Zar vam više ne smeta zaglušujući i monotoni refren kojeg čujemo svaki dan, na televiziji, radiju, novinama, u institucijama, strankama i vladama, koji protiv strašnog populizma ponavljaju uvijek istu stvar?
“Čuvajte se populista“, ponavlja se u horu. Svugdje nas ti ksenofobi, seksisti, homofobi i rasisti žele izvesti iz moderne i Europe slobodnog tržišta. Zatim dodaju da se populizam temelji na strahu, dok istovremeno raste plima straha od tog istog populizma protiv kojeg se svakodnevno provodi ideološki i medijski teror. Neprestano se slušaju optužbe protiv strašne populističke nemani, od Nizozemske do Brexita, od Sjedinjenih Država do Mađarske, od Poljske do Njemačke, Francuske, Italije...
Žele nas preplašiti i onda na populiste svaliti krivnju za sve naše strahove, te tako profitirati od terora.
Međutim, nitko ne ulaže napor da razumije, da shvati nemir i zašto pola Europe, unatoč ovom opsesivnom paranoidnom refrenu, odabire populiste ili zbog prezira prema politici uopće ne želi glasovati?
Problem od kojeg treba krenuti nije “bolest populizma”, kako mnogi nazivaju ovaj fenomen, nego bolest koja potječe i opravdava njegovu ekspanziju, a to je neuspjeh predstavničkih demokracija koje to više nisu. Nemojmo se lagati. Vlast je uzurpirala oligarhija, a zbog masovne, ilegalne i nekontrolirane imigracije je nastao nemir u društvu. Svemu tome treba dodati, uvjetno rečeno, “katastrofu” zbog propasti kapitalizma, učinke globalizacije i retoriku “političke korektnosti”.
Nitko među liberalima, umjerenjacima, demokršćanima, socijaldemokratima i raznim “ljevičarima” nije uspio poduzeti nijedan konkretan korak, osim širenja straha ili predizbornih trikova naknadne pameti, poput rata liberalne Nizozemske protiv Turaka, da se obnovi povjerenje u institucije i vlast, te da se oduzmu glasovi tim “strašnim populistima”.
Zašto nitko od njih nije bio u stanju oživjeti rigorozniji, obrazovaniji, realniji ili, ako vam je draže, manje emocionalnu, manje improviziranu politiku, koja će se temeljiti na nacionalnom i narodnom suverenitetu, na oživljavanju politike koja će se brinuti o ekonomiji i društvu, pa čak i zadovoljiti narodne strasti?
Zašto nijedna od stranka establišmenta nema snage da uvjerljivo zastupa patriotizam i osjećaj zajedništva, tradiciju, identitet i sudbinu naroda, da se brine o najugroženijima, mladima i starijima, ostavljajući te stvari da se o njima brinu samo “populisti”?
Ako je populistički val fenomen osjećaja i instinkta, bez kulture i povijesti, bez ikakvog kriterija za odabir njegovih vođa, znači li to da anti-populističke snage imaju korijene u kulturi i povijesti, a izbor vodstva tih snaga je uvijek posljedica njihovih zasluga i kvaliteta?
Ali, kao što smo ranije objasnili, ne treba miješati “suverenistički populizam” i populizam bez programa i ideje, kao onaj Geerta Wildersa, a to je upravo klopka u koju mnogi padaju.
U tom smislu su stručnjaci Lucl Boltansky i Arnaud Esquerre tražili nacionalističke i ksenofobne korijene vala koji je preplavio Zapad i otkrili da moderni populisti reproduciraju stare obrasce koji su karakterizirali ekstremnu desnicu i ljevicu.
Kako god bilo, istina je da ovo nije fenomen ili prolazna reakcija koja će prije ili kasnije nestati.
Na primjer, ono što bi mogli nazvati “suverenističkim populizmom” je pobjeda Trumpa na američkim izborima i jačanje podrške Marine Le Pen u Francuskoj. Ovo dvoje se razlikuje od populizma pokreta protiv establišmenta, među kojima su talijanski M5S i španjolski Podemos, ali još više od ksenofobnih i izolacionističkih frontova u Nizozemskoj, Austriji, Mađarskoj ...
