putin i biden
© Wikimedia Commons
Iza nas je dugo očekivani summit američkog i ruskog predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina u Ženevi. Bez iznošenja već dobro poznatih podataka o mjestu održavanja, sudionicima summita i onome što je načelno dogovoreno, odmah krenimo u "suhu" analizu, apstrahirajući manje važne detalje i isto takve teme.

Kao prvo, postoje dvije sastavnice ženevskog sastanka na vrhu:
  1. Konkretna ili konstruktivna;
  2. Propagandno-medijska, usmjerena prema javnosti.
Ono konkretno bilo je vidljivo iz onoga što su dvojica predsjednika rekli nakon sastanka: izrazili su želju da krenu raditi na onome na čemu se raditi može. To su, prvo, konzultacije stručnjaka po pitanjima strateške sigurnosti, i drugo, formiranje stručnih timova za borbu protiv hakerskih napada (o tome nešto više kasnije). Sva ostala pitanja ako bude moguće rješavat će se, ako ne - nikome ništa.

Što se tiče novinarskih pitanja postavljenih predsjednicima u smislu što su govorili o Navaljnom, o Ukrajini, Bjelorusiji, i sl., ona nisu ništa drugo nego "zabava" za široku publiku, jer nemaju nikakve veze sa stvarnim poslom i onim što se ovim sastankom željelo postići. Jer već je od ranije svima jasno kako oko spomenutih pitanja niti u načelu ne može biti kompromisa pa je o njima bespredmetno razgovarati.

Formalne Bidenove i Putinove izjave pred medijima, o potrebi poštivanja sporazuma iz Minska, uz kategoričko Putinovo suprotstavljanje prijedlozima Kijeva za njihovom "modernizacijom", pri čemu se status Krima nije niti jednom spomenuo, jasno ukazuju kako su Ukrajina i Bjelorusija daleko od primarne važnosti za američku vanjsku politiku.

I dok je velike nade u summit uzaludno polagao službeni Kijev, u Bjelorusiji je to činila tamošnja oporba. Ali sve čemu se oni sada mogu nadati je nastavak njihovog američkog financiranja, kao i glasnih i besmislenih izjava o zaštiti ljudskih prava i sloboda, demokracijie i sl. Putin se ne namjerava odreći Lukašenka, barem ne u srednjoročnoj budućnosti, iako stalno govori kako je to stvar bjeloruskog naroda.

Što je značio ovaj summit?

Kao prvo, predstavljao je treću fazu Bidenove turneje po Europi, u kojoj je on čitavom svijetu htio objaviti slijedeće: SAD su se vratile vodstvu svijeta, one će biti te koje će određivati pravila ponašanja u međunarodnoj zajednici kao najveća svjetska velesila.

Kao prva faza tog Bidenovog nastojanja bio je sastanak G7 u V. Britaniji koji je upravo tome i bio posvećen. Zemlje članice trebale su potvrditi glavnu ulogu SAD-a u svijetu i one su to učinile. EU je to priznala, što možemo slikovito prikazati riječima: "Mi priznajemo da ste vi gospodar, mi ćemo vas vjerno slijediti po pitanju vašeg globalnog predvodništva i vaše borbe za demokraciju, ljudska prava...".

Druga faza spomenutog Bidenovog nastojanja može se promatrati kroz tradicionalnu i omiljenu američku frazu: "koliko vi imate saveznika?". Jer problem po Sjedinjene Države je taj da one već dugi niz godina pa i desetljeća, osim zastarjelog NATO saveza i više nego upitne potrebe njegovog postojanja nakon pada SSSR-a i Varšavskog pakta, nemaju više nikakvih klasičnih savezništava u svijetu kakva su imali ranije, u vrijeme hladnog rata: na Bliskom istoku, Aziji i u Zapadnoj hemisferi, kroz bilateralne odnose sa državama Latinske Amerike. Podsjetimo na neke od tih saveza: Central Treaty Organisation (CENTO), poznat i kao Bagdadski pakt; Southeast Asia Treaty Organization (SEATO) za borbu protiv komunističkih država u Jugoistočnoj Aziji, poznat i kao pakt iz Manile i td.

Dakle, za SAD je od saveznika ostao samo NATO, a nastojanja Washingtona za stvaranje savezništva bilo gdje drugdje, poput onog na Bliskom. istoku završila su fijaskom. Čak i Aziji, po pitanju sadašnjeg pokušaja okruženja Kine, više nema govora o priključenju SAD-u jedne Indije, Pakistana, Vijetnama, čak i Filipina gdje se SAD sada grčevito bore da tamo čak ostane i njihova vojna baza. U Aziji i Tihooceanskoj regiji je ostalo stanje kakvo je bilo i ranije - dva jedina prava američka saveznika, kako su bila tako i ostala, su Japan i Australija.

