Dobrodošli na Sott.net
Sub, 15 Svi 2021
Svijet za ljude koji misle

Znanost o duhu
Karta


Bulb

Krv i duša: Esej iz metagenetike

metagenics
"Mi smo strojevi za preživljavanje - automati koji su slijepo programirani kako bi sačuvali sebične molekule poznate pod imenom geni". Tako piše Richard Dawkins u knjizi Sebični gen. Njegova teorija sebičnog gena, primijetio je 1989. godine, "postala je udžbenička ortodoksija", jer je samo "logični izdanak ortodoksnog neodarvinizma, ali izražena kao nova slika".

Slika je obmanjujuća. Dawkins ne vjeruje doslovno da su geni sebični entiteti s voljom da se repliciraju. Da jesu, bili bi poput animirajućih duša. U darvinističkom svijetu u kojem živi Dawkins, geni nisu duše, već samo molekule kojima vladaju deterministički zakoni kemije. A oni su rezultat niza kemijskih slučajnosti tijekom milijuna godina, počevši od prvog samoreplicirajućeg proteina.

Usprkos bahatim tvrdnjama znanstvenika, funkcija gena ostaje vrlo tajnovita - i precijenjena. Da geni čine ono što nam Dawkinsi kažu, bili bismo 99 posto identični čimpanzama. Nismo. Na kemijskoj razini možda, ali mi nismo kemijska bića. Mi smo duhovna bića. Očito, genetički hardver ne objašnjava ukupnost našeg urođenog nasljeđa predaka.

"Krv" je termin koji su ljudi nekada davali duhovnim svojstvima koja se prenose s koljena na koljeno, prije nego što su išta znali o DNK. Ideja je da smo genealoška bića, duhovno kao i fizički. Kako to radi? Imamo li naslijeđenu ili rasnu kolektivnu dušu? Kako "krv" ili "geni" objašnjavaju osjećaj srodstva koji čini osnovu organskih društava - ono što je Ludwig Gumplowicz nazvao "singeničkim osjećajem"?

Komentar: Pogledajte također:


Bizarro Earth

“Ludilo uzvraća udarac” - Više ne živimo u svijetu, nego u njegovoj digitalnoj slici, kaže psihijatar Torre

virus
© Sanda Simunović/PIXELL
Manje se nadati, više prihvaćati, a nikako se samosažalijevati. Vlasnik rečenice izgovorene s početka pandemije, koja ne pršiti optimizmom, ali svakako ne zagovara ni predaju, ugledni je poznati psihijatar dr. Robert Torre. Autor nekoliko knjiga s područja psihijatrijske ovisnosti, u javnosti vrlo zapaženog kritičkog pamfleta "Prava istina o psihijatriji" te knjige "Ima li života prije smrti?", i dalje provocira. Ovaj put novom knjigom "Ludilo uzvraća udarac" na promišljanje tjera svojim pogledom na više od dva stoljeća dugu simbiozu psihijatrije i ludila.

Sudeći već prema nekoliko naglasaka iz vaše nove knjige i ona će, poput prethodnh, podići prašinu. U njoj kažete kako bi, da je povijest psihijatrije bila drukčija, drukčije bilo i naše razumijevanje psihijatrijskih poremećaja, ali i da bi povijest ludila bila drukčija da je drukčija bila povijest psihijatrije.

Moguće da knjiga "Ludilo uzvraća udarac" neće biti shvaćena kao dekonstrukcija potrošenih psihijatrijskih praksi u ime nadolazećih novih, nego jednostavno kao destrukcija psihijatrije. Ali što kome smeta utvrditi da je ludila bilo i prije psihijatrije? Da ono postoji uz psihijatriju, a sigurno će ga biti i ako jednog dana psihijatrije ne bude. Psihijatrijski su poremećaji konstrukt psihijatrije, dok ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava, dok psihijatrija nije. Po svemu sudeći, ludila ima otkad je i ljudi. Najvjerojatnije će ga biti sve dok je ljudi. I ne samo da se ludilo događa u društvu, nego je svakako i od društva, a dijelom zbog društva i utoliko je društveni fenomen.

