Dobrodošli na Sott.net
Pon, 30 Sij 2023
Svijet za ljude koji misle

Znanost o duhu
Karta


Cult

Svjetski ekonomski forum nije kabala već kult

Klaus

Svjetska dominacija u doba Lucifera
Ova knjiga istražuje neobičnu novu duhovnost koja će ući u konkurenciju s drugim etabliranim religijama. Moja je svrha ovdje uvjeriti vas da je njeno pojavljivanje vjerojatno, ako ne i neizbježno.

Počinjem ovo istraživanje s nedokazanom pretpostavkom koja se temelji na darvinističkim evolucijskim načelima: na našem planetu pojavit će se novi predator, evolucijski prototip dizajniran da lovi ljude. Slijedi još jedna pretpostavka: ovaj će predator postupno i postepeno evoluirati od čovječanstva, baš kao što smo mi očito evoluirali od nižih oblika da bismo ih lovili.

Daljnja pretpostavka sugerira da su se ti grabežljivci već pojavili kao evolucijski prototipovi, kao novi ljudi s naprednim metodama preživljavanja i novim oblicima duhovnog izražavanja i religijske organizacije osmišljene da podrže i unaprijede njihovu grabežljivost."

— Robert C Tucker, An Age For Lucifer: Predatory Spirituality & The Quest for Godhood [Vrijeme Lucifera: duhovnost predatora i potraga za božanstvom, op. prev.]
an age for lucifer
Robert C. Tucker je bio kanadski psiholog koji je radio s organizacijom COMA - Council On Mind Abuse [Vijeće o zlostavljanju uma, op.prev.] (ne treba ga brkati s njegovim imenjakom, američkim politologom koji je pratio Sovjetski Savez i napisao biografiju Staljina).

Cross

Religija bez vjerovanja: Da li je to moguće?

Ključna razlika između vjerovanja u prijedloge i imati vjeru

crkva
Možeš li biti religiozan bez vjerovanja? Kršćanin bez afirmacije središnjih dogmi?

To je pravodobno pitanje, pogotovo jer se čini da ima mnogo ljudi koji, suočeni sa svijetom koji je poludio, preispituju svoje ideje o vjeri, duhovnim pitanjima i metafizičkim stajalištima. I to je pitanje o kojem se nedavno raspravljalo u vrlo pronicljivom razgovoru između Ruperta Sheldrakea, Philipa Goffa i Paula Kingsnortha, koji preporučujem.

Čini mi se da ovdje očajnički moramo napraviti razliku: između propozicijskog vjerovanja i vjere u nevidljivi svijet.

Komentar: Čitajte i ostale članke autora na njegovom Substacku LucTalks.

Pojedini članci su i prevedeni na hrvatski jezik:


Control Panel

Simbolizam na putu prema dole

Sjećanje, asocijacija, jezik, stvarnost - je li sve simbolično?
slika
Jedan od glavnih razloga zašto ljudi nasjedaju na lažnjake poput Andrewa Tatea je žalosno stanje njihovog psihološkog pogleda na svijet. Ovo je jednostavno svjetonazor utemeljen na točnim psihološkim spoznajama. Nešto od toga sastoji se od osnovnog zdravog razuma, ali što je on profinjeniji, to bolje razumijete ljude (uključujući sebe), a to znači da imate bolje šanse za donošenje učinkovitih odluka, pojedinačno ili kolektivno.

Lobaczewski sažima neke osnove ovog svjetonazora u 2. poglavlju Ponerologije (i 3. poglavlju Logokracije). Evo dijela na koji se želim usredotočiti, ističući pamćenje i asocijacije, dvije najosnovnije komponente ljudske svijesti:

Cassiopaea

Dr. Lipton: Imamo urođenu sposobnost samoliječenja i upravljanja genima

slika
Odgovore na pitanja o tome može li se ljubav dokazati na staničnoj razini i što nam naše stanice mogu reći o ljubavi daje razvojni biolog dr.sc. Bruce H. Lipton, svjetski stručnjak epigenetike koji tvrdi da vlastitim uvjerenjima možemo upravljati genima, odnosno da nismo zarobljenici svoje genetske karte. U tom smislu, on tvrdi da pri osjećaju ljubavi i naše stanice osjećaju vibracije ljubavi.

