Evo još jednog članka iz "junk" psihologije kojeg možete dodati na hrpu s ostalima. Radi se o trendu koji postaje uobičajen u akademskoj zajednici, i to posebno u području psihologije. Taj trend se bavi time da se iznese neku dosadnu i očiglednu hipotezu, za koju i naše bake znaju da je istina, osmisli se "znanstvenu studiju" koja će ju demonstrirati, a zatim proglasiti uspjeh kad se predviđanje ostvari. Znate kako to već ide, nešto poput "nova studija pokazuje da ljudi ne vole da ih se udari u lice", "... 99% djece svaki put izaberu kolač umjesto kuhanog povrća", "... glasni zvukovi plaše bebe".

Ne samo da su u startu takve studije idiotske; popularni znanstveni blogovi tada ili pogrešno interpretiraju stvarne studije ili prenapušu rezultate studije u naslovima. Rezultat je taj da populacija postane gluplja nego što je bila, unatoč najboljim namjerama "učitelja znanosti" - inače poznatih kao mamini i tatini dječaci koji samo ponavljaju u poglupljenu obliku ono što im kažu stvarni znanstvenici - koji su i sami mamini i tatini dječaci s vrlo malo stvarnih uvida ili kreativnosti.

PsyPost je objavio sporni članak pod naslovom: Psihopatske osobine povezane s nepridržavanjem smjernica za socijalno distanciranje usred pandemije koronavirusa. Pa pogledajmo što kažu.

Psihopati su posvuda. Priznata je medicinska statistika da su jedan posto opće populacije psihopati.

Također, oni su u trendu, te zauzimaju središnje mjesto u istraživačkom bestseleru Johna Ronsona The Psychopath Test i ubojiti su obrat u hororima poput American Psycho i Arbitrage.

Nije ni čudo što smo tako morbidno fascinirani s njima. Taj mentalni poremećaj je uznemirujuć i zagonetan. Ukoliko nas psihopatska priroda želi zavarati, mi ju želimo razotkriti. Dovoljan je samo razgovor o tome stanju da pomislite: 'Jesam li ja psihopat ...?'

Međutim, ako tako razmišljate, velika je vjerojatnost da niste psihopat kojeg, u globalno priznatom PCL-R testu, definiraju nedostatak empatije, grižnje savjesti i kronična razdražljivost.

Kad je riječ o takozvanoj korona krizi, čini se da svi govore o brojevima. Nije li virus ne baš puno gori od gripe? Ako da, zašto nismo imali zaključavanje tijekom sezone gripe? Pa čak i ako je Covid-19 gori - zar nije da mjere zaključavanja zapravo ubijaju više ljudi od samog virusa?

Iako su to valjani i važni argumenti, oni i dalje stoje na pojednostavljenom utilitarističkom razumijevanju etike: sve je u izračunavanju najboljeg ishoda, prebrojavanju mrtvih, maksimiziranju dobrobiti čovječanstva odmjeravanjem jedne stvari (virusa) protiv druge (mjere). Spor je samo oko varijabli.

Ali mislim da većina nas koji kritiziramo trenutnu ludost osjećamo kao da ovdje nešto duboko nije u redu, a to nema puno veze s brojkama.

Pretpostavimo da ovaj virus zaista je smrtonosan i da bismo mogli razumno očekivati da će ubiti, recimo, 10% stanovništva u svakoj zemlji. Biste li tada prihvatili trenutne mjere? Biste li smatrali da je u redu da vam država oduzme slobodu i odgovornost za donošenje ispravnih odluka u vašem životu? Da posjetite svog prijatelja u nevolji, zagrlite svog oca, idete u crkvu ili prodajete svoje proizvode i usluge onima koji su ih i dalje spremni kupiti?

Nadalje, ne biste li trebali biti u mogućnosti da odlučite želite li riskirati posjetiti svoje krhke roditelje ako, na primjer, nemate nikakvih simptoma, jer vaša duboka briga za njih premašuje rizik prijenosa virusa? Ne bi li stariji trebali sami odlučiti žele li pomaziti svoje unuke? Ili ne biste li vi trebali biti taj/ta koji(a) odlučuje hoće li se sastati s prijateljima i ići van ili ne, odmjeravajući rizik od smrti i onih stvari zbog kojih uopće vrijedi živjeti?

Ako je vaš odgovor negativan na bilo koje od tih pitanja, onda imate problem. Jer danas, izgleda, nemamo znanje koje bi opravdalo onaj duboki osjećaj da jednostavno neke stvari nikada ne bi smjele biti zabranjene, neke slobode nikad umanjene, i neke stvari država nikada ne bi smjela diktirati. Ako kažemo da želimo ići u crkvu ili zagrliti roditelje ili posjetiti prijatelja koji nas treba, a netko vam odgovori da bi to moglo ubiti ljude i, naravno, izbjegavanje smrti je važnije od grljenja svog oca, što da na to kažemo? Ostavlja nas bez teksta. Mi nekako vidimo smisao toga, ali opet, nekako i ne vidimo.

