Tijekom cijele noći sa 17. na 18. veljače odjekivale su eksplozije granata u Pojasu Gaze i samom glavnom gradu ove palestinske enklave.
Najprije su bile daleko, a zatim su postajale sve jače. Bila je bombardirana i gradska četvrt Zeitun. Izraelske zračne snage su gađale i sjever, ciljeve na Beit Hannounu, u središtu, istočno i južno, od Gaze do Deir El-Balaha, Khan Younisa i Abasan El-Kabira.
Zrakoplovne snage izraelskog režima bombardiraju s neba, tako da ubijajući Palestince ne zaprljaju svoje "časničke" uniforme krvlju, ako ima išta "časno" u ovoj odmazdi?
Zašto ovaj novi pokolj?
Samo zato što su četiri izraelska vojnika ranjena u eksploziji dok su pokušavali ukloniti palestinsku zastavu koja je bila uzdignuta kraj Abasan El-Kabira, na palestinskoj granici opkoljenog Pojasa Gaze.
Bila je to zamka, zastava je bila povezana s eksplozivom i tko je kanio ukloniti platio bi to ranjavanjem ili možda smrću. Možda su na to morali misliti oni koji su pripremili ovu akciju, jer je bilo za pretpostaviti da će se režim židovske države osvetiti. No, čini se da ovo i nije bila dobro organizirana akcija, koliko čin diktiran pretjeranom spontanošću.
Odgovor je bio munjevit. Izraelski tenkovi su pucali da unište neprijateljske pozicije, ali u njihovom domu, ne u Izraelu, što nije beznačajan detalj.
Ali što se onda dogodilo? Došlo je do stvarne odmazde. Cijele noći i praktički duž cijelog Pojasa Gaze je Izrael navodno gađao 18 položaja Hamasa.
Izraelski režim i Mossad dobro znaju da Hamas nema nikakve veze s tim i da bi akcije palestinskog pokreta bile puno bolje pripremljene i ubojitije.
Međutim, izraelsku priču o Hamasu je prihvatio veliki dio svijeta, a to znači da su Palestinci opet posegli za terorizmom. Stoga je židovski režim, tvrdeći da je gađao Hamas, htio poručiti "kako Izrael ima pravo na samoobranu". Ali ne samo. Pojas Gaze je pod opsadom i okupacijom, gdje se svakodnevno krše ljudska prava, a sve završava pokriveno prašinom medijske manipulacije.
Pojam ratne odmazde ne budi lijepe uspomene, posebno ne u nas kada se za jednog okupatorskog vojnika znalo strijeljati desetine, stotine lokalnih civila. Dogodilo se isto i u Italiji, kada je 1944. za 33 ubijena vojnika Wehrmachta u Ardeatinskim jamama ubijeno 335 Talijana, među kojima je bilo 65 pripadnika židovske zajednice.
Sada isto čini Izrael, koji je ovu monstruoznu praksu preuzeo od svog najvećeg krvnika, njemačkog Führera i njegovih pobočnika.
Međutim, izraelski mediji i vojni vrh ne žele koristiti imenicu "osveta", jer znaju da je po međunarodnom i ratnom pravu takav čin neoprostiv ratni zločin. Ali Izrael zna da međunarodno pravo može ignorirati bez ikakvih sankcija. Usput, dovoljno je da premijer Netanyahu u Münchenu mlatara nekakvim komadom oplate, tvrdeći "kako je to dio iranske bespilotne letjelice", ili da spomene Hamas. I izraelski režim sve može.
Netanyahu na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu pokazuje "komad iranskog drona"
To je bila odmazda. Neumoljiva odmazda. Ova sramota će ostati zapisana u povijesnim knjigama i nje će se ljudi sjećati svake godine. Povijest nije stala.
Istina, trenutno u Palestini svjedočimo okupaciji koja traje desetljećima, a izraelski režim gleda i na okolne regije, ne samo na Pojas Gaze. Okupatori ljudi pod opsadom ulaze na njihov teritorij kako bi uklonili zastavu i ranjeni su u eksploziji. Nema mrtvih, srećom. Ali su četiri vojnika ranjena. Međutim, zapovjedništvo naređuje odmazdu.
Nisu uhvatili četrdeset civila i strijeljali, ali su satima bombardirali pet gusto naseljenih područja, uzrokujući ogromno uništavanje, ranjavanja i vjerojatno smrt palestinskih civila.
To nije prihvatljivo za bilo koga tko priznaje međunarodno pravo. Nije prihvatljiva šutnja, a posebno ne odobravanje.
Jednog dana će Izrael u povijesnim knjigama biti upisan kao režim koji je provodio odmazde, a izraelske odmazde se ni po čemu ne razlikuju od one u Ardeatinskim jamama ili odmazde nacista u Istri, kada su spalili Lipu i ubili 285 civila, ili one u Kragujevcu kada su nacisti u odmazdi 1941. strijeljali oko 7 000 građana, od čega oko 300 učenika lokalne gimnazije.
Noć sa 17. na 18. veljače je prošla, čekajući tišinu i brojeći štete i moguće žrtve napada. Što razmišljaju terorizirani civili o moćnim ubojicama koji ih kukavički bombama zasipaju s neba.
Koliko li će stranica sramote jednog dana o Izraelu stajati u povijesnim knjigama, kada okupacija konačno bude prekinuta i međunarodni zakon ne bude samo zbir pravila koja vrijede protiv onih koji su nemoćni? Vjerovati da se to nikada neće dogoditi je jednako pesimistično koliko je optimistično da hoće. No, ponovimo, povijest ne stoji i ide dalje. Nedavno je nakon 30 godina oboren izraelski F-16. Prvi je pao...
Komentari čitatelja
na naše novosti