"Mudrost vaših stanica je nova biologija koja će duboko promijeniti civilizaciju i svijet u kojem živimo. Ova nova biologija nas vodi od uvjerenja da smo žrtve naših gena, da smo biokemijski strojevi, da je život izvan naše kontrole, u drugu stvarnost, stvarnost gdje naše misli, uvjerenja i um upravljaju našim genima, našim ponašanjem i životom kojeg doživljavamo.

Ova biologija temelji se na aktualnoj, suvremenoj znanosti s dodanom novom percepcijom. Nova znanost nas vodi od žrtve do stvaratelja; mi smo vrlo moćni u stvaranju i razvijanju života kojeg vodimo. To je zapravo znanje o sebi i ako shvatimo stari aksiom, 'Znanje je moć', tada ono što stvarno počinjemo razumijevati jest znanje o vlastitoj moći."

Komentar:


Yoda

Okidači naših emocionalnih reakcija

vulkan
Svima nam je poznat osjećaj kada netko izgovori nešto specifičnim tonom, a naše tijelo reagira osjećajem nelagode u želucu. Ili kada netko napravi nešto naizgled bezazleno, a mi se u trenu osjetimo povrijeđeni ili ljuti. Netko nam se obrati s određenim izrazom lica, a mi se "raspadnemo" jer na njemu "pročitamo" ljutnju ili napad. Ili kada nam se draga osoba čini "hladnom i distanciranom" te nas uhvati strah od napuštanja, a on ili ona je samo trenutno okupirana nekom svojim problemima. Netko u razgovoru spomene osobu, mjesto ili stvar koja je povezana s nekim našim neriješenim emocionalnim problemom ili prošlom traumom pa odjednom osjetimo kako nas obuzimaju osjećaji tuge, bijesa, straha ili srama.

Books

Čitanje može biti štetno i za dušu i za glavu

reading
"Čitanje je samo surogat sopstvenog mišljenja", pisao je Artur Šopenhauer. "Ono nameće duhu misli koje su tako strane i heterogene pravcu i raspoloženju njegovom koje u tom trenutku ima, kao što je heterogen i stran pečat parčetu voska u koji svoj lik utiskuje. Duh pri tome trpi potpun pritisak cpolja, koji ga primorava da čas jedno misli čas drugo, za šta u tom trenutku nema ni nagona niti raspoloženja... Stoga mnogo čitanje oduzima duhu svu elastičnost, kao što to čini elastičnom peru težina koja na njega vrši neprestani pritisak. Tako da je najsigurnije sredstvo da se nikakvih sopstvenih misli nema, uzeti u svakom slobodnom minutu odmah knjigu u ruke. Ova je praksa uzrok što učenost većinu ljudi čini još glupljim i prostijim no što su u prirodi."

§. 1. (257)

Kao što najmnogobrojnija biblioteka, ako je neuređena, ne donosi toliko koristi koliko veoma umerena, ali dobro uređena, tako je i najveća suma znanja, ako je samostalno mišljenje nije obradilo, od mnogo manje vrednosti nego druga, mnogo manja, koja je mnogostruko primenjena. Jer tek svestranim kombinovanjem onoga što se zna, upoređenjem svake pojedine istine sa svakom drugom, znanje se potpuno prisvaja i u svoje ruke dobija. Samo se ono dâ mišljenjem primiti što se zna: stoga je potrebno nešto naučiti, ali se samo ono zna što je promišljeno.

Na čitanje i učenje možemo se odati svojevoljno; na mišljenje pak u stvari ne možemo. Ovo poslednje mora biti, baš kao i vatra vazdušnom strujom, potpireno i podržavano kakvim bilo interesom vezanim za sam predmet njegov: taj interes može biti čisto objektivan, ali može biti i čisto subjektivan. Ovo je poslednje slučaj u odnosu na naše lične stvari: ono prvo pak nalazi se samo kod glava koje od prirode misle, za koje je mišljenje isto tako prirodno kao i disanje, nu koje su tako veoma retke. Stoga većina naučnika tako malo i vredi.

§. 2. (258)

Razlika u dejstvu koje na duh ima c jedne strane samostalno mišljenje, a c druge čitanje, neverovatno je velika: ctoga ona još više povećava prvobitnu razliku između umova, usled koje je jedan određen za ovo, a drugi za ono. Čitanje naime nameće duhu misli koje su tako strane i heterogene pravcu i raspoloženju njegovom koje u tom trenutku ima, kao što je heterogen i stran pečat parčetu voska u koji svoj lik utiskuje. Duh pri tome trpi potpun pritisak cpolja, koji ga primorava da čas jedno misli čas drugo, za šta u tom trenutku nema ni nagona niti raspoloženja. - Kod samostalnog mišljenja pak duh sleduje svom sopstvenom nagonu, onako kako je ovaj bliže određen u tom trenutku ili spoljnom okolinom ili ma kakvim sećanjem. - Stoga mnogo čitanje oduzima duhu svu elastičnost, kao što to čini elastičnom peru težina koja na njega vrši neprestani pritisak; tako da je najsigurnije sredstvo da se nikakvih sopstvenih misli nema, uzeti u svakom slobodnom minutu odmah knjigu u ruke. Ova je praksa uzrok što učenost većinu ljudi čini još glupljim i prostijim no što su u prirodi i njihovom pisanju oduzima svaki uspeh: oni čitaju, kao što to još Aleksandar Poup kaže:

Forever reading, never to be read.

("Večiti čitaoci, a večito bez čitalaca")

Naučnici su oni koji su iz knjiga čitali. Mislioci, geniji, prosvetitelji sveta i unapređivači ljudskog roda, to su međutim oni što su čitali neposredno iz same knjige sveta.

§. 3. (259)

U stvari, samo sopstvene osnove misli imaju istine života, jer se samo one doista i potpuno razumeju. Tuđe, pročitane misli, to su ostaci tuđeg ručka, iznošene haljine stranoga gosta.

Prema našoj sopstvenoj misli, u nama samima rođenoj, strana pročitana misao odnosi se kao što se otisak u kamenu kakve biljke prastarih perioda odnosi spram rascvetale biljke u proleće.

§. 4. (260)

Čitanje je samo surogat sopstvenog mišljenja. Pri čitanju naše misli vode drugi na uzici. Osim toga, mnoge knjige imaju samo utoliko vrednosti ukoliko pokazuju koliko ima krivih putanja i kako možemo zalutati ako se budemo dali od njih voditi. Onoga pak koga genije vodi, tj. koji sâm misli, koji svojevoljno misli, koji pravilno misli - taj ima busolu kojom nalazi pravi put. Samo onda dakle treba čitati kad izvor sopstvenih misli presuši, što će često, dosta često biti slučaj i kod najbolje glave. Svoje pak sopstvene prvobitne misli rasterati, a uzeti knjigu u ruke - greh je protivu Svetoga duha. Onda ličimo na onoga koji beži iz slobodne prirode da razgleda herbarijum, ili da posmatra lepe predmete u bakrorezima.

Iako se katkada jedna istina, izvesno saznanje do kojeg smo došli, tek c velikim trudom i lagano svojim sopstvenim mišljenjem i kombinovanjem mogla vrlo lako naći sasvim gotova u kakvoj knjizi, ona ipak ima sto puta više vrednosti ako smo je zadobili svojim sopstvenim mišljenjem. Jer samo tada ona postaje sastavni deo, živi član celoga sistema naših misli, stoji c njime u potpunoj i čvrstoj vezi, razume se u svim njenim razlozima i posledicama, nosi boju, ton boje, nosi pečat našeg celog načina mišljenja, jer je došla u pravo vreme, kad se potreba za njom javila, te ctoga čvrsto stoji i ne može iščeznuti. Prema tome Geteov stih:

Was du ererbt von deinen Vatern hast,
Enwirb es, um es zu besitzen


("Ono što si od svojih predaka nasledio
treba sâm da stečeš ako hoćeš da je tvoje.")

ovde nalazi svoju najsavršeniju primenu, štaviše, svoje objašnjenje. Samostalni mislilac upoznaje naime autoritete za svoja mišljenja tek posle, po svršenom poslu, kada mu oni služe samo za potkrepljenje njihovo, njegovo sopstveno pojačanje snage; dok nesamostalni filozof od njih polazi, iz stranih pročitanih mišljenja obrazuje sebi celinu, koja stoga liči na automat složen iz strane materije dok ona prva liči na živoga rođenoga čoveka. Jer, kao i on, ona je postala time što je spoljni svet oplodio duh, koji je zatim zatrudneo i rodio.

Istina koju smo naučili prilepljena je za nas kao kakav veštački ud, lažan zub, voštani nos ili u najboljem slučaju kao rinoplastični nos od tuđeg mesa spravljen; istina stečena sopstvenim mišljenjem liči na prirodan ud - ona nam jedino pripada. Na tome počiva razlika između mislioca i prostog naučnika. Stoga duhovna dobit samostalnog mislioca ima izgled jedne lepe slike, sa živim izrazom, tačnim rasporedom svetlosti i senke, održanim tonom, potpunom harmonijom boja. Dok duhovna tekovina naučnika liči na veliku paletu, punu šarenih boja: istina, sistematično uređenih, ali bez harmonije, veze i značaja.

§. 5. (261)

Čitati znači misliti tuđom, a ne svojom sopstvenom glavom! Sopstvenom mišljenju pak, iz kojeg uvek teži da se razvije harmonična celina, sistem, iako ne baš uvek strogo završen, ništa nije štetnije od jakog priticaja tuđih misli usled neprestanog čitanja; pošto se ove poslednje - svaka poreklom iz drugog jednog duha, svaka drugog sistema član, svaka s drugom bojom - ne mogu nikada same od sebe primiti, ni pretopiti u jednu celinu mišljenja, znanja, sanjanja i uverenja, no su naprotiv u stanju da naprave malu vavilonsku zbrku jezika u glavi, i da duhu koji ih je prepun oduzmu svejasno saznanje i tako ga gotovo dezorganizuju. To se stanje dâ konstatovati kod mnogih naučnika i čini da oni često zaostaju po svome zdravome razumu, pravilnom sudu i praktičnom taktu iza mnogih naučnih ljudi, koji su svoje maleno saznanje, zadobijeno s polja, iskustvom, razgovorom ili retkim čitanjem, umeli da potčine i pridodadu svojem sopstvenom mišljenju. Ovo isto čini, samo u mnogo većoj razmeri, i naučni mislilac. I ako on mora imati velikog znanja i stoga mnogo čitati, njegov je duh ipak toliko jak da to sve savlada, da to sve asimilira, unese u svoj sistem misli i potčini organskoj celini svoga uvek rastućeg veličanstvenog saznanja; pri čemu njegovo sopstveno mišljenje, kao osnovni bas orgulje, sve savlađuje i nikada ne biva ugušeno stranim tonovima, kao što je to slučaj u čisto polihistorelim glavama, u kojima takoreći proleću muzički otpaci svih mogućih tonskih vrsta, a osnovni se ton više nikako i ne čuje.

§. 6. (272)

Ljudi koji su svoj život proveli u čitanju i svoju mudrost crpli iz knjiga, liče na one koji su iz mnogih putopisa stekli tačno znanje o jednoj zemlji. Oni mogu o mnogome dati obaveštenja: ali u stvari oni nemaju nikakvog povezanog, jasnog, temeljitog znanja o osobinama zemlje. Oni pak, što su svoj život proveli u mišljenju, naliče na one koji su sami u onoj zemlji bili: oni jedini znaju u stvari o čemu je reč, poznaju stvari tamošnje u vezi i doista su tamo kod kuće.

§. 7. (263)

Obični nesamostalni filosof odnosi se naspram samostalnog mislioca kao što se istorik odnosi prema očevidcu: ovaj govori iz svoga sopstvenog, neposrednog shvatanja stvari. Stoga se svi samostalni mislioci u stvari slažu, i njihova razlika proističe samo iz razlike stanovišta: gde pak ovo ništa ne menja, svi oni isto kažu. Jer oni samo ono kažu što su objektivno shvatili. Ja sam često stavove, koje sam, zbog njihove paradoksnosti, strahujući iznosio pred publiku, nalazio docnije, na moje radosno iznenađenje, u starim delima velikih ljudi. - Nesamostalni filosof pak izveštava nas o tome šta je ovaj rekao, šta je onaj mislio i šta je onda neki drugi na to primetio itd. To on upoređuje, ocenjuje, kritizira i teži na taj način da dođe do istine, pri čemu sasma liči na kritičnog pisca istorije. Tako će on npr. ispitivati da li je Lajbnic kada, za izvesno vreme, bio spinocist, itd. Sasvim jasne primere za to pruža radoznalom amateru Herbartovo delo "Analytische Beleuchtung- der Moral und des Naturrechts", tako isto i njegova "Briefe über die Freiheit." - Mogli bi se čuditi trudu koji takav čovek ulaže, pošto izgleda da bi on odmah svojim sopstvenim mišljenjem došao do cilja, kad bi samo samoj stvari hteo zagledati u oči. Ali to ne ide tako prosto, jer ne zavisi od naše volje: uvek možemo sesti i čitati, ali ne uvek - i misliti.

Sa mislima naime isti je slučaj kao i sa ljudima: one se ne mogu uvek, po volji, pozvati, već se mora čekati da dođu. Mišljenje o jednom predmetu mora samo od sebe da se javi, srećnim harmoničnim susretajem spoljnjeg povoda sa unutrašnjim raspoloženjem u nadražajem: a to je baš ono, što se kod tih ljudi nikada neće da pojavi. To je štaviše slučaj i kod misli koje se odnose na same naše lične stvari. Ako u takvoj jednoj stvari treba da dođemo do kakve odluke, mi to ne možemo u svako doba preduzeti, razloge pretresti i odlučiti se, jer često baš tada naše mišljenje neće da nas posluži, nego prelazi na druge stvari: čemu je često uzrok i odvratnost spram same stvari. U takvim slučajima mi to ne možemo iznuditi, već moramo čekati da se i zgodno raspoloženje za to samo od sebe pojavi: ono se doista i javlja i to često neočekivano i više puta; i svako tako u razno doba razno raspoloženje baca drugu svetlost na stvar. Ovaj lagani proces, to je takozvano sazrevanje odluka. Jer zadatak mora da se rasporedi, čime mnogo štošta što se ranije previdelo pada u oči, a i odvratnost će se pri tome izgubiti, jer stvari, kad se jasnije posmatraju, postaju većinom mnogo snošljivije no što su inače. - Tako isto i u teorijskome mora da se čeka zgodan čas, štaviše i najveća glava nije uvek sposobna za samostalno mišljenje. Stoga je dobro da ona ostalo vreme upotrebi na čitanje, koje je, kao što rekosmo, surogat mišljenja, pošto pri tome drugi za nas misli, iako načinom koji nije naš. Stoga ne treba suviše čitati; da se duh ne bi navikao na surogat i odučio se od same glavne stvari, da se dakle ne bi navikao na već utrvene putanje, i da ga ne bi hod tuđih misli otuđio od njegovog sopstvenog. A najmanje se smemo zarad čitanja odvojiti od posmatranja realnog sveta; pošto se povod i raspoloženje za sopstveno mišljenje mnogo češće nalazi ovde nego pri čitanju. Jer opažanje, realitet, u njegovoj prvobitnosti i snazi, prirodni je predmet mislenog duha i najlakše ga može duboko da pobudi.

Posle ovih posmatranja neće nam biti čudo da se samostalni i nesamostalni mislilac mogu lako pacpoznati već po samom načinu izlaganja; onaj prvi ozbiljnošću, neposrednošću i prvobitnošću svih njegovih misli i izraza, ovaj drugi po tome što je sve iz druge ruke, pozajmljeni pojmovi, sakupljeni krpež, bez boje i bez izraza, kao otisak kakvog otiska, a njegov stil, sastavljen iz konvencionalnih i banalnih fraza i običnih reči mode, liči na jednu malu državu čija je cirkulacija u samim stranim novcima, pošto sama ne kuje.

§. 8. (264)

Isto tako malo kao čitanje može i samo čisto iskustvo zameniti mišljenje. Čista empirija odnosi se prema mišljenju kao žvakanje prema varenju i asimiliranju. Kad se ona hvali da je sama sobom, svojim otkrićima, jedino unapredila ljudsko saznanje, onda je to isto tako kao kad bi usta počela da se hvale da je opstanak tela jedino njihovo delo.

§. 8. (264 bis)

Dela svih doista sposobnih glava razlikuju se od ostalih odlučnošću i određenošću, pored jasnosti i razgovetnosti koji otuda potiču, pošto su takve glave uvek tačno i jasno znale ono što su htele izraziti - pa bilo da je to u prozi, u stihovima, u tonovima. Ova odlučnost i jasnost nedostaje drugima, i oni se po tome lako daju poznati.

§. 9. (265)

Karakteristična je oznaka duhova prvog ranga neposrednost svih sudova njihovih. Sve što iznose rezultat je njihovog sopstvenog mišljenja i pokazuje se kao takvo svuda već samim načinom izlaganja. Oni prema tome imaju, slično kneževima u carstvu duhova, carsku neposrednost; svi su ostali medijatizirani, što se vidi već iz samog njihovog stila, koji je bez individualnosti.

Svaki samostalni mislilac liči dakle utoliko na monarha, ukoliko je neposredan i ne priznaje nikoga nad sobom. Njegovi sudovi, kao i odluke monarha, proističu iz njegove sopstvene moći i proishode neposredno od njega samoga. Jer, kao što monarh ne prima zapovesti, tako ni on ne priznaje autoritete, i ne dopušta ništa što sam nije potvrdio. - Vulgus (gomila) glava pak, koja je potčinjena množini važećih mišljenja, autoriteta i predrasuda, liči na narod koji ćuteći sluša zakone i zapovesti.

§. 10. (266)

Ljudi, koji su malo hitri i revnosni u odlučivanju spornih pitanja navođenjem autoriteta, raduju se u stvari kad mesto svoga sopstvenog razuma i saznanja, koje nemaju, mogy tuđe da navedu. Njihov je broj legion. Jer kao što Seneka kaže: unus quisque mavult credere, quam iudicare. (Svaki više voli da veruje no da sam razmišlja). U njihovim kontroverzama autoriteti su opšte izabrano oružje: time oni napadaju jedan na drugog, i ko je u njih upao, ne vredi mu ništa više borba sa razlozima i argumentima, jer oni su protiv ovoga oružja rogati Sigfridi, utonuli u more nesposobnosti za mišljenje i suđenje: oni će mu stoga svoje autoritete izneti nasuprot kao argumentum ad verecundium i vikati victoria.

§. 11. (267)

U carstvu realnosti, ma kako nam lepo, srećno i dobro bilo, mi se uvek krećemo pod uticajem teže koju neprestano treba savlađivati: dok smo nasuprot tome u carstvu misli bestelesni duhovi, bez težine i bez nužde. Stoga nema na zemlji sreće koja bi se mogla ravnati onoj koju lep i plodan duh, u zgodan čas, nalazi u sebi.

§. 12. (268)

Prisutnost jedne misli je isto što i prisutnost ljubljene. Mi mislimo, ovu misao nikada nećemo zaboraviti i ova ljubljena nikada nam ne može postati ravnodušna. Ali daleko od očiju, daleko od srca! I najlepša misao u opasnosti je da bude jednom za svagda zaboravljena, ako je ne zapišemo, i ljubljena, da od nas pobegne, ako se s njom ne verimo.

§. 13. (269)

Ima čitava množina misli koje imaju vrednosti za onoga koji ih misli; ali samo mali je broj među njima koje imaju snagu da još dejstvuju i reperkusijom ili refleksijom, tj. da izazovu pažnju u čitalaca pošto su napisane.

