- Filozofski je pogrešan, jer je čak i površno razmišljanje u kombinaciji sa zdravim razumom sve što trebate da biste ga odbacili.
- Znanstveno je pogrešan, jer što više znanost napreduje (što više otkrivamo o molekularnoj biologiji, na primjer), to više darvinizam gubi i ono malo vjerojatnosti koja mu je preostala.
- Moralno je pogrešan, jer takva vrsta materijalizma i (lažnih) postulacija o prirodi koje darvinizam promovira podrazumijeva mrzak pogled na svijet koji djeluje poput otrova na ljudski moral; i kao takav, otvorio je put ka nacizmu, staljinizmu, postmodernizmu i današnjem nihilističkom, gotovo psihopatskom pogledu na život općenito.
Darwinov glavni neprijatelj: Inteligentni dizajn
Darvinizam je sav u neredu. On daje svakakve vrste divljih pretpostavki koje rijetko svjesno preispitujemo, a oni koji brane darvinizam često se igraju s definicijama i značenjima riječi. Dakle, umjesto da se suprotstavimo darvinizmu, prvo ćemo ga razmotriti u kontekstu druge teorije koju je darvinizam nastojao zamijeniti i koja se vratila na scenu posljednjih desetljeća: Inteligentni dizajn ("ID").
Argument dizajna zaista je vrlo star: ako promatramo život na našem planetu, uključujući i ljudski život, naša nam intuicija govori da sva ta ljepota, složenost, simetrija, specijalizacija, sustavi itd. moraju potjecati iz neke vrste uma, baš kao što i naši komplicirani alati i uređaji potječu iz uma ljudi.
Jedna od klasičnih formulacija ID-a dolazi od teologa Williama Paleyja, koji je pitao: ako biste pronašli sat u šumi, ne biste li pretpostavili da ga je osmislilo i sastavilo pametno biće? Ne bi li isto trebalo vrijediti i za živa bića koja nalazimo u prirodi? Ta je analogija naslov knjige Richarda Dawkinsa Slijepi urar (eng. The Blind Watchmaker). Dawkins, naravno, tvrdi da "slijepi" proces darvinove evolucije ne može objasniti "sat" - odnosno organizam, uključujući i ljude.
Modernija i osnovna formulacija argumenta Dizajna je otprilike ovakva:
Argument DizajnaBudući da će ovaj argument ozbiljno izazvati darviniste, pogledajmo neke od argumenata protiv ID-a. To će nam također pomoći da bolje razumijemo argument.
a) Jedini poznati način za povećanje funkcionalne složenosti bilo kojeg sustava jest infuzijom informacija, što darvinizam ne može objasniti.
b) Živa bića razvila su dodatne složene sustave.
c) Dakle, zacijelo je došlo do infuzije informacija, što darvinizam ne može objasniti, a budući da jedini poznati izvor informacija je inteligencija, onda ju je inteligencija morala i uzrokovati, otuda i "inteligentni dizajn".
Prvo, postoje "argumenti" protiv ID-a koji ni ne zaslužuju da ih se naziva argumentima. Pa idemo prvo riješiti njih.
Prigovor na ovaj "argument" je jednostavan. Čak i ako je ta pretpostavka istinita, to ni najmanje ne mijenja stvarni argument za ID (a usput, isti argument mogao bi se iznijeti i protiv darvinista - da su oni već odlučili da ID ne može biti istinit). Gore navedeni prijedlozi a) i b) nemaju nikakve veze s vjerom u Boga, s emocionalnim ulaganjem ili "pristranošću". Jednostavno su onakvi kakvi jesu, ili ih možete pobiti ili ne možete.
Da ilustriram ovu tvrdnju, pretpostavimo da sam militantni ateist i da sam tvrdo odlučio opovrgnuti postojanje povijesnog Isusa. Iznosim snažan argument, zasnovan na povijesnim istraživanjima i racionalnom rasuđivanju, da Isus nije postojao u bilo kojem obliku ili bar ne u obliku kako to Biblija tvrdi. Sada, ako želite napasti moju argumentaciju, morate precizno pokazati gdje su moje povijesne činjenice možda pogrešne ili gdje sam mogao pogriješiti u mojem obrazloženju. Jednostavno optuživanje za pristranost jer sam ateist nije valjan argument. Najviše što biste mogli opravdano tvrditi jest da vas moj ateizam čini sumnjičavima u mojim obrazloženjima i da ćete stoga obratiti posebnu pozornost na detalje mojih tvrdnji. Ali naravno, to biste ionako trebali raditi ako želite otkriti istinu. Zapravo, kada tuđu tvrdnju odbacite kao "pristranu" samo zbog nečije vjere, diskreditirate vlastitu predanost istini i otvarate sami sebe ka optužbama za pristranost.
Još jedna od najčešćih (i najslabijih) strategija kojima darvinisti napadaju dizajnerski argument je povijesna praksa postavljanja logički nevaljanog retoričkog argumentiranja [orig. engl. straw-men https://hr.wikipedia.org/wiki/Slamnati, op. prev.], a zatim njihovog rušenja, uz puno galame i ponosa, što cijeli taj spektakl čini još jadnijim. Evo (vrlo) djelomičnog popisa takvih logički nevaljanih retoričkih argumenata:
- Više vjerujete u Bibliju nego u znanost.
- Vjerujete da je Zemlja stvorena prije 6000 godina.
- Vjerujete u čuda.
- Izjavljujete da je Bog stvorio organizme u jednom trenu.
- Negirate prirodne varijacije.
- Negirate da postoji prirodna selekcija.
- Poričete da je znanost najbolja metoda za otkrivanje istine.
- Negirate evoluciju.
- Poričete zajedničko podrijetlo.
- Vi ste homofobni i puni predrasuda.
- Itd.
Dovraga, čak bi i teorija Richarda Dawkinsa o "sebičnim genima" odgovarala tom zakonu, s obzirom na to da on proglašava postojanje hiperinteligentnih i lukavih čudovišta (gena) koji grade organizme i manipuliraju njima kako bi isti sudjelovali u spletkama u njihovo ime u svrhu rađenja kopija samih sebe. Dakle, oni bi mogli biti ti koji u sustav unose informacije! Ali nemojmo gubiti previše vremena ismijavajući Dawkinsa. Iako je možda dovoljno dobar komičar kada je u pitanju razbijanje mitova Biblije, kao filozof je gore nego beskoristan. Ali opet, razbijanje Dawkinsonovih mitova je jako zabavno, pa ćemo se možda vratiti na njegovu posebnu vrstu teizma kasnije u ovoj seriji članaka.
Pa budući da Inteligentni dizajn ne daje nikakve divlje tvrdnje o Bogu koji maše svojim čarobnim štapićem, koji je pravi problem s tim? Pojednostavljeno rečeno, iako ID ne pretpostavlja i sigurno ne dokazuje božje postojanje, ipak je u skladu s postojanjem boga. I to je ono što ateisti i materijalisti jednostavno ne mogu tolerirati. Vidite, darvinizam nije bilo kakva stara biološka teorija. On je avatar materijalizma. On je idol za poricanje bilo koje više inteligencije, ili čak bilo kakve inteligencije - više ili ne - izvan fizičkih mozgova i sličnih organa, bilo čega što postoji izvan strogo fizičkog svemira. Darvinizam je, u kombinaciji s teorijama o podrijetlu života nadahnutim darvinizmom, temeljni mit za štovanje mrtve materije. Nastoji učiniti nemoguće, naime, on želi objasniti kako mrtvi svemir može nastati