Dobrodošli na Sott.net
Pon, 01 Lip 2020
Svijet za ljude koji misle

Znanost o duhu
Karta


Family

Samosuosjećanje: Najvažnija životna vještina?

mother and son
© Justin Jin
Kristin Neff i njen sin Rowan.
Šarmantan i živahan kad je bio beba, sin Kristin Neff Rowan povukao se u sebe kao dijete, izgubivši nekoliko riječi koje je naučio, postajući sklon neobjašnjivom vrištanju.

Više je načina na koji je Neff mogla reagirati na Rowanovu dijagnozu autizma 2004. godine. Mogla je potisnuti svoje emocije, postati očajna ili je mogla odmah naći nešto što može okriviti.

Ali Neff, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Teksasu u Austinu, bila je usred pionirskog psihološkog istraživanja o samosuosjećanju. A njezini su se nalazi iznenada pokazali neprocjenjivim za njezin osobni život. To što je bila suosjećajna i ljubazna prema sebi, omogućilo joj je da se konstruktivno nosi s time i dovelo je do uvida o tome kako da odgaja svog sina koji se muči.

Neff je o svemu tome pisala u knjizi "Self-Compassion" (William Morrow, 2011.), objavljenoj ovog travnja. S druge strane, psiholozi otkrivaju da je samosuosjećanje možda najvažnija životna vještina, koja pruža otpornost, hrabrost, energiju i kreativnost.


Komentar: Raspravu i isječke iz knjige možete pronaći na našem forumu, ovdje.


To je također vještina koja mnogima manjka.

Samosuosjećanje se često pogrešno shvaća, kao da to znači biti mekan i popustljiv; a sama bi fraza vjerojatno okrenula želudac Amy Chua, čija je knjiga Battle Hymn of Tiger Mother (Penguin, 2011.) ponovno pokrenula raspravu o tome koliko strogi ili popustljivi trebamo biti prema našoj djeci i prema sami sebi.

Ali psihološka istraživanja pokazuju da nijedna strana u ovoj debati ne pobjeđuje.

Eye 2

'Uspješni' psihopati su naučili krucijalnu vještinu koja im je omogućila da ostanu među nama

Psychopath advisory
© Sott.net
Oni su među nama - psihopati.

Ti pojedinci posjeduju jedinstvenu konstelaciju osobina: bezobzirnost prema tuđoj patnji, grandiozni osjećaj vlastite vrijednosti i manipulativni pristup suočavanju s drugima. Uobičajeno, takve antisocijalne tendencije rezultiraju zatvorom i drugim oblicima isključenosti iz društva. Ipak, neki psihopatski pojedinci su u stanju potisnuti svoje psihopatske nagone dovoljno da ostanu članovi društva. Mnogi se čak uzdižu do viših redova poslovanja, zakona i vlade.

Pa ipak, što dopušta nekim psihopatskim pojedincima da završe kao "uspješni" u odnosu na one koji se nađu u zatvoru zbog svog štetnog i impulzivnog ponašanja?

U nedavno objavljenom članku u časopisu Personalities Disorders [poremećaji osobnosti, op. prev.], Emily Lasko, M.S., i ja testirale smo je li vrlo specifičan psihološki proces, kontrola impulsa, pridonio razvoju "uspješne" psihopatije. Analizirali smo podatke iz studije Pathways to Desistance, koja je tijekom više godina pratila preko 1.000 adolescenata (osuđenih za teška kaznena djela) kako bi ispitali koji su faktori predviđali tko će biti osuđen za ponovna kaznena djela, a tko ne.

Komentar: Pogledajte također: Osnove ponerologije: Lobaczewski i porijeklo "Političke ponerologije"


Clipboard

Definiranje emocija: Važnost jasnog određivanja naših osjećaja

facial expressions
Jezik koji koristimo za opisivanje načina na koji se osjećamo može oblikovati naše emocije i mentalno blagostanje.

S neizvjesnom vremenskom linijom za ostanak na mjestu prebivališta i višim osnovnim nivoima anksioznosti za sve stanovništvo, teže je nego ikad pronaći jasan odgovor na jednostavno pitanje: "kako ste?"

Dok mnogi od nas imaju tendenciju da odgovore sveobuhvatnim, "Stvari su trenutno lude" ili "Ja sam OK", psiholozi preporučuju biti što pošteniji - barem radi sebe, ako ne i zbog drugih ".

