2015. godine liječnici u Njemačkoj izvijestili su o izvanrednom slučaju žene koja je patila od onoga što se tradicionalno naziva "poremećaj višestruke osobnosti", a danas je poznat kao "disocijativni poremećaj identiteta" (DID). Žena je predstavila različite disocirane osobnosti ("alter ega"), od kojih su neke ličnosti tvrdile da su slijepe. Korištenjem EEG-a, liječnici su bili u mogućnosti utvrditi da aktivnost mozga koja se standardno povezuje s vidom nije prisutna dok je slijep alter ego imao kontrolu nad ženinim tijelom, iako su joj oči bile otvorene. Zanimljivo je da, kada je ličnost koja ima vid preuzela kontrolu, vratila se uobičajena aktivnost mozga.

To je bila uvjerljiva demonstracija doslovno zasljepljujuće moći ekstremnih oblika disocijacije, stanja u kojem psiha stvara višestruke, operativno odvojene centre svijesti, svaki sa svojim vlastitim privatnim unutarnjim životom.

Moderne tehnike neuro-snimanja pokazale su da je DID stvaran: u studiji iz 2014. liječnici su izvršili sken mozga s fMRI [funkcionalna magentska rezonanca, op. prev.] i na DID pacijentima i na glumcima koji simuliraju DID. Skeniranje stvarnih pacijenata pokazalo je jasne razlike u usporedbi s onim sudionicima koji su glumili, pokazujući da disocijacija ima prepoznatljiv otisak neuralne aktivnosti. Drugim riječima, postoji nešto prilično posebno kako disocijativni procesi izgledaju u mozgu.

Također postoje i uvjerljivi klinički podaci koji pokazuju da različite osobnosti mogu biti istodobno svjesne sebe kao i vidjeti sebe kao zasebne identitete. Jedan od nas je podastro opsežnu obradu dokaza za tu različitost identiteta i složene oblike interaktivne memorije koji ga prate, osobito u onim ekstremnim slučajevima DID-a koji se obično nazivaju poremećaj višestruke osobnosti.

Ne dižite glas, postanite rječitiji. Kiša je ta koja pomaže cvijeću da raste, a ne grmljavina. - Rumi

Jedan od najčešćih izvora sukoba među ljudima je zbog načina na koji komuniciramo. Često se sukobi ne javljaju zbog različitosti mišljenja i uvjerenja. Raznolikost je potrebna za razmjenu misli i ultimativni rast.

Pravi izvor sukoba je, naime, način na koji izražavamo naše mišljenje i komuniciramo neslaganje. Okrivljujući, ponekad čak i agresivni ton glasa može prodrijeti u naš jezik, koji poziva na sučeljavanje umjesto na suradnju, i prenosi zatvoreni 'moj način ili nikakav' pristup.

Ako se osvrnem na svoju prošlost, sjećam se da mi se tijekom mog djetinjstva sve činilo moguće. U mom svijetu, punom razigranosti, kreativnosti i zabave, stvari su bile izravne i jasne. Kad god sam bila gladna, pobrinula sam se da moja majka zna za to. Kad sam se bojala, bila tužna ili uzrujana, to sam i izgovorila. Kad god sam htjela nešto, tražila sam to.

Marko Aurelije (2. st. poslije Krista) bio je mudri car i filozof čija je dvadesetogodišnja vladavina zapamćena kao najsjajnije razdoblje Rimskog Carstva. Napisao je "Meditacije", dnevnik vlastitih misli ili aforizama koje je kao filozof uputio samome sebi kako bi što pravednije i mudrije upravljao carstvom.

Taj dnevnik oduševljava svježinom i univerzalnošću misli, koje mogu utješiti i suvremenog čovjeka.

Kao filozof Marko Aurelije zastupao je ideje grčkih stoika, koji su smatrali da je svrha života živjeti u skladu s prirodom te da u svakom čovjeku postoji djelić božanske esencije.

