znanstvena otkrića kako bi nas uvjerio da bi u načinu na koji razmišljamo moglo biti više toga uključeno nego što smo trenutno svjesni.
(Kao sporedna napomena, prilično je ironično da bi materijalisti, ako bi htjeli kritizirati McGilchrista, osim ako bi mogli pokazati da je njegova znanost pogrešna, morali posegnuti za upravo onom vrstom argumenata koje obično koriste antimaterijalisti: naime da nam empirijska znanost ne može reći puno o našem iskustvu, a ako njihovo iskustvo i zdrav razum upućuju na neku vrstu materijalističkog svijeta, onda bi to trebalo imati prednost nad bilo kakvim govorom o hemisferama mozga.)
Drugo, i donekle povezano, moglo bi se, skupa s R. G. Collingwoodom, prigovoriti da nam psihologija zapravo ne može ništa reći o razmišljanju. Razlog je taj što kad god govorimo o nečemu što utječe na naše mišljenje, ili ometa pravilno razmišljanje, ili nas dovodi do pogrešaka u mišljenju, pretpostavljamo da uopće postoji nešto kao što je "ispravno mišljenje" i da znamo što to je. Odnosno, psihologija nam — bilo da se temelji na skeniranju mozga, psihološkim eksperimentima, intervjuima itd. — može reći puno o preprekama koje stoje na putu ispravnog mišljenja, ali nam ne može reći što je ispravno mišljenje.
Collingwood tvrdi da to mogu učiniti samo tradicionalne znanosti o mišljenju, naime logika i etika (logika shvaćena vrlo široko, a ne ograničena na formalnu logiku), te da je detronizacija tih disciplina od strane psihologije bila ogromna pogreška i tragedija.4 Slažete li se s ovom ocjenom ili ne, činjenica je da moramo uspostaviti neku vrstu osnove o tome što je ispravno razmišljanje prije nego što istražimo što bi ga moglo spriječiti. Dakle, kada tvrdimo da materijalizam nije sasvim točan jer je samo odraz previše aktivne lijeve hemisfere, tada činimo pogrešku: samo zato što bi mogao biti izraz lijeve hemisfere ne znači da je pogrešan; još uvijek snosimo puni teret dokazivanja, da tako kažemo, i moramo tražiti argumente protiv materijalizma izvan neuroznanstvenih dokaza.
Drugim riječima, ako pravilno razmišljamo, trebali bismo biti savršeno sposobni doći do zaključka da je materijalizam pogrešan i da se temelji na pretjeranom oslanjanju na apstraktno mišljenje, čak i bez osvrta na mozak. Doista, sam Collingwood je to u velikoj mjeri shvatio kada je kritizirao uništenje koje logični atomizam može imati sa svojom opsesijom "dekonstruiranja" našeg iskustva i njegovanih metafizičkih pretpostavki; a on je to pokazao jednostavno promišljajući i nudeći alternativni pristup logici, kao i promicanjem filozofije koja se nastoji temeljiti na iskustvu pri svakom koraku.
Također je odbacio postojanje oštrih razlika u filozofiji i tvrdio da se one uvijek preklapaju, zaključujući da u filozofskim konceptima i oblicima postoji implikacija i međusobna povezanost.5 To također govori o istom uvidu, naime da je ideja filozofije kao pukog miješanja atomističkih logičkih dijelova slagalice - ono što bi McGilchrist nazvao razmišljanjem lijeve hemisfere - duboko pogrešno. Collingwoodove ideje pokazuju da se čini da je um savršeno sposoban probiti se kroz pojednostavljene poglede na svijet, prerušen u ultra-složene zagonetke, ako je netko tome sklon.
Doista, činjenica da se čak i analitički filozofi konačno, iako polako, bude pred nerješivim problemima materijalizma koji se odnose na svijest, može se smatrati podupiranjem ideje da se um može osloboditi svojih zabluda, čak i koristeći ultraracionalistički način mišljenja lijeve hemisfere. Ili, vidjevši koliko je analitička filozofija još uvijek podijeljena u vezi s tim pitanjima, možda je slučaj da su neki od analitičkih filozofa konačno prestali potiskivati svoju desnu hemisferu i počeli odbijati pritiske akademskog miljea kojim dominira lijeva hemisfera?
