"Ovo je moja omiljena stvar u svezi odrastanja u Africi: Mi nismo dobri u etiketiranju, mi to i ne radimo,"Oh, ti si demokrat; oh, ti si republikanac." Jer živimo u stvarnom svijetu. " - Dambisa Moyo

Nažalost, mnogi od nas su razvili štetne navike kako se odnosimo prema sebi i drugima. Od presudne je važnosti da ovoj temi pristupimo s radoznalošću, a ne kritikom, kako bismo izbjegli produljenje začaranog kruga, iako je često teško izbjeći osjećaje krivnje kada pokušavate shvatiti kako stvari učiniti boljima. Izazov je, osobito u početku, tolerirati osjećaj srama i bolnih emocija koje se mogu pojaviti kada doista počnemo raditi na ovim pitanjima, a još je izazovnije u početku biti zahvalan za mogućnosti koje smo sami sebi omogućili.

Put do pakla popločan je pretjerano pojednostavljenim etiketama

Kontraproduktivne navike pojavljuju se na mnogo načina, obično nesvjesno oblikujući naše izbore, tako da se opetovano osjećamo loše i ulazimo u negativne situacije bez da razumijemo zašto. U nedostatku samosvijesti, kada se osjećamo nesposobnim učiniti bilo što dobro, mnogo je teže vidjeti mogućnosti za realnu, pozitivnu promjenu. Također je nemoguće ostati svjestan detalja onoga što se događa kako bismo mogli riješiti stvari. Jedan od načina na koji možemo početi obraćati pažnju je postati svjestan riječi koje koristimo tijekom unutrašnjeg razgovora, oznake koje koristimo sa sobom i s drugima kada prolazimo neugodne situacije. Kad čujem ljude kada koriste te riječi, smatram da se u tome događa puno više nego što se čini.

Uvod

Danas puno govorimo o psihopatima koji vladaju svijetom. Studija među visokim rukovoditeljima velikih tvrtki, objavljena pod naslovom Zmije u odijelima, pokazuje da su psihopatske osobine široko rasprostranjene među njima. [1] To se, po prirodi, odražava u kolektivne oblike psihopatije: u Korporacija: Patološka čežnja za profitom i moći, Joel Bakan je primijetio da je "korporativno ponašanje vrlo slično onom psihopata." [2]

Neke se države također ponašaju kao psihopati među narodima. SAD su takva država, s "patologijom moći" (naslov knjige Normana Cousinsa ​​iz 1987.) vjerojatno povezanih sa stupnjem psihopatije nadređenih ljudi. Iza maske zdravog razuma i morala koje SAD prikazuju na svjetskoj pozornici, postoji "vlada u sjeni" koju pokreće nezasitna žeđ za moći i koja je nesputana bilo kojom moralnom savješću ili empatijom; ova patološka vlada u sjeni danas gotovo potpuno kontrolira vanjsku politiku SAD-a.

Izrael je još jedna psihopatska država. Odnos između SAD-a i Izraela je neobičan i postoje različita mišljenja o njegovoj prirodi. Tko je od njih pokretačka snaga? Jesu li se američke krtice infiltrirale i otele izraelsku vanjsku politiku, ili obrnuto? Smatram da su to pitanje riješili profesori Mearsheimer i Walt u svojoj knjizi iz 2008. godine Izraelski lobi i američka vanjska politika (a prije toga Pat Buchanan u svom članku iz 2003. godine "Čiji je rat?" [3]): Izrael je privukao Sjedinjene Države u ratove koji nisu bili u njihovom strateškom interesu i koji zapravo ugrožavaju nacionalnu sigurnost SAD-a. To je istina za Irak, a to je istina i za Siriju. Neokoni, nadmoćna dominantna sila u američkoj vladi u sjeni od 2001., su skriveni cionisti. Amerika ne kontrolira vanjsku i kolonijalnu politiku Izraela; to nije uspjela kad god je to pokušala i sada je prestala s pokušajima. Umjesto toga, kao što je Ariel Sharon slavno izjavio mjesec dana nakon 11. rujna: "Mi, Židovi, kontroliramo Ameriku i Amerikanci to znaju". [4] Sama činjenica da je ova nečuvena izjava brzo zakapana čini ovu činjenicu očiglednom: jer, kako je Gilad Atzmon također slavno izjavio: "židovska moć je sposobnost da nežidovi prestanu pričati o židovskoj moći".

