Uživaj u ovom eseju o identitetu u doba društvenih mreža, o odrastanju mladih žena, o tome što doista možemo smisleno promijeniti na sebi i koje će nam osobine uvijek pripadati, što god učinili.
Imitacija se često smatra oblikom laskanja, ali i jednim od najboljih načina da ljudi nauče nešto novo. Promatrajući kako drugi rade ono čemu težimo, zamišljamo sebe na njihovu mjestu i kroz to zamišljanje - moćan oblik vizualizacije - stvaramo mapu svojih postupaka i provodimo ih u djelu.
Iako imitacija u početku izgleda nespretno i nedorađeno, vježbom imitator otkriva unutarnje vještine potrebne za savršenu izvedbu. Kroz tu vježbu oponašanja, imitator kasnije može iskoristiti stečene unutarnje vještine za vlastite, originalne pothvate.
Primjer toga je kako umjetnik uči crtati tako da najprije kopira crteže majstora poput Charlesa Barguea i pritom nauči mjeriti proporcije, prepoznati vrijednost tonova te razviti mehaničku vještinu crtanja. Rezultat uspjele imitacije nije savršeno kopiran rad, već vještine stečene u procesu. Nakon dobre imitacije, učenik je sposoban izvoditi vlastite crteže s više samopouzdanja i sposobnosti.
Ova vježba imitacije odnosi se i na mlade ljude kada razvijaju vlastiti osjećaj identiteta, osobito prije tridesete godine. Oblikovanje osobnog identiteta najaktivnije je u drugom i trećem desetljeću života jer je to psihološka faza u kojoj osoba još nije čvrsto predana jednom pozivu ili vezi, kao što bi to stariji ljudi trebali biti. Drugim riječima, još nisu u braku, nemaju djecu, nisu osnovali posao ni završili obuku za željeni poziv. Kada se te odluke jednom donesu, one nas oblikuju na nepovratan način i stavljaju u tvrđe okvire, omogućujući nam da obavljamo stvarni životni rad bez nestalnosti i hirovitosti mladosti.
Iako bolovi rasta identiteta nisu ništa novo i oduvijek su temelj ljudskog razvoja, društvene mreže dodale su nove dimenzije ovom problemu, jer su promijenile način na koji vidimo druge i sebe same.
Prvo, pretvorile su sve ljude u "profile". Ti se profili organiziraju u kategorije koje algoritam prepoznaje, razvrstava i isporučuje korisnicima koji će se s njima najvjerojatnije angažirati, stvarajući prihod od oglasa za društvenu mrežu. Ako si djevojka koja objavljuje videe o kuhanju, savjetima za brigu o djeci i idejama za odijevanje, možda ćeš biti svrstana u "trad wife sadržaj", a tvoj će se račun prikazivati ljudima koji vole tu temu. Što se više tvoj društveni život odvija putem tih mreža, to ćeš se više ukopavati u unaprijed zadanu kategoriju kako bi umirila "algoritam", da ti nastavi donositi osjećaj postignuća kroz lajkove i dijeljenja. "Rast profila" mnogi nesvjesno koriste kao mjerilo društvenog uspjeha, iako ne govori ništa o dubini ni kvaliteti međuljudskih odnosa (a još manje o stvarnom novcu koji ti metrički pokazatelji donose).
Kako ljudi postaju vlastiti profili, njihovi identiteti bivaju rasječeni i izloženi poput prepariranih dijelova tijela za javno promatranje. Ponekad vidimo nešto lijepo: možda žena ima prekrasnu kosu, druga izvrsnu figuru, treća divan dom. Ograničavam ove primjere na žene jer su ti fenomeni najsnažnije izraženi među njima; još nisam srela heteroseksualnog muškarca koji bi na osobnoj razini bio opsjednut društvenim mrežama. Nadalje, zbog prirode medija, često zamjenjujemo dobro snimljen video s visokim stupnjem vještine. Žena koja nije dobra u snimanju sebe dok kuha ili crta, možda je u tome daleko vještija od one koja zna kako pogoditi svjetlo i kut da bi istaknula svoj hobi. Društvene mreže nas također lako uvjere da je središnji element hobija njegovo snimanje, iako to u stvarnosti samo sputava intimnost samog rada!
Rezultat je da spajamo sve te slike u jednu ženu i stvaramo idealiziranu sliku prema kojoj se mjerimo. Pogreška takvog razmišljanja je u tome što postavljamo nemogući, umjetno obrađen standard. Neki ljudi imaju jedno područje života u kojem briljiraju, jednu vještinu koju su usavršili, no ne nužno i ostala. Ljudi rijetko pokazuju svoje mane, i to je zapravo stvar pristojnosti. Nije dostojanstveno prati svoje prljavo rublje javno. Ali ni sav slobodan čas ne bismo trebali provoditi u "kućama" stranaca s kojima nikada ne možemo biti stvarno bliski i iskreni.