U svakom slučaju, suosjećam se s Collingwoodovom kritikom psihologije: nismo li svi umorni od znanstvenika koji nam govore kako je naš doživljaj svijeta samo posljedica frojdovske sublimacije, evolucijskih pritisaka ili moždane aktivnosti? Ne bi li trebao postojati način da se stvari promišljaju, saznaju, a ne da psiholozi tvrde da su naše ideje samo funkcija našeg temparamenta, našeg odgoja ili vanjskih podražaja? U tom smislu, Collingwood se izričito suprotstavlja nekim shvaćanjima Williama Jamesa, naime ideji da se filozofske teorije u određenoj mjeri mogu svesti na psihološka obilježja filozofa. To je upravo ideja koju McGilchrist citira u vezi sa svojom kritikom nekih filozofa koji se previše oslanjaju na lijevu hemisferu, granični shizofreni filozofi čije bi se teorije mogle bolje razumjeti kao posljedice patološkog uma, a ne kao duboke vizije šire slike.6
Međutim, McGilchristovo stajalište, moglo bi se tvrditi, izbjegava problem koji je postavio Collingwood: polazište za ispravno mišljenje, s kojim se defektno (patološko) mišljenje mora usporediti, osigurava desna hemisfera mozga: gospodar. To znači da nakon što shvatimo što je suština razmišljanja desne strane mozga, to možemo koristiti kao mjerilo za prosuđivanje misli drugih i nas samih.
Ali to nas i dalje ostavlja s problemom da je na ovoj slici "ispravno mišljenje" donekle proizvoljno: kako znati da desna hemisfera treba imati prednost? Drugi problem je što ne možete uvjeriti ljude kod kojih dominira lijeva hemisfera koristeći uvide dense hemisfere kojima jednostavno nemaju pristup. McGilchrist je toga svjestan: on naglašava staru mudrost da se uvjeravanje ljudi mnogo manje svodi na racionalne argumente koji su intrinzično superiorni, a mnogo više na buđenje znanja u njima koje je cijelo vrijeme bilo prisutno u latentnom obliku.7
Mislim da se u pozadini ove rasprave nazire ideja koja se modernom zapadnom umu čini vrlo uznemirujućom: naime da nisu svi ljudi stvoreni jednaki. Osim lezija mozga i slično, čini se da postoje ljudi čija je sama priroda zatvorena u fragmentarnom, čudnom načinu razmišljanja; njihov pristup ispravnom razumijevanju stvarnosti, uvažavanju cjeline, transcendentnog, dubine iskustva, je, čini se, blokiran - ili ga možda uopće nema. Gledano u tom svjetlu, Collingwoodovo opravdano suprotstavljanje psihologiji moglo bi biti posljedica toga što je jasno vidio stvari, koristeći "ispravnu misao", što mu je omogućilo da vidi kroz "neispravnu misao" mnogih filozofa i psihologa. Ali William James bi također mogao biti u pravu: otkrio je istu neispravnu misao, ali ju je pripisao ne samo intrinzičnim pogreškama, već dijelom i individualnoj prirodi filozofa. Problem koji je Collingwood imao s tim možda je bio taj da bi to moglo dovesti do svojevrsnog psihološkog relativizma u kojem je filozofija osobe samo izraz njezina temparamenta, i stoga jednako dobra ili loša kao i svaka druga. Ali to ne mora biti tako. Ili, ako jest, zapravo nije toliko važno: ponekad samo trebamo imati vjeru u to kako mi shvaćamo svijet, na temelju holističke vizije i dubokog iskustva, čak i ako ne možemo u potpunosti opravdati superiornost našeg shvaćanja na čisto racionalne načine. Trebamo imati na umu da je dio problema lijeve hemisfere to što ona traži 100% sigurnosti a to je većinu vremena nemoguće.