Podsvjesna slika

Victor Yalom: Dakle, Peter, proveo si većinu svog života radeći s traumom i traumatiziranim pacijentima, i razvio si pristup koji se zove Somatsko doživljavanje® koji se fokusira na uključivanje i stavljanje naglaska na fiziološke aspekte traume. Vjerujete da je rad s traumom kroz tijelo nužan za bilo kakvo rješavanje traume i potreban korak prije rješavanja emocionalnih i kognitivnih problema. U to ćemo se detaljnije upustiti, ali prvo ćemo početi s: Što vas je dovelo tamo? Kako ste se uopće zainteresirali za traumu?

Peter Levine: Moja karijera je započela pomalo slučajno. Šezdesetih godina sam se počeo baviti područjem izliječenja uma i tijela. Otprilike u to vrijeme to područje je bilo potpuno u povojima. Razvijao sam protokol za korištenje svijesti o tijelu kao alata za smanjenje stresa. Učio bih ljude kako se opustiti u različitim dijelovima tijela, a oni bi doživljali duboko opuštanje koje je bilo mnogo dublje od mojih očekivanja. Psihijatar me uputio pacijentici - koristit ću ime Nancy - koja je patila od brojnih fizičkih simptoma, uključujući migrene, teškog PMS-a, što danas nazivamo fibromijalgijom i kroničnim umorom, i bol u većini dijelova njezina tijela. Psihijatar je zaključio da ako joj mogu pomoći s nekim od svojih tehnika opuštanja, to bi moglo pomoći kod njezine tjeskobe ili barem s njezinom bolju.

Već gotovo 20 godina dr. James W. Pennebaker zadaje ljudima zadatak: zapisujte četiri dana za redom po 15 ili 20 minuta svoje najdublje osjećaje o jednom od emocionalnih prevrata u vašem životu. U mnogih koji su se pridržavali njegovog jednostavnog zadatka ojačao je imunološki sustav. Drugima su se popravile ocjene. Nekima se promijenio čitav život.

Pennebaker, profesor na Odsjeku za psihologiju na Sveučilištu Texas u Austinu i autor nekoliko knjiga, uključujući Opening Up and Writing to Heal [Otvaranje i pisanje do izlječenja, op. prev.], pionir je u proučavanju upotrebe ekspresivnog pisanja kao puta do izlječenju. Njegova je istraživanje pokazalo da kratkoročno fokusirano pisanje može imati blagotvoran učinak na svakoga, od onih koji se bore s terminalnom bolešću, žrtvama nasilja do studenata koji se prilagođavaju životnim promjenama u prvoj godini studija.

"Kada se ljudima pruži prilika pisanja o emocionalnim prevratima, često doživljavaju poboljšano zdravlje", kaže Pennebaker. "Manje posjećuju liječnika. Imaju promjene u imunološkoj funkciji. Ako se radi o studentima prve godine, dolazi do poboljšanja ocjena. Nakon mnogo mjeseci ljudi nam kažu da je to za njih bilo vrlo korisno iskustvo.."

Tijekom ranijih istraživanja Pennebakera je zanimala činjenica da su ljudi koji čuvaju velike tajne skloniji čitavom nizu zdravstvenih problema. Kada bi se mogao pronaći način da ti ljudi svoje tajne podijele, bi li se njihovi zdravstveni problemi umanjili?

Mladi u Velikoj Britaniji sve su depresivniji, pa je vlada odlučila u školama pokrenuti program učenja o emocijama i mentalnom zdravlju.

Učenici će sa stručnjacima za mentalno zdravlje vježbati tehnike opuštanja i disanja, kao i ostale tehnike koje će im pomoći da osvijeste i kontroliraju svoje emocije, objavila je britanska vlada.

Oni ove godine u 370 osnovnih i srednjih škola kao pilot-projekt uvode novi predmet: Osviještenost. Kurikulum će se baviti tehnikama rada na sebi. Kako su pojasnili u tamošnjemu ministarstvu obrazovanja, cilj ovog programa je istražiti kako najbolje pripremiti mlade za svijet ubrzanih promjena. Studija će trajati do 2021. i jedna je od najvećih te vrste u svijetu, piše časopis Atlantic.