A nije dovoljno ni ukazivanje na ustav. Ako ne razumijemo zašto je uopće nešto u ustavu i ne možemo to obraniti, čak ni sami sebi, zašto bi se onda itko gnjavio? Ljudi će samo naglasiti da je spašavanje života važnije od nekih sitnih pravnih argumenata.

Dakle, vratimo se korak unatrag i razjasnimo nekoliko stvari o filozofskoj pozadini naših zapadnih ustava i kako se oni odnose na korona mjere.

Novo istraživanje ispituje vezu "Mračne Četvorke/Trijade" i drugih karakteristika.

Tanka je granica između zdravog razuma i ludosti, ili barem tako kažu. Ali što je s osobnošću? Kolika je razlika između osobina poput psihopatije i onih zajedničkih i društveno odobrenih?

Novo istraživanje objavljeno u European Journal of Psychological Assessment može nam dati odgovor. Tim psihologa pod vodstvom Delroya Paulhusa sa Sveučilišta Britanske Kolumbije proveo je istraživanje u kojem su pokušali mapirati četiri aspekta onoga što se naziva "Mračna Četvorka" na pet najpoznatijih i najistraživanijih dimenzija ličnosti (eng. Big Five, Velika Petorka, op. prev.) - to jest ekstraverzija, otvorenost za iskustvo, emocionalna stabilnost, savjesnost i slaganje s drugima.

Kriminalističke drame, trileri i romani misterije popularizirali su psihopatiju, pridonoseći mnogim mitovima oko toga što ona uistinu znači.

Na primjer, ljudi ponekad koriste izraz "psihopat" naizmjenično s drugim stigmatizirajućim izrazima, poput "zao", "nasilan" ili "kriminalac". Možda ste čitali da psihopati uopće ne osjećaju emocije i ne brinu se za posljedice svojih djela.

Možda ste pak čuli da je moguće prepoznati psihopata jednostavnim gledanjem u oči.

Ipak, psihopatija je nešto složenija nego što ove ideje sugeriraju.

"Narcis je osoba koja nakon iznošenja smeća odaje dojam kao da je upravo očistila cijelu kuću."

Jeste li ikada imali osjećaj da vaš partner misli da je općenito superiorniji od vas ili da ima više prava na određene stvari od vas? Pronalazi li mnoštvo načina da vas obezvrijedi ili ignorira? Pokušava li vas kontrolirati? Ako je tako, možda živite s Narcisom.

Ako ste u vezi s narcisom, to će biti jednosmjerna veza, jer on/ona je posebno zaljubljen/a sam/a u sebe.

Narcisoidnost se smatra poremećajem spektra, što znači da postoje stupnjevi očitovanja karakteristika, tako da osoba može imati nekoliko narcisoidnih osobina, ili ih ima mnogo te se smatra da ima potpuno razvijeni poremećaj narcisoidne ličnosti, kako je definirano u DSMIV-u, ili je osoba bilo gdje između.

Većini narcisa općenito nedostaje samosvijesti. Naime, njihov osjećaj samopoštovanja i samovrijednosti ovisi o tome kako ih drugi doživljavaju, te oni ne primjećuju nedostatke u sebi i krive druge za vlastite nedostatke, pogreške i nedaće. To se naziva projekcija, a ljudi s narcisoidnim tendencijama su pojedinci koji puno projiciraju.

Ovdje ćemo istražiti pet različitih, ali povezanih načina na koje ljudi s jakim narcisoidnim, sociopatskim i psihopatskim sklonostima [mračna trijada] negiraju, projiciraju, krive, zbunjuju i povređuju druge.

Kako razlikovati narcisa od nekoga tko samo ima visoko samopoštovanje.

1. Krhko samopoštovanje

Jedna stvar koju svi primjećuju kod narcisa jest ta da oni izgledaju kao da su puni sebe i sebični. Ali, neki su ljudi puni sebe jer jednostavno imaju visoko samopoštovanje, možda i s dobrim razlogom.

Narcisi, međutim, osjećaju da su superiorniji od drugih, ali istodobno i nisu baš zadovoljni sami sa sobom. Njihovo samopoštovanje je krhko, spremno puknuti i otkriti neizvjesnost koja leži ispod. Oni u svojoj jezgri osjećaju određeni nedostatak, zbog čega su ...