Jedini način da doista upoznaš druge ljude jest upoznati ih osobno, u stvarnom životu. Tako im pružaš pravu socijalnu privatnost i intimnost u kojoj mogu s tobom podijeliti svoje borbe, a ti vidiš njihovu cjelovitu osobnost, a ne tek jednu ili dvije osobine koje pokazuju svijetu. Neki ljudi dijele sto posto svog života - uključujući mane i probleme - s javnošću, ali to ne stvara nužno istinsku povezanost niti nam pomaže da sami izgradimo zdraviji identitet. Kada žene javno iznose svoje mane - strije, neuredan dom, bračne trzavice, prištiće - one time zapravo prodaju svoju privatnost i dostojanstvo pod lažnim izgovorom "autentičnosti".
Te mane, jednom javno izložene, postaju predmet podsmijeha, pa ih još teže prihvaćamo kod sebe. Kada se ipak dijele u stvarnim odnosima, a ne u para-društvenima, njihovi intimni detalji nisu perverzna izložba, nego povjeravanje koje potiče suosjećanje. Ako ti stvarna prijateljica, lijepa i pametna, ispriča svoju borbu s roditeljima ili ljubavnim životom u osobnom okruženju, prirodno ćeš joj pružiti ljubav i razumijevanje. A kad se i sam nađeš u sličnim okolnostima, nećeš se sramiti.
Način na koji se ljudi predstavljaju na internetu rijetko je ljudski — i to je namjerno. Važno je graditi prave odnose izvan interneta, s ljudima kakvi doista jesu. Tako, čak i ako se uspoređuješ s drugima, uspoređuješ se s ljudima, a ne s konstruiranim personama.
Treba naučiti pronalaziti nježnost i zadovoljstvo u samome sebi. Mnoge se strane tvoje osobnosti mogu promijeniti, ali postoje temeljni dijelovi tvog temperamenta koji se nikada ne mogu promijeniti. Čak i da si odrastao s istim resursima i u istom okruženju kao netko drugi, nikada ne biste bili identični - vi ste dvije jedinstvene duše. Moguće je diviti se nečijim kvalitetama, a istovremeno prihvatiti da nisi kao ta osoba i pronaći ljupkost u vlastitoj naravi.
Kako razlikovati osobine koje se mogu mijenjati od onih koje su urođene? One koje se mogu mijenjati odnose se na vrline i mane, dok se urođene tiču raspoloženja i duha.
Osoba koja je prirodno bučna i duhovita ne može se, ma koliko pokušavala, pretvoriti u tihu i melankoličnu. Onaj tko je po naravi smiren i povučen ne može se pretvoriti u glasnog veselka. Osjetljiva duša ne može postati cinična, niti cinična preko noći vedra. To su temperamenti i raspoloženja.
No, možeš promijeniti sebe da postaneš strpljiviji, ljubazniji, darežljiviji, skromniji, hrabriji ili iskreniji. To su vrline koje se uvijek mogu vježbati i usavršavati. Ne podliježu trendovima, ne mogu se jednostavno reklamirati na društvenim mrežama ni dokazati fotografijom. Zbog toga često vidimo tuđe hobije, raspoloženja i tjelesna postignuća, ali rijetko njihove vrline.
Iznad svega, moramo naučiti umjerenost vlastitog temperamenta i osobnosti, kako bismo bili uravnoteženiji i donosili odluke iz volje, a ne iz pukih strasti. Strasti su važan oganj koji pokreće našu životnu energiju i usmjerava nas prema pravim pothvatima, ali volja i razum daju tom ognju smjer, disciplinu i snagu da ne sagori uzalud.
Nitko ne može učiniti stvari točno onako kako ih ti možeš učiniti. Iako mnogi mogu imati sličnu zamisao, način na koji je ti provodiš bit će jedinstven. Identitet se najviše gradi kroz djelovanje, a kad odlučiš slijediti jedan smjer, svjesno odlučuješ ne slijediti drugi. Prirodno je da mladi ljudi osjećaju tjeskobu da nešto propuštaju ili da su pogriješili kad se odluče za jedan put, ali ta je tjeskoba samo dio procesa stvaranja identiteta.
Djevojke često vole školu jer im točno govori što trebaju raditi i kada. Stvarni svijet je sasvim drugačiji — i to može biti zastrašujuće i uzbudljivo u isti mah. Tu priliku ne treba uzimati zdravo za gotovo, nego je iskoristiti najbolje što možeš da izgradiš nešto stvarno, stvarnim vještinama. Iz toga izrastaju najzdraviji identiteti.
Komentari čitatelja
na naše novosti