Provedete li dnevno samo 20 minuta u gradskome parku osjećat ćete se sretnije i zadovoljnije, a pritom ne morate ni vježbati, pokazalo je novo istraživanje američkih znanstvenika.

Studija koju su proveli upućuje na to da gradski parkovi korisnicima omogućuju da 'urone' u prirodu, što donosi značajne fizičke i mentalne prednosti, poput smanjenja stresa i oporavka od mentalnog umora.

Rezultati istraživanja znanstvenika s američkog Sveučilišta Alabama u Birminghamu objavljeni su u časopisu International Journal of Environmental Health Research.

"Ovo je moja omiljena stvar u svezi odrastanja u Africi: Mi nismo dobri u etiketiranju, mi to i ne radimo,"Oh, ti si demokrat; oh, ti si republikanac." Jer živimo u stvarnom svijetu. " - Dambisa Moyo

Nažalost, mnogi od nas su razvili štetne navike kako se odnosimo prema sebi i drugima. Od presudne je važnosti da ovoj temi pristupimo s radoznalošću, a ne kritikom, kako bismo izbjegli produljenje začaranog kruga, iako je često teško izbjeći osjećaje krivnje kada pokušavate shvatiti kako stvari učiniti boljima. Izazov je, osobito u početku, tolerirati osjećaj srama i bolnih emocija koje se mogu pojaviti kada doista počnemo raditi na ovim pitanjima, a još je izazovnije u početku biti zahvalan za mogućnosti koje smo sami sebi omogućili.

Put do pakla popločan je pretjerano pojednostavljenim etiketama

Kontraproduktivne navike pojavljuju se na mnogo načina, obično nesvjesno oblikujući naše izbore, tako da se opetovano osjećamo loše i ulazimo u negativne situacije bez da razumijemo zašto. U nedostatku samosvijesti, kada se osjećamo nesposobnim učiniti bilo što dobro, mnogo je teže vidjeti mogućnosti za realnu, pozitivnu promjenu. Također je nemoguće ostati svjestan detalja onoga što se događa kako bismo mogli riješiti stvari. Jedan od načina na koji možemo početi obraćati pažnju je postati svjestan riječi koje koristimo tijekom unutrašnjeg razgovora, oznake koje koristimo sa sobom i s drugima kada prolazimo neugodne situacije. Kad čujem ljude kada koriste te riječi, smatram da se u tome događa puno više nego što se čini.

Uvod

Danas puno govorimo o psihopatima koji vladaju svijetom. Studija među visokim rukovoditeljima velikih tvrtki, objavljena pod naslovom Zmije u odijelima, pokazuje da su psihopatske osobine široko rasprostranjene među njima. [1] To se, po prirodi, odražava u kolektivne oblike psihopatije: u Korporacija: Patološka čežnja za profitom i moći, Joel Bakan je primijetio da je "korporativno ponašanje vrlo slično onom psihopata." [2]

Neke se države također ponašaju kao psihopati među narodima. SAD su takva država, s "patologijom moći" (naslov knjige Normana Cousinsa ​​iz 1987.) vjerojatno povezanih sa stupnjem psihopatije nadređenih ljudi. Iza maske zdravog razuma i morala koje SAD prikazuju na svjetskoj pozornici, postoji "vlada u sjeni" koju pokreće nezasitna žeđ za moći i koja je nesputana bilo kojom moralnom savješću ili empatijom; ova patološka vlada u sjeni danas gotovo potpuno kontrolira vanjsku politiku SAD-a.