Prema Marku Milleru - USC koordinatoru za svjesnost, kliničkom psihologu i strastvenom meditatoru dugih 25 godina - točno prepoznavanje naših emocija može nam pomoći da shvatimo što proživljavamo.

"Kad smo u stanju etiketirati i znati što proživljavamo, tada malo objektivnije doživljavamo to iskustvo", rekao je Miller. "To je još uvijek naše iskustvo, zar ne? Mi ga i dalje osjećamo, ali daje nam perspektivu da budemo sposobni imenovati što se događa".

Ali kako da, precizno, lociramo neku emociju u zbrkanoj mješavini fizičkih senzacija i misli koje čine osjećaj?

Sherlock

Prirodna selekcija - Isus evolucije

4 horned goat evolution

Dva roga nisu bila dovoljno dobra za preživljavanje, pa je prirodna selekcija napravila još dva. Dva puta više rogova = dvostruko više potomaka. Međutim, suprotstavljena, jednako smiješna teorija kaže da su to bili pokloni Sotone, kojeg ove koze štuju.
Slušajući promotore evolucije, poput Richarda Dawkinsa, dobivate osjećaj da je prirodna selekcija nešto krajnje nevjerojatno, u rangu s Isusom. To je ta magična stvar koja sortira slučajne mutacije, odvaja dobre od loših, pusti loše da nestanu i 'odabire' one dobre, a mi dobijemo cool nove životne oblike. Bez obzira na to koja živa bića postoje, a mnoga su zadivljujuća, rečeno nam je da ih je prirodna selekcija "napravila". Dali su nam žirafe i ptice i kameleone. Ali naravno, to ima smisla samo ako nekoliko minuta zapravo ne razmišljate o tome.

Može li prirodna selekcija (PS) doista učiniti takve stvari? Kako bi to učinila? Koju snagu stvarno posjeduje? Idemo to svesti na najjednostavnije pitanje - što je zapravo prirodna selekcija?

"Ako se nešto uspije reproducirati, ono prenosi svoje gene na sljedeće generacije. U suprotnom ne."

Da. To je to. To je bit prirodne selekcije. To nije sila bilo koje vrste. Ne "radi" ništa. To je pasivan proces, ili bolje rečeno, komentar na nešto što se dogodilo. U osnovi, sve što kaže jest, da sve što preživi, ​​preživi. Ma nemoj, detektivčino. Nekako smo to već znali.

Komentar: Pogledajte:


Heart - Black

Autoritarizam i psihopatija


Komentar: Kao što je nekima poznato, SOTT se već godinama bavi problemom psihopatije i psihopata, te njihovim učincima, kako na društvo u globalu, tako i na osobne međuljudske odnose. Nažalost, velika većine literature o toj veoma važnoj temi je dostupna samo na stranim jezicima. Ponukani tom činjenicom, zavirili smo u naš arhiv, te Vam donosimo nekoliko relevantnih radova za koje smatramo da psihopatiju i psihopate prikazuju u odgovarajućem svjetlu.


Slika
Nedavno sam ponovno pronašao blog pod nazivom Orcinus, tamo sam našao seriju članaka koju je napisala Sara Robinson o autoritarizmu. Ona seriju članaka počinje (klikni ovdje) sažetkom i pregledom knjige Johna Deana: Conservatives Without Conscience. Zaintrigiralo me je ovo ponovno otkriće, iz više razloga. Prvo, nisam znao da je John Dean (kojeg je proslavio Watergate, i s kojim, koliko znam, nisam u rodu), pisao o autoritarizmu. Drugo, nisam pročitao ništa od akademske literature o autoritarizmu (vidi Dr. Robert Altemeyer) već godinama, vjerojatno ne otkad sam bio na fakultetu. I treće, ponovno sam zapanjen, značajnim preklapanjem među prirodama autoritarizma i psihopatije (područja koje me jako zanima, klikni ovdje).

Komentar: Tematika psihopatije u vladajućim strukturama i njoj pridružene ponerizacije društva je odlično obrađena i izložena u knjizi Andrewa Lobaczewskog Politička ponerologija.

Za primjere kako psihopatski pojedinci mogu u potpunosti zauvijek promijeniti živote pojedinačnih običnih ljudi, te s druge strane utjecati na percepciju širokih masa kad se u "igru" uključi moćna propagandna mašinerija, pogledajte: Također, možete pogledati da nam pomoću moderne znanosti dolaze naznake da između nas i psihopata postoji suštinska biološka razlika, kao da se ne radi o pripadnicima iste vrste:


Bug

Psihopati na vlasti: Parazit na ljudskom super-organizmu


Komentar: Već neko vrijeme možemo primjetiti kako nas sve više nastoje otuđiti jedne od drugih, izolirati u ”kognitivnu samicu” u skladu sa poznatom strategijom ”Podijeli, pa vladaj”. U vezi s tim, iz našeg arhiva donosimo sljedeći tekst, osvrt na stanje svijeta koji je i ovih dana podjednako aktualan.