Povijest ludila prati društvenu povijest pa lica i naličja ludila doživljavaju velike epohalne mijene. Mnogi veliki entiteti povijesti ludila nestali su kao da nikad nisu ni postojali. Neki pak u aktualnoj suvremenosti dobivaju odredbu globalnih pandemijskih poremećaja (afektivni poremećaji, poremećaji hranjenja, panični poremećaj, poremećaji osobnosti). Ludilo se na jedan način konceptualiziralo jučer, na drugi danas, a na treći će sutra. Entiteti koji su jučer bili, danas više nisu, a posve je sigurno da će i sutrašnji ukloniti današnje.

Evil Rays

Zatvoreni umovi

zatvoreni um
Sigurno više nije potrebno govoriti o ljudima u lockdownu jer to iskustvo su već svi iskusili, na više ili manje intenzivan način, ovisno o dobi, profesionalnom okruženju ili okolišu. Ali na što su nam svedeni umovi kad su naši pokreti ograničeni i afektivni odnosi smanjeni?

Pod "umom" ovdje mislim na dah energije koji nas oživljava. Što u atmosferi nametnutoj sanitarnim mjerama postaje od ove vitalne sile? Koja nas kreativnost nadahnjuje?

Prvo napravimo pregled nekoliko prilika koje ilustriraju koliko je ovaj dah bio ograničen ili odvraćen od svog spontanog zamaha i svoje istinske snage.

Na primjeru kanadske majke koja je u pratnji svoje četvero djece i njihove bake kažnjena da plati 3000 dolara nakon što su kanadski granični službenici odbili prihvatiti rezultate njihovih COVID testova, jer je njihova valjanost istekla dva sata. Dakle, u tom slučaju, ne samo da je to hladan tuš za obiteljski izlet, već i ta kazna govorikoliko su ti državni agenti ništa drugo nego zombiji koji provode uredbe.

Um je i ono što nam omogućuje da budemo budni i svjesni onoga što osjećamo. Kada zdravi mladi ljudi žele biti cijepljeni, čime se animiraju, osim tvrdnjom da će im cjepivo omogućiti slobodniju cirkulaciju, ne shvaćajući da njihovo zdravlje ovisi o mnogim čimbenicima, osim injekcije genske terapije?

Zdrav razum zahtijeva određenu dozu brzog razmišljanja. Što ostaje onima koji misle da su moćni slanjem "policajaca posvuda, zdravog razuma nigdje: improvizacija se nastavlja. Ono što se ispostavilo daleko tragičnijim i temeljnijim je kako ograničenje nametnuto mentalnom rasuđivanju, a ne dubokom poznavanju ljudi, dovodi do kognitivnog pada: Upravo je u Škotskoj još jedna studija otkrila još jednu, neočekivanu i zabrinjavajuću posljedicu lockdowna. Pod vodstvom sveučilišta u Glasgowu i na zapadu Škotske, otkriva da je lockdown duboko utjecao na naše kognitivne sposobnosti. On kod ukupne populacije uzrokuje pad :

Book 2

Izvadak iz nove knjige Jordana Petersona: Kako slušati savjest i ne činiti ono što mrzimo

Jordan Peterson na predstavljanju knjige u Ljubljani, studeni 2018. Jordan Peterson na predstavljanju knjige u Ljubljani, studeni 2018.
© Pixsell / Autor: EXPA/PIXSELL
Peterson u ovom dugo očekivanom nastavku knjige 12 pravila za život ide dalje i pokazuje kako do smisla života dolazimo i izlazeći izvan onoga što poznajemo te prilagođavajući se svijetu neprestanih promjena. Previše kaosa dovodi u pitanje našu sigurnost, ali, jednako tako, previše reda dovodi do manjka znatiželje i kreativnog poleta.

Dugo očekivani nastavak knjige Jordana Petersona 12 pravila za život svjetsku i hrvatsku premijeru ima u utorak, 2. ožujka 2021. godine, pod naslovom Izvan reda: još 12 pravila za život.

Hrvatsko izdanje objavljuje se u nakladi Verbuma, a Hrvatska će biti jedna od desetak zemalja koje će prevedenu knjigu imati dostupnu u domaćim knjižarama na dan svjetske premijere.

