EU upravo priprema paket sankcija protiv te zemlje, SAD također ne priznaju izborne rezultate i traže održavanje novih izbora, dok je jedna od najmanjih članica EU - Litva, otišla i korak dalje - jučer priznajući oporbenu bjelorusku čelnicu i Lukašenkovu protukandidatkinju na izborima Svetlanu Tihanovskaju (koja je nakon izbora, navodno zbog straha za svoj život, izbjegla u Viljnus) za novu predsjednicu te zemlje, i tražeći da to isto učini i čitava EU.
Komentar: Lagani logički problem: ako su rezultati izbora namješteni, kako oni znaju stvarne rezultate? Lukašenko je službeno dobio 80% glasova. Znaju li zapravo da nije dobio 60% glasova? Ne znaju, jer ne mogu znati.
Osim toga, Litva uvodi i svoje nove sankcije protiv Rusije, pravdajući ih navodnom željom Moskve da anektira Bjelorusiju, zbog čega Viljnus poziva EU i čitav Zapad ta do pod svaku cijenu spriječi, a s obzirom da bi se to navodno moglo dogoditi već na predstojećem sastanku ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegovog bjeloruskog kolege Aleksandra Lukašenka u Rusiji.
Litvanski politički vrh smatra kako će Lukašenko potpisati sve što pred njega stavi Putin i da od bjeloruske državnosti na kraju neće ostati ništa (ovo su stavovi litvanskog šefa diplomacije i predsjednika parlamenta, a ne nekih nižerazrednih državnih službenika ili političkih šarlatana).
Prilično zanimljiva solo-vanjskopolitička akrobacija Litve, koja, zapravo, ovim svojim činom (s obzirom da je i sama članica EU) vrši svojevrstan politički pritisak koji ima za cilj ne smirivanje, već radikalizaciju stanja - prije svega Zapada i Moskve. I dok se Litvu na neki način može razumjeti tj. shvatiti njezinu želju da ne graniči direktno s velikim ruskim "medvjedom" (Bjelorusija, kakva god da je, ipak predstavlja svojevrsnu tampon zonu između Litve i Latvije s jedne, i Rusije s druge strane), ostali dio EU sigurno na čitavu stvar gleda iz nešto drugačijega kuta, a što će se najbolje vidjeti i kroz doneseni paket spomenutih sankcija. Litva i Latvija, upravo zbog Bjelorusije kao spomenutog "tampona", puno češće, otvorenije i oštrije kritiziraju Rusiju nego što to čini jedna Estonija koja s Rusijom dijeli zajedničku granicu.
Međutim, litavsku vanjskopolitičku "ofanzivu" na Rusiju možemo promatrati i u kontekstu pitanja: bi li istu takvu "oluju u čaši vode", kakva je sada podignuta u Viljnusu, izazvala i hipotetska, obrnuta situacija: da Lukašenko otputuje u Bruxelles i tamo potpiše sve ugovore koje mu ovaj stavi na stol u smislu priključivanja Bjelorusije euroatlantskim integracijama?
Nešto slično, kako je to bilo i sa svrgnutim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem, koji krajem 2013. g. u Bukureštu čak nije niti decidirano odbio potpisati pred njega stavljeni sporazum o pridruživanju Ukrajine i EU, već je samo kazao kako ga prije toga moraju proučiti ukrajinski eksperti s obzirom na njegov veliki opseg (više tisuća stranica) i važnost koja se mjeri geopolitičkim i geoekonomskim mjerilima, kao i činjenice da je bio napisan isključivo na engleskom, a ne i na ukrajinskom jeziku. Ali to mu nije pomoglo da protiv njega, zbog takve "drskosti" uskoro bude pokrenuta majdanska revolucija - a sve nakon toga je povijest.
U tim i takvim okolnostima iz Moskve je maloprije stigla vijest o određivanju datuma sastanka Putin-Lukašenko. Njihov, dugo očekivani susret, s obzirom da su od početka bjeloruske krize komunicirali isključivo telefonski, održat će se 14. rujna u Sočiju. Dakle, u puno ležernijoj i opuštenijoj atmosferi nego što je ona službena i ozbiljna, kakva vlada unutar kremaljskih zidina, gdje se redovito i donose ključne i strateške odluke.
Što će taj susret donijeti, u ovome je trenutku teško reći. Ali ono što Putin sigurno neće napraviti je asimilirati Bjeloruse i njihovu državnost "stopiti" s ruskom. Dvije će strane razgovarati o pitanjima razvoja daljnjih odnosa i strateškoga partnerstva, realizaciji velikih zajedničkih projekata trgovinsko-ekonomskog karaktera, energetici i td., a sve s ciljem pomicanja "s mrtve točke" integracijskih procesa u okviru već postojećeg Saveza Država Rusije i Bjelorusije.
Taj je Savez začet još davnog 8.prosinca 1999.g. u vrijeme dok je Rusiju vodio Boris Jeljcin - kroz potpisivanje Ugovora o osnivanju Savezne države - naddržavne strukture s etapno utvrđenim i organiziranim jedinstvenim političkim, ekonomskim, vojnim, carinskim i drugim prostorom. Dvije su zemlje i strateški vojni saveznici. To je formalizirano i u Koncepciji vanjske politike Ruske Federacije, gdje je, kao jedan od regionalnih prioriteta, potvrđen smjer prema proširenju strateške suradnje s Minskom. Ne aneksije, asimilacije i tome slično, kako se to ovih dana čuje iz Litve.
U svemu je ovome, naravno, točno, kako će Putin na neki način iskoristiti opasno poljuljani Lukašenkov položaj u Bjelorusiji, ali ne za neki politički avanturizam, već za okončanje onoga što je već davno trebalo biti i okončano u sklopu spomenutih sporazuma i uspostavljenih naddržavnih okvira.
Ali to je politika - nekada se uspijeva brzo, nekada (uopće) ne, a ponekad je samo potrebno pričekati pravi tajmnig. I čini se da ga je Putin dočekao. A to, što se Zapadu ovo neće svidjeti, posve je druga stvar.
Komentari čitatelja
na naše novosti