Suprotno onom što bi nam vladajuće strukture htjele utuviti u glavu ”čovjek čovjeku nije vuk”! Niall Bradley nam to jasno pokazuje govoreći o samorganizaciji, povezivanju i bratskoj pomoći drugima.


Slika
Čitao sam još jedan devastirajući članak američkog autora Chrisa Hedgesa o tiraniji Države (SAD-a, op. prev.), koji me potaknuo na razmišljanje o toj popularnoj ideji "pobune protiv" tlačitelja. Hedgesova analiza je na pravom putu, ali osjećam da njegovom zaključku, da moramo "srušiti" državu kako bismo pobjegli od nje, nedostaje nešto važno.

"Pobuniti se protiv naših tlačitelja", "uzeti nazad državu", te "zbaciti vladajuću klasu" pretpostavlja da su oni već "tamo gore". Da, na mnoge načine oni jesu na vrhu. Kroz dominaciju nad industrijom, vladom, medijima, obrazovanjem i tako dalje, oni stalno utječu - kontroliraju čak - skoro sve materijalno u našem svijetu; posjeduju većinu bogatstva, rade u neboderima, žive u uzvišenim predgrađima i općenito gledaju sa svojeg uzvišenog položaja na mase "tamo dolje", koje jedva preživljavaju.

Ali kad se radi o važnim stvarima - moralnom karakteru, životnom iskustvu, kreativnim sposobnostima, te osnovnoj inteligenciji - što oni zapravo posjeduju? Malo, ako uopće i jednu od tih stvari. U stvari, mislim da možemo reći, psihološki govoreći, da su oni zapravo prilično daleko "tamo dolje" na skali posjedovanja važnih stvari.

OK, dakle oni zasigurno ne postavljaju moralni primjer koji drugi trebaju slijediti. Pa, zašto nam onda treba Država? Standardna politička teorija nas uči da je Država krajnji posrednik i sudac u vezi ugovora između ljudi, bez kojeg bismo imali kaos bezakonja. Ako bi bili prepušteni da sami sebi, tvrdili su šizoidi poput Thomasa Hobbesa, ljudima bi život bio "usamljen, siromašan, gadan, brutalan i kratak". Nisam baš tako siguran. U stvari, počinjem razmišljati da je obratno: život je brutalan za većinu ljudi zbog Države.

Komentar: Za "bolji" uvid u načine na koje "parazit" kroji našu stvarnost i u stvari koje nam možda slijede ukoliko ne postanemo svjesni njegove prisutnosti na tijelu našeg super-organizma, koja nas polako, ali sigurno, vodi u neminovnu propast, pogledajte:


Better Earth

Virus je razdjelnica svjetova, mijenja ljude

razdjelnik
Da ne bi ovog virusa, nikad ne bismo saznali koliko malih nacista čuči u ljudima. Eno ih na vrh čeke i broje ljude koji se sklanjaju od potresa; eno ih zovu policiju kako netko krši prisilnu izolaciju, eno ih kako zazivaju doživotne zatvorske kazne za druge; eno ih zahtijevaju otvaranje Golog Otoka. Što bi sve činili drugima, samo da im je komadić vlasti ili barem licence to kill...

U isto vrijeme, neki drugi ljudi otkrivaju nove sebe. Otkrivaju dosad nepronađenu empatiju u sebi, otkrivaju prave vrijednosti, mijenjaju se na bolje svakog sata, preslaguju prioritete...

Razdjelnica je postavljena. Virus mijenja jedne i druge. Imali ga ili ne. Upravo to mu je i bila namjena. Promijeniti ljude. Učiniti ih poslušnima. Ali ne sve. Samo neke.

Virus je promašio i kod nekih čini upravo suprotno. 'Naš način života', 'Zapadni svijet' se topi pred našim očima poput sladoleda na suncu. Upravo je u tijeku kolaps civilizacije koja je odlučila samoubiti se jer više nije mogla upravljati s monetarnim agregatima, dugovima i pohlepom.

Nakon što ova histerija prođe, slijedit će resetiranje. Jedni bi (u skladu s promjenama koje je prouzročio virus u njima) povratak na staro, kao da se ništa nije dogodilo; jedni bi povratak na još starije kad su oko nas bile na stotine tisuća nezaposlenih i blokiranih, a oni da su gazde koje daju crkavice onomu komu odluče dati, ako je poslušan i ako je u stranci.

Nema sumnje da će i jedni i drugi ostvariti svoje želje. Postojat će i treći. Koji će se samoorganizirati, udružiti svoja znanja, vještine, resurse i svoju moć. Oni će rasti. U svakom pogledu.

Razdjelnica će funkcionirati kao i do sada, samo malo vidljivije. Jedni će biti bez samopouzdanja, u strahu, u ovisnosti o političkim garniturama na vlasti, u ovisnosti o naređenjima, državi, vlasti, sili, bilo komu.

Drugi će svoju snagu crpiti iz vlastitog samopouzdanja. Imat će što dijeliti i razmjenjivati jer će zadržati slobodu i kreativnu silu u sebi, neće je predati olako strahu.

Arrow Up

Amir Khan, ljekar i univerzitetski predavač u Velikoj Britaniji, objašnjava kako sačuvati mentalno zdravlje u histeriji oko koronavirusa

izolacija
© Getty images
Amir Khan, ljekar i univerzitetski predavač u Velikoj Britaniji, objašnjava koje korake možemo poduzeti da reduciramo šansu da COVID-19 ima štetan efekat na naše mentalno zdravlje
Svijet je trenutno stresno mjesto. Pandemija korona virusa je nagnala ljude da kupuju iz panike, da očajnički pretražuju društvene mreže tražeći najnovije informacije i da se brinu zbog teorija zavjere. To je mnogo za provariti.

Blizu 264 miliona ljudi širom svijeta pati od anksioznog poremećaja, a češći je kod žena nego kod muškaraca. Svjetska zdravstvena organizacija također navodi opsesivno-kompulsivni poremećaj (OCD) u svojih top 10 bolesnih stanja mjerenih prema izgubljenom prihodu i smanjenoj kvaliteti života.

Moje klinike se pune pacijentima čije je mentalno zdravlje narušeno zbog ovog konstantnog bombardovanja informacijama o korona virusu, i još gore, zbog nesigurnosti.

Oni su s razlogom zabrinuti zbog nekih od stvari koje čuju. Neke od glasina i lažnih "savjeta" koje sam čuo uključuju pijenje vode svakih 15 minuta da izbjegnete zarazu i ideja da će vam duboki udah pomoći da procijenite da li je virus oštetio vaša pluća.

Da budemo apsolutno jasni - ništa od ovog nije istina.

Ljudi koji ranije nisu imali mentalnih problema odjednom imaju problema sa spavanjem, s koncentracijom i u normalnom svakodnevnom životu. Oni koji od ranije pate od anksioznosti ili od opsesivno-kompulsivnog poremećaja primjećuju da su im vijesti o bolesti COVID-19 pogoršale simptome.

Komentar: Kao što je to rekao medicinski istraživač i biofizičar Virgil Gheorghe:
"Vrlo je važno posvetiti što manje pozornosti televiziji i internetu, jer će oni pojačati paniku i stres. Čak i dovesti do post traumatskog stresa, ako se zapravo ne razbole. Ovaj stres povezan je s dramatičnom depresijom imunološkog sustava i upalnim odgovorom, što je upravo ono što virus treba da se razvije i sruši tijelo. Dakle, oni koji će naći mir usred ludila u razvoju apsolutno će imati najviše koristi."



People

Izolacija može imati ozbiljne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje pojedinca

izolacija
Samoizolacija jedan je od najučinkovitijih poteza kada govorimo o sprječavanju širenja koronavirusa, no može imati ozbiljnih posljedica na mentalno zdravlje pojedinca, pogotovo onih koji su naviknuti na društvena okupljanja, što je većina današnje populacije.

Na isto upozorava Julianne Holt-Lunstad, profesorica psihologije i neuroznanosti, na Brigham Young sveučilištu u SAD-u. Prezentirala je zanimljive podatke o tome kako izolacija utječe na zdravlje ljudi.

"Ljudi koji su više socijalno povezani pokazuju manje upala, a oni koji su više izolirani imaju češći slučaj kroničnih upala. Također imamo dokaze koji izoliranost povezuju s problemima krvnog tlaka, broja otkucaja srca, razinom hormona stresa, pa čak i staničnih gena starenja", rekla je Hold-Lunstad pa nastavila s konkretnim podacima.