U nastavku prenosimo ekskluzivan izvadak iz knjige.

Komentar: Još nekoliko izvadaka:
"Ako je red mjesto na kojem se očituje ono što želimo - i to kada djelujemo u skladu sa svojom teško stečenom mudrošću - tada je kaos ono gdje nas sve što je neočekivano ili na što smo slijepi zaskače iz mogućega oko nas. Činjenica da se nešto dogodilo mnogo puta do sada ne jamči da će se isto i dalje događati na isti način. Uvijek postoji domena izvan i onkraj onoga što znamo i možemo predvidjeti. Kaos je anomalija, novost, nepredvidljivost, preobrazba, lom i, prečesto, pad, kad se ono što smo počeli uzimati zdravo za gotovo pokaže nepouzdanim. Ponekad se očituje nježno, otkrivajući tajne u iskustvu koje nas čini znatiželjnima, očaranima i zainteresiranima. Takva je pojava kaosa vjerojatna, iako ne i nužna, kada onom što ne razumijemo pristupimo dobrovoljno, s brižnom pripremom i disciplinom. Katkada se pak neočekivano pojavi na užasan način, iznenada, nenamjerno, i onda smo gotovi, raspadamo se, a možemo se ponovno sastaviti samo uz goleme poteškoće - ako i uz njih. (...)

