Dobrodošli na Sott.net
Sub, 28 Ožu 2020
Svijet za ljude koji misle

Znanost i tehnologija
Karta


Moon

Znanstvenici otkrivaju misteriju iza milijardi tona leda na pakleno vrućem Merkuru

merkur
Kao i Mjesec, neki dijelovi Merkura prekriveni su kraterima gdje temperature idu do ledene krajnosti. Dok su na Zemljinom satelitu male količine leda, na Merkuru ga ima dosta. Ta misterija je navela naučnike da se zapitaju da li je Merkur primio vodu na način koji nije mogao da djeluje na Mesecu. Ali ako jeste - kako se to desilo?

Temperature na Merkuru mogu dostići 400 stepeni Celzijusa, ali iz nekog razloga planeta najbliža Suncu ima ogromne količine leda. Čini se da je nova studija koju su sproveli istraživači sa Georgia Instituta za tehnologiju razotkrila ovu misteriju zahvaljujući hemiji.

Solarni vjetrovi koji duvaju na Merkuru nose naelektrisane čestice, uključujući i protone. U interakciji sa mineralima planete, oni stvaraju takozvane hidroksilne grupe, koje se pod ekstremnom toplinom oslobađaju i upadaju jedna u drugu, proizvodeći molekule vode i vodonik. Ovi molekuli putuju po planeti i neki od njih slete u kratere u trajno osjenčenim predjelima, oblastima koji nikada ne primaju direktnu sunčevu svjetlost i imaju ekstremno niske temperature.

Pošto Merkur nema atmosferu, što znači da nema vazduha koji provodi toplotu, ti se molekuli vode pretvaraju u led. "Molekuli vode mogu se pojaviti u sjeni, ali nikad je ne mogu napustiti", rekao je Thomas Orlando, profesor sa hemijske i biohemijske škole Georgia Tech i glavni istraživač studije.

Prema istraživanju, objavljenom 16. marta, ovaj proces bi mogao da predstavlja do 10 procenata ukupne količine leda na Merkuru, što je približno 11 milijardi tona leda.

Naučnici kažu da je ostatak leda vjerovatno nastao sudarima asteroida i meteorita.

"Slažem se da je puno vode na Merkur dospjelo udarom o asteroide", rekao je Brant Jones, istraživač za hemiju i biohemiju u Georg Tech-u i prvi autor rada. "Ali tu je i pitanje kako su asteroidi napunjeni vodom".

Komentar: Pogledajte i: Je li Zemlja 'ukrala' Marsovu vodu?


Galaxy

Znanstvenici otkrili 139 "malih" planeta u našem solarnom sustavu

solarni sustav
Dok svijetom vlada pandemija koronavirusa tim naučnika sa Univerziteta u Pensilvaniji neometano obavlja svoj posao, zahvaljujući čemu je otkrio još 139 malih planeta u našem solarnom sistemu.

Novootkrivena nebeska tijela su toliko mala da ne mogu da budu "prave" planete, ali nisu ni obično "svemirsko kamenje". Naučnici su u objavljenom radu objasnili da se male planete nalaze u blizini Neptuna, zbog čega su dobili ime "trans-Neptun objekti".

Najpoznatiji iz te familije je Pluton, koji se dugo smatrao planetom, a sada je već očigledno da pored standardnih planeta u našem sistemu ima i više onih malih.

Novo otkriće moglo bi da ubrza i potragu za misterioznom Planetom 9, za koju mnogi vjeruju da je deveta planeta u našem solarnom sistemu, i da svojom gravitacijom utiče na kretanje objekata izvan Neptunove orbite.

Seismograph

Znanstvenici otkrili nepoznati faktor jednačine u mega-zemljotresu u Japanu 2011. godine

cunami japan 2011
© Wikimedia Commons
Nuklearna nesreća u Fukušimi u Japanu nakon cunamija 2011.
Mega zemljotres koji je u martu 2011. pogodio Japan bio je jedan od najintenzivnijih koji su ikada potresli planetu. Razlog je bio najveći sudar ploča ikad zabilježen, ali snaga talasa koji su nastali nije odgovarala proračunima.

Geološki proces koji je trajao milionima godina učinio je Japanski cunami 2011. toliko pogubnim, otkrila je nova studija.

11. marta 2011., zemljotres jačine 9,0 koji se dogodio 130 km daleko od Japana, izazvao je monstrumski cunami na sjeveroistočnoj obali zemlje. U njemu je poginulo skoro 16.000 ljudi, izazvana nuklearna nesreća i prouzrokovana šteta do 235 milijardi dolara, što ga čini najskupljom prirodnom katastrofom u istoriji.

Zemljotres - četvrti po snazi ikad zabilježen i najgori u istoriji Japana - bio je toliko jak da je nageo osu planete i skratio dužinu dana za jednu sekundu.

ŠTA JE IZAZVALO TAJ POTRES?

Krivo je kretanje tektonskih ploča u Japanskom rovu, subdukcijskoj zoni u kojoj se ploča Tihog okeana pritiska ispod gornje kontinentalne ploče koja nosi japanska ostrva. Naknadne studije sugerisale su da su za veličinu katastrofe krivi neobično veliki sudari ploča, granica između dvije ploče, uzrokovana dijelom debelim slojem gline koja je djelovala kao mazivo.

Međutim, veličina talasa proizvedenih kao rezultat bila je nekoliko puta veća od očekivane u skladu sa postojećim modelima takvih događaja. Kasnije 2011. godine, japanski naučnici pronašli su još jednu tačku sudara između epicentra i obale koja je mogla pojačati cunami. Nisu uspjeli da identifikuju kako se tamo formirala.

Komentar: Povezano: Zemlja se "otvara": Potresi, erupcije i pukotine


Telescope

Veliki teleskop promatra egzoplanet gdje željezo isparava na svojoj dnevnoj strani i pada kao 'kiša' na svoju noćnu stranu

planeta
© ESO / M. Kornmesser
ilustracija prikazuje noćni pogled na egzoplanetu WASP-76b. Ultra vruća divovska egzoplaneta ima dnevnu stranu gdje se temperature penju iznad 2400 stupnjeva Celzijusa, dovoljno visoke da ispare metale. Jaki vjetrovi nose željeznu paru na hladniju noćnu stranu gdje se kondenzira u kapljice željeza. Lijevo od slike vidimo večernju granicu egzoplaneta, gdje se prelazi iz dana u noć.
Istraživači tvrde kako su pronašli ekstremnu i daleku planetu na kojoj navodno željezo pada poput kiše, javljaju strani mediji.

S jedne strane planete trajno je dan i pogođena je temperaturama do 2.400 stepeni celzija, prenosi Independent. To dovodi do isparavanja metala na površinu. Taj ispareni metal tada nose snažni vjetrovi.

Na drugoj strani planete, gdje je stalno noć i mnogo je hladnije, para željeza hladi se i kondenzira u kapljice željeza koje tada padaju po površini.


Galaxy

Nešto se čudno događa sa zvijezdom Sjevernjačom, a znanstvenici ne mogu objasniti zašto

zvijezda sjevernjača
© Mike Setchell on Unsplash
Zvijezda Sjevernjača, na latinskom Polaris, najbliža je sjevernom nebeskom polu Zemlje, a ujedno je i najsjajnija zvijezda sazviježđa Mali medvjed.Astrofizičari dobijaju nepodudarne podatke, uprkos preciznim proračunima, dok Sjevernjača zasljepljuje i najnaprednije teleskope.

Već stoljećima ova zvijezda, koja se nalazi skoro tačno iznad Sjevernog pola, služi putnicima orijentirati se bez kompasa. Ona je ujedno i Zemlji najbliža Cefeida, posebna klasa zvijezda koje neprestano pulsiraju. Posljednja ispitivanja pokazuju da puno toga još ne znamo o ovoj zvijezdi, kao i da se ona ne uklapa ni u jedan zvjezdani model koji primjenjuju astrofizičari.

Postoji nekoliko načina kako izračunati masu, starost i udaljenost zvijezde poput Sjevernjače. Jedna od njih je metoda zvana model zvjezdane evolucije. Pomoću nje, naučnici proučavaju sjaj, boju i tempo kojim zvijezda pulsira, a potom se ti podaci koriste kako bi se odredila veličina zvijezde, intenzitet kojim sjaji i u kojoj je fazi života. Tako astrofizičari mogu vrlo lako matematičkim putem utvrditi njenu udaljenost od Zemlje, prenosi Live Science.

Modeli koje astrofizičari primjenjuju su izuzetno precizni. Ipak, kada se ovim putem dobiveni podaci uporede s mjerenjima svemirskog teleskopa Hubble i drugim proračunima, dolazi do nepodudarnosti. Oko zvijezde Sjevernjače orbitira i zvijezda Polaris B, njen saputnik slabijeg sjaja. Iako su zvijezde u binarnom sustavu kao što je ovaj otprilike iste veličine, proračuni pokazuju da je Polaris B zapravo daleko stariji od Sjevernjače. Osim toga, model zvjezdane evolucije izračunao je da je masa Sjevernjače sedam puta veća od našeg Sunca, dok mjerenja drugačijom metodom nalažu da je njena masa 3,75 puta veća, što je velika i zbunjujuća razlika.

Naučnici pretpostavljaju da je došlo do greške prilikom mjerenja. S obzirom da se Sjevernjača nalazi iznad Sjevernog pola Zemlje, izvan dometa je većini teleskopa, dok su precizniji teleskopi namijenjeni promatranju zvijezda koje su udaljenije i slabijeg sjaja. Za njih je Sjevernjača previše jarka. Štaviše, zasljepljuje ih.

Postoji još jedna teorija koja nalaže da je Sjevernjača nastala sudarom dvije zvijezde prije nekoliko miliona godina, šta ju je revitaliziralo, a to bi moglo objasniti i zašto nijedan model proračunavanja nije primjenjiv u ovom slučaju. Astrofizičari se slažu da za ovu tvrdnju, iako nije nemoguća, nisu pronađeni temeljni dokazi, te, stoga, zvijezda Sjevernjača ostaje misterija za sada.

Beer

Promjena u DNK pacova odražavaju prilagodbu suvremenom ljudskom životu

pacov fuj
Pacovi sve više liče na ljude po ponašanju i navikama koje usvajaju, ali i po bolestima koje ih pogađaju i po načinu na koji im se menja genetska struktura, pokazalo je istraživanje naučnika.

Promene u DNK pacova pokazuju da su skloniji zdravstvenim problemima koje imaju i ljudi zbog načina života i navika, prenosi "Gardijan" rezultate istraživanja grupe naučnika, objavljene u naučnom onlajn časopisu Viorxiv.

Baš kao i ljudi, i pacovi koji žive u velikim gradovima skloniji su stresu, zdravstvenim rizicima zbog zagađenja vazduha ili zbog nekvalitetne ishrane.

"Znamo da su pacovi na neverovatan način promenili svoje ponašanje i ishranu, na način sličan ljudskom društvu. Tako, recimo, možemo u Njujorku videti pacove koji se hrane omiljenom hranom stanovnika tog grada, kao što su đevreci i pivo, ili u Pariz kako jedu kroasane i maslac. Oni se prilagođavaju na neverovatan način", rekao je Arbel Harpak, genetičar sa njujorškog Kolumbija univerziteta, koji je predvodio tim naučnika.

Oni su upoređivali DNK 29 pacova koji žive u Njujorku i njihovih srodnika iz provincije na severoistoku Kine. Kako je utvrđeno, izmene u DNK su značajne u zavisnosti od toga gde pacovi žive.

Najveće promene zabeležene su na genima odgovornim za ishranu, ponašanje i kretanje. One odražavaju potrebu pacova da se prilagođavaju životu u zajednici sa ljudima, pa su im tako i navike slične kao kod ljudi među kojima žive.
"Ishrana ljudi i pacova menja se na sličan način - i jedni i drugi sve više jedu prerađene šećere i masti. Zbog toga su zdravstveni rizici kod ljudi i pacova slični", tvrde naučnici u istraživanju.

Comet

NASA-ini studenti OSIRIS-REx, snimajući asteroid Bennu, uhvatili neočekivani bljesak novootkrivene crne rupe

asteroid benu
© NASA/Goddard/University of Arizona/MIT/Harvard
Izljev rendgenskih zraka iz crne rupe MAXI J0637-043
Studenti i stručnjaci koji rade na NASA-inom projektu OSIRIS-REx slučajno su prilikom snimanja udaljenog asteroida Bennua uhvatili mlaz iz crne rupe koja je od nas udaljena 30 tisuća svjetlosnih godina.

REXIS, instrument veličine kutije za cipele, nalazi se na letjelici OSIRIS-REx koja orbitira oko Bennua i mjeri njegovo rendgensko zračenje. Izradili su ga studenti i stručnjaci s MIT-ja i Harvarda. Rendgenske ili X-zrake oblik su elektromagnetskog zračenja, poput vidljive svjetlosti, ali s mnogo većom energijom.

11. studenog 2019. godine REXIS je snimio rendgenske zrake koje su dolazile odmah pored ruba asteroida, piše NASA.

"Provjerili smo položaj tog objekta i nismo našli da je katalogiziran, odnosno da je već prije uočen", rekao je astrofizičar Branden Allen s Harvarda, mentor studenta koji je prvi uočio ovaj signal.

Nakon daljnje analize znanstvenici su utvrdili da je svjetleći objekt zapravo tek otkrivena crna rupa koju su samo tjedan dana ranije prvi put uočili japanski stručnjaci. No, REXIS je aktivnost crne rupe snimio kada se nalazio milijunima kilometara daleko od Zemlje, odnosno radi se o prvoj snimci ovog fenomena iz međuplanetarnog prostora.

"Ponosni smo na ovu snimku jer to znači da REXIS funkcionira u skladu s očekivanjima i na razini drugih NASA-inih znanstvenih instrumenata", rekla je Madeline Lambert, studentica s MIT-ja koja je dizajnirala komandne sekvence ovog instrumenta.

Rendgenski mlazovi, poput ovih koje je emitirala novootkrivena crna rupe, mogu se promatrati samo iz svemira jer na Zemlji atmosfera stvara obruč koji nas štiti od X-zraka. Crna rupa stvara ovakve rendgenske emisije kada uvuče materiju iz zvijezde koja oko nje orbitira. Kada materija upada u disk koji okružuje crnu rupu, oslobađa se ogromna količina energije; prvenstveno u obliku rendgenskih zraka.

Mars

Znanstvenici promatraju podzemlje Marsa u potrazi za vanzemaljskim životom

mars
© USGS
Američki znanstveni centar za astrogeologiju Geološkog zavoda (USGS) objavio je lokacije na Marsu s više od 1000 kandidata za ulaz u špilju. Točkice označavaju mjesto mogućih špilja u regiji Tharsis na Marsu
Potraga za životom na Marsu privlači sve veću pažnju naučnika i to s dobrim razlogom...

U posljednjih nekoliko godina saznali smo mnogo o geološkoj raznolikosti i historiji ove planete, pa su astronomi sve optimističniji da će otkriti tragove života, sadašnjeg ili nekadašnjeg, piše En-Bi-Si njuz.

Pitanje života na Marsu zahteva novi naučni koncept i znanje o tome gde bi trebalo vršiti istraživanja na Crvenoj planeti.

Astrobiolozi i drugi stručnjaci bavili su se nekim od ovih pitanja na naučnoj konferenciji u Novom Meksiku. Oni su raspravljali o tome koji je najefikasniji način potrage za životom na Marsu, sa sistemima za prikupljanje uzoraka i bez njih. U takve sisteme spada i Mars 2020 rover, vozilo koje je dizajnirala NASA i koje će na leto ove godine biti lansirano u svemir kako bi stiglo na Crvenu planetu i počelo s prikupljanjem uzoraka koji bi mogli biti korisni istraživačima.

Duboke pećine kriju živa bića?

Učensnici konferencije složili su se da je život na Marsu najbolje tražiti u dubokim podzemnim pećinama i u soli i ledu. Suha i hladna površina Marsa, s visokim stepenom radijacije, smatra se nenaseljenom, ali podzemni prolazi hipotetički mogu biti pogodni za život, jer možda imaju sposobnost zaštititi živa bića od površinskih faktora, prenosi portal Kliks.

