Psihopati kriminalci ne samo da se rađaju, oni se također i stvaraju.

Istraživanje otkiva kako su "ekstremni" stilovi roditeljstva povezani s kriminalnom psihopatijom koja nastaje u daljnjem dijelu žviota.

Intervjui s kriminalcima su otkrili kako su mnogi od njih imali povijest potpune roditeljske nebrige ili rigidno kontrolirajuće i autoritarne roditelje.

Svi psihopati kriminalci imaju povijest grotesknih fizičkih i/ii psihičkih zlostavljanja tijekom njihova djetinjstva.

Naravno ne mogu se roditelji za sve kriviti - nakon svega, neka djeca koja su preživjela užasno djetinjstvo ne postanu psihopati kriminalci.

Ovo je legenda koja je najviše zaokupljala pažnju čovjeka naše zapadne civilizacije. Ona je dominantni novovjekovni mit koji je poslužio kao temeljni obrazac kulturne socijalizacije europskog društva. U proteklih osam stoljeća napisano je mnogo verzija i komentara o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola, a prilagodbe tog mita još su uvijek ukorijenjene u usmenoj predaji većine europskih naroda. Mnogi su gradovi imali vlastiti prikaz te legende i u njima se govori o kralju ili velikom vitezu koji je usnuo sa svojom družbom.

Bitno obilježje arturovskog mita nije samo arhetipski prikaz nečega što se zbilo u prošlosti, nego to što sadržaj mita traje do onog trenutka u budućnosti kada će se kralj Arthur i njegovi vitezovi ponovno probuditi i vratiti mir i pravdu na zemlju.

Nastanak mita

Bez obzira na povijesne činjenice koje govore o stvarnom postojanju britanskog vođe Arthura u V. stoljeću, fragmenti Arthurova mita javljaju se pojavom viteštva u srednjem vijeku.
Naime, pisane fragmente mita pronalazimo tek krajem XI. stoljeća kao odgovor na duhovna traženja ljudi u tadašnjoj Europi.

Približavanjem tisućite godine nakon Krista naglo je porastao strah od kraja svijeta. Taj fenomen povezan je s hebrejskom tradicijom o dolasku Antikrista i novog Mesije. Jedan kralj, jedna zemlja - bilo je geslo koje se tada uzvikivalo. Štoviše, uslijedile su i neke prirodne nepogode: epidemija, glad i zlokobni predznaci poput pojave kometa i pomrčina Sunca... Stvorena je klima pesimizma i katastrofizma koja je skoro paralizirala gospodarstvo XI. stoljeća.

Kada je prošla 1033. godina (tisuću godina nakon Kristove smrti), jenjava kolektivni strah i pokora. Europa je tek tada započela razvijati svoju vlastitu civilizaciju razvojem gospodarstva, religijskih i političkih aktivnosti te umjetnosti i znanosti. U Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj centralizirala se vlast uspostavom sustava lokalne administracije koji je imao zadaću održavati zakon kralja. Stvaranjem takve snažne vlasti riješio se problem feudalne anarhije, povećao se srednji stalež i uslijedio je razvitak gradova.

Većina ljudi čula je za pojam reinkarnacije i prema njemu ima određeni stav s obzirom na stupanj obrazovanja, vjersku pripadnost, svjetonazor... Ljudi često vrlo odlučno prihvaćaju ili odbacuju pojam reinkarnacije, a da o tome zapravo nisu ozbiljno ni razmišljali. Istraživanjem je ustanovljeno da su mišljenja o reinkarnaciji uglavnom podijeljena, što je prvenstveno određeno vjerovanjem. Oni koji prihvaćaju mogućnost reinkarnacije, vjeruju u određeni oblik besmrtnosti duše i evolucijskog usavršavanja čovjeka. Oni koji se protive reinkarnaciji, obično ne prihvaćaju ponovno rođenje istog tijela. I jedni i drugi mogu imati posve valjane razloge: prvi zato što smisao života ne pronalaze u samo jednoj fizičkoj manifestaciji svoje duše, dok drugi s pravom ne žele prihvatiti mogućnost ponavljanja istog utjelovljenja jer zaista, kako kaže Heraklit, nije moguće dva puta zagaziti u istu vodu rijeke.