***

Ljudi žele biti sretni, što je normalno. Puno sam puta duboko čeznuo za povratkom sreće - nadao se da ću je ponovno doživjeti - i sigurno nisam jedini. No ne mislim da je sreća nešto čemu treba težiti. Čineći tako, uletjet ćete ravno u problem ponavljanja zato što "sreća" pripada onom ovdje i sada. Kad ljude postavite u situacije u kojima osjećaju puno pozitivnih emocija, oni postaju impulzivni i usredotočeni na trenutak. Drugim riječima: "Kuj željezo dok je vruće" - iskoristi priliku i učini nešto odmah, dok je sve u redu. No odmah nipošto nije sve, a sve, nažalost, treba imati na umu, barem u mjeri u kojoj je to moguće. Prema tome, čini se da sreća nije ono što dugoročno definira vaš život. Samo da raščistimo, ne niječem da je sreća poželjna. Ako vam se sreća nasmiješi, prihvatite je zahvalno i raširenih ruku (ipak, budite oprezni jer sreća nas čini i naglima i nepromišljenima). Što bi mogla biti sofisticiranija alternativa za sreću? Recimo da je to življenje u skladu s osjećajem odgovornosti zato što se tako sve postavlja kako treba za budućnost. Recimo i da u svojim postupcima morate biti pouzdani, iskreni, plemeniti i usmjereni na veće dobro tako da osjećaj odgovornosti možete valjano očitovati. Veće će dobro značiti istovremenu prilagodbu vašega ponašanja i ponašanja ljudi oko vas, kroz vrijeme, kako smo ranije tumačili. To je najveće dobro. Zamislite da taj cilj do kraja posvijestite; da ga izrazite kao svoj izričiti cilj. Tada se javlja pitanje: "Koje su psihološke posljedice toga?" Prije svega, budite svjesni da većina pozitivnih emocija koje ljudi doživljavaju nisu rezultat nekoga postignuća. Postoji jednostavan užitak (točnije, zadovoljstvo) koji dolazi kada smo gladni i pojedemo dobar obrok, a postoji i složenije, ali srodno zadovoljstvo kada uspijemo u nečemu zahtjevnom i vrijednom. Zamislite, primjerice, završetak svoje srednje škole. Matura označava konačni uspjeh. Slavlje. No već sljedećega dana to je gotovo, a vi se već suočavate s novim nizom problema (jednako kao što ste gladni svega nekoliko sati nakon dobra obroka). Više niste glavni frajer u školi: sada ste najniži radnik ili ste na prvoj godini višega obrazovnog stupnja. Nalazite se u Sizifovu položaju. Trudili ste se i borili da svoju stijenu dogurate do vrhunca, a kad ste uspjeli, shvatili ste da se nalazite u podnožju planine. Postoji jedna gotovo trenutna preobrazba koja dolazi kao posljedica postignuća. Kao i impulzivni užitak, postignuće proizvodi pozitivnu emociju. No kao i užitak postignuće je nepouzdano. Javlja se novo pitanje: "Koji je uistinu pouzdan izvor pozitivne emocije?" Odgovor je taj da ljudi doživljavaju pozitivnu emociju dok teže vrijednom cilju. Zamislite da imate neki cilj. Počnete mu težiti. Razvijete strategiju u odnosu na taj cilj i potom je primijenite. Provodeći tu strategiju, opazite da funkcionira. Eto, to najpouzdanije proizvodi pozitivnu emociju. Zamislite da nakon nekoga vremena stavovi i postupci koji najučinkovitije primjenjuju tu strategiju (u posve darvinovskom nadmetanju) konačno prevladaju nad svima ostalim. Zamislite da to može biti istinito i u psihološkom i u društvenom smislu, istodobno. Zamislite da se to događa u vašem životu, ali i tijekom stoljeća, interakcijama i razgovorima svih ljudi koji određene načine postojanja uzdižu do samoga vrha. To podrazumijeva nešto od ključne važnosti: nema sreće bez odgovornosti. Bez nje nema vrijedna i cijenjena cilja, nema pozitivne emocije. Mogli biste prigovoriti: "Vrijedan cilj, što to točno znači?" Zamislite da stremite nečem što je ugodno, ali kratkoročno i trivijalno. Mudri dio vašega bića usporedit će tu težnju s drugim mogućim ciljem - ponašanjem koje je u najboljem interesu zajednice vaših budućih "ja" i zajednice drugih ljudi. Možda si ne želite dopustiti da shvatite tu mudrost: ne želite preuzeti odgovornost - ne kad je tu neposredna, impulzivna usredotočenost na užitak. No varate se, napose na dubljim razinama svojega bića, ako mislite da ćete takvim izbjegavanjem doživjeti uspjeh. Mudre i drevne dijelove vašega bića, čija je najveća briga vaše preživljavanje, niti je lako prevariti niti ih se može ignorirati. No vi svejedno nastavljate težiti za svojim nevažnim ciljem, razvijajući prilično plitku strategiju kojom ga želite postići, samo da biste na kraju otkrili da taj cilj uopće nije nešto posebno, i to zato što vam nije dovoljno stalo do njega. Nije vam važan, ne zapravo. Osim toga, budući da ne slijedite cilj kojem biste doista trebali težiti, ujedno se osjećate krivim, posramljenim i nedostojnim. To nije pametna strategija. Ne funkcionira. Još nisam upoznao nekoga tko je osjećao zadovoljstvo znajući da ne čini sve što bi trebao. Mi smo vremenski osviještena stvorenja: znamo da neprestano i neizbježno igramo igru koja se ponavlja i koje se teško možemo osloboditi. Ma koliko se žarko htjeli osloboditi razmišljanja o budućnosti, ona je dio cijene koju plaćamo za izrazitu samosvijest i za to što sami sebe možemo zamišljati u različitim periodima života, od njegova početka do kraja. Zapeli smo s tim. Ne možemo pobjeći od budućnosti, a kad s nečim zapnete i ne možete od toga pobjeći, ispravan je stav dobrovoljno se okrenuti prema tomu i suočiti se s tim. To djeluje. Prema tome, namjesto kratkoročnih impulzivnih ciljeva treba vam cilj puno širih razmjera, a to znači da trebate postupati u skladu s ciljem koji je dugoročno svima u interesu.