Zemlje poput Tajvana ili Južne Koreje nešto su posve drugo, sa svojim unutarnjim problemima vezanim prije svega uz odnose s Kinom odnosno Sjevernom Korejom koji onemogućuju značajniju akrobatiku vezanu uz najnovije američke protukineske planove i strategije, uz vrlo veliku dvojbu žele li uopće i one same veću konfrontaciju s Pekingom koji im je najvažniji trgovinski partner ali i vojna velesila na njihovim granicama.

Drugim riječima, Washington više nije u stanju sklopiti savezništva s nekim protiv nekoga, kako je to mogao u vrijeme hladnog rata. Zato mu preostaje samo ostarjeli NATO, kojemu je još prije dvije godine francuski čelnik Emmanuel Macron proglasio kliničku smrt. I takvom se NATO-u sada vratio Biden, dajući mu nadu u postojanje njegovog daljnjeg smisla, poput onog da će se on širiti po čitavom svijetu i surađivati s tamošnjim demokracijama u borbi protiv totalitarizama i čega sve ne. Zauzvrat će SAD u NATO-u imati svog stvarnog saveznika, poslušnog u svakom pogledu, koji neće postavljati suvišna pitanja.

Zato nije nikakvo čudo što je taj isti NATO Bidenu na prošlotjednom summitu u Bruxellesu kazao: "mi smo s vama protiv Kine" i po prvi put pozicionirao Kinu kao svog protivnika.

Problem je, međutim, u nečem drugom, o čemu se ne voli govoriti niti u visokoj politici niti u medijima, već se radije, poput noja gura glavu u pijesak misleći da će time problemi i opasnosti sami po sebi nestati.

Tako možemo reći: što, primjerice, jedan Portugal ima protiv Kine, oni su problem Makaa s tom zemljom već davno dogovorno riješili? Što protiv Kine imaju njemačke i druge europske mega-tvrtke? Naravno, ništa. Štoviše, i dalje računaju na proširenje poslovne suradnje koja im je životno važna. Možda Velika Britanija ima nešto protiv Kine jer joj je ova "preotela" Hong Kong, ali tada neka ide tamo i to sama rješava, a ne da to za nju ili skupa s njom čine oni koji nemaju ama baš nikakvog interesa ulaziti u sukob s Kinom.

Zato bih rekao kako je navedena solidarnost G7 sa SAD-om gotovo poput strabizma: europske članice tog kluba jednim okom gledaju u SAD i pokorno mu kimaju glavom, ali im drugo bježi na istok, u smjeru Kine. I što je još gore, do Kine mogu stići jedino preko Rusije, koju bi taj isti NATO također trebao sprječavati u njenim ambicijama.

Svim ovim summitima, sastancima, vojnim aktivnostima, prijetnjama, sankcijama, zajedničko je i najvažnije samo jedno: kako osigurati svoje gospodarske interese u svijetu. Zapad se, naime, nalazi u nikad složenijem povijesnom trenutku. Štoviše, nalazi se u potpuno šizofrenoj situaciji u koju je doveden prije svega američkom politikom koja se s ciljem osiguranja svoje globalne dominacije, uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata a poglavito nakon raspada komunističkog bloka na čelu sa SSSR-om, toliko zapetljala u svojim mrežama pseudo-istina, laži, propagande, želja i strategija - da više niti sama ne zna kako se iz svega toga izvući i ostati čista i neoskvrnjena - i pri tom zadržati ključne poluge globalnog utjecaja.

Tako je Biden, od prošlog tjedna na Zapadu priznati jedini gospodar svijeta i galaktike - koji želi određivati globalna pravila igre, s "kartonskom imperijalnom krunom na glavi" koju je dobio na tlu Europe kroz summite G7 i NATO saveza - u Ženevi sjeo za stol s Putinom i time Rusiji de facto vratio prije 30 godina izgubljeni status globalne velesile. Biden, kao novookrunjeni vođa svijeta - s Putinom (sada ne više "ubojicom", već uz međusobno javno uvažavanje) dogovora pravila igre u tom istom svijetu. Surađivat će tamo gdje se to može, a gdje ne, "autoritarni režimi" (Rusija, Kina...) idu svojim putom, onako kako su zacrtali, bez usvajanja vrijednosti koje im se sa Zapada nameću kao obligatorne. Teško da će ih itko u tome moći spriječiti.