Izraelska kontrola uma i srca američkog naroda, koja se temelji na gotovo potpunoj kontroli glavnih medija pored velikih psiholoških operacija kao što je 11. rujna, uistinu je zbunjujuća (oni koji sumnjaju da je Izrael organizovao 9/11 sa svojom mrežom super sayanima treba pročitati moj članak "Unutarnji posao ili posao Mossada?") [5]. No, to postaje razumljivo u svjetlu onoga što psihijatri nazivaju "psihopatskom vezom". Ne mislim poricati da je SAD patološka sama po sebi, čak i genetski. Ali ovdje ću se usredotočiti na jednu državu za koju vjerujem da je najopasniji psihopat među narodima: Izrael. Izraelski novinar Gideon Levy napisao je u Haaretzu u 2010 da "samo psihijatri mogu objasniti ponašanje Izraela" prema Palestincima, sugerirajući "paranoju, šizofreniju i megalomaniju". [6] Predlažem da psihopatija bude preciznija dijagnoza.


Iako stručnjaci raspravljaju o razlikama između psihopatije i sociopatije, koristit ću oba pojma naizmjenično. Najnoviji dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim poremećajima odlučio se za "antisocijalni poremećaj ličnosti", koji ima prednost, poput sociopatije, da ukazuje na to da imamo posla s disfunkcijom sposobnosti druženja.

Većina nas je svjedočila ovakvoj situaciji u restoranu. Za stolom sjedi muškarac sa svojom djevojkom. Kako ljudi jedu i druže se, ne možete ne primijetiti. Kad muškarac pokuša progovoriti, njegova djevojka ga drsko prekida. Kad on priča priču u kojoj bi on mogao ispasti faca ona mu se ruga i završava njegove šale umjesto njega. Kada konobar donese jelovnike, ismijava njegov izbor. Dok se ona žali zbog toga što cijelo vrijeme troši novac na njega, ne možete ne primijetiti da on plaća za sva njena pića. Do kraja večeri ona ga osuđuje bez zadrške, a kad su izlazili iz restorana, žena je bila totalno bijesna, vičući o nečemu što nije povezano s bilo čim što se dogodilo u posljednja tri sata. Nitko ovo nije komentirao.

To se zove emocionalno zlostavljanje. Dobro je dokumentirano kada ga muškarci nanose ženskim žrtvama. Manje je poznato kada žene to čine muškarcima. Dok se na Oprah, u bestselerima i svugdje u pop kulturi i u akademskim krugovima raspravlja o emocionalnom zlostavljanju žena, praktički nema sredstva informiranja za muškarce koji su emocionalno zlostavljani. Pretrage na Google prikazuju vrlo malo informacija. Knjige o toj temi su uglavnom brošure koje nisu pravilno istražene i zamjenjuju akademsku ozbiljnost s napadima na feminizam.

Naučnici, neurolozi i psiholozi ukazuju na važnost koju za našu psihu i sveukupan život ima - zahvalnost. Evo šta otkriva istraživanje o zahvalnosti...

1. Više ste zadovoljni i manje materijalistički raspoloženi

Nije iznenađenje da nas materijalizam (kupnja stvari da nas učini sretnima) zapravo nas čini nesretnima. Dok privremeno otpuštanje dopamina kada kupujemo stvari daje iluziju da nas stvari čine "sretnim", taj osjećaj uskoro nestaje. Ubrzo postajemo mentalno i emocionalno zakačeni na uvjerenje da materijalni posjedi stvaraju sreću. Poput ovisnika, i dalje kupujemo sve više i više, što prazni naše džepove i na kraju dana osjećamo se prazno.

Istraživanja su pokazala da nas zahvalnost čini manje materijalistički raspoloženim i zavidnim drugim ljudima. Ta sposobnost da budemo zadovoljni zapravo poboljšava sreću i dugoročno blagostanje.

2. Više smo empatični i više opraštamo

Pokazalo se da zahvalnost povećava empatiju i našu sposobnost brige za druge ljude. Kada dođe do suočavanja s agresorom, pokazalo se da su zahvalni ljudi bili manje reaktivni, brižniji i više razumiju druge osobe.

3. Štiti vas od stresa

Zahvalnost zapravo smanjuje fizički i psihički stres unutar uma i tijela. Stres je glavni uzrok psihosomatskih bolesti što znači da zahvalnost pomaže smirivanju cijelog tijela.Istraživači su takođe otkrili da nam zahvalnost pomaže da se uspješno nosimo sa stresom i nedaćama.

4. Pomaže vam da dublje spavate

Stručnjaci su dokazali da zahvalnost povećava dubinu i dužinu sna.

Ruski naučnici su otkrili da se naša DNK zapravo može reprogramirati rečima i određenim frekvencijama.

Prema naučnicima, samo 10% naše DNK se koristi za izgradnju proteina. Upravo ta podskupina DNK na koju istraživači upućuju svoje istrage, njihov plan je da ga ponovo pregledaju i klasifikuju jer smatraju da će naučiti nešto veoma zanimljivo u tom procesu.

Preostalih 90% DNK se smatra "otpadnim DNK", znam da se mnogi ne slažu sa terminom kao što je "otpadni DNK", ali da nastavimo.

Zanimljivo je da su pre nekoliko godina nove formule objavljene od strane ruskih naučnika, specijalizovanih za biofiziku i molekularnu biologiju, pokazale da 7% naše DNK ima višu svrhu i nije ni na koji način "smeće".

Prema novijim studijama, ljudska DNK je biološki internet koji je daleko superiorniji od bilo kog veštačkog.

Ruski biofizičar i molekularni biolog Pjotr Garjajev i njegove kolege naučnici koji su učestvovali u istraživanju izložili su da, direktno ili indirektno, fonemeni kao što su: vidovitost, intuicija, spontani i udaljeni činovi isceljenja, samoizlečenje, tehnike afirmacije, neobične svetlosti / aure oko ljudi (naime duhovni učitelji), uticaj uma na vremenske obrasce i još mnogo toga.

Pored toga, postoje dokazi za čitav novi tip leka u kome se na DNK može uticati i reprogramirati rečima i frekvencijama bez zamene pojedinačnih gena.

Zahvaljujući istraživanju japanskog proizvođača roditelji koji žele da umire svoju bebu, a da joj istovremeno usade ljubav prema automobilima, dobili su novi gedžet.

Honda će na japanskom tržištu ponuditi proizvod koji emitovanjem zvuka automobilskog motora umiruje uplakane bebe. Uređaj je dizajniran kao plišana igračka u obliku automobila sa ugrađenim zvučnicima iz kojih se čuje "režanje" motora sportskog automobila.

Kako kažu u Hondi, igračka je nastala kao deo eksperimenta nakon što su inženjeri te kompanije primetili da zvuk motora ima umirujuće dejstvo na odojčad.

Naime, ispostavilo je za bebe ovaj zvuk frekvencijski sličan onome što čuju pre rođenja, u majčinom stomaku - kao što su otkucaji srca i zvuci protoka krvi kroz krvne sudove.

Takvi, niskofrekventni zvuci do 250 Hz, tvrde u Hondi, podudaraju se sa niskim frekvencijama koje emituju njihovi motori.

Japanski proizvođač eksperimentisao je sa zvucima 37 Honda automobila iz različitih vremenskih epoha, među kojima su bili Integra iz 1986, Prelude iz 1987, S2000 iz 1999. i NSX iz 2018.

Na kraju su odlučili da je najbolje da integrisani zvučnik igračke, koji se aktivira daljinskim putem, emituje zvuk motora supersportske Honde NSX. Bebe su dobro reagovale i na modele Acura Integra Type R iz 2001. i Hondu S2000 iz 1999. godine.

Ljudi ekstremnijih političkih stajališta, bili oni ljevičari ili desničari, manje znaju od drugih procijeniti kada nisu u pravu. Mišljenje teško mijenjaju, čak i kad su suočeni s dokazima da su u krivu. To je zaključak jedne nedavne studije objavljene u časopisu Current Biology.

O metakogniciji smo već pisali. Imaju je čak i majmuni, no o metakogniciji političkih ekstremista bi se već dalo raspravljati. To je zanimalo i znanstvenike s University College London.

Testiranje igrom

Oni nisu testirali nikakvo znanje o politici. Koristili su, naime, igru u kojoj su sudionici trebali procijeniti koja od dviju pokazanih slika ima više točaka.

Znanstvenici su najprije tražili od dvije skupine s oko 400 ljudi da ispune anketu koje mjeri njihova politička uvjerenja i stavove spram alternativnih pogleda na svijet. Tako su identificirali one na ekstremnim krajevima spektra prije samog testa sa slikama i točkicama.

Nakon procjene na kojoj slici ima više točkica sudionicima su potom pokazali dodatne informacije kako bi mogli korigirati svoju prvotnu procjenu i priznati da su eventualno pogriješili u onom prvom krugu. Iskreni odgovori o greškama su se nagrađivali novcem za dodatnu motivaciju.

Poanta tog testa je bilo otkriti koliko su ljudi u stanju priznati da su pogriješili.

Njihova studija je, dakle, bila test metakognicije, sposobnosti nekoga da prepozna kad nije u pravu.

Istraživanja pokazuju da možemo ukrotiti tjeskobu kako bismo ju upotrijebili kao resurs.

U našoj buri emocija tjeskoba je oduvijek bila jedan od najstrašnijih neprijatelja. Bojimo se njenog dolaska, osjećamo se bespomoćno i zarobljeno pod njenom čarolijom i dajemo joj moć da nas preuzima u novim, uzbudljivim i izazovnim situacijama. Ali što ako smo cijelo vrijeme bili u krivu?

Istraživanja pokazuju da anksioznost zapravo može biti put do onog najboljeg u nama. Raspon novih neuroznanosti, zajedno s idejama antičke filozofije, Charles Darwinom, ranim istraživačima sociologije i pozitivnom psihologijom, svi su ukazivali u tom smjeru.

Zasigurno, teška anksioznost može biti iscrpljujuća. No, za mnoge ljude koji ju doživljavaju na umjerenijim razinama može biti korisna, ako smo dovoljno otvoreni da ju prihvatimo i preoblikujemo.

Iznenađujuće je koliko je lako izgubiti iz vida važne stvari u životu. Prenatrpani rasporedi i svakodnevne obveze guraju mozak u stanje autopilota.

Kada stvari ne idu baš onako kako biste htjeli, to je često zato što ste izgubili fokus na ono što je stvarno važno. No fokusiranje na temeljne istine života mogu biti teške, pogotovo kada vas podsjećaju da idete u pogrešnom pravcu.

Najbolje stvari u životu ne dolaze lako, a propuštene prilike samopromatranja siguran su put u osrednjost. Vjerujem da je Sokrat to najbolje rekao:

"Neistražen život nije vrijedan življenja."

Sokratove opservacije se također mogu primijeniti na poslovanje. Kad je Eric Schmidt bio izvršni direktor Googla, rekao je čuvenu rečenicu: "Mi vodimo ovu tvrtku pitanjima, a ne odgovorima."

Život i posao vode pitanja, a ne odgovori. Trebali biste se redovito zapitati idete li u pravom pravcu.

Mnoge od životnih temeljnih istina trebaju ponavljanje. Potrebni su nam podsjetnici koji nam pomažu da ostanemo fokusirani na njih. Čuvajte te istine pri ruci i one će vam sigurno dati toliko potreban podstrek.

I dok se cijelog života, svim silama trudimo biti iznad Prirode, a ne njen dio, na kraju ne umaknemo Prirodi. Nismo jači. Stvaratelji jesmo, ali ni približno savršenstvu, skladu prvotnog Stvaratelja kojem je bilo dovoljno stvoriti načela, zakone po kojima će se onda sve ostalo razvijati.

Beskrajna svijest je u svemu. I ova naša čovječja tek je djelić sveukupne Svijesti. U našem organizmu, na Zemlji smo joj sigurno najbolji instrument - ono kroz što se ostvaruje. Ali Svijesti je biti i u svemu ostalom - u klasu žita, u pjevu ptice, u mirisu cvijeta, u hrapavosti kamena.

U svakoj materijalnoj formi Svijest pokazuje sebe.

Orhideja je jedan od najljepših cvjetova. Da bi postala onakvom kakvom je vidimo, odradila je mnoštvo nevidljivog posla. Tražila je još kao sjeme točno određenu, svoju vrstu gljiva. Morala je znati prepoznati je, a gljiva je morala reći Da, ja sam tvoja gljiva i ako mislimo obje preživjeti, morat ćemo zajedno. I krenu u simbiozi, jedna potpomaže drugu i zajedno se razviju u cvijet, ne bilo kakav, nego određen za posebne kukce koji će je oploditi.

Orhideja zna procvjetati i ispod zemlje.

Tko zna u kakve simbioze se upuštala sjemenka rajčice da bi mogla izrasti tamo gdje joj 'nije mjesto', da bi se mogla pokazati u svoj svojoj rajskoj raskoši? Dok smo se mi bavili svojim poslom, brinuli svoje brige, svisoka gledali na Svijest u drugim formama života, svisoka gledali na druge ljude, sigurnost viđali u što debljim novčanicima, a odnose s drugima promatrali kao omjere pobjeda i poraza...sjemenke su na svojoj razini sklapale saveze, poštovali i ljubili druge, davale se drugima i primale od drugih. Nisu vrištale Svrnite pogled na nas ljudi! Niti molećivo preklinjale hvatajući nam se za noge, kako bismo ih se mogli otresti. Jednostavno su bile. Jesu.

Biti...bez obrazaca, uvjerenja, programa je savršeno stanje. Mi ne možemo samo Biti. Moramo...ma sve moramo, iako ne moramo.

Ne znam govoriti jezikom biljaka, možda i zato što je njihov govor bezvučan, u slikama, u naginjanju s lahorom i vjetrom. Mogu samo u mašti ili na razmeđi misli, u onim rijetkim točkicama kad je jedna misao prošla, a druga još nije uletjela u kavez uma prepoznati koju Riječ. Jedina koju čujem je Poštuj.

Poštuj svaku formu života, u svakoj je Svijest koja je i u tebi.