Vulkan u Gvatemali eruptira skoro svakog sata poslednje 94 godine
© NASA
Skoro poput crkvenih zvona i časovnika, u zapadnim planinskim predelima Gvatemale vreme može da se predvidi „zahvaljujući“ erupcijama vulkana, koje se dešavaju skoro svakog sata svakog dana poslednje 94 godine...

Vulkanska kupola Santjagito ispod vulkana Santa Marija u Gvatemali odlikuje se najredovnijim erupcijama u svetu.

Grad u planinskim krajevima Gvatemale skoro da poput crkvenih zvona i časovnika može da predvidi vreme zahvaljujući redovnim erupcijama lokalnog vulkana. U gradu Kvecaltenango, vulkanske erupcije se dešavaju toliko često da obeležavaju skoro svaki čas svakog dana već 94 godine.

Reč je Santjagitu, jednom od najaktivnijih kompleksa vulkanskih kupola na svetu koji je smešten u bazi stratovulkana Santa Marija. Ovaj kompleks je nastao 20 godina nakon masivne eksplozije 1902. godine.

„Otada gotovo neprekidne manje eksplozije su pratile rast Santjagita“, kaže istraživač i vulkanolog National Geographic-a Stefani Groki. „Nije bilo dužeg perioda od 1902. godine da je Santjagito bio miran“, dodaje ona.

Naučnici su pokušali da otkriju unutrašnju strukturu vulkana kako bi shvatili šta izaziva tako čestu aktivnost na Santjagitu.

„Ono što znamo za sada jeste da magma i gas stalno rastu iz dubina unutar sistema, omogućavajući vulkanu da stalno pokazuje znakove života“, kaže Groki.

Vulkan u Gvatemali eruptira skoro svakog sata poslednje 94 godine
© Wikipedia
Pre eksplozije, otvor na vrhu kupole Santjagita je zapečaćen, zarobljavajući vreli gas i magmu ispod. Kako se gas podiže, pritisak raste ili eventualno se probija kroz zatvoreni otovr kupole otpuštajući uzdržane gasove i šaljući magmu i kamenje ka nebu. Kad Santjagito ostane bez goriva, erupcija prestaje. Materijali su izašli iz kupole, sada je prekrivaju i ponovo pokreću isti proces.

Veličina erupcija nikad nije ista, ali najčešće su u pitanju manji, uglavnom vulkanski pepeo koji može da dostigne visinu od skoro 500 metara ili lava koja može da dostigne i visinu od 3 kilometra iznad vrha.

Neke erupcije mogu da budu i opasne.

„S vremena na vreme se dogode eksplozije, koje proizvode vulkanski pepeo koji se diže manje od 3 kilometra iznad otvora“, kaže Grocke. Takvi slučajevi mogu da dovedu do brzih piroklastičnih tokova, vrelih tokova koje čine gas, pepeo i fragmenti stena koji mogu da budu smrtonosni za lokalno stanovništvo. Vulkanski lahari takođe piroklastični tokovi su jedna od najsmrtonosnijih posledica vulkanskih aktivnosti.

„Redovnost erupcija Santjagita je ono što ceo sistem čini jedinstvenim. Čak iako posmatramo cikluse Santjagita i njegove erupcije i stišavanje erupcija, sistem nije savršen i ne možemo da predvidimo kada će se tačno naredna eksplozija dogoditi“, kaže Groki.