Proučavajući heterogenost populističkih pokreta, shvatit ćemo da je iza takvih pojava kao što je uspon Marine Le Pen uglavnom “pitanje hegemonije” u kojem je, kombinirajući prosudbe i raspoloženja desnice s instinktima krajnje ljevice, čelnica Nacionalne fronte glavne neprijatelje identificirala u nadnacionalnim ekonomskim strukturama. Kritike Marine Le Pen su uglavnom usmjerene na račun Europske unije, koju se optužuje da je trojanski konj globalizacije i međunarodne financijske oligarhije, koja Francuze lišava bogatstva s jedne strane u korist imigranata, a s druge - kozmopolitske elite.
Nacionalistički diskurs je ujedno kritika i tradicionalnog liberalizma francuske desnice, koja se je spojila sa snažnom mržnjom prema europskim i nadnacionalnim financijskim institucijama. U smislu obrane Francuza od ove pošasti, ali i zbog rasprostranjenog osjećaja ksenofobije, već neko vrijeme se u Francuskoj radikalna ljevica ne može razlikovati od krajnje desnice.
Boltanski i Esquerre primjećuju “neskriveno divljenje prema autoritarnoj Rusiji, koja im je sve draža zbog svog antiamerikanizma, antieuropejstva i nacionalizma, a ponekad i panslavizma”.
Nacionalna fronta Marine Le Pen i slične stranke u EU doživljavaju uspon jer su glas mješavine osjećaja i realnih procjena. Sve ove političke stranke naglašavaju činjenicu da su nestale stare podijele između ljevice i desnice.
Stoga se danas pokretu Marine Le Pen pridružuju intelektualci ljevice, što je već bio slučaj s desničarima pokreta Action Française, kojem su prišli ljevičarski intelektualci i revolucionarni socijalist Georges Sorel.
Dakle, ništa novo pod suncem. Nova epohalna kriza je, ako ništa drugo, oživjela neke drevne sirene i jednostavne recepte. Iza svega toga se prepoznaje kulturna hegemonija ovog fenomena, jer se na policama francuskih knjižnica može naći raskoš eseja i radova o uzrocima ekonomske krize, kritike multikulturalizma, globalizacije, ekonomske i financijske elite. Sama činjenica da su se Francuzi odlučili na čitanje ovih knjiga nam pomaže da otkrijemo društvenu stvarnost.
Možda nesvjesno, ali mnogi u svojim radovima predlažu čak savez između anti-sustavnih, ekstremno nacionalističkih i “suverenističkih snaga” i onoga što je ostalo od radničke klase, samo kako bi se u zemlji konačno uspostavio nadzor nad ekonomskim procesima i riješio problem zapošljavanja.
Rezultat toga je da su “suverenisti” Marine Le Pen postali dobrodošli, kao punopravni članovi ili kao drugovi, među intelektualce koji su do nedavno s njima izbjegavali bilo kakvu vezu.
I ovaj fenomen bi mogao postati dio općeg, pogotovo ako bez autocenzure krene masovno kružiti u knjigama, novinama, na radiju i televiziji, da ne spominjemo internet.
Ako populisti i jesu “ljudi s trga” i demagozi, njihovi protivnici su osrednji poluakteri bez ikakve osobnosti. Dakle, ovaj bezlični sluganski establišment ima samo jedan način da se suoči i možda porazi populizam. Ne smije ga demonizirati kako bi ga isključio iz političkog života, nego se dostojanstveno i stručno suočiti s problemima kojima se bave populistički lideri i njihovi pokreti. Europski lideri populizam mogu poraziti samo ako osmisle sveobuhvatne grandiozne politike kojima će riješiti nevolje građana.
U suprotnom slučaju će populizam rasti i neće nestati sve dok se ne pojave snage koje će na pouzdaniji i učinkovit način zauzeti njegovo mjesto. Ali, ako je ljevica izdala radništvo i narod, a desnica naciju, onda se ne treba žaliti zbog očigledne činjenice da se nacionalni populizam ili suverenizam poput naftne mrlje širi diljem EU.
Komentari čitatelja
na naše novosti