Izrael je još jedna psihopatska država. Odnos između SAD-a i Izraela je neobičan i postoje različita mišljenja o njegovoj prirodi. Tko je od njih pokretačka snaga? Jesu li se američke krtice infiltrirale i otele izraelsku vanjsku politiku, ili obrnuto? Smatram da su to pitanje riješili profesori Mearsheimer i Walt u svojoj knjizi iz 2008. godine Izraelski lobi i američka vanjska politika (a prije toga Pat Buchanan u svom članku iz 2003. godine "Čiji je rat?" [3]): Izrael je privukao Sjedinjene Države u ratove koji nisu bili u njihovom strateškom interesu i koji zapravo ugrožavaju nacionalnu sigurnost SAD-a. To je istina za Irak, a to je istina i za Siriju. Neokoni, nadmoćna dominantna sila u američkoj vladi u sjeni od 2001., su skriveni cionisti. Amerika ne kontrolira vanjsku i kolonijalnu politiku Izraela; to nije uspjela kad god je to pokušala i sada je prestala s pokušajima. Umjesto toga, kao što je Ariel Sharon slavno izjavio mjesec dana nakon 11. rujna: "Mi, Židovi, kontroliramo Ameriku i Amerikanci to znaju". [4] Sama činjenica da je ova nečuvena izjava brzo zakapana čini ovu činjenicu očiglednom: jer, kako je Gilad Atzmon također slavno izjavio: "židovska moć je sposobnost da nežidovi prestanu pričati o židovskoj moći".

Izraelska kontrola uma i srca američkog naroda, koja se temelji na gotovo potpunoj kontroli glavnih medija pored velikih psiholoških operacija kao što je 11. rujna, uistinu je zbunjujuća (oni koji sumnjaju da je Izrael organizovao 9/11 sa svojom mrežom super sayanima treba pročitati moj članak "Unutarnji posao ili posao Mossada?") [5]. No, to postaje razumljivo u svjetlu onoga što psihijatri nazivaju "psihopatskom vezom". Ne mislim poricati da je SAD patološka sama po sebi, čak i genetski. Ali ovdje ću se usredotočiti na jednu državu za koju vjerujem da je najopasniji psihopat među narodima: Izrael. Izraelski novinar Gideon Levy napisao je u Haaretzu u 2010 da "samo psihijatri mogu objasniti ponašanje Izraela" prema Palestincima, sugerirajući "paranoju, šizofreniju i megalomaniju". [6] Predlažem da psihopatija bude preciznija dijagnoza.


Iako stručnjaci raspravljaju o razlikama između psihopatije i sociopatije, koristit ću oba pojma naizmjenično. Najnoviji dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim poremećajima odlučio se za "antisocijalni poremećaj ličnosti", koji ima prednost, poput sociopatije, da ukazuje na to da imamo posla s disfunkcijom sposobnosti druženja.

Većina nas je svjedočila ovakvoj situaciji u restoranu. Za stolom sjedi muškarac sa svojom djevojkom. Kako ljudi jedu i druže se, ne možete ne primijetiti. Kad muškarac pokuša progovoriti, njegova djevojka ga drsko prekida. Kad on priča priču u kojoj bi on mogao ispasti faca ona mu se ruga i završava njegove šale umjesto njega. Kada konobar donese jelovnike, ismijava njegov izbor. Dok se ona žali zbog toga što cijelo vrijeme troši novac na njega, ne možete ne primijetiti da on plaća za sva njena pića. Do kraja večeri ona ga osuđuje bez zadrške, a kad su izlazili iz restorana, žena je bila totalno bijesna, vičući o nečemu što nije povezano s bilo čim što se dogodilo u posljednja tri sata. Nitko ovo nije komentirao.

To se zove emocionalno zlostavljanje. Dobro je dokumentirano kada ga muškarci nanose ženskim žrtvama. Manje je poznato kada žene to čine muškarcima. Dok se na Oprah, u bestselerima i svugdje u pop kulturi i u akademskim krugovima raspravlja o emocionalnom zlostavljanju žena, praktički nema sredstva informiranja za muškarce koji su emocionalno zlostavljani. Pretrage na Google prikazuju vrlo malo informacija. Knjige o toj temi su uglavnom brošure koje nisu pravilno istražene i zamjenjuju akademsku ozbiljnost s napadima na feminizam.