Zanimljivo je da su i jedni i drugi u pravu prema filozofskim objašnjenjima pojma reinkarnacije koja su dala drevna učenja poput egipatskog, indijskog i tibetskog. Prema tim učenjima čovjek se sastoji od dvaju dijelova: smrtnog i besmrtnog. Smrtni je dio jednokratan, ne reinkarnira se, dok se pojam reinkarnacije odnosi samo na onaj besmrtni dio. Prema tome, reinkarnacija postoji i ne postoji. Ne postoji za ono prolazno, ali postoji za ono trajno u čovjeku.

Tom načelnom pomirbom suprotstavljenih stavova o pojmu reinkarnacije nismo, međutim, sagledali pitanje reinkarnacije s obzirom na spoznaje modernog čovjeka.

Može li nam znanost nešto reći o pojmu reinkarnacije? Biologija kao znanost o životu trebala bi o tome dati određene smjernice. I zaista, ona to čini, pogotovo kroz dostignuća najnovijih disciplina kao što su genetika, embriologija i ekologija.

Ali, da bismo mogli interpretirati zakonitosti koje su otkrile te biološke znanosti, potrebno je najprije suočiti se s temeljnim hipotezama biologije. Stručnjaci to nerado čine bojeći se promišljanja koja bi mogla dovesti u pitanje ranije prihvaćene postavke.

Jeste li se ikada zapitali, je li netko od vaših poznanika narcisoidan ili sociopat? Kako ih razlikovati? Prije svega ću reći kako su svi sociopati narcisoidni, no nisu svi narcisi sociopati. Zbunjeni? Dozvolite mi objašnjenje. Iako postoje definitivne sličnosti između ova dva tipa osobnosti, iza onoga što čine i govore stoje različite motivacije. Sociopat želi kontrolirati svaki aspekt vašeg života, dok narcisoidna osoba želi da im posvetite svo svoje vrijeme i pažnju.

Pa ipak, oba ova tipa osobnosti će reći slične stvari kako bi od vas dobili što žele. U produžetku se nalazi pet rečenica s kojima se koriste narcisoidne osobe i sociopati kako bi vas izludili.

Borba za znanje je jedna od ključnih tamo gdje se želi napredak. Ne kaže se bez razloga da je znanje moć i da investicija u znanje daje najbolje kamate.

Međutim, kako doći do najboljeg znanja, do pravog obrazovanja? Škole su jedan od načina. U školama se uči i kako treba učiti, i šta treba učiti. Ali i škole imaju svoje nedostatke. Albert Ajnštajn duhovito kaže: "Obrazovanje je ono što vam ostane nakon što zaboravite sve što ste naučili u školi." Škole imaju programe onakve kakvi odgovaraju njihovim financijerima. Nekada se u školama učilo da je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko Zemlje. I danas se u svijetu u nekim školama uči da je Bog sve stvorio, a u nekima da Bog ne postoji. Zato treba učiti i izvan škole, koristiti vlastiti razum i donositi vlastite zaključke, kako na temelju svojih iskustava tako i tuđih.

Učiti se može čitajući, gledajući, slušajući druge. Provjeravajući i sumnjajući. Ponavljajući i utvrđujući naučeno dok ne postane trajno, ili bar dugotrajno. Ali ono što svakako ubrzava i olakšava proces učenja je postavljanje pravih pitanja. Zašto se nešto desilo baš u tom trenutku? Šta se još dešavalo u to vrijeme? Zašto se desilo u tom mjestu, a ne u nekom drugom? Ko je sudjelovao u događaju, a ko nije? Zašto jest ili zašto nije? Postavljanjem takvih pitanja usmjeravamo se na traženje i pravih, konkretnih odgovora.

Kad su moja djeca bila mala, uvijek sam ih "gnjavio" takvim pitanjima. Možda sam i pretjerivao u tome, ali želio sam ih navesti na dublje razmišljanje o svemu o čemu govore i na pronalaženje rješenja. Kad mi spomenu loptu, a ja ih pitam: "Šta je to lopta?" dijete treba smisliti na koji način će mi objasniti. Kada mi kažu da lopta skače, ja ih pitam zbog čega, pa im je to novi problem - kako objasniti, i tako dalje.