Ovdje je dobro ukazati na najnoviju političku krilaticu, izmišljenu od strane Washingtona s ciljem jačanja njegovog globalnog predvodništva: "tržišna demokracija" (ma što god ona značila), kao i potrebi njene zaštite. Prema meni, ona označava svojevrsni hibrid između pojma "kapitalizma" koji više nije popularan u svijetu (uključno i u samom SAD-u gdje već dugo jačaju ljevičarske tendencije), kako je to bilo u vrijeme hladnog rata u prošlom stoljeću obilježenog ideološkim borbama (a u stvarnosti isto kao i danas, borbom za ekonomske interese); i pojma "demokracije", koja je također postala otrcana fraza. Demokracija je oskvrnuta u svakom svom ključnom segmentu - po pitanju slobode izražavanja, političkog djelovanja, profesionalizma novinara i medija, po pitanju slobodnih i pravednih izbora na svim razinama vlasti.

Ovaj novi hibrid - "tržišna demokracija", valjda bi zapadnim masama trebao biti prihvatljiviji od spomenutih, prohibiranih i izlizanih fraza koje u ljudima samo stvaraju odbojnost i prema politici i prema političarima koji kreiraju naše živote i sudbine bez previše empatije. Vidjet ćemo, naravno, hoće li i u kolikoj će mjeri ovaj "hibrid" zaživjeti.

Dogovor o borbi protiv hakera

Ono što je Washington godinama odbijao učiniti usprkos čestim ruskim prijedlozima, u Ženevi je konačno dogovoreno: zajednički rad SAD-a i Rusije po pitanju borbe protiv hakerskih napada. Upravo je ta "skliska" sfera, običnim ljudima teško razumljiva ali i informatičkim stručnjacima teško uhvatljiva kada je riječ o zaštiti - jedna od onih zbog koje je Washington posljednjih 5 godina najviše optuživao Moskvu pa čak i uvodio sankcije - najviše u smislu navodnih ruskih hakerskih napada na SAD, njegove državne institucije, miješanje u izborne procese i, naravno, u američku demokraciju.

Međutim, Putin je na medijskoj konferenciji javno iznio malo poznate podatke, pozivajući se upravo na američke medije, koji itekako demaskiraju navedene optužbe. Kazao je, citirajući ih, kako su SAD zemlja s čijeg se cyber-prostora vrši najviše napada na ostatak svijeta, slijedi ih Kanada, pa dvije latinsko-američke zemlje, pa onda Velika Britanija. Rusije čak niti nema na tom spisku vodećih hakerskih država. Bilo kako bilo dijalog po tom pitanju je dogovoren. Čime će on završiti ne znamo, jer SAD-u se s tog čvrstog položaja broj 1 u svijetu sigurno pretjerano ne silazi.

Ruski novinari u "karanteni" jer mogu "inficirati" američku javnost

Bez obzira što se CNN žalio da njegovi novinari nisu imali pristupa Putinovoj medijskoj konferenciji, zapadni novinari, uključno i oni američki itekako su bili nazočni u dvorani i postavljali Putinu uobičajena neugodna pitanja o unutarnjem stanju u Rusiji, Ukrajini, a on je na njih odgovarao na svoj već uobičajeni način s dobro poznatim stavovima o svakome od njih.

S druge strane na Bidenovoj konferenciji, koja je uslijedila nakon Putinove, bio je zabranjen pristup ruskim novinarima. Teško se oteti dojmu da su ruski novinari za Washington već dugo "u karanteni", oni su poput pandemije koja Amerikance, kroz američke medije može "zaraziti", pobudivši im sumnju u dogme američke demokracije i njene "svete" uloge u svijetu - a što je, naravno, nedopustivo, pa se ruske novinare (neovisno iz kojeg medija dolazili), automatski predstavlja kao Putinove propagandiste. Možda to u ovom pomahnitalom svijetu oni i jesu, ali, budimo realni, u ništa manjoj mjeri u kolikoj su to i američki mainstream novinari koji su sudjelovali na spomenutoj ali i na svim Putinovim velikim medijskim konferencijama na tlu Rusije. Novinarstvo i svijet medija danas jednostavno tako funkcionira. Tko vjeruje u neovisne ključne medije ili je ili naivan ili je (blaže rečeno) slijep.

Što nakon summita?

Rekao bih - ništa! Biden se vraća svojim problemima u SAD-u. A oni su i više nego ozbiljni. Evo samo jednog primjera:

zanimljive i indikativne bile su dvije ankete provedene u SAD-u uoči summita u Ženevi među pobornicima Republikanske stranke, koje dovoljno govore s čim se Biden suočava u samoj Americi i o kakvom se tamo "jedinstvu" radi.