"Svaki od sljedećih čimbenika mogu dovesti do prerane smrti"

Njezino istraživanje temelji se na podacima diljem svijeta zadnjih nekoliko godina s ciljem zaključivanja što godine socijalne izolacije mogu učiniti tijelu ovisno o psihološkom stanju.

"Svaki od sljedećih čimbenika može dovesti do prerane smrti. Usamljenost diže rizik od rane smrti za 26%, socijalna izolacija za 29%, a ako živite sami rizik od rane smrti se povećava za 32%."

Holt-Lunstad nije otkrila da je jedan od njezinih čimbenika rasprostranjeniji od drugih. Jedino je otkrila kako se rizik od preuranjene smrti povećava samoizolacijom.

Bell

Limbičko ratovanje i "Okidač paranoje" Marthe Stout


Komentar: Psihopatske elite imaju jedan jako "jednostavan" način kako mase normalnih ljudi "natjerati" da prihvate izopačene vrijednosti i pristanu na dotad neprihvatljive stvari: istraumatizirati ih do tog stupnja da zatraže "pomoć i spas" točno od onih koji su im traumu i nanijeli. Kako bi se prestali vrtjeti u tom začaranom krugu neophodno je znati i razumjeti njihov osnovni modus operandi.


9/11 Paranoia Switch
© AP/Reuters
Događaj 11. rujna 2001. godine je traumatizirao američku javnost. Busheva administracija je iskoristila taj strah, a Obamina administracija nastavlja koristiti istu taktiku.
Najnovija knjiga Marthe Stout, The Paranoia Switch, je dobrodošao dodatak novoj i rastućoj znanosti o ponerologiji: proučavanju uzroka i postanka zla na socijalnim i međuosobnim razinama. Stout koristi godine iskustva kao terapeut traume kako bi klinički dijagnosticirala bolesti naše "kulture terora" i one koji žele manipulirati traumom za svoje osobne interese.

Okidač paranoje

Traumatski događaji preopterete naš limbički sustav. Pojačana reakcija naše amigdale, koja registrira emocionalnu važnost događaja, vodi do smanjene reakcije u hipokampusu, koji obično prioritizira informacije i dozvoljava višim moždanim centrima da stvore dosljedno pamćenje, ovisno o njihovoj emocionalnoj važnosti. Kada dođe do traumatskih događaja, takvi događaji se ne integriraju uz pomoć viših moždanih centara kao prava sjećanja, nego umjesto toga dobijemo ne-integrirane fragmente memorije: izolirane slike i osjećaje. Takva sjećanja zatim mogu biti potaknuta ako smo izloženi sličnim slikama. Na taj način, "pucanj" iz auspuha nekog auta može u ratnom veteranu izazvati stanje paranoje. Njegov "okidač paranoje" je aktiviran.
"Traumatski događaj koji ima najveći utjecaj nije onaj koji je izazvan slučajno (nenamjerne eksplozije ili automobilske nesreće) ili "Božjim utjecajem" (potresi, erupcije vulkana, itd.), nego onaj kojeg su drugi ljudi počinili s namjerom, djela poput fizičkih napada, nasilnih otmica, silovanja - ili terorizma. Izgleda da se, zbog kakvog god razloga, najviše bojimo povrijeđenosti kada postoji prijetnja da će nam se to dogoditi zlonamjerno, od ruku drugih članova ljudske vrste, a ta posebna vrsta straha je najzaraznija od svih." (62)
Kao što Stout dalje objašnjava u svojoj knjizi, agenti straha održavaju svoju moć kroz iskorištavanje ljudskih slabosti. Ironično, često se događa da ti isti ljudi na koje smo genetski "programirani" da ih se bojimo (tj. psihopati), iskorištavaju taj strah tako da ga fokusiraju na pogodne grupe. Hitler je iskoristio anarhiste, komuniste i židove. Naši vođe koriste "teroriste", muslimane, te one koji kritiziraju njihovu politiku.

Komentar: Pogledajte i članke iz naše serije Osnove ponerologije:
  1. Lobaczewski i porijeklo "Političke ponerologije"
  2. Psihopatova maska zdravog razuma
  3. Zmije u odijelima
  4. Politički psihopat
  5. Istina u pozadini rata protiv terorizma
  6. Psihopatija u Nürnbergu
  7. Opasnosti pitbulova i klimatske kontrole
  8. Uspon na vrh