Postavljanje pitanja je toliko važno da su u nekim strukama uveli i pravila, poput "Zlatnih pitanja" u kriminalistici, koja se uvijek postavljaju i na koja se traži odgovor. Kada se postave ova pitanja i na njih dobiju odgovori, slučaj je riješen. Ta pitanja su uglavnom: Šta se dogodilo? Ko je počinitelj? Kada je učinjeno kazneno djelo? Gdje? Zašto? Čime? S kim? Ko je oštećen? Ko je od toga imao koristi? Odgovarajući na ova pitanja ne gubi se vrijeme niti trud na nevažne stvari i brže i uspješnije se stiže do cilja.

Sir Trevor McDonald, jedan od najpoznatijih britanskih novinara, susreo se oči u oči sa serijskim ubojicom Williamom Clydeom Gibsonom koji mu je sa smiješkom na licu objasnio zašto je ubijao potpune strance. McDonald snima seriju dokumentaraca za ITV pod imenom 'Zločin i kazna', a sada ga je put odveo u zatvor u Indianu gdje ga je dočekao psihopat koji zbog ubojstva najmanje tri žene čeka izvršenje smrtne kazne.

Studija otkriva kako psihopati koriste riječi povezane s hranom, seksom i novcem dvaput češće od onih koji nisu psihopati.

Psihopati će također najvjerojatnije manje koristiti riječi vezane za obitelj, religiju i društvene potrebe.

Trendovi u korištenju riječi reflektiraju kako psihopati odražavaju prekomjernu sebičnost, odvojenost i emocionalnu plitkost.

Rezultati su nastali nakon analize priča ispričanih od strane 14 psihopatskih ubojica u kanadskim zatvorima.

Politika identiteta je glupa. Ona dijeli ljude u različite proizvoljne "grupe identiteta", a zatim se tu zaustavlja. Sve analize i razumijevanja ne idu dalje od razine grupe. Ali što je identitet? Dolazi iz latinskog idem, što znači "isto, u smislu ponavljanja". Drugim riječima, identitet podrazumijeva nešto o vama što se prenosi od trenutka do trenutka, što vas čini onakvim kakvi jeste. Naravno, to su stvari poput vašeg spola, boje kože i orijentacije. Suprotno popularnom mišljenju, ne možete samo odlučiti da ste lezbijska meksička baka. Ali ideja da vas bilo koja ili sve te stvari potpuno definiraju je apsurdna. Politika identiteta čini sve članove jedne skupine, na primjer, crnce, identičnim. Ako to zvuči rasistički, to je zato što jest.

Ne, identitet je više nego što je biološka kategorija u kojoj se rodiš. To je ono što vi jeste - jednina. Jedina istinska politika identiteta morala bi se spustiti na razinu pojedinca, jer bez obzira koliko su slične dvije osobe, one nikada nisu identične. Druga definicija identiteta dolazi od informacijske tehnologije: "objekt koji predstavlja korisnika".^[1] Ovo je dobra analogija - barem se približava razini pojedinca. Ali čak se i pojedinci mogu promijeniti. S obzirom na dovoljno stresa, osobnost osobe može postati izvitoperena. Identitet bi trebao biti nešto trajnije.

Većinu vremena djelujemo u svijetu temeljenom na "pravilima" ili navikama akumuliranim kroz naše živote, koji su oblikovani od začeća od strane naših gena i socijalizacije. Naš dar višeg razmišljanja omogućava nam neku mjeru kontrole nad tim navikama - pratiti i po potrebi inhibirati agresivne ili strašljive refleksne reakcije kako bi se osigurala svjesna kontrola tijekom situacija na koje naše osobnosti možda nisu prilagođene - na primjer, ozbiljna promjena u uvjetima našeg vanjskog okruženja.

Grupni identitet je apsurdan. Identitet kao osobnost je lijenost - kozmička nesreća. Identitet kao samosvijest i vlastito stvoreni karakter je mjesto na kojem se on nalazi. Samo to je dovoljno čvrsto da izdrži pritisak i doista se nazove vlastiti. Ljudska bića su zanimljiva vrsta. Plačemo, borimo se, smijemo, volimo i mnogo toga od ovog se događa automatski i ponavljano. Međutim, neke vrste ljudskog iskustva ne mogu se automatski dogoditi. Da bi se rast pojavio, potrebno je uložiti napore. Istina, razumijevanje i slobodna volja moraju se primijeniti kako bi se osigurali skladni, kreativni ishodi. Mozartov Requiem nije bio napisan bez velikih količina 'krvi, znoja i suza', niti je Pitagora otkrio da je a² + b ² = c² bez izuzetne količine proučavanja i pretraživanja. Ipak, nisu sve pjesme lijepe, niti sve ideje hrane dušu.

Privezanje idejama koje su pogrešne - uključivanje laži u naš identitet - uzrokuje kaos. Baš kao što neki daju svoj život idejama ljepote, sklada, kreativnosti i istine, tako i neki daju svoj život idejama ružnoće, neslaganja, entropije i laži. A većinu vremena, ljudi su negdje između, plutajući na jedan način, a zatim budu povučeni drugačijim. Politika identiteta ima sve gluposti stvaranja ideala grupnog identiteta, i sav kaos neutrenirane osobnosti koju guraju i vuku emocije nad kojima nemaju kontrolu.

Jedan video na Twitteru predstavlja visceralni primjer svega ovoga. On pokazuje mladu ženu na Antifa prosvjedu u SAD-u. Ona vrišti, ne na "opoziciju", već na drugog prosvjednika. Razlog? Zato što je bio bijelac, i nije bio "saveznik" zato što nije djelovao dovoljno nasilno prema "nacistima". U videu je viknula:

"Bijel si, prirodno si rasistički, to je u tvojoj krvi, to je u tvom DNK."

Oduvek se znalo da je veza između majki i novorođenčadi izuzetno jaka. Bebe reaguju na majčin dodir, glas, pokret. Nova istraživanja pokazuju da se moždani talasi beba i majki apsolutno poklapaju kada komuniciraju gledajući se direktno u oči.

Istraživanja su pokazala da se povezanost između majke i deteta razvija još u prenatalnom periodu.

Kada se dete rodi, ta veza postaje opipljivija i izraženija. Pa ipak, do sada nije postojala studija koja bi to i naučno, eksperimentalno dokazala.

Najnovija istraživanja sprovedena na Univerzitetu u Kembridžu pokazala su da se moždani talasi majki i beba apsolutno poklapaju kada se gledaju direktno u oči.

Prije više od pola stoljeća, 1966. godine, kada je prof. Ian Stevenson prvi put objavio svoj značajni rad, Twenty Cases Suggestive of Reincarnation (Sveučilište Virginia Press), vijest o tome se proširila poput stihije. To ne samo da je pružilo ogroman poticaj religijama koje vjeruju u reinkarnaciju (i ponovno rođenje), već je nastojalo pružiti znanstvenu podlogu tom pojmu. Nakon detaljne studije preko 3.000 slučajeva "ponovnog rađanja", Stevenson je izabrao 20 slučajeva onih koji ukazuju na, ako već ne dokazuju, slučaj "reinkarnacije".

Ovu je činjenicu jasno predstavio prof. Curt John Ducasse, parapsiholog, a potom i predsjednik Odbora za izdavače Američkog društva za fizikalna istraživanja, u predgovoru koji je napisao u Stevensonovoj knjizi "Twenty cases...". Završni redak njegovog pisma glasi:

Dvadeset slučajeva..., koje je dr. Stevenson osobno istražio, izvjestio i diskutirao ..., i koji mu nisu dali odgovor koji ga je zadovoljio, no predstavio ih je direktno čitateljima i zbog toga su u potpunosti interesantni i važni jer mnogobrojni slučajevi sugeriraju opstanak duha nakon propasti tijela, a koje su istraživači opsežno istraživali.

Premda su pojmovi reinkarnacije, ponovnog rođenja (i karme) postojali u istočnjačkim kulturama od davnina, bili su strani i smatrani su praznovjerjem u zapadnim (judeo-kršćanskim) kulturama. U više od 5.000 godina staroj vedskoj filozofiji i religijama kao što su hinduizam, džainizam, budizam i sikhizam koji potječu s indijskog potkontinenta (i imaju korijene u vedizmu i sramanizmu), svi vjeruju u reinkarnaciju (ili ponovno rođenje). Osim toga, drevne egipatske, rimske, indijanske, afričke, oceanske religije, konfucijanizam, taoizam, pa čak i židovska tradicija kabale je prihvatila reinkarnaciju. Ali to je zvučalo čudno u zapadnoj kulturi, osobito u vrijeme kada ju je Stevenson prvi put predložio. Nadalje, zbog toga što je to dolazilo od medicinskog stručnjaka, obučenog u modernoj znanstvenoj paradigmi, zainteresiralo je mnoge među znanstvenom zajednicom širom svijeta.