assad
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad na terenu razgovara sa časnicima sirijske arapske vojske
Službena sirijska vojska ušla je večeras u grad Manbij na sjeveru zemlje, zapadnije od rijeke Eufrat, izjavili su ruski mediji. Grad su prije toga nadzirale postrojbe sirijskih Kurda, što je već gotovo dvije godine izazivalo veliki prijepor između Ankare i Washingtona.

Turska je od SAD-a dugo zahtjevala ispunjenje davno danoga obećanja Washingtona (još iz doba Obamine administracije) datoga uoči pokretanja turske operacije "Štit Eufrata" (u kolovozu 2016.) da će kurdske postrojbe nakon što u toj zoni poraze ISIL-ove snage taj grad (inače ranije većinski nastanjen sirijskim arapskim stanovništvom) napustiti a vlast predati predstavnicima lokalnog arapskog stanovništva. Grad su s jedne strane okruživale proturske snage iz sirijske oružane oporbe, a s druge službena sirijska vojska koja nikada nije namjeravala taj grad prepustiti bilo kojoj suparničkoj strani.

Sukladno najnovijem sporazumu između vlade u Damasku i sirijskih kurdskih pobunjenika iz redova SDF-a, sirijska vojska preuzima pojedine gradove na sjeveru zemlje koji su do sada bili u rukama kurdskih snaga, a s ciljem njihovog neprelaska u ruke turske vojske ili Ankari odanih sirijskih oporbenih snaga.

Iako predstavnici Kurda večeras navode kako je pri zauzimanju Manbija sirijska vojska vodila borbe s turskom vojskom istočno od toga grada, potvrde tih informacija od strane Damaska još nema. Ali ovdje svakako treba podsjetiti kako je turski državni vrh proteklih mjeseci u više navrata izjavljivao kako nema namjeru vojno zauzimati Manbij, već da samo traži da taj grad napuste kurdske postrojbe.

Nešto prije ove informacije o ulasku sirijske vojske u Manbij stigla je i vijest o ulasku Assadovih snaga i u još jedan grad na-istoku Sirije, u regiji Rakka, koji je do sada bio u rukama kurdskih snaga - Ain Issa. Podsjećamo, sirijska vojska je danas prijepodne ušla i u grad Tell Tamr u krajnjoj sjevero-istočnoj regiji Hasakah, nastanjenoj kurdskim stanovništvom.


Na taj način sirijska vojska, sukladno sporazumu s Kurdima, nakon povlačenja Amerikanaca i poraza kurdskih snaga od turske vojske u pograničnoj zoni s Turskom, počinje postupno preuzimati nadzor od Manbija, zapadno od Eufrata (regija Aleppo), do Deriqa, regija Hasakah 400 kilometara istočnije. Sirijski predsjednik Bashar el-Assad ušao je u ovu veliku igru i zapravo pobjeđuje "bez ispaljenoga metka".

Dakle, zaključio bih slijedeće: usprkos velikoj napetosti i oštroj retorici između Ankare i međunarodne zajednice stanje na terenu još je uvijek relativno pod kontrolom, barem što se tiče ne izbijanja otvorenog rata između sirijske i turske vojske. Takav bi rat (kojeg sirijska vojska ne može dobiti zbog velikog nesrazmjera snaga u odnosu na tursku vojsku) zapravo značio i kraj tursko-rusko-iranske suradnje po pitanju Sirije do čega neće doći.

Ali u ovakvom razvoju stanja, koje traje od kada je prije 6 dana počela turska vojna operacija "Izvor mira" na sjevero-istoku Sirije, nedvojbeno je i razvidno ipak samo jedno - na samom terenu za sada profitiraju jedino turska vojska (koja postupno ostvaruje zadani cilj ovladavanja tzv. sigurnosnom zonom u dubini od 30-ak kilometara unutar sirijskog teritorija istočno od Eufrata prema granici s Irakom), kao i sirijska vojska koja pomiče svoje dosadašnje linije fronte prema sjeveru i istoku, i zapravo od kurdskih snaga preuzima pojedine važne gradove. Pritom stvarni cilj Damaska nije ulazak u rat s Turskom zbog etnički kurdskih prostora, već samo sprječavanje proturskih snaga da u nastalom kaosu u redovima kurdskih postrojbi SDF ne prodru dublje od spomenute zamišljene turske sigurnosne zone.
sirija
S izuzetkom Al Tanfa na iračkoj granici, američke vojne baze koncentrirane su u najbogatijem dijelu sirijskog teritorija
Sve u svemu, stanje je općenito gledano vrlo napeto, a u ovakvim okolnostima, u kojima daleko nisu niti američke snage nedavno povučene sa sjevero-istoka Sirije, ne mogu se nikako isključiti i posve nepredviđeni scenariji i radikalizacija stanja. Zapravo - stavaranje potpunog kaosa u kojemu bi ratovali svi protiv svih.

Ali pretpostavljam kako je sve ovo ipak dio znatno šire igre u kojoj se ne smije isključiti niti Trumpova uloga (jer od povlačenja američkih vojnika sve je i počelo), a pritom ne bih potpuno isključio niti američku koordinaciju pojedinih dijelova ovakvoga scenarija s ruskom stranom iako to sada izgleda poput znanstvene fantastike. A je li te suradnje bilo ili ne najbolje će se znati prema stvarnim, praktičnim američkim potezima (jer ovakav razvoj stanja, u kojemu Amerikanci gube sirijske Kurde koji prelaze Damasku i Moskvi a Assada dovode do pobjede, nikako se ne uklapa u ranije američke scenarije i strategije po pitanju Sirije) tj. hoće li do njih doći (a to bi prije svega značilo uvođenje snažnih sankcija protiv Ankare) ili će sve ostati na razini retorike tj. političkih osuda turske intervencije, a što bi bila potvrda da ovakav scenarij nije niti protivan Trumpovoj administraciji.

Poglavito ukoliko se u obzir uzme njezina učestala retorika proteklih dana o tome kako je prošlo vrijeme američkog ratovanja na Bliskom istoku za bilo čije interese.

Uostalom, u takvom scenariju (koji bi bio usuglašen i sa SAD-om) Turska bi i dalje ostala američka saveznica u NATO-u, a sve suprotno bio bi golemi rizik po tu Zapadnu vojno-političku organizaciju. Osim toga, 13. studenog Trump u Washingtonu očekuje ni manje ni više doli turskog čelnika Erdogana, pa Turska ima još prilično vremena za sređivanjei stanje na sirijskom sjeveru prema svojim planovima, bez prevelikih bojazni od američkih oštrih poteza (osim u slučaju nekakvih velikih zločina protiv civila, a što turska vojska sigurno neće činiti). A navedenog će se datuma u Washingtonu definitivno odlučivati i o sveukupnoj sudbini budućih američko-turskih odnosa.