Svijet uronjen u paranoičnu zabrinutost oko sigurnosti narušava čovjekov pogled na život, što šteti sposobnosti funkcioniranja i napretka.

Teško je vrijeme za Generaciju Z. Problemi s mentalnim zdravljem, posebno poremećaji raspoloženja poput depresije i anksioznosti, vrtoglavo rastu. Za Gen Z je najmanje vjerojatno da će prijaviti dobro ili izvrsno mentalno zdravlje, a najvjerojatnije loše ili prosječno mentalno zdravlje. Stope samoubojstava za američke tinejdžere i mlade odrasle osobe su najviše ikad.


Kao 23-godišnji pripadnik Gen Z koji se osobno nosio s tim problemima i vidio utjecaj na svoje prijatelje i voljene, to mi slama srce.

Na putu poboljšanja vlastitog mentalnog zdravlja i pokušavanja da pomognem drugima, moje putovanje me dovelo do traženja objašnjenja zašto su se stvari tako pogoršale, a uvjerljivu hipotezu pronašao sam u radu socijalnog psihologa Jonathana Haidta i pravnog stručnjaka Grega Lukianoffa.

U svojoj koautorskoj knjizi "The Coddling of the American Mind: How Good Intentions and Bad Ideas Are Setting Up a Generation for Failure", Haidt i Lukianoff istražuju problem mentalnog zdravlja Generacije Z. Oni tvrde da su mladi uronjeni u svijet koji karakterizira paranoična zabrinutost za sigurnost, što im iskrivljuje misli i šteti njihovom psihičkom zdravlju.

"Mnogi sveučilišni studenti uče razmišljati na iskrivljen način, a to povećava njihovu vjerojatnost da postanu krhki, tjeskobni i osjetljivi", oni kažu.

Znanstvenik Rupert Sheldrake pokušava pronaći odgovor na zagonetno pitanje: kako se diferenciraju različite biološke forme? Kako sjemenka "zna" kako treba izgledati buduća odrasla biljka? Njegov odgovor su "morfička polja" koja predstavljaju nevidljivu organizirajuću strukturu, u kojoj je sadržan plan organizama, i koja rezonancijom privlače jedinku ka njenom posebnom obliku i svrsi u prostoru i vremenu. Svojim istraživanjima dokazuje da su jata ptica, jata riba, pa i društvene grupe, organizirani kroz ta morfička polja u kojima su jedinke povezane s kolektivnim pamćenjem i mogu telepatski komunicirati.

Sabine Leitner:Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i istraživanja?

Rupert Sheldrake: Radna područja po kojima sam vjerojatno najpoznatiji su morfička rezonancija i morfička polja. Karijeru sam započeo kao razvojni biolog na Cambridgeu i uskoro mi je postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti isključivo uobičajenim mehanicističkim pristupom pomoću molekula i gena. Činilo se da je potreban holistički pristup i zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji ideja o poljima koja daju oblik, takozvana morfogenetička polja.

Bio sam jako zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja? To nitko ne zna, ali većina biologa kaže: "No, dobro, moramo uzeti u obzir ta polja, ali prije ili poslije pokazat će se da se radi o normalnoj fizici i kemiji, nije to ništa novo." Došao sam do zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i, budući da su to biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se također razvijati i ta polja. Tako sam došao na ideju da polja moraju imati nekakvu vrstu pamćenja, a to i jest koncept morfičke rezonancije.

Mnogi veruju da smo gospodari svoje sudbine, ali novo istraživanje otkriva u kojoj meri geni utiču na naše ponašanje i kako se iskustva bliskih predaka prenose u naš DNK. Potomci ljudi koji su preživeli holokaust pod većim su rizikom da razviju anksioznost.

Danas je moguće dešifrovati individualni genetski kod. To je niz od 3,2 milijarde DNK "slova", jedinstven za svakog od nas i on čini svojevrstan kalup za naš mozak i telo, piše "Sajens alert".

Novo istraživanje Hane Hričlou sa Institu u Kembridžu otkriva koliko jaku biološku predispoziciju naše ponašanja ima i koliko smo predodređeni za neke osobine. Istraživanje je pokazalo da geni ne određuju samo visinu, boju očiju ili težinu, već i karakteristike kao što su ranjivost, loše mentalno zdravlje, dugovečnost, inteligencija i impulsivnost. Takve osobine se u različitoj meri zapisuju u naše gene - ponekad su to hiljade gena koji rade zajedno.

Sve češće smo suočeni sa činjenicom da su predispozicije za složenije ponašanje slično povezane u našem mozgu. Tu spada i religija koju izaberemo, formiranje sopstvene političke ideologije, pa čak i to s kim sklapamo prijateljstva.

Postoje i drugi načini na koje se naše životne priče mogu prenositi kroz generacije, osim što su upisane u DNK.

Epigenetika je relativno novo područje nauke koje može otkriti koliko priroda i spoljni faktori tokom odrastanja mogu biti isprepleteni. Ne posmatraju se samo promene gena, već i "oznake" koje iz životnog iskustva dobijaju geni, a koje menjaju način na koji se naši geni izražavaju.

Pitanje o slobodnoj volji jedno je od najstarijih i najtrajnijih pitanja s kojima se suočava ljudski rod. Razmatrali su ga i drevni Grci u svojim tragedijama, primjerice u Kralju Edipu, gdje se čini da je sudbina junaka unaprijed određena, što god on poduzeo da je spriječi ili promijeni. Grci, i njihovi kulturni nasljednici Rimljani, govorili su o trima Suđenicama koje su tkale i prele sudbine ljudi i rezale nit njihovih života u unaprijed određenom trenutku.

To je pitanje puno jasnije objašnjeno u učenjima Istoka o dharmi, karmi i reinkarnaciji. Dharma je zakon prema kojem svako živo biće ima sudbinu koja proizlazi iz njegove vlastite prirode. Kao što će žir postati hrast, tako će i čovjek razviti svoj puni ljudski izraz s vremenom, s puno vremena. Otuda učenje o reinkarnaciji. Karma je zakon o akciji i reakciji prema kojem svako naše djelo, svaki naš postupak, na bilo kojem planu (uključujući nevidljive planove kao što su misli ili osjećaji) ima posljedicu, ovisno o tome je li djelovanje u skladu s prirodnim zakonima života ili nije.

Tako gradimo karmu - "dobru" ili "lošu" - koja nam donosi slatke ili gorke plodove naših prošlih postupaka. Svrha je tog procesa da nam pomogne učiti o zakonima, osigurati pravednost te utvrditi sigurnost cijelog sustava jer neograničena sloboda djelovanja bez posljedica vodi slomu univerzalnog reda.

Taj pristup podrazumijeva pojam vodeće inteligencije i element slobodne volje glumaca na pozornici kazališta života. Istočni bi filozofi rekli da je Edip došao do tragedije nakupljanjem prošle karme ili možda preko karme svoje obitelji ili kulture kojoj je pripadao. No ono što se nalazi u djelokrugu njegove slobodne volje jest to kako reagirati na sudbinsku tragediju: s dostojanstvom i plemenitošću, ili s negodovanjem, ljutnjom, gorčinom i mržnjom.

Stoički filozofi staroga Rima, kao što su Epiktet i Marko Aurelije, odabrali su vrlo sličan pristup. Smatrali su da su mnoge vanjske životne okolnosti izvan naše kontrole, na primjer: obitelj ili zemlja u kojoj smo rođeni, naše zdravlje, ugled, bogatstvo i tako dalje.

Dragi prijatelji, ne očajavajte. Mi smo stvoreni za ovo vrijeme. Čujem nedavno kako su mnogi duboko i pošteno zbunjeni. Zabrinuti zbog stanja stvari u našem svijetu danas. Naše trenutno vrijeme je period skoro dnevnih zaprepaštenja i često pravedničkog bijesa zbog zadnjih degradacija onoga što znači sve civiliziranim, vizionarskim ljudima.

Dobro ste procijenili. Uzvišenost i oholost kojima neki teže dok podupiru i odobravaju tako gnusna djela protiv djece, nemoćnih, normalnih ljudi, siromašnih, nejakih, bespomoćnih, prosto ostavlja bez daha. Ipak, pozivam Vas, pitam Vas, molim Vas, nemojte klonuti duhom oplakujući ova teška vremena. Posebno nemojte izgubiti nadu. I to posebice jer je činjenica da smo stvoreni za ovo vrijeme. Da. Godinama mi učimo, vježbamo, treniramo i samo čekamo da se ulovimo u koštac s točno ovom dužnosti.

Već dugo govorim da strah ljude čini glupima, pa čak i o tome da je strah oružje i otrov za mozak. Ali ponekad sam se pitao mogu li ljudi doživjeti umor od straha ... onu točku u kojoj je ljudima jednostavno dosta straha, dovoljno da ga odbace.

Međutim, pokazalo se da sam bio pomalo optimističan u pogledu umora od straha. Čitao sam najnoviju knjigu Roberta Sapolskyja Behave: The Biology of Humans at Our Best And Worst i bio sam razočaran kad sam saznao što najbolje novo istraživanje pokazuje o dugoročnoj primjeni straha. (Ili, u akademskoj terminologiji, kontinuirani stres.)

Međutim, moje razočaranje ubrzo su ublažile dvije stvari:

1. Dobio sam informacije o tome kako trovanje strahom djeluje.
2. Da je ljudska neurologija izuzetno varijabilna, da postoje iznimke u svemu, i da ako je cijela slika zapravo tamna kao i većina uznemirujućih nalaza, već odavno bismo se pretvorili u ništa drugo nego krvožedne majmune..

Ne znam trebam li uopće to reći, no 2020. je bila godina straha. Pomalo sam zadivljen razmjerom toga. Postoji određena privlačnost za upijanjem svih priča o strahu u normalnim vremenima - naša sposobnost da gledamo zlo u oči čini nas živahnima - ali 2020. nas je gurnula puno dalje od te razine. Ono s čime se susrećemo je mnogo više od obične pornografije straha, a postoje određena prodajna mjesta (uključujući web stranice) koje se mogu opisati samo kao opscene.

Ovo je destruktivnije nego što ljudi shvaćaju.

Ovaj blog post Psihologija danas je treća faza devet dijela serije pod nazivom "Vagus Nerve Survival Guide." Devet vagalnih manevara sadržanih u svakom od tih blog postova osmišljeni su da vam pomognu stimulirati vagusni živac - što može smanjiti stres, anksioznost, ljutnju i upalu aktiviranjem mehanizama "reakcije opuštanja" vašeg parasimpatičkog živčanog sustava.

Društvena povezanost licem u lice utvrđuje parasimpatički odgovor "privlači se" i bavi se vagusnim živcem. Time se poboljšava vagalni ton i neutralizira reakcije stresa povezane s mehanizmima "borbe ili letenja". Također je klinički dokazano povezano s društvenom povezanošću poboljšanja varijabilnosti brzine otkucaja srca (HRV), što je mjerenje varijacija unutar intervala beat-to-beat i pokazuje zdravo srce.

Kao što sam opisao u uvodu ove serije, vaš vagusni živac je glavna pokretačka snaga parasimpatičkog živčanog sustava koji regulira vaše "odmaranje i probavljanje" ili "skloni-i-spriječiti" odgovore. S druge strane, za održavanje homeostaze, simpatički živčani sustav pokreće vaše odgovore na "borbu ili bijeg". U idealnom slučaju, unutar vašeg autonomnog živčanog sustava, tekući teretni mehanizam između ovih dvaju polarnih suprotnih mehanizama stvara "yin-yang" tip harmonije obilježene homeostatskom ravnotežom.

Iz perspektive evolucije moglo bi se nagađati da su se naši preci oslanjali na simpatički živčani sustav da potaknu proizvodnju kortizola i druge neurobiološke odgovore potrebne za lov, prikupljanje i odbacivanje neprijatelja. Nasuprot tome, parasimpatički živčani sustav vjerojatno se oslanjao na oksitocin da bi potvrdio našu urođenu poticaj da njeguje bliske pletene ljudske veze, rađanje i izgradnju kooperativnih i podržavajućih zajednica utemeljene na preživljavanju, kao i romantična partnerstva.

Nažalost, Tofflereski " budući šok " 21. stoljeća digitalnog doba (obilježen previše promjena u kratkom vremenu) uzrokuje mnoge od naših drevnih evolucijskih bioloških sustava na kratki spoj. Prečesto društveni mediji i drugi suvremeni čimbenici smanjuju društvenu povezanost licem u lice i pogoršavaju osjećaje percipirane društvene izolacije ili biti autsajderi koji nisu vrijedni za ljubav i pripadnost.

Možda se u jednom trenutku pitate šta se dešava u umu druge osobe. Možete pohvaliti nekoga od velikog uma, ili reći da su izvan svog uma. Možete čak pokušati da proširite ili oslobodite svoj um.

Ali šta je um? Definisanje koncepta je iznenađujuće klizav zadatak. Um je sjedište svijesti, suština vašeg bića. Bez uma, ne možete se smatrati smisleno živima. Pa šta je tačno, i gde je tačno um?

Tradicionalno, naučnici su pokušali da definiraju um kao proizvod moždane aktivnosti: mozak je fizička supstanca, a um je svjestan proizvod onih neurona koji pale, prema klasičnom argumentu. Ali rastući dokazi pokazuju da um daleko nadilazi fizičke aktivnosti vašeg mozga.

Konačno, samoorganizacija zahtijeva povezivanje diferenciranih ideja ili, u suštini, integracije. A Siegel kaže da je integracija - bilo to unutar mozga ili unutar društva - temelj zdravog uma.

Nema sumnje da mozak igra nevjerovatno važnu ulogu. Ali naš um ne može biti ograničen na ono što je unutar naše lobanje, ili čak na naše tijelo, prema definiciji koju je prvi predložio Dan Siegel, profesor psihijatrije na UCLA školi medicine.

On je prvi put smislio definiciju prije više od dvije decenije, na sastanku 40 naučnika iz različitih disciplina, uključujući neuroznanstvenike, fizičare, sociologe i antropologe. Cilj je bio da se dođe do razumijevanja uma koje bi se svidjelo zajedničkom terenu i zadovoljilo one koji se bore s tim pitanjem na ovim poljima.

Nakon mnogo diskusija, oni su odlučili da je ključna komponenta uma: "proces samoorganizovanja koji se pojavljuje, kako utjelovljen tako i relacijski, koji regulira protok energije i informacija unutar nas i među nama." To nije privlačno. Ali to je zanimljivo i sa značajnim implikacijama.

Borba protiv korona virusa pokreće sve čudnije vidove zvanične antipandemijske propagande, koji neprestano (pre)naglašavaju "socijalnu distancu", a nadležni preporučuju da budemo što dalje od voljenih, da ih ne bismo zarazili.

Đaci treba da krenu u školu sa maskama na licima, a maskirani moraju da budu i prosvetari. Ipak, psihološke posledice nošenja maski nisu male. Pogotovo za decu i mlade.

OBEZLIČAVANjE

Klinički psiholog Sofija Trivunac, koja je četiri decenije imala praksu na Zapadu (doktorirala je u SAD) ukazuje na ozbiljnost tih posledica u intervjuu "Pečatu"( 14. avgust 2020). Ističući malu korist od maski (ne računajući tu ozbiljne medicinske maske, koje uglavnom nisu dostupne običnom čoveku) u zaštiti od bolesti, ona kaže: "Ovo je direktni akt podređivanja i učenja i dece da se podređuju, da nemaju komunikaciju, da nemaju lice. A kad se beba rodi pa dok ne progovori, ona, kao i primati, ima potrebu za tom osnovnom slikom lica - osmehom i očima, a sad nam već najavljuju i naočare. Znači, "ukidaju" nam oči i usta kao dva najveća komunikaciona kanala koja ima čovek prema čoveku i čovek prema životinjama. Odjednom smo došli u situaciju da taj koji ne nosi masku biva označen kao prenosnik zaraze ili neko ko je bundžija, neko ko se opire./.../ Neću da patologija kompulsivno - opsesivnih osoba postane vladajuća i da ova korona za nas postane normalnost".

Ljudi koji odbijaju nositi masku za lice ili se ne pridržavaju socijalnog distanciranja vjerovatnije imaju osobine sociopata, pokazalo je istraživanje.

Bezosjećajnost, lažljivost i manipulativnost - mogući znakovi sociopata - bile su osobine koje se često nalaze među ljudima koji su prekršili sigurnosne preporuke vezane uz kovid-19.

Ovi rezultati su dobijeni u istraživanju koje je proveo profesor Fabiano Koič Miguel i njegove kolege s Universidade Estadual de Londrina, u gradu na jugu Brazila. Svaki je pojedinac potom, između marta i juna, putem interneta izvršio nekoliko testova ličnosti, koji su ih svrstali u dvije grupe.

"'Empatijsku skupinu' činilo je oko 1.200 ljudi koji su pokazali interes za razumijevanje osjećaja i motivacije drugih ljudi. Ti su ljudi takođe bili zainteresovani za 'razvijanje pozitivnih socijalnih interakcija' s drugima", objavio je "The Times".

Druga grupa, s oko 400 ljudi, pokazala je znakove antisocijalnog poremećaja ličnosti, inače poznatog kao sociopat ili psihopat, dva termina koji se često koriste naizmjenično. Ti su ljudi nastojali tražiti načine na koje bi im interakcija s drugima mogla lično koristiti. Takođe, vjerovtnije je da će se oni osjećati "socijalno izolovano" i neprijateljski ponašati.