Postoji ispravan način ponašanja - etika - i suđeno vam je s tim se boriti. Nema vam druge, morate promišljati o sebi kroz vrijeme, kao i o svima drugima kroz vrijeme, i neizbježno samom sebi polažete račun o svom dobrom ili lošem ponašanju. Ono što funkcionira u mnogostrukim vremenskim okvirima i u mnogostrukim okolnostima za mnoštvo ljudi (uključujući i vas) - to vam je cilj. To je etika u nastajanju koju je teško jasno izraziti, no njezino postojanje i posljedice neizbježne su i usto tvore neiskorjenjiv, dubok dio igre svega što postoji. Izvrsni su igrači privlačni. Privlačni ljudi privlače partnere. Što bolje odgovaramo tom obrascu - emergentnom obrascu - to je veća vjerojatnost da ćemo preživjeti i uspjeti zaštititi svoju obitelj. Teren za igru odabire igrače na osnovi njihova etičnoga ponašanja. Mi smo dakle biološki pripremljeni za to da pozitivno reagiramo na izvrsna igrača i da ga oponašamo - kao i na to da osudimo i odbacimo, čak i nasilno, prevaranta, varalicu i lašca. Na devijaciju od toga puta ukazuje vaša savjest - vaš instinkt za moralnu vrlinu. Kad vaše dijete namjerno obori protivnika u nogometu ili ne doda loptu slobodnom suigraču koji ima dobru priliku zabiti gol, namrštit ćete se. Osjetit ćete stid, a i trebali biste, zato što gledate dok netko koga volite izdaje nekoga koga volite - to vaše dijete izdaje sama sebe. Nešto se slično događa kada prekršite svoj osjećaj za ispravno. To je isti instinkt i najbolje je poslušati ga. Ako ne slijedite ispravan put, zalutat ćete, pasti s litice i gadno nastradati, a najdublji dijelovi vašega bića to jednostavno neće dopustiti bez protesta. Mogli biste racionalizirati: "Ovdje nema nikakve litice. Ne vidim nikakvu liticu u blizini. A litica s koje se neću strmoglaviti ni za deset godina daleko je od sada." No najdublji dio vaše psihe neumoljivo odvraća: "Takvo razmišljanje nije prikladno. Ne može funkcionirati. Ono što će se dogoditi za deset godina možda i jest daleko, ali i dalje je stvarno (treba pritom uzeti u obzir greške u predviđanjima). Ako nas dakle tamo čeka katastrofa, nećemo tu ciljati. Ne bez prigovora." Ako iz svoga ponašanja naslućujete da ipak naginjete u takvu pravcu, zbog toga ćete osjetiti krivnju - ako imate sreće i ako ste barem malo budni i pozorni. I Bogu hvala na tome. Ako su krivnja, sram i tjeskoba u najdubljem smislu cijena koju plaćamo za izdaju sama sebe, onda je smisao - smisao koji nas potkrepljuje - povlastica koju steknemo kad se čuvamo te samoizdaje. To je najvrednija od svih prilika koje čekaju tamo gdje su se drugi odrekli odgovornosti."



Rose

Scruton o važnosti Ljepote

Scruton
Već sam spominjao Scrutonov dokumentarac o Ljepoti (i modernoj umjetnosti); ako ga već niste pogledali znate što vam je činiti, nećete se razočarati.

Why Beauty Matters (60min, eng)

Nemam ništa za dodati, samo preporuke. (Pogledajte barem prve dvije minute.)
Par napomena; Dokumentarac je potrebno gledati (ne samo slušati u pozadini) kako bi shvatili reference. (Pretpostavljam da možete samo gledati ako vam je teško pratiti glas). Poveznica je na vimeo servis, postoje verzije i na drugim stranicama tako da možete potražiti ako uklone video.

Lako je pronaći Scrutonova predavanja slične tematike koje je vrijedno pogledati. Na blogu postoji kategorija Roger Scruton (3, 4, 5), post Roger Scruton - najbitniji živući filozof konzervatizma.

***


Hearts

Ljudi su danas sami jer ne znaju kako da se udvaraju

love kiss
© Unsplash
Jedan od glavnih razloga zašto su danas ljudi češće samci nego u vezi jeste to što jednostavno ne znaju da zavedu drugu stranu, pokazalo je novo istraživanje objavljeno u magazinu "Personality and Individual Differences".

Da bi mogli nekoga da privuku trebalo bi da znaju da pročitaju signale zainteresovanosti ali i da ulože vreme i trud, ali to ne rade.

Menelaos Apostolou, autor sa Univerziteta u Nikoziji na Kipru, otkrio je da bi ti isti ljudi zaista želeli da pronađu partnera, ali ne znaju kako to da učine, a u poslednjih godinu dana još jedan izgovor za njih je pandemija koja je zahvatila svet.

