© Indian PunchlineIzraelski premijer Benjamin Netanyahu s novounovačenim vojnicima, Izrael, 16. travnja 2024.
Ovo je težak udarac američkom samopoštovanju. Najneljubaznije od svih ponijela se Turska - važan saveznik u NATO paktu i zapadnoazijska sila - kojoj se predsjednik Biden u posljednje vrijeme osobno udvara, odbila je potpisati zajedničku izjavu.
Osam prebjega iz Globalne većine koji su se povinovali američkom diktatu su po dvije svojeglave latinoameričke i europskoazijske države - Južna Koreja i tri nacije s pacifičkih otoka.
Cijela Afrika, zapadna Azija, središnja Azija, južna Azija i ASEAN regija odbile su se pridružiti američkoj inicijativi. Naravno, nijedna muslimanska zemlja ne bi zajedničku izjavu dotakla ni motkom.
To je prikaz ponižavajuće priče o američkoj izolaciji u Ujedinjenim narodima. Međunarodna zajednica dobro razumije licemjerje i nečuvene dvostruke standarde koji karakteriziraju američku diplomaciju. U multipolarnom svijetu u nastajanju, ova će svijest dovesti do toga da će "svjetska većina" vrlo pažljivo birati inicijative za pridruživanje.
Suština je da Iran nije napao Izrael. Iran je, naprotiv, uzvratio na izraelsko flagrantno kršenje njegova suvereniteta protiv međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda - što je bilo jednako ratnom činu.
Što je još važnije, iranska odmazda bila je ograničena na izraelske vojne mete uključene u napad na Damask 1. travnja i jasno je imala za cilj demonstrirati svoju sposobnost odvraćanja kako bi se Izrael obeshrabrio da se dalje penje na ljestvici eskalacije - i sve to uz vođenje računa kako bi se izbjegle civilne žrtve.
Teheran je objavio razloge zašto se odlučio na ovaj potez protiv Izraela i unaprijed je obavijestio svjetske sile o tome što će se dogoditi, uključujući i Bidenovu administraciju, da ironija bude još veća. Nedvojbeno su mogli očekivati da će SAD upozoriti Izrael na predstojeći napad.
Stoga je najvelikodušnije objašnjenje za idiotski potez Bidenove administracije da pokuša da razglasi međunarodnu osudu Irana jeste da se predsjednik Biden muči u vođenju svoje kampanje, te da joj može naškoditi iransko narušavanje aure nepobijedivosti židovske države koja je utemeljena na američkoj vojnoj moći.
Veliko je pitanje kako će premijer Benjamin Netanyahu gledati na Bidenovu inicijativu - i što je još važnije, američki očajnički pokušaj da zaustavi glasovanje o palestinskoj državnosti pred Vijećem sigurnosti UN-a bez stavljanja veta.
Zapravo, ignorirajući zajedničku izjavu objavljenu u New Yorku, on iz Tel Aviva poručuje da Izrael ima svoju agendu i da će sam donositi odluke u skladu sa svojim interesima, bez obzira na savjete saveznika ili prijatelja. To je gotovo neskriveni prkos u trenutku kada su predstavnici kršćanskih europskih nacija putovali u Izrael ovih dana putovali u Izrael kako bi poduprli pokušaje SAD-a da umilostivi Netanyahua.
Navodno je Netanyahu na sastancima u Tel Avivu s britanskim ministrom vanjskih poslova Davidom Cameronom i njemačkom ministricom vanjskih poslova Annale Berbock izjavio da će se Izrael doista popeti na ljestvama eskalacije - pokazujući srednji prst dvojici gostujućih političara s druge strane - koji su se na sve načine solidarizirali s Izraelom koji se našao na prelomnoj tački.. Što stoji iza takve bezobzirne Netanyahuove smjelosti?
© Maayan Toaf/GPONjemačka ministrica vanjskih poslova Analene Berbock, izraelski predsjednik Isaac Herzog i britanski ministar vanjskih poslova David Cameron u Jeruzalemu, 17. travnja 2024.
Prema izvješćima, i Cameron i Burbock navodno su pozvali Netanyahua da pokaže suzdržanost, upozoravajući da bi svako dodatno izravno neprijateljstvo protiv Irana moglo izazvati regionalni rat. Oba visoka gosta javno su priznala pravo Izraela da donosi vlastite odluke. Sa svoje strane, Netanyahu je također izrazio nadu da će bilo kakva izraelska odmazda na teheransku odmazdu od 13. travnja biti izvedena "na način koji je pametan, ali i čvrst, a također čini što je manje moguće za eskalaciju ovog sukoba".
Nije iznenađenje da takve igre riječi dolaze od veterana britanske politike, ali ono što pridonosi dubini Cameronove primjedbe jest da je Britanija također shvatila da bi ovo mogao biti izraelski "sueski trenutak" u zapadnoazijskoj politici.
Godine 1956., tijekom tzv Sueska kriza, kada je Velika Britanija, zajedno s Francuskom i Izraelom, napala Egipat kako bi preuzela kontrolu nad Sueskim kanalom, Washington je - zgrožen što su vojne operacije počele bez njegova znanja - izvršio pritisak na Međunarodni monetarni fond da Britaniji uskrati bilo kakvu financijsku pomoć, što je zauzvrat natjeralo London da nevoljko prihvati prekid vatre koji su predložili UN i povuče se.
Doista, povjesničari su kasnije ocijenili da je neuspjeli pokušaj Britanije da djeluje dalje od onoga što joj je vlastita snaga dopuštala bilo samo naglašavanje britanskog statusa u opadanju i potvrda da je ona drugorazredna svjetska sila.
Naravno, Biden nije Dwight Eisenhower, ali Cameronovo putovanje u Zapadnu Aziju u ovom trenutku izaziva povijesne analogije. A odjek ovih analogija neće promaknuti Netanyahuovim ušima.
Srž stvari je u tome što je Teheran poslao snažnu poruku da ima goleme strateške sposobnosti u svojim rezervama da izravno napadne Izrael. Zapravo, zapadno/izraelska propaganda - da su sve rakete ispaljene na Izrael presretnute i da je "pričinjena manja šteta" bla, bla, potpuno je nebitna.
Izraelski donositelji odluka tvrdoglavi su realisti koji znaju da je vlastita obrana Irana daleko iznad mogućnosti njihove zemlje - osim ako Biden ne naredi izravnu intervenciju SAD-a u ratu koji slijedi. Ovo je stvarno izraelski "sueski trenutak".
Izraelu je kritično potrebno novo razmišljanje kako bi ugasio "vatrene krugove" koje je zapalio pokojni iranski general Qassem Soleimani a koji mu se približavaju, a koji su endemični novoj eri hibridnih ratova. Ukrajina tek treba da nauči ovu gorku lekciju, iako se čini prekasno.
Nije slučajno da je iranski predsjednik Ebrahim Raisi jučer nazvao ruskog predsjednika Vladimira Putina kako bi mu, prema priopćenju iz Kremlja, prenio da su akcije Teherana "iznuđene i ograničene". Istodobno je naglasio da "Teheran nije zainteresiran za daljnju eskalaciju napetosti."
U izjavi je naglašeno da je "neriješeni palestinsko-izraelski sukob temeljni uzrok trenutnog razvoja događaja na Bliskom istoku". Predsjednici su potvrdili načelno stajalište Rusije i Irana u korist trenutnog prekida vatre u Pojasu Gaze, ublažavanja teške humanitarne situacije i stvaranja uvjeta za političko i diplomatsko rješenje krize.
Ovdje leži odgovarajuće sjeme novog razmišljanja, samo ako u izraelskom vodstvu ima onih koji ga prihvaćaju. Rusija može biti od pomoći ako se odvagnu signali iz Moskve posljednjih dana.
Sažeto rečeno, Raisijev poziv Putinu u srijedu uslijedio je nakon telefonskog razgovora između ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i iranskog ministra Hosseina Amir-Abdollahiana (na inicijativu iranske strane) prošle nedjelje, čemu je samo dan ranije prethodio telefonski razgovor između tajnika ruskog Vijeća sigurnosti Nikolaja Patruševa i čelnika izraelskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Tzachija Hanegbija.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov od tada je skrenuo pozornost na ove tekuće "konstruktivne" razmjene o povišenim napetostima u zapadnoazijskoj situaciji.
Komentari čitatelja
na naše novosti