Naime, anketirani negativnijim ocjenjuju Joe Bidena nego njegovog ruskog kolegu Vladimira Putina. Prvo istraživanje proveo je Economist/YouGov, a prema njegovim rezultatima 18% republikanskih simpatizera izrazilo je pozitivan stav prema Putinu, dok ih 14% ima isto mišljenje o Bidenu. 64% republikanaca smatra ruskog čelnika negativnim, dok 82% njih isto misli za Bidena (info: Daily Mail).

Druga studija Morning Consulta/Politico nije bila bitno drugačija: pozitivan stav prema Bidenu u usporedbi s Putinom pokazao je omjer od 13% nasuprot 11%. Međutim, udio pristaša Republikanske stranke koji su izrazili negativan stav prema šefu Kremlja iznosio je 67%, dok je prema njegovom kolegi iz Bijele kuće to isto izrazilo njih 85%.

Bidena doma čekaju naslijeđeni ali i problemi koje projicira njegova administracija a dio su, između ostalog, i velikih ideoloških promjena koje se nameću američkom društvu i Zapadu u cjelini a koje ne prolaze bez otpora i sigurno ne pridonose željenom jedinstvu. Trump je "na terenu" ponovo sve glasniji jednako kao i njegovi pobornici kojih je još uvijek jako puno. Što nosi budućnost u SAD-u nitko ne zna.

Što se tiče EU, ona ostaje u položaju u kakvom je bila, neovisno što se "poklonila" Bidenu i pristala da ju on vodi. Problem je u tome što ni on sam ne zna kamo.

Biden je nakon sastanka s Putinom kazao kako za realizaciju dogovorenog ima (nije imenovao tko, on, Putin ili obojica) vremena od 3-6 mjeseci. Što je pod tim mislio nije jasno, ali je jasno kako za pola godine u SAD-u starta kampanja za izbore u Kongresu koji se održavaju iduće godine. Oni su vrlo važni i Biden u predizbornoj kampanji sigurno neće biti u mogućnosti ići na bilo kakve ustupke Rusiji ako je to uopće i imao u vidu. Optužbe njegovih političkih protivnika da je Rusiju i Putina izdigao na vrh međunarodne zajednice dajući im preveliku pozornost a da zauzvrat nije dobio ništa - pršte na sve strane.

S druge strane Rusija, a gotovo sigurno i Kina, nastavit će svojim putom. Ako je (što mnogi analitičari smatraju) Biden pozivom Putinu na spomenuti summit imao cilj bilo unijeti razdor i nepovjerenje u rusko-kineske odnose, bilo da Rusiju nagovori na odbacivanje Kine i priključenje Zapadu, vrlo teško da je u tome uspio. Za Rusiju ravnopravno mjesto u krilu Zapada jednostavno ne postoji od kada je "svijeta i vijeka" - ni u geopolitičkom smislu ni u samoj svijesti zapadnih političkih elita.

Ono što će Rusija nastavljati činiti je "upoznavati" svijet s činjenicom da je ona euroazijska zemlja, koja nema namjeru priključenja EU, ali niti čvrstom "kineskom zagrljaju". Ona svima koji to hoće, uključno (možda i prije svega) i Zapadu, nudi suradnju i ne želi sklapati saveze "protiv", osim ako na to bude primorana.

Potpuna šizofrenija i paradoks

I baš je to ono što na Zapadu stvara šizofreniju: oni dobro znaju da bi Rusiju mogli imati za svog pouzdanog partnera, ali (geo)politički i mentalno za to nisu spremni pa proturuskom politikom, paradoksalno, Moskvu svjesno guraju prema Pekingu iako to nikako ne žele jer im dugoročno predstavlja smrtnu opasnost. Te su dvije zemlje zajedno jednostavno prevelike i prejake i u gospodarskom i u vojnom pogledu i definitivno bi postale stvarni vladari euroazijskog prostora, a jasno je što to onda znači na globalnoj razini.

Uostalom, Putin već u srpnju putuje u Peking. Taj posjet mnogi stratezi i analitičari na Zapadu očekuju s ogromnim interesom ali i isto takvom strepnjom.

Čime je urodio summit u Ženevi i što Zapad od svoje politike prema Rusiji želi vidjet ćemo vrlo brzo kroz retoriku njegovih vođa i kroz praktične poteze. Ako se krene u nove prijetnje, uvođenje novih sankcija i sl. potpuno je jasno kako će Moskva reći, parafraziram: "sve zapadno od bjeloruskih granica je vaše i činite tamo što hoćete", dok će od Ukrajine, kao vanjskopolitičkog pitanja, učiniti svoju unutarnje pitanje oko kojega se neće s nikim konzultirati. U svakom slučaju izbor je na Zapadu, prije svega Washingtonu.