Već je poznato kako kućni ljubimci, posebno psi i mačke, donose mnoge dobrobiti za mentalno zdravlje njihovih vlasnika. Zbog toga se ove životinje koriste u liječenju oboljelih od PTSP-a ili anksioznosti.

Nova studija koju su proveli portugalski psihijatri je potvrdila kako mačke i psi mogu uvelike olakšati teška depresivna stanja na koja ne djeluje konvencionalna terapija.

U istraživanju koje je objavljeno u časopisu Journal of Psychiatric Research, psihijatri su proučavali 33 pacijenta s dijagnozom kliničke depresije (TR-MDD). Njima su liječnici savjetovali da nabave kućnog ljubimca.

Oni su osjetili poboljšanje simptoma nakon samo 12 tjedana, a kod jedne trećine stanje se toliko popravilo da više nisu pokazivali nikakve simptome bolesti. 33 pacijenata nije nabavilo kućne ljubimce i kod njih nisu primijećena poboljšanja.

Dr. Mota Pereira i Fonte su izabrali pacijente kojima se stanje nije poboljšavalo nakon 9 do 15 mjeseci liječenja koje je uključivalo terapiju i uzimanje antidepresiva. Preporučili su im da nabave kućnog ljubimca, ali im nisu rekli da je cilj bio borba protiv njihove depresije.

Osamnaest pacijenata je nabavilo jednog psa, sedmero jednu mačku, a sedmero dva psa. 47 pacijenata je odbilo nabaviti životinju, a liječnici su među njima izabrali 33 osobe koje će kontrolirati.

Sljedećih 12 tjedana svi pacijenti su nastavili s liječenjem. Međutim, liječnici su već unutar 4 tjedna počeli zamjećivati smanjenje simptoma depresije.

Autori smatraju da psi pružaju dodatne dobrobiti jer prisiljavaju ljude na fizičku aktivnost i sudjelovanje u raznim društvenim situacijama.

Ludi zbog depresije često ne mogu uživati u svojim hobijima, aktivnostima ili druženjima. Međutim, stručnjaci naglašavaju da kućni ljubimci nisu lijek, a dobrobiti će se osjetiti samo kod ljudi koji vole životinje i koji imaju dovoljno vremena, ali i novaca da bi se brinuli o njima.

Sve trolove vežu tri osnovna obilježja. Prvo je da kada pročitaju nečiji tekst koji govori o nekoj društveno važnoj temi, kroz komentare se uopće ne osvrću na temu već skreću raspravu na stvari koje nisu predmet teksta i potpuno su nebitne za 99,9% društva.

Drugo, ne manje važno obilježje jest da trol nikada nema kreativnost, on nikada neće napisati neki tekst na istu temu i reći svoje mišljenje o njoj.

Drugim riječima, on ne dolazi komentirati određenu temu jer ga ta tema zanima, jer je i sam u nju upućen ili pak zato jer se i sam bavio s njom. Njegov osnovni motiv je skrenuti pozornost, preusmjeriti fokus, zbuniti ljude, onemogućiti ih od toga da iz teme koja se obrađuje izvuku određene zaključke.

Cilj je anulirati, obezvrijediti nečiji trud i rad, učiniti ga besmislenim, ali ne na način da se argumentima suprotstave iznesenim tezama ili pak da iznesu neke svoje teze na temu koja je predmet rasprave.

Oni sudjeluju u raspravi isključivo zato da bi spriječili druge u analizi iznesenog, odnosno od donošenja zaključka na obrađenu temu. Zapravo, cilj trola je da čitatelj sadržaja uopće ne razmišlja o sadržaju teksta koji ga zanima, već o onome što zanima trola.

Za decu moraju postojati "digitalne granice", maksimalno vreme koje provode pred raznim ekranima, jer preterivanje u tome dovodi do zapostavljanja drugih aspekata života, od škole i profesije, do zdravlja, kao i do socijalnog otuđenja.