Apostolou je pretpostavio da nedostatak veština zavođenja i koketiranja, loše prepoznavanje znakova naklonosti i nedostatak napora utiču na procenat samaca, pa je za istraživanje pronašlo 1.228 muškaraca i žena koji u proseku imaju 30 godina.

Od 48 procenata učesnika koji su bili samci, 47 procenata okrivilo je neznanje zavođenja druge strane, a samo 23 procenta kaže da uživaju u slobodnom životu i da im niko nije potreban.

Većina je takođe priznala da jednostavno ne znaju kako da razumeju ili da prepoznaju kada se nekom sviđaju, ali i da ne znaju da daju znak, a autor okrivljuji duge periode koje su proveli sami, posebno u poslednjih godinu dana zbog pandemije, prenosi UNILAD.

Eksperiment koji je sproveo samo je potvrdio njegove tvrdnje.

Brain

Tri razine razmišljanja; teorija o samopoboljšanju

mountain view peace meditation
Posljednjih mjesec dana proveo sam pregledavajući bilješke iz oko 200 knjiga. Dok sam se kretao kroz teme koje su obuhvaćale zdravlje, poduzetništvo, filozofiju, učenje i sve ostalo što me zanimalo, nisam mogao ne primijetiti neke trendove, neke kategorije mišljenja u koje bi se moglo organizirati te knjige.

Kad sam počeo energičnije čitati, usredotočio sam se na praktične knjige, o samopoboljšanju. The Power of Habit. I Will Teach You To Be Rich. The $100 Startup. Popularne knjige koje su me obećavale naučiti "hakiranje".

Na kraju, dosadile su mi knjige koje bi se mogle sažeti u tekst na blogu i počeo sam se baviti knjigama više razine. Peak. Seeking Wisdom. The Monk and the Riddle. To su knjige koje su pružale šire razumijevanje, bogatiji kontekst za predstavljene ideje.

Komentar: Pogledajte također: i poslušajte:


Info

Žene bolje čitaju misli od muškaraca, kaže nova studija

žene

Studija ističe novu psihološku metodu za procjenu sposobnosti „čitanja misli“
Čitanje misli, koje se u psihologiji ponekad naziva i "mentalisanje", važna je sposobnost koja nam omogućava da uočimo suptilne znakove ponašanja koji bi mogli da ukažu na to da neko s kim razgovaramo misli nešto što ne govori.

Rezultati nove studije pokazuju: Žene bolje čitaju misli od muškaraca

Istraživači sa Univerziteta Bat, Kadif i London kažu da svi imamo različite sposobnosti čitanja misli, a neki od nas suštinski su bolji od drugih.

Činjenica da nismo svi dobri u čitanju misli može da predstavlja izazove - posebno za ljude sa autizmom, koji mogu dovesti do socijalnih borbi u izgradnji ili održavanju odnosa.

Da bi identifikovao one ljude koji imaju poteškoće i pružio im odgovarajuću pomoć, tim u Batu osmislio je novi test čitanja misli, koji se oslanja na podatke preko 4.000 autističnih i neautističnih ljudi u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Ocenjeni su rezultati njihovog jednostavnog upitnika u četiri koraka, u rasponu od 4 do 16 (4 ukazuje na loše sposobnosti čitanja misli; 16 ukazuje na izvrsne sposobnosti).

Prosečna ocena za njihov upitnik bila je između 12 i 13. Nakon što su statistički potvrdili da je test merio istu stvar kod muškaraca i žena, otkrili su zapanjujuću osobinu, da su žene mnogo bolje čitale misli od muškaraca, istovremeno potvrđujući i neke od dobro poznatih socijalnih izazova sa kojima se suočava autistična zajednica.

Red Flag

Psihopatija i izvori totalitarizma

blurry people crowd

Komentar: Izgleda da je James Lindsay, suautor Cynical Theories (zajedno s Helen Pluckrose), pročitao Političku ponerologiju Andrewa Lobaczewskog. Prema našoj procjeni, on je jedan od prvih istaknutih akademika koji je pročitao knjigu i napisao nešto značajno na tu temu (nažalost bez citiranja knjige). S obzirom na njegovo pozadinsko bavljenje kritičkom teorijom (Critical Theory), on je prava osoba za ovaj posao i njegov stav, u nastavku, vrijedi pročitati. Dodali smo nekoliko komentara koji povezuju neke njegove ideje s terminologijom u knjizi od Lobaczewskog.


Mnoge od najvećih strahota u povijesti čovječanstva duguju svoje pojavljivanje isključivo uspostavljanju i društvenom provođenju lažne stvarnosti. Zahvaljujući katoličkom filozofu Josefu Pieperu i njegovom važnom eseju iz 1970. godine "Zlouporaba jezika, zlouporaba moći" za taj pojam i ideju, ove alternativne stvarnosti možemo nazvati ideološkim pseudo-realnostima.

Pseudo-realnosti, budući da su lažne i nestvarne, uvijek će generirati tragediju i zlo u mjerilu koja je proporcionalna dosegu njihovog obujma moći - što im je i glavni interes - bilo socijalni, kulturni, ekonomski, politički ili (posebno) kombinacija nekoliko ili svih ovih. Ove pseudo-realnosti toliko su važne za razvoj i tragedije društava kad se pojave i ukorijene, da je vrijedno istaknuti njihova osnovna svojstva i strukturu kako bi ih se moglo prepoznati i pravilno im se oduprijeti prije nego što rezultiraju društveno-političkim katastrofama - uključujući i rat, genocid, pa čak i civilizacijski kolaps, sve što može odnijeti milijune života i što može uništiti dodatne milijune u uzaludnoj potrazi za izmišljotinom čiji su pratioci dovoljno netolerantni.

Priroda pseudo-stvarnosti

Pseudo-realnosti su, jednostavno rečeno, lažne konstrukcije stvarnosti. Očito je da među značajkama pseudo-stvarnosti stoji da one moraju predstavljati vjerodostojno, ali namjerno pogrešno razumijevanje stvarnosti. One su kultne "stvarnosti", u smislu da su one način na koji pripadnici kultova doživljavaju i tumače svijet oko sebe - kako socijalni tako i materijalni. Morali bismo odmah prepoznati da ove namjerno netočne interpretacije stvarnosti imaju dvije, međusobno povezane, funkcije. Prvo, one su namijenjene oblikovanju svijeta kako bi se udovoljio malom broju ljudi koji pate od patoloških ograničenja svojih sposobnosti da se nose sa stvarnošću kakva ona jest. Drugo, one su dizajnirane tako da zamijene sve druge analize i motivacije sa moći, koju će ovi esencijalni ili funkcionalni psihopatski pojedinci iskriviti i deformirati u svoju trajnu prednost sve dok god njihov pseudo-stvarni režim može trajati.

Komentar: Za više o ovoj temi, pogledajte:


Family

Depresija kao strategija preživljavanja, jesmo li do sada o depresiji razmišljali na pogrešan način?

sad, depression, loneliness
Generacijama smo depresiju doživljavali kao bolest, nepotrebno odstupanje od normalnog funkcioniranja. To je ideja koja ima smisla jer depresija uzrokuje patnju, pa čak i smrt. Ali što ako smo sve pogrešno shvatili? Što ako depresija uopće nije aberacija, već važan dio našeg biološkog obrambenog sustava?

Sve više istraživača iz različitih grana stručnosti dovodi u pitanje naše trenutne definicije depresije. Biološki antropolozi tvrdili su da je depresija prilagodljivi odgovor na nedaće, a ne mentalni poremećaj. U listopadu je British Psychological Society objavilo novo izvješće o depresiji, navodeći kako je "o depresiji najbolje misliti kao da je iskustvo ili skup iskustava, a ne kao bolest". A neuroznanstvenici se usredotočuju na ulogu autonomnog živčanog sustava (ANS) u depresiji. Prema polivagalnoj teoriji ANS-a [autonomni živčani sustav, op. prev.], depresija je dio biološke obrambene strategije koja nam pomaže u preživljavanju.

Komentar: