Kaže se da je realistično slikarstvo izgubilo privlačnost zato što je vježba prikazivanja stvarnoga svijeta postala besmislena onoga trenutka kad je fotoaparat mogao ne samo učiniti isto brže, nego i učinkovitije. Fotoaparat je doista nešto zamijenio, ali to nije umjetnik, nego tehničar.
Kopija fotografije poznate osobe napravljena olovkom
© Copyright(Lijevo) Izvorna slika "Nevinost" Williama Adolphea Bouguereaua i (desno) kopija iste slike naslikana uljem
Ovo je tip rada koji se danas često naziva "umjetnošću". Prvo je kopija fotografije, a drugo kopija majstorskog slikarstva, što nije ništa bolje od fotokopije (a možda čak ni toliko dobro). Ljudi koji izrađuju takva djela nisu umjetnici, oni su tehničari. To su ljudska bića koja su potisnula svoje ljudske sposobnosti kako bi se srozala na funkcije stroja. Uz odgovarajuću poduku i oni bi mogli postati umjetnici, dok se stroj nikada ne može "istrenirati" da čini ono što može pravi umjetnik. No da bi se to postiglo, moramo se sjetiti što je to što pravi umjetnik doista radi.
Humanistika nije oduvijek uključivala likovne umjetnosti. Zapravo, veći dio ljudske povijesti likovni umjetnik nije postojao - on je bio tek obrtnik. Humanističke znanosti nastaju na početku renesanse i upravo se tamo moramo vratiti kako bismo razumjeli i nastanak samog pojma umjetnika. Obični je čovjek danas toliko duboko ideološki pokvaren marksizmom da je prestao vjerovati da definicija "UMJETNOSTI" uopće postoji te sve svodi na subjektivno mišljenje. Ipak, svi osjećamo izostanak strahopoštovanja i čuđenja kad danas gledamo lažnu umjetnost, a taj osjećaj u punom sjaju ponovno pronalazimo kada hodočastimo kako bi gledali prava djela umjetnosti iz razdoblja renesanse. Umjetnici kao što su Leonardo da Vinci i Michelangelo bili su istinski umjetnici. Što ih je činilo istinskim umjetnicima?
U ovom ću eseju točno objasniti što nedostaje u radovima modernih političara i tehničara koji sebe nazivaju umjetnicima i, nadam se, uhvatiti onog gotovo neuhvatljivog lika "pravog umjetnika".
Izum umjetnika
Humanističke znanosti bile su proučavanje onih stvari koje nisu imale utilitarnu vrijednost, nego su se odnosile na više sposobnosti ljudskog bića. Uključivale su predmete poput moralne filozofije, matematike, retorike, poezije, povijesti i književnosti. Likovne umjetnosti poput slikarstva i kiparstva u 13. i 14. stoljeću smatrale su se prizemnim zanatima, sličnima poslu kovača ili postolara. Uistinu, glavna je uloga srednjovjekovnog slikara bila kopiranje postojećih slika u utilitarne svrhe, poput crkvenih oltarnih slika.
Leon Battista Alberti (1404.-1472.) bio je jedan od renesansnih pisaca koji su predvodili stvaranje pojma umjetnika. U svom traktatu O slikarstvu (1434.) usporedio je slikarstvo s proučavanjem jezika, matematike i povijesti. Kompozicija slike nije bila tek ogledalo stvarnosti, nego je zahtijevala intelekt koji će sastaviti priču koja će biti prikazana. Tumačenje i vizualna retorika uključeni u taj pothvat izdvojili su slikarstvo od ostalih zanatskih djelatnosti. Slikarstvo nije bilo samo prikaz stvarnosti na dvodimenzionalnoj plohi, ono je i pripovijedalo priče. Priče po definiciji imaju gledište, sukob, početak, sredinu i kraj, u sebi nose vječne istine i iluzije.
Kako jedan statični prikaz uopće može ispričati priču ako se ne služi konvencijama stripa? Razmotrite ovaj portret pape Inocenta X. Diega Velázqueza (1650.). Slika je jednostavna, a prsten i odjeća govore nam da je riječ o papi, ali način na koji je lice oblikovano govori nam kakav je bio. To je nešto što stroj ne može pojmiti pa samim tim ni prevesti. Bora na njegovu čelu i lagana iritacija u kutu nosa izravnale bi se u djeliću sekunde u kojem bi bila snimljena fotografija. No Velázquez, koji ga je vjerojatno promatrao satima, uhvatio je čuveni zagonetni izraz koji može odavati nestrpljenje, skromnost, znatiželju ili frustraciju! Hvatanje složenosti njegove osobnosti i priče o čovjeku prikazanome na slici predstavlja golemi intelektualni zadatak.
Firenčanin Cennino Cennini (1370.-1427.) napisao je priručnik za umjetnike iz kojeg su učili mnogi budući renesansni geniji. Cennini je pisao o pojmu disegno, koji ujedno znači crtati i dizajnirati. Za njega je crtanje bilo spajanje mašte i vještine ruke. Napisao je: "Da bi se otkrile stvari koje se ne vide, a skrivaju se u sjeni prirodnih predmeta, te da bi ih se rukom učinilo vidljivima, prikazujući golom pogledu ono što zapravo ne postoji".
Ondje gdje postoji mašta, postoji i intelekt; ondje gdje postoji dizajn, postoji filozofija. Iz toga slijedi da ondje gdje su i mašta i dizajn prisutni, postoji umjetnik, a ne tek tehničar.
Cennini je vjerovao da umjetnici mogu naučiti tehničke vještine kopiranjem majstorskih crteža i slika, ali da bi stvorili vlastita prava djela moraju crpiti iz prirode. U 1430-ima je papir postao dostupniji i jeftiniji pa je tako rođena umjetnikova skicirka.
Važno je primijetiti da ti pisci nisu odbacivali važnost tehničke vještine u stvaranju umjetničkog djela, nego su intelektualni sloj dodali na vrh tehničkog majstorstva. Tehnička vještina pati pod fotorealizmom i kopiranjem zato što tehničar koji samo kopira ne razumije linije i boje koje stavlja na papir. Stoga, ako pogriješi, kao što ruka neminovno griješi, djelo će se odmaknuti od stvarnosti ne iz dizajna ili namjere, nego iz nespretnosti. Razumjeti krivulju linije od dna gležnja do sredine ženine noge znači promatrati tu nogu kako se kreće u stvarnom vremenu, proučavati anatomiju i poznavati mišiće i masno tkivo koji tvore tu strukturu.
Tehničari koji kopiraju mogu biti zamijenjeni strojevima jer strojevi ne izmišljaju, ne misle niti dizajniraju. U svijetu u kojem strojevi postaju sve bolji u svojim zadacima, važnije je nego ikad podsjetiti se na ono što ljudska bića mogu, a što se nikada ne može zamijeniti. Naravno, to znači da moramo proučavati humanističke znanosti.
"Slikari poslije Rimljana...uvijek su oponašali jedni druge i iz stoljeća u stoljeće stalno dovodili svoju umjetnost u propadanje. Nakon njih je došao Giotto, Firentinac, koji je (nezadovoljan oponašanjem djela Cimabuea, svojeg učitelja), a rođen među osamljenim planinama na kojima su živjele samo koze i slične životinje, vođen prirodom prema svojoj umjetnosti, počeo crtati po stijenama prizore koza o kojima je skrbio. Nakon mnogo proučavanja nadmašio je ne samo majstore svoga vremena, nego i sve one iz mnogih prošlih stoljeća. Poslije toga umjetnost je opet nazadovala jer su svi oponašali postojeće slike i tako je to išlo iz stoljeća u stoljeće dok Tomaso Firentinac nije pokazao savršenim djelima kako se oni koji za svoga vodiča uzimaju išta drugo osim prirode - gospodarice majstora - uzalud iscrpljuju".Imitatio Christi i novi način pripovijedanja priča
Leonardo da Vinci, O slikarstvu
Srednjovjekovni su mislioci razlikovali dvije kategorije slika: historiae, koje prikazuju priče iz Biblije i služile su kao ilustracije rukopisa, i imagines, koje prikazuju prizore bez vlastite priče, a koje se koriste kao fokus molitve i klanjanja. Nijedna kategorija uistinu nije mijenjala konvencije ikonične slike, a slikar je bio tek tehničar koji je povećavao broj kopija za uporabu.
Sredinom 1400-ih najčitanija je knjiga nakon Biblije bila "Imitacija Krista" flamanskog teologa Tome Kempenca. U njoj je poticao čitatelje da ne traže sofisticirane simbole u religijskim pripovijestima, nego da prakticiraju devotio moderna, to jest da se emotivno utope u priče i povežu se s protagonistima i idejama koje se u njima nalaze. Ta je ideja izbrisala granicu između historiae i imagines te su nekoć ikonične i statične kompozicije postale predmetom maštovitih i kreativnih inačica. Slikari i kipari smišljali su nove načine kako ispričati iste priče, obnavljajući ih tako novim životom. Dodavanjem intelekta i dizajna svojoj tehničkoj vještini ti su se obrtnici pretvorili u umjetnike.
Izvrstan primjer toga je portret Antonella da Messine "Navještena Djevica" (1476.). Prikaz navještenja obično slijedi formulu u kojoj se Djevica i anđeo Gabriel prikazuju sa strane kako bi oboje stali u kadar. U ovoj slici kao da stojimo pokraj anđela Gabriela i gledamo u Mariju dok prima vijest.
Fra Angelicovo Navještenje, 1437., San Marco. Ovo je uobičajena konvencija za prikaz priče o Navještenju.
Antonello da Messinina „Navještena Djevica“ (1476.) odstupa od ikoničnog prikaza događaja kako bi uhvatila dublju emocionalnu dimenziju istoga.
Leonardo da Vinci o tome kako realizam daje snagu strateškoj apstrakciji
Leonardov izum teorije boja dodatno je revolucionirao umjetnikovu sposobnost da pripovijeda priču i prakticira retoriku u svojim prikazima. Postoji devet stupnjeva intenziteta boje, od gotovo bijele do gotovo crne. Svaka se boja može pomiješati s različitom količinom bijelog ili crnog pigmenta kako bi se dobio cijeli raspon vrijednosti. Leonardo je učinio nešto radikalno kada je miješao boje: svaku je boju miješao s potpuno istim omjerima bijelog i crnog kako bi stvorio sedam vrijednosti. Na taj je način svaka boja na njegovoj paleti imala jednak intenzitet na istoj vrijednosti. Tehnički izraz za to jest da su tonovi ujednačeni.
Kao rezultat toga, kad bi naslikao učinak određenog izvora svjetla u slici, sve bi boje na motivu odgovarale na isti način na to svjetlo, pa je svjetlost djelovala realističnije upravo zbog konzistentnog djelovanja na okruženje u slici. To se može vidjeti u Leonardovu portretu "La Belle Ferronière" (1496.). Haljina i koža portretirane figure reagiraju na isti način na izvor svjetla slijeva, što prikaz čini uvjerljivo realističnim.
Umjetnik svjetlo izvodi savršeno, osim u ključnim točkama na licu, poput kutova usana i očiju. Ondje spaja boje i zamagljuje linije koje bi inače bile jasne, apstrahirajući tako fizičku stvarnost kako bi bolje uhvatio duhovnu. Ta se tehnika naziva sfumato. Njezin je učinak zamagliti emocije portretirane osobe tako da njezin izraz postane zagonetniji. Ona nam prenosi drukčiju priču o liku nego da je jednostavno uhvaćen jednim statičnim izrazom u jednom trenutku, kao na fotografiji. Umjetnik hvata više izraza i destilira ih u jedan, koristeći apstraktne tehnike koje postaju snažne upravo kroz savršenstvo realističnih.
Prema objektivnom standardu
Humanističke se znanosti bave onime što čovjek ima za reći o svijetu. Pravi umjetnik ima što reći, ima neku priču za ispričati, a stroj to nema jer nije i ne može živjeti. Zato prava umjetnost traži i hrabrost: mora se uhvatiti nešto stvarno što još nikada nije bilo uhvaćeno u fizičkom obliku - mašta se mora učiniti tjelesnom.
Talijanski renesansni majstori i učenjaci uče nas da, ako želimo razlikovati stroj od umjetnika, trebamo samo potražiti dizajn i retoriku. Neki će možda tvrditi da i nepospremljen krevet ili hrpa smeća mogu "ispričati priču", ali takva djela uvijek traže popratni esej koji će priču objasniti jer je ne mogu ispričati sama, osim one koju u njih sami projiciramo. Upravo ih to čini politikom, a ne umjetnošću. Objektivni standard za pravu umjetnost jest da može stajati sama.
I, naravno, u umjetnosti postoji element ljepote. Čak i onda kada govori o grubim i ružnim istinama o svijetu, čini to na način koji često i najveće tragedije čini nekom vrstom ljepote. Ali to je već tema za neki drugi esej, neki drugi dan.
Komentar: Pogledajte također: Koja je svrha humanističkih znanosti u društvu?