Amara se reklamirala kao duhovna iscjeliteljica upućena u razne ezoterične tehnike poput holografske rezonancije i katarzičnog oslobađanja. Djelovala je mudro i ohrabrujuće. Trebale su mi godine da vidim egomanijaka koji mi je zabio nož u leđa i vrebao ispod njene mistične new age fasade. Kad sam se probudio, bio sam upoznat s načinom na koji je ona bacala ljagu na mene pred klijentima koje sam joj poslao i prepoznao kako je njezino 'nadahnjujuće mentorstvo' dizajnirano da me obeshrabri. Kad me pokušala privući natrag sa svojom zavodljivom predigrom skrušenosti, odbio sam.

Bila je to teška lekcija napokon naučena nakon desetljeća prijateljstva.

Oni koji su u djetinjstvu poput mene bili "trenirani" kao mete za narcise, očajnički su pokušavali razbiti podmukli obrazac padanja u kandže zloćudnih narcisa. Unatoč našim naporima kojima smo prošli mučnu fazu oporavka, privukli smo uglađenije, naizgled altruističke, 'posebne', uspješne, pa čak i 'duhovne' narcise.

Zaokupljeni sa brižljivim uklanjanjem očitih znakova narcisoidnosti, kao što su kampanje blaćenja, napad na karakter osobe i neprestane laži, izgubili smo iz vida suptilnije i nevidljive načine manevriranja narcisa. Očajno se želeći uskladiti s ljubaznim karakternim ljudima, nasjedali smo na podmukli trik upadljive 'dobrote' i moralne superiornosti. Poput magneta gravitirali smo onima koji su se strateški ponašali altruistički i moralno kako bi stekli prednost.

Ovi iznimno velikodušni ljudi, vrlo vješti u moraliziranju i dušebrižnosti, poznati su kao prikriveni narcisi i zlostavljači svoje okoline.

Čak 60 odsto predškolaca ima neki poremećaj govora, a sve češće je slučaj da dete sa dve ili tri godine uopšte ne govori. Razlozi su brojni, ali stručnjaci upozoravaju da u velikoj meri tome doprinosi prerana upotreba mobilnih telefona. Trogodišnja Dunja tek sada počinje da sklapa rečenice.

"U razgovoru sa drugim roditeljima, u parkiću, posle škole, koji isto imaju problem kao moja ćerka, znam da su svi bili, da kažem pod tom tehnologijom, gde su crtaći, tableti, telefoni bili konstantno uz njih. Smanjili smo. I to bih rekla svim roditeljima, da tehnologiju apsolutno, maksimalno, zabrane i da se posvete svojoj deci", naglašava Jelena Milosavljević, Dunjina majka.

Istraživanja instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora su pokazala da dete od dve godine nekada provede i do sedam sati dnevno ispred tableta. Čak i kada jedu.

"Po svim fiziološkim paramtetrima do treće godine nijedno dete ne bi trebalo da bude ispred tableta. Ja razumem da roditelji nemaju vremena, da se deca mnogo brže nahrane uz neki crtani filim ili neku pričicu. Međutim, niti je kvalitet hrane koji primaju na taj način dobar, niti je detete svesno radnje koja se odvija u tom trenutku", objašnjava dr Mirjana Sovilj iz Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora.

Iako vaspitačice primećuju da su ponekada deca koja rastu uz moderne tehnologije snalažljivija, mnogo je više potencijalnih opasnosti po razvoj deteta.

"Zrelost optičkog aparata do treće godine uopšte nije primerena da ono može da proprati tu rezoluciju koja je na tehničkim uređajima postignuta. Dete sužava svoje vidno polje. Dete vrlo brzo zamara, da kažem, svoj moždani sklop, postaje nervozno. Da ne govorim o tome koliko se uvlači u virtuelni svet i okolni svet ne prepoznaje", dodaje doktorka Sovilj.

Roditelji dete vode kod logopeda obično kasno, kada je teže rešiti problem.

"Ministarstvo zdravlja je potpisalo zakon da dete već sa šest meseci treba da ima prvu posetu logopedu. Najčešće je u praksi da roditelji dovode dete sa dve ili tri godine. Međutim, ukoliko kod deteta ne vidite nikakva ustupanja u govorno-jezičkom razvoju do trećeg rođendana ne treba da posetite logopeda", navodi logoped Ivana Lazendić.

"Evo, već tri meseca idu ti tretmani i vidi se veliki, veliki pomak. Kako u govoru, počela je da sklapa kratke rečenice, ali i otvorenija je, komunikativnija sa drugarima", kaže majka Jelena.

Kada dete ima problem sa govorom manje se kreće, nema volju da istražuje. Čuje, ali ne sluša. Nema kontakt pogledom sa okolinom i nema želju da dodiruje stvari. Sve su ovo znaci da je vreme za posetu logopedu i manje crtaća.