To još uvijek ostavlja otvorenim pitanje zašto se čini da je vizija nekih ljudi toliko ograničena, pod pretpostavkom da nije sve posljedica ozljede mozga. U svjetlu superiornosti vizije desne hemisfere, ovo postaje još više uznemirujuće: sugerira da su neki ljudi inferiorni: ne u smislu inteligencije ili nečeg sličnog, već na razini duše, u svom pristupu suptilnom, bogatijem i stvarnijem pogledu na svijet, gdje je um povezan s ovom širom vizijom i sposoban usmjeravati niže, nesređenije, fragmentiranije dijelove uma. Drugim riječima, ako je istina da su filozofije donekle određene temparamentom, karakterom onih koji su ih osmislili, onda bolji karakteri koji pokazuju suptilniju, dublju viziju, proizvode bolje filozofije. Što opet znači da ljudi uopće nisu jednaki. Zašto? Čini se da McGilchrist misli da društveni čimbenici igraju veliku ulogu, vjerojatno u nekoj vrsti povratne sprege: moderno društvo daje prednost razmišljanju lijeve hemisfere, što dovodi ljude s dominantnim lijevom hemisferom na vrh, koji zatim dalje učvršćuju razmišljanje u stilu lijeve hemisfere, i tako dalje. Ali to još uvijek ne objašnjava zašto se čini da postoji podjela između pojedinaca kod kojih je lijeva hemisfera dominantna i onih koji su više uravnoteženi - ili barem ljudi koji mogu izbjeći dominaciju lijeve hemisfere i onih koji to ne mogu. Ne znam ni ja.
U svakom slučaju, Collingwoodova kritika psihologije, primijenjena na McGilchrista, ne predstavlja ništa više od toga da se kaže ono što McGilchrist jasno prikazuje od samog početka: da uvidi koje on iznosi nisu uopće novi i da se stoga ne oslanjaju strogo na njegovoj znanosti; a on to demonstrira citirajući radove velikog broja filozofa koji su došli do sličnih zaključaka, uključujući R. G. Collingwooda. U tom smislu, doista, ne trebamo hipotezu lijeve/desne hemisfere da shvatimo koliko su pogrešne — da ne spominjemo štetne — filozofije lijeve hemisfere poput materijalističko-redukcionističkog paketa. Jasno mišljenje ne može se definirati empirijskom znanošću, već samo jasnim mišljenjem.
Ali to ne znači da znanost ne može igrati odlučujuću ulogu u tom procesu. U tom smislu, McGilchristovu upotrebu hipoteze o hemisferama treba promatrati kao pristupni ključ koji može otključati određene istine, pokušaj da nam se "otvori um", da tako kažemo, kako bismo mogli shvatiti kako nas određeni načini mišljenja mogu voditi u slijepe ulice. To također pomaže da se psihološki odvojimo od krvoprolića apstraktno-intelektualnog bojnog polja između obrane materijalističkih pretpostavki i protunapada potaknutih odbojnošću koji nastoje razotkriti materijalizam na istoj apstraktnoj ravni, tj. u modusu lijeve hemisfere. Otvara nam različite načine sagledavanja svijeta, kao što su primjeri dijela filozofske tradicije koji vide sebe kao nešto bliže književnosti nego modernoj prirodnoj znanosti ili čak religijskom materijalu, a da ne djeluje kao izdaja znanosti i razuma.
Možda čak i važnije, razmišljanje u terminima načina rada lijeve/desne hemisfere također pomaže u introspekciji i učenju da primijetimo kada padnemo u ovu ili onu krajnost, kada je ovaj ili onaj način prikladniji, i naučiti steći neku svjesnu kontrolu nad tim procesom. U tom smislu, hipoteza, iako sama po sebi ne govori ništa o istini ili laži materijalizma ili o tome što čini "ispravnu misao", može biti od ogromne pomoći - odvojeno od činjenice da je izuzetno zanimljiva u drugim aspektima, kao što je psihološko razumijevanje drugih ljudi.
