Prema ranijem izvješću, Japan je bio jedna od zemalja u kojima je Rusko Carstvo držalo znatan dio svojih zlatnih rezervi. Prema inventaru kojeg je sastavio V.I. Moravski, koji je bio "ministar financija" posljednje "bijele" uprave u Vladivostoku, carska vlada i razne "glavešine" su prije potpune pobjede Crvene armije u građanskom ratu i uspostave Sovjetskog Saveza, prenijele u zemlju izlazećeg sunca ogromne svote novca.
V.I. Moravski je u svom inventaru naveo svotu od 10 milijuna zlatnih rubalja, 170 tisuća dolara, 25 tisuća funti, 424 tisuće zlatnih franaka, 450 tisuća meksičkih dolara.
Japanska Banka Tokio i Yokohama Shokin Ginko su zaprimile 22 sanduka zlatnika iz ruske riznice na privremenu pohranu od strane generala Petrova iz Kolčaka, od ruskog vojnog atašea u Tokiju Podtjagina su japanski bankari dobili na pohranu 1,5 milijuna rubalja u zlatu, a od Atamana Semenova 10 milijuna rubalja u zlatu. Ukupno su "bjelaši" neopozivo Japanu predali oko 200 tona ruskog zlata.
Komentar: Zašto neopozivo? Ugovori i računi s japanskim bankarima navode: "Državna banka Rusije i dalje je upravitelj zlatnog depozita i na zahtjev ga iz Osake u Vladivostok može vratiti, nakon što je uplatio 6% troškova za povratni transfer."
Izgleda sve u redu, ali je 1922. godine ataman Semenov pokušao vratiti zlato, ali je odbijen uz izliku da s njim nitko nikada nije razgovarao. Parnica je trajala do 1929. godine i nije završila nikakvom konkretnom presudom o vraćanju zlata.
No, ovdje se otkrivaju novi detalji i zlato vrijedno 80 milijardi dolara, koje je važan argument u pregovorima dviju zemalja o tome tko je kome ostao dužan nakon rusko-japanskih odnosa u prošlom stoljeću. Poznato je da je Kolčakovo zlato pronađeno u Japanu i da postoje dokumenti u arhivu ruskog ministarstva vanjskih poslova koji omogućavaju njegov povrat.
Kako mu je trebalo oružje, Kolčak, koji je u tim teškim vremenima došao do dijela zlatnih rezervi carske Rusije,trgovao je s mnogim zemljama, ali većina plemenitog metala je bila je u japanskoj banci Yokohama Rush.
U Moskvi je objavljena knjiga "Rusko zlato u inozemstvu", koju je pripremila cijela skupina stručnjaka. Među njima je bio i ekonomist i zlatni specijalist Valentin Katasonov. Pravni pregled je proveo bivši glavni tužitelj Jurij Skuratov. Knjiga sadrži podatke o kupnji Kolčaka i zlatu koje su japanski osvajači zarobili u pljački u zimu 1920. godine. Ako je tadašnji ministar financija V.I. Moravski vodio evidenciju i knjižio predaju carskog zlata u okviru tada postojećeg međunarodnog prava, 55 tona zlata su Japanci oteli Kolčaku i ono je "odletjelo" u inozemstvo bez ikakvih potvrda, navodi ruski portal Cargrad.
Devedesetih je Tokio počeo tvrditi da u Japanu nema ruskog zlata. Rusija je tada čak ponudila takozvanu "indonezijsku" verziju rješenja ovog pitanja, to jest, da se ono arhivira u zamjenu za pristojan iznos japanskih ulaganja u rusko gospodarstvo.
A u trenutnoj situaciji, kada je pitanje carskih dugova, uključujući i zlato, zakonski riješeno s gotovo svim zemljama svijeta, osim Japana, pregovori o Kurilima i uvjeti za sklapanje mirovnog sporazuma trebaju se držati i "zlatnog" argumenta.
Posebno zbog činjenice da je Japan, pod čijom je okupacijom tijekom Drugog svjetskog rata bilo pola Azije i koji je do nedavno tradicionalno bio usredotočen na Washington, zahtijevao od Rusije naknadu za svoj poraz. Želite li vojnu naknadu? Onda odgovorite, gdje su desetci tona našeg carskog zlata, piše portal Rueconomics.
Komentari čitatelja
na naše novosti