§. 14. (270)

Pri tome ima u stvari samo ono pravo vrednosti što je neko najpre sam za sebe mislio. Mislioci se naime daju razdeliti u takve, koji najpre za sebe, i takve, koji odmah za druge misle. Oni prvi su pravi, to su samostalni mislioci u dvostrukom značenju ove reči; to su pravi filosofi. Jer samo oni uzimaju stvar doista ozbiljno. A i uživanje i sreća njihovog bića leži u mišljenju. Drugi su sofisti: oni hoće da izgledaju, i traže svoju sreću u onome što time misle da dostignu kod drugih: ovde leži njihova ozbiljnost. Kojoj od te dve klase neko pripada dâ se odmah lako opaziti po celom njegovom načinu mišljenja. Lihtenberg je obrazac prve vrste: Herder već spada u druge.

§. 15. (271)

Kad dobro promislimo, kako je veliki i kako je tako blizu problem bića, ovoga dvosmislenog, mučenog, prolaznog, iluzornog bića - tako veliki i tako blizu da, čim se opazi, sve druge probleme i ciljeve baca u zasenak i prikriva - i kad se pritom ima u vidu kako gotovo svi ljudi - izuzev nekolikih, koji su tako retki - nisu svesni jasno toga problema, štaviše izgleda da ga i ne opažaju, i kako žive misleći samo na današnji dan i na gotovo ne mnogo duže vreme njihove lične budućnosti, ne vodeći izrično računa o onome problemu, ili zadovoljavajući se u odnosu na njega sa ma kakvim sistemom narodne metafizike - kada se, velim, to dobro posmotri onda možemo doći na misao, da se čovek samo u širem smislu te reči može nazvati mislenim bićem, i tada se više nećemo čuditi nikakvoj crti njegove gluposti ili prostote, nego ćemo znati da, istina, intelektualni horizont normalnog čoveka stoji nad onim kod životinje - čije je celokupno biće, pošto ona nije svesna ni prošlosti ni budućnosti, takoreći jedna jedina sadašnjost - ali da on ni izdaleka nije tako neizmerno širok kao što se to obično uzima.

Ovome odgovara štaviše i to što su u razgovoru misli većine ljudi tako kratke, kao slamka na strnjici, te se stoga ne može da isprede nikakav duži konac iz njih.

Isto tako ne bi bilo moguće, kad bi ovaj svet bio naseljen doista mislenim bićima, da su šum i larma svake vrste u njemu tako bez granica dopušteni kao što je to slučaj i sa ovom najužasnijom i najizlišnijom vrstom. - A da je priroda doista čoveka stvorila da misli, ona mu ne bi dala uši, ili bi ih bar, kao što je to slučaj kod slepih miševa, kojima ja na tome zavidim, snabdela sa hermetičnim zatvaračima. Uistinu pak, čovek je samo, kao i svako drugo svesno biće, jedna jadna životinja, čije su snage jedino sračunate na održanje njegovog života, zbog čega su mu i potrebne neprestano otvorene uši koje će, nepitane i na danu i u noći, javljati približavanje neprijatelja.

(S pemačkog preveo dr. Branislav Petronijević)

SOTT Logo S

Uredno razmišljanje i Heraklov izbor

Fork in the road
© Art by Mark Henson
Već duže vremena se pitam zašto većinom prolazimo kroz život bez da ispitujemo neke od osvnovnih predožbi koje imamo o stvarima. Pretpostavljamo da su predodžbe i prosudbe koje donosimo isto što i stvarnost, bez da postanemo svjesni te bitne razlike. Jasno je da imamo razne svjetovne i životne brige i da često nemamo ni dovoljno energije ni vremena da se još uz to bavimo i preispitivanjem naših pretpostavki. To je zasigurno točno, ali također je moguće da su te brige pojačane time što si ne damo vremena i energija da ih sagledamo iz drugih perspektiva, što bi ih onda eventualno moglo olakšati. Može biti da bi se lakše počeli nositi i s tim osnovnim životnim problemima kada bismo počeli dublje razmatrati vlastito iskustvo i naš način življenja.

Ali zašto je nešto što je tako naočigled razumljivo, naime da naše predodžbe nisu isto što i stvarnost, olako izgubljeno u svakodnevnom životu? Čini se da radimo upravo suprotno, aktivno branimo vlastita uvjerenja i predrasude te radimo kako bi ih ojačali i potvrdili.

Kako god bilo, ostaje činjenica da se ne trudimo pogledati ispod površine, kao da očekujemo da ćemo ugledati svakakva čudovišta s kojima se nećemo moći nositi, kao da znamo da ćemo morati pustiti određene predodžbe da odumru, što nikome nije ugodno nego zapravo donosi određenu dozu boli i moglo bi značiti da moramo u potpunosti preorijentirati život kakav smo do sada živjeli i shvaćali.

Nebula

Kali Yuga, doba tame

oblaci
Unatoč prividu veće slobode, ljudi u razdoblju Kali Yuge su potlačeni i ograničeni, a nitko ne može biti cjelovit kada je odsječen od sjećanja na Duh — na Izvor. Prema drevnim sanskrtskim zapisima - Puranama, Kali Yuga je četvrta i ujedno najgora Yuga (vremenski period) u kojoj se trenutno nalazimo...

Proteklih 6000 godina ljudi su bili prisiljeni birati hoće li postati tirani ili robovi tiranina. Uz beskrajne ratove koji bjesne, ljudi su bili podvrgnuti užasima vojnog života. Istrenirani su da odbijaju emocionalne informacije, da u tišini podnose bol i nikada ne plaču. Čovjek koji je rano odvojen od majke ima malo mogućnosti da gaji nježne osjećaje i postane bolji ratnik. Baš kao što je ženom koja je odvojena od oca lakše dominirati i manipulirati.

Kao topovsko meso, moto muškaraca često je bio: "Naše nije da ispitujemo zašto. Naše je samo učiniti ili umrijeti."

Drevne sanskrtske PURANE govore nam da će se u Kali Yugi "Ljudi posvetiti zarađivanju novca, a vlast će imati najbogatiji" - kao da je to nešto bizarno, anomalija. U današnjem svijetu čovjek se mjeri veličinom bankovnog računa.

Cassiopaea

Nagoni i humanitet

čovjek i životinja
Dogovor oko toga što ćemo smatrati stvarnim, a što fikcijom ili iluzijom, osnovno je polazište i razdjelnica slike svijeta. Pristavši u 18. i 19. stoljeću na to da će se stvarnim smatrati samo ono što pet osjetila može prepoznati, znanstvena je elita utrla put neograničenoj dominaciji osjetilnog. Tim je slijedom ujedno otvorena golema mogućnost manipulacije čežnjama, žudnjama i strahovima suvremenog čovjeka i dan je poticaj uobičajenim pratiteljima kultura u dekadenciji: ateizmu, materijalizmu i hedonizmu.
Danas živimo u svijetu višestruko podijeljenom u sveopćoj borbi za moć, gdje ono animalno i instinktivno1 prečesto prevladava nad humanim. Humane vrijednosti, one koje razlikuju čovjeka od ostalih bića na Zemlji, a koje se kroz kulturu manifestiraju kao kreativno izražavanje i čuvanje vrijednosti, pravednosti, ljepote i plemenitosti, danas su sve više marginalizirane.

Zaborav temeljnih životnih vrijednosti i zamagljivanje prirodnih zakona čine čovjeka neodgovornim za vlastiti život, a nedostatak poštovanja prema tim vrijednostima najbolji je put u animalno. Ovo zanemarivanje polako dovodi čovjeka do neravnoteže, osobnih poremećaja i depresija... i približava ga samom pragu samouništenja.

Better Earth

Učite svoju djecu ovome i velike ćete ih stvari naučiti

dijete
Učite svoju djecu da im ne treba ništa izvana da bi bila sretna, nikakva osoba, nikakvo mjesto ili stvar, i da se prava radost otkriva iznutra.

Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da je neuspjeh izmišljotina, da je svaki pokušaj uspjeh,
i da svaki napor donosi pobjedu, da je prvi podjednako dostojan poštovanja kao i posljednji.

Tome ih učite i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da su duboko povezana sa sveukupnim Životom, da su Jedno sa svim ljudima, i da nikada nisu odvojeni od Boga.

Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da žive u svijetu veličanstvenog obilja, da ima dovoljno za sve, i da se najviše prima u dijeljenju, a ne u gomilanju.

Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.