Spektakularna knjiga
Nakon što sam prošao prvi svezak, već mogu reći da je McGilchristova knjiga spektakularna. Ne čini ništa manje od spašavanja zapadna tradicije iz kandži preracionalističkih jednosmjernih ulica koje u konačnici vode moralnoj, duhovnoj i intelektualnoj propasti.
Konkretno, McGilchristov rad se može smatrati najsveobuhvatnijim i najpronicljivijim izrazom do sada o nadolazećem pomaku paradigme udaljavanja od zamke materijalizma i njegove blizanke, fundamentalističke i literalističke religije.
Kad smo kod toga, sjetio sam se dubokog uvida sv. Pavla, koji je Martin Luther tako krivo shvatio, da jednostavno slijeđenje moralnih pravila — onoga što Pavao naziva Zakonom — ne može dovesti do spasenja: da, ona su korisna kao neka vrsta čuvara, da spriječe ljude da počine pogreške iako možda ne razumiju zašto, ali one u nekom trenutku i same dovode do grijeha. Svi znamo kako možemo upotrijebiti prihvaćena moralna pravila da opravdamo svaki zao čin, a da sami sebi ne proturječimo.8
Spasenje, dakle, nije slijediti kodeks ponašanja. Ali ne radi se ni samo o "prihvaćanju Spasitelja" ili Milosti koju je Bog hirovito podijelio. Umjesto toga, radi se o usklađivanju vlastitog bića s Najvišim u svim njegovim aspektima, što dovodi do transformacije koja utječe na ukupnost našeg iskustva svijeta i našeg mjesta u njemu. Radi se o žrtvovanju onoga što smo mislili da znamo, o sebi i svemiru, što pokreće duboko putovanje koje u konačnici vodi do osobnog odnosa s Božanskim.
Mogli biste reći da se radi o dovođenju mišljenja lijeve hemisfere pod budno vodstvo desne hemisfere, koja se jedina može povezati s božanskom suptilnošću i intuitivnom cjelovitošću svemira. Ali možda nas u ovom trenutku razgovor o mozgu može odvesti samo tako daleko. Međutim, i to je dovoljno daleko, a jedno od McGilchristovih velikih postignuća, kao što je uvijek bilo s velikim mudracima, jest to što je preformulirao vjekovnu mudrost na načine koji su dostupni bićima našeg vremena.
_______________________________
1 Pogledajte moj post o zombijima Davida Chalmersa za raspravu o tome kako materijalisti mogu imati vrlo različitu intuiciju i kako bi se to moglo povezati s hipotezom o hemisferama.
2 Međutim, poduzeti su časni pokušaji da se materijalizam kritizira iz strogo znanstvene perspektive: na pamet mi padaju radovi Michaela Behea (darvinizam), Deana Radina (parapsihologija) i Rupperta Sheldrakea (parapsihologija, morfogenetska polja).
3 U svom postu Kad zdrav razum pobjeđuje znanost, dao sam nekoliko argumenata zašto mislim da bismo doista trebali biti vrlo oprezni prije nego da bilo kakvom znanstvenom otkriću damo prednost nad našom intuicijom.
4 Vidi R. G. Collingwood, An Autobiography (moje izdanje više nije dostupno, ali ima drugih)
5 Vidi R. G. Collingwood, Essay on Philosophical Method (moje izdanje više nije dostupno, ali ima drugih)
6 Vidi Iain McGilchrist, The Matter With Things, Perspectiva Press, 2021., str. 613
7 Ibid., str. 606
8 Za iznimno duboke uvide u Pavlovu teologiju utemeljenu dijelom na lingvističkim razmatranjima, toplo preporučujem knjigu Timothyja Ashwortha, Paul's Necessary Sin: The Experience of Liberation, Routledge, 2016.
Napomena o naslovnoj slici ovog posta: imam uokvirenu kopiju slike na zidu naše dnevne sobe, koju volim iz istih razloga iz kojih je voli McGilchrist.
Komentar: Čitajte i ostale članke autora na njegovom Substacku LucTalks.
Kao i pojedine prevedene na hrvatski jezik: