Istraživanja pokazuju da možemo ukrotiti tjeskobu kako bismo ju upotrijebili kao resurs.

U našoj buri emocija tjeskoba je oduvijek bila jedan od najstrašnijih neprijatelja. Bojimo se njenog dolaska, osjećamo se bespomoćno i zarobljeno pod njenom čarolijom i dajemo joj moć da nas preuzima u novim, uzbudljivim i izazovnim situacijama. Ali što ako smo cijelo vrijeme bili u krivu?

Istraživanja pokazuju da anksioznost zapravo može biti put do onog najboljeg u nama. Raspon novih neuroznanosti, zajedno s idejama antičke filozofije, Charles Darwinom, ranim istraživačima sociologije i pozitivnom psihologijom, svi su ukazivali u tom smjeru.

Zasigurno, teška anksioznost može biti iscrpljujuća. No, za mnoge ljude koji ju doživljavaju na umjerenijim razinama može biti korisna, ako smo dovoljno otvoreni da ju prihvatimo i preoblikujemo.

Iznenađujuće je koliko je lako izgubiti iz vida važne stvari u životu. Prenatrpani rasporedi i svakodnevne obveze guraju mozak u stanje autopilota.

Kada stvari ne idu baš onako kako biste htjeli, to je često zato što ste izgubili fokus na ono što je stvarno važno. No fokusiranje na temeljne istine života mogu biti teške, pogotovo kada vas podsjećaju da idete u pogrešnom pravcu.

Najbolje stvari u životu ne dolaze lako, a propuštene prilike samopromatranja siguran su put u osrednjost. Vjerujem da je Sokrat to najbolje rekao:

"Neistražen život nije vrijedan življenja."

Sokratove opservacije se također mogu primijeniti na poslovanje. Kad je Eric Schmidt bio izvršni direktor Googla, rekao je čuvenu rečenicu: "Mi vodimo ovu tvrtku pitanjima, a ne odgovorima."

Život i posao vode pitanja, a ne odgovori. Trebali biste se redovito zapitati idete li u pravom pravcu.

Mnoge od životnih temeljnih istina trebaju ponavljanje. Potrebni su nam podsjetnici koji nam pomažu da ostanemo fokusirani na njih. Čuvajte te istine pri ruci i one će vam sigurno dati toliko potreban podstrek.

I dok se cijelog života, svim silama trudimo biti iznad Prirode, a ne njen dio, na kraju ne umaknemo Prirodi. Nismo jači. Stvaratelji jesmo, ali ni približno savršenstvu, skladu prvotnog Stvaratelja kojem je bilo dovoljno stvoriti načela, zakone po kojima će se onda sve ostalo razvijati.

Beskrajna svijest je u svemu. I ova naša čovječja tek je djelić sveukupne Svijesti. U našem organizmu, na Zemlji smo joj sigurno najbolji instrument - ono kroz što se ostvaruje. Ali Svijesti je biti i u svemu ostalom - u klasu žita, u pjevu ptice, u mirisu cvijeta, u hrapavosti kamena.

U svakoj materijalnoj formi Svijest pokazuje sebe.

Orhideja je jedan od najljepših cvjetova. Da bi postala onakvom kakvom je vidimo, odradila je mnoštvo nevidljivog posla. Tražila je još kao sjeme točno određenu, svoju vrstu gljiva. Morala je znati prepoznati je, a gljiva je morala reći Da, ja sam tvoja gljiva i ako mislimo obje preživjeti, morat ćemo zajedno. I krenu u simbiozi, jedna potpomaže drugu i zajedno se razviju u cvijet, ne bilo kakav, nego određen za posebne kukce koji će je oploditi.

Orhideja zna procvjetati i ispod zemlje.