Vlada Stamenković, naučnik koji radi u NASA-inom Laboratoriju za mlazni pogon u Pasadeni u Kaliforniji, podržao je ideju o proučavanju podzemlja.

"Površina Marsa je neprijateljsko okruženje pod radijacijom, gde tekuća voda ne može dugo opstati. Najmanja je verovatnoća da će se na površini naći život. Podzemne vode bi mogle biti jedino stanište trenutnog života na Marsu, ako on i dalje postoji", izjavio je on.

Cassiopaea

Hemolitin, izvanzemaljski protein otkriven u meteoritu prvi put

meteorit
© paulfleet / Deposit
Otkrivanje novih proteina u meteoritu pojačava argument da su građevni blokovi života stigli iz svemira
Znanstvenici smatraju da su naprednom tehnologijom u jednoj svemirskoj stijeni koja je pala na Zemlju prije 30 godina pronašli netaknuti izvanzemaljski protein.

Ako se potvrde njihovi nalazi, radit će se o prvom pronađenom proteinu koji ne potječe sa Zemlje.

Fizičar Malcolm McGeoch iz korporacije PLEX i njegovi kolege koristili su suvremenu tehnologiju masene spektrometrije kako bi analizirali aminokiseline u meteoritu Acfer 086, koji je pronađen u Alžiru 1990. godine, piše Science Alert.

Novootkriveni protein

Iako izvanzemaljski protein nije automatski i dokaz izvanzemaljskog života jer proteini mogu nastati iz raznih prirodnih procesa, život, koliko nam je poznato, ne može postojati bez ovih građevinskih blokova.

Tim je u meteoritu pronašao jači signal aminokiseline glicin i otkrio da je ona povezana s drugim elementima, poput željeza i litija. Kasnije je shvatio da ta aminokiselina ne postoji samostalno, već da je dio novootkrivenog proteina koji su nazvali hemolitin.

Iako hemolitin po strukturi nalikuje zemaljskim proteinima, njegov omjer deuterija i vodika ne odgovara ničemu na Zemlji, ali je u skladu s onim za što se očekuje da će se naći na kometu. Znanstvenici stoga smatraju da je ovaj protein izvanzemaljskog podrijetla i da se vjerojatno formirao u proto-solarnom disku prije više od 4,6 milijardi godina.

Cassiopaea

Znanstvenici otkrili najveću eksploziju - 5 puta veće od bilo koje druge poznate eksplozije u svemiru

svemirska eksplozija
© X-RAY: NASA/CXC/NAVAL RESEARCH LAB/GIACINTUCCI, S.; XMM:ESA/XMM; RADIO: NCRA/TIFR/GMRTN; INFRARED: 2MASS/UMASS/IPAC-CALTECH/NASA/NSF
Klasteri galaksija, najveće strukture u Svemiru koje zajedno drži gravitacija, sadrže tisuće pojedinih galaksija, tamne materije i vrućeg plina
Znanstvenici su otkrili naznake kolosalne svemirske eksplozije, pet puta veće od bilo koje druge poznate eksplozije u svemiru.

Smatraju da ju je uzrokovalo ogromno oslobađanje energije iz supermasivne crne rupe koja je od Zemlje udaljena nekih 390 milijuna svjetlosnih godina i da je ovaj događaj ostavio za sobom ogromnu udubinu u galaktičkom skupu Ophiuchus, piše BBC.

Astronomi već neko vrijeme proučavaju ovaj divovski skup galaksija jer su primijetili kako ima neobično zakrivljen rub. Sada smatraju kako bi razlog tome mogla biti ogromna šupljina unutar plinova koji se nalaze u tom galaktičkom skupu, a koju su stvorile emisije iz središnje crne rupe.

Znanstvenici su isprva sumnjali u ovo objašnjenje jer je udubina izuzetno velika, u nju bismo mogli smjestiti 15 zaredanih Mliječnih staza (naših galaksija). No, njihovu teoriju potvrdili su novi podaci s teleskopa Murchison Widefield Array (MWA) u Australiji i Giant Metrewave Radio Telescope (GMRT) u Indiji.

Istraživanje naziva Discovery of a Giant Radio Fossil in the Ophiuchus Galaxy Cluster objavljeno je u znanstvenom časopisu The Astrophysical Journal.