Svetska zdravstvena organizacija je preterano igranje video-igara proglasila za mentalni poremećaj, a o tome kako prepoznati granicu kada igra može postati opasna po psihičko i fizičko zdravlje u emisiji "Sputnjik intervju" govorili su psihoterapeut Zoran Milivojević i gejmer i student Visoke škole elektrotehnike i računarstva Aleksandar Vukobratović.

Prema rečima Milivojevića, ranije je bilo pravilo da se do druge godine dete uopšte ne stavlja pred ekrane, zato što je do tog uzrasta najbujniji razvoj mozga, a sada je to smanjeno na godinu i po, ali bi bilo najbolje da do treće godine dete izbegava kompjuterske igrice.

Sve počinje sa šarenim malim zekama, medama na ekrančiću koji pišti i vrišti, pa je to deci zanimljivo, kaže psihoterapeut uz savet da predškolskoj deci ne treba davati da igraju igrice duže od sat vremena, dok je školskoj deci dva sata sasvim dovoljno. Međutim, roditelji su često popustljivi i lenji - uključe deci kompjuter i mirni su dva-tri sata, što je neodgovorno, dodaje on uz upozorenje da će se posledice takvog stava osetiti za tri-četiri ili za deset godina.

"Previše vremena je glavni simptom da nešto nije u redu, kao i kada dete počne da popušta u školi. Nedavno istraživanje je pokazalo da otprilike svako drugo dete između sedam i 15 godina provodi do četri sata dnevno pred raznim ekranima što je jako puno", navodi Milivojević.

Naučnici su oduvek smatrali da sećanja o detinjstvu počinju sa tri i po godine života. Sada, međutim, kalifornijski naučnici sa Univerziteta Dejvis, tvrde da se sećamo i onoga što se desilo kada smo imali dve godine.

Pronađeno je područje mozga odgovorno za memoriju, koje može da se aktivira čak i pre nego što dete počne da govori.

Tim, predvođen naučnicom Simonom Geti, posmatrao je hipokampus, malu strukturu duboko u centru mozga. Zapazili da je hipokampus aktivniji kad je detetu pevana uspavanka, koju je dete već čulo. Područje nije bilo stimulisano kada je svirana nova pesma ili kada ju je pevao drugi glas, drugim ritmom, tempom i ključem.

Najjači odgovor, kako pokazuju snimci magnetske rezonance, bio je kod onih koji su se sećali mesta na kojima su čuli pesmu i igračke koja je sa pesmom bila povezana. Američki naučnici kažu da ovo naglašava ulogu hipokampusa u ranom razvoju ljudske epizodne memorije, a to znači sposobnost sećanja gde se nešto dogodilo i šta je povezano sa time.

U tibetanskom budizmu grupa tantričkih tehnika poznata kao milam ima za cilj otkriti iluzornu prirodu budnog života, tako da praktikanti izvode jogu u svojim snovima. To je ritualna verzija jednog od najmisterioznijih sposobnosti ljudskog uma: znati da sanjamo čak i dok spavamo, stanje poznato kao lucidno sanjanje.

Lucidnost (svijest o snu) razlikuje se od kontrole (imati moć nad parametrima iskustva, što može uključivati prizivanje objekata i ljudi, postizanje supermoći i putovanja na fantastične svjetove). Ali to dvoje je usko povezano, a mnoge drevne duhovne tradicije poučavaju da snove možemo 'pokoriti' s vremenom i praksom. Kako?

Svi ćemo mi popuniti groblja kao mali ljudi, povijest nas neće spominjati. Ako nismo učinili kakvo veliko djelo ili nedjelo. Samo se velike stvari pamte. Uđi u bilo koju knjižnicu i vidjet ćeš na tisuće knjiga od napisanih milijuna. I one su nebitne, kao i njihovi autori. Nisu Hemingwayi, nisu Tolstoji, nisu Krleže, ni Matoši.

A tko je ovo? - upitat će dijete oca pokazujući prstom na sliku djeda na nadgrobnom spomeniku. To ti je pradjed, bio je dobar čovjek. I to je sve. Bili smo djeca, bili smo obijesni mladići, bili smo odgovorni roditelji, bili smo ...pa bili smo ljudi. Oni preko kojih čovječanstvo živi. Produžili smo lozu.
Neki ljudi imaju rodovska stabla kroz koja pamte povijest roda. Ostalma uglavnom pamćenje seže do tri generacije unatrag. Povijest ne pamtimo pa nam je lako karikiranjem povijesti karikirati sadašnjost.

A naši praroditelji su uistinu bili veliki i činili su velike stvari. Tisućama godina su nastanjivali ovaj prostor u kojem nije bilo jednog trenutka bez povijesnih oluja. Valjalo je sačuvati živu glavu, prehraniti obitelj i osigurati potomstvo. Predati mlađima štafetu s porukom Ovo je tvoja zemlja, ovdje si svoj na svome, ovdje su kosti tvojih predaka, budi mudar i budan i čuvaj svoj rod i svoju zemlju.

Lako je slomiti narod, ako si slomio čovjeka

O životima se mogu pisati romani, ali sam život nije roman. Nema raspleta sa sretnim krajem zato jer život nema kraja. Ne postoji neko vrijeme nacionalnog raspleta nakon kojeg počinje bajka. Svi su naši puti trnoviti i oduvijek su bili. Mijenjaju se doba, mijenjaju se države, mijenjaju se tehnologije, mijenjaju se prisile nad nama i svakoj generaciji je snalaziti se u surovom svijetu.

Čovjek sam malo što može. Može kontemplirati tragajući za tajnama Boga, života i smrti. Puno toga može u suradnji s drugima. Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo da su uspješniji, zadovoljniji i moćniji oni koji potiču zajedništvo. Svi su gradovi isti i sva su sela ista, a opet nisu. Izdaleka možemo prepoznati one zajednice koje žive u uzajamnom poštovanju, u zajedništvu i poticanju Dobra.

Istraživačka studija, koju je uradila NASA-a, pokazuje kako se većina dece rađa sa briljantnom krativnom genijalnošću, ali zatim gube svoje talente tokom vremena provedenog u obrazovnom sistemu.

NASA je zatražila od dr Džordža Lenda i Bet Jarman da pomognu ovoj svemirskoj agenciji da identifikuju i razviju talente, posebno u školama. Istraživači su otkrili da američki školarci, što više vremena provedu u školskom sistemu, gube svoju urođenu sposobnost kreativnog razmišljanja.

Kad učenici kreću u svoje obrazovno putovanje, oni zadržavaju većinu svojih sposobnosti kreativnog razmišljanja. Drugim rečima, deca se rađaju sa kreativnom genijalnošću. Korišćenjem longitudinalne metode istraživanja, Lend i Jarmanova su proučili 1.600 dece starosti 5, 10 i 15 godina, izveštava thefreethoughtproject.com

Iznenađujuće, Lend je rekao da su otkrili da, ukoliko im se da problem koji treba da reše na maštovit i inovativan način, 98 odsto ispitanih 5-godišnjaka je bilo na "genijalnom" nivou. Jednostavno rečeno, njihovi odgovori na to kako bi trebalo rešiti problem su bili briljantni.

Nakon ulaska u školski sistem, ovi brojevi su počeli dramatično da padaju. Kada se tim vratio da testira iste ove ispitanike sa 10 godina, procenat maštovitih i inovativnih mislilaca na nivou genija je pao na nezamislivih 30 odsto.

Ovi indikatori su naveli istraživače da veruju da je za to kriv trenutni obrazovni sistem. Ne samo da je 68 odsto tih učenika izgubilo sposobnost maštovitog i inovativnog razmišljanja, nego je neshvatljiva i sama pomisao da samo 30 odsto njih to još uvek može .

Znanstvenici drže kako glazba i pjevanje kod djece ubrzavaju razvoj moždanih funkcija te pomažu u borbi protiv depresije.

Glazbeno obrazovanje ubrzava razvoj mozga kad su u pitanju mala djeca, a naročito u područjima koja su odgovorna za obradu zvuka, percepciju govora, razvoj govora te vještine čitanja, navodi tako studija koju su proveli znanstvenici Sveučilišta u Kaliforniji.

Kontrolirano liječenje u tijeku kojeg se sluša i svira predstavlja također efikasan tretman za probleme mentalnog zdravlja. Istraživanja potvrđuju da dodavanje glazbene terapije u liječenju poboljšava društveno funkcioniranje osoba sa šizofrenijom. Terapija glazbom se također pokazala efikasna i kao samostalni tretman za smanjenje depresije te kroničnih bolova.

Institut za mozak i kreativnost na Sveučilištu u Kaliforniji još je 2012. započeo petogodišnju studiju u suradnji s Filharmonijom Los Angelesa i Udruženjem Srce Los Angelesa ne bi li otkrili utjecaj nastave glazbe na dječji kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj.

Psihopati kriminalci ne samo da se rađaju, oni se također i stvaraju.

Istraživanje otkiva kako su "ekstremni" stilovi roditeljstva povezani s kriminalnom psihopatijom koja nastaje u daljnjem dijelu žviota.

Intervjui s kriminalcima su otkrili kako su mnogi od njih imali povijest potpune roditeljske nebrige ili rigidno kontrolirajuće i autoritarne roditelje.

Svi psihopati kriminalci imaju povijest grotesknih fizičkih i/ii psihičkih zlostavljanja tijekom njihova djetinjstva.

Naravno ne mogu se roditelji za sve kriviti - nakon svega, neka djeca koja su preživjela užasno djetinjstvo ne postanu psihopati kriminalci.

Ovo je legenda koja je najviše zaokupljala pažnju čovjeka naše zapadne civilizacije. Ona je dominantni novovjekovni mit koji je poslužio kao temeljni obrazac kulturne socijalizacije europskog društva. U proteklih osam stoljeća napisano je mnogo verzija i komentara o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola, a prilagodbe tog mita još su uvijek ukorijenjene u usmenoj predaji većine europskih naroda. Mnogi su gradovi imali vlastiti prikaz te legende i u njima se govori o kralju ili velikom vitezu koji je usnuo sa svojom družbom.

Bitno obilježje arturovskog mita nije samo arhetipski prikaz nečega što se zbilo u prošlosti, nego to što sadržaj mita traje do onog trenutka u budućnosti kada će se kralj Arthur i njegovi vitezovi ponovno probuditi i vratiti mir i pravdu na zemlju.

Nastanak mita

Bez obzira na povijesne činjenice koje govore o stvarnom postojanju britanskog vođe Arthura u V. stoljeću, fragmenti Arthurova mita javljaju se pojavom viteštva u srednjem vijeku.
Naime, pisane fragmente mita pronalazimo tek krajem XI. stoljeća kao odgovor na duhovna traženja ljudi u tadašnjoj Europi.

Približavanjem tisućite godine nakon Krista naglo je porastao strah od kraja svijeta. Taj fenomen povezan je s hebrejskom tradicijom o dolasku Antikrista i novog Mesije. Jedan kralj, jedna zemlja - bilo je geslo koje se tada uzvikivalo. Štoviše, uslijedile su i neke prirodne nepogode: epidemija, glad i zlokobni predznaci poput pojave kometa i pomrčina Sunca... Stvorena je klima pesimizma i katastrofizma koja je skoro paralizirala gospodarstvo XI. stoljeća.

Kada je prošla 1033. godina (tisuću godina nakon Kristove smrti), jenjava kolektivni strah i pokora. Europa je tek tada započela razvijati svoju vlastitu civilizaciju razvojem gospodarstva, religijskih i političkih aktivnosti te umjetnosti i znanosti. U Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj centralizirala se vlast uspostavom sustava lokalne administracije koji je imao zadaću održavati zakon kralja. Stvaranjem takve snažne vlasti riješio se problem feudalne anarhije, povećao se srednji stalež i uslijedio je razvitak gradova.