Tko zna u kakve simbioze se upuštala sjemenka rajčice da bi mogla izrasti tamo gdje joj 'nije mjesto', da bi se mogla pokazati u svoj svojoj rajskoj raskoši? Dok smo se mi bavili svojim poslom, brinuli svoje brige, svisoka gledali na Svijest u drugim formama života, svisoka gledali na druge ljude, sigurnost viđali u što debljim novčanicima, a odnose s drugima promatrali kao omjere pobjeda i poraza...sjemenke su na svojoj razini sklapale saveze, poštovali i ljubili druge, davale se drugima i primale od drugih. Nisu vrištale Svrnite pogled na nas ljudi! Niti molećivo preklinjale hvatajući nam se za noge, kako bismo ih se mogli otresti. Jednostavno su bile. Jesu.

Biti...bez obrazaca, uvjerenja, programa je savršeno stanje. Mi ne možemo samo Biti. Moramo...ma sve moramo, iako ne moramo.

Ne znam govoriti jezikom biljaka, možda i zato što je njihov govor bezvučan, u slikama, u naginjanju s lahorom i vjetrom. Mogu samo u mašti ili na razmeđi misli, u onim rijetkim točkicama kad je jedna misao prošla, a druga još nije uletjela u kavez uma prepoznati koju Riječ. Jedina koju čujem je Poštuj.

Poštuj svaku formu života, u svakoj je Svijest koja je i u tebi.

Već u četvrtom razredu osnovne škole devojčice čitaju i pišu bolje nego dečaci, a što su stariji ta razlika postaje veća, iznosi istraživanje Društva psihologa Amerike.

"Uobičajeno mišljenje je da dečaci i devojčice započinju osnovno obrazovanje s istim kognitivnim sposobnostima, ali ovo istraživanje sugeriše drugačije", rekao je Dejvid Rajli, doktorand na Univerzitetu Grifit i glavni autor studije objavljene u časopisu American Psychologist.

"Naše istraživanje je otkrilo da devojčice generalno pokazuju bolju sposobnost čitanja i pisanja od dečaka već u četvrtom razredu". Rajli i njegove kolege analizirali su rezultate standardizovanog testa koji je za poslednjih 27 godina radilo više od 3,4 miliona učenika četvrtog i osmog razreda osnovne škole i četvrtog razreda srednje škole u SAD. Ove informacije su prikupljene u okviru projekta Nacionalne procene napretka u obrazovanju.

Testovi su pokazali da su devojčice generalno postigle znatno bolje rezultate od dečaka u čitanju i pisanju u četvrtom razredu osnovne škole. Ta razlika se samo još povećala u osmom razredu osnovne i četvrtom razredu srednje škole, s tim što su momci bili lošiji u pisanju nego u čitanju. "Izgleda da je rodni jaz kada su u pitanju pisani zadaci veoma potcenjen i da se ne smanjuje tokom vremena, uprkos našim naporima da unesemo promene u nastavne metode", istakao je Rajli.

Duša nastavlja da živi na kvantnom nivou nakon smrti, tvrde naučnici u onome što bi mogao biti najsnažniji dokaz zagrobnog života.

Naučnici već odavno tragaju za odgovorom na staro pitanje: "Postoji li život posle smrti?," ali sada stručnjaci tvrde da ne postoji smrt svesti - samo smrt tela.

Prema rečima nekih uvaženih naučnika, kvantna mehanika omogućava svesti da nastavi da živi nakon eventualne smrti tela.

Iako naučnici još uvek nisu sigurni po pitanju toga šta je zapravo svest, Strjuart Hamerof sa Univerziteta u Arizoni i britanski fizičar ser Rodžer Penrouz veruju da su to samo informacije smeštene na kvantnom nivou.

Ovi naučnici kažu da se ovaj proces naziva "orkestrirana objektivna redukcija" (Orch-OR; Orchestrated Objective Reduction) i kažu da je to dokaz da mikrotubule zasnovane na proteinima - strukturalna komponenta ljudskih ćelija - nose kvantne informacije - informacije koje se čuvaju na podatomoskom nivou.

Dr Hamerof objašnjava: "Recimo da srce prestane da kuca, krv prestaje da teče; mikrotubule gube svoje kvantno stanje."

"Kvantna informacija unutar mikrotubule nije uništena, ne može se uništiti, i samo se distribuira u univerzumu."

"Ako pacijenta ožive, ove kvantne informacije se mogu vratiti u mikrotubule i pacijent kaže: "Imao sam iskustvo bliske smrti"."

"Ako ga ne ožive, i pacijent umre, moguće da ove kvantne informacije mogu postojati izvan tela, možda i beskonačno dugo, kao duša."

Već je poznato kako kućni ljubimci, posebno psi i mačke, donose mnoge dobrobiti za mentalno zdravlje njihovih vlasnika. Zbog toga se ove životinje koriste u liječenju oboljelih od PTSP-a ili anksioznosti.

Nova studija koju su proveli portugalski psihijatri je potvrdila kako mačke i psi mogu uvelike olakšati teška depresivna stanja na koja ne djeluje konvencionalna terapija.

U istraživanju koje je objavljeno u časopisu Journal of Psychiatric Research, psihijatri su proučavali 33 pacijenta s dijagnozom kliničke depresije (TR-MDD). Njima su liječnici savjetovali da nabave kućnog ljubimca.

Oni su osjetili poboljšanje simptoma nakon samo 12 tjedana, a kod jedne trećine stanje se toliko popravilo da više nisu pokazivali nikakve simptome bolesti. 33 pacijenata nije nabavilo kućne ljubimce i kod njih nisu primijećena poboljšanja.

Dr. Mota Pereira i Fonte su izabrali pacijente kojima se stanje nije poboljšavalo nakon 9 do 15 mjeseci liječenja koje je uključivalo terapiju i uzimanje antidepresiva. Preporučili su im da nabave kućnog ljubimca, ali im nisu rekli da je cilj bio borba protiv njihove depresije.

Osamnaest pacijenata je nabavilo jednog psa, sedmero jednu mačku, a sedmero dva psa. 47 pacijenata je odbilo nabaviti životinju, a liječnici su među njima izabrali 33 osobe koje će kontrolirati.

Sljedećih 12 tjedana svi pacijenti su nastavili s liječenjem. Međutim, liječnici su već unutar 4 tjedna počeli zamjećivati smanjenje simptoma depresije.

Autori smatraju da psi pružaju dodatne dobrobiti jer prisiljavaju ljude na fizičku aktivnost i sudjelovanje u raznim društvenim situacijama.

Ludi zbog depresije često ne mogu uživati u svojim hobijima, aktivnostima ili druženjima. Međutim, stručnjaci naglašavaju da kućni ljubimci nisu lijek, a dobrobiti će se osjetiti samo kod ljudi koji vole životinje i koji imaju dovoljno vremena, ali i novaca da bi se brinuli o njima.

Sve trolove vežu tri osnovna obilježja. Prvo je da kada pročitaju nečiji tekst koji govori o nekoj društveno važnoj temi, kroz komentare se uopće ne osvrću na temu već skreću raspravu na stvari koje nisu predmet teksta i potpuno su nebitne za 99,9% društva.

Drugo, ne manje važno obilježje jest da trol nikada nema kreativnost, on nikada neće napisati neki tekst na istu temu i reći svoje mišljenje o njoj.

Drugim riječima, on ne dolazi komentirati određenu temu jer ga ta tema zanima, jer je i sam u nju upućen ili pak zato jer se i sam bavio s njom. Njegov osnovni motiv je skrenuti pozornost, preusmjeriti fokus, zbuniti ljude, onemogućiti ih od toga da iz teme koja se obrađuje izvuku određene zaključke.

Cilj je anulirati, obezvrijediti nečiji trud i rad, učiniti ga besmislenim, ali ne na način da se argumentima suprotstave iznesenim tezama ili pak da iznesu neke svoje teze na temu koja je predmet rasprave.

Oni sudjeluju u raspravi isključivo zato da bi spriječili druge u analizi iznesenog, odnosno od donošenja zaključka na obrađenu temu. Zapravo, cilj trola je da čitatelj sadržaja uopće ne razmišlja o sadržaju teksta koji ga zanima, već o onome što zanima trola.

Za decu moraju postojati "digitalne granice", maksimalno vreme koje provode pred raznim ekranima, jer preterivanje u tome dovodi do zapostavljanja drugih aspekata života, od škole i profesije, do zdravlja, kao i do socijalnog otuđenja.

Svetska zdravstvena organizacija je preterano igranje video-igara proglasila za mentalni poremećaj, a o tome kako prepoznati granicu kada igra može postati opasna po psihičko i fizičko zdravlje u emisiji "Sputnjik intervju" govorili su psihoterapeut Zoran Milivojević i gejmer i student Visoke škole elektrotehnike i računarstva Aleksandar Vukobratović.

Prema rečima Milivojevića, ranije je bilo pravilo da se do druge godine dete uopšte ne stavlja pred ekrane, zato što je do tog uzrasta najbujniji razvoj mozga, a sada je to smanjeno na godinu i po, ali bi bilo najbolje da do treće godine dete izbegava kompjuterske igrice.

Sve počinje sa šarenim malim zekama, medama na ekrančiću koji pišti i vrišti, pa je to deci zanimljivo, kaže psihoterapeut uz savet da predškolskoj deci ne treba davati da igraju igrice duže od sat vremena, dok je školskoj deci dva sata sasvim dovoljno. Međutim, roditelji su često popustljivi i lenji - uključe deci kompjuter i mirni su dva-tri sata, što je neodgovorno, dodaje on uz upozorenje da će se posledice takvog stava osetiti za tri-četiri ili za deset godina.

"Previše vremena je glavni simptom da nešto nije u redu, kao i kada dete počne da popušta u školi. Nedavno istraživanje je pokazalo da otprilike svako drugo dete između sedam i 15 godina provodi do četri sata dnevno pred raznim ekranima što je jako puno", navodi Milivojević.

Naučnici su oduvek smatrali da sećanja o detinjstvu počinju sa tri i po godine života. Sada, međutim, kalifornijski naučnici sa Univerziteta Dejvis, tvrde da se sećamo i onoga što se desilo kada smo imali dve godine.

Pronađeno je područje mozga odgovorno za memoriju, koje može da se aktivira čak i pre nego što dete počne da govori.

Tim, predvođen naučnicom Simonom Geti, posmatrao je hipokampus, malu strukturu duboko u centru mozga. Zapazili da je hipokampus aktivniji kad je detetu pevana uspavanka, koju je dete već čulo. Područje nije bilo stimulisano kada je svirana nova pesma ili kada ju je pevao drugi glas, drugim ritmom, tempom i ključem.

Najjači odgovor, kako pokazuju snimci magnetske rezonance, bio je kod onih koji su se sećali mesta na kojima su čuli pesmu i igračke koja je sa pesmom bila povezana. Američki naučnici kažu da ovo naglašava ulogu hipokampusa u ranom razvoju ljudske epizodne memorije, a to znači sposobnost sećanja gde se nešto dogodilo i šta je povezano sa time.

U tibetanskom budizmu grupa tantričkih tehnika poznata kao milam ima za cilj otkriti iluzornu prirodu budnog života, tako da praktikanti izvode jogu u svojim snovima. To je ritualna verzija jednog od najmisterioznijih sposobnosti ljudskog uma: znati da sanjamo čak i dok spavamo, stanje poznato kao lucidno sanjanje.

Lucidnost (svijest o snu) razlikuje se od kontrole (imati moć nad parametrima iskustva, što može uključivati prizivanje objekata i ljudi, postizanje supermoći i putovanja na fantastične svjetove). Ali to dvoje je usko povezano, a mnoge drevne duhovne tradicije poučavaju da snove možemo 'pokoriti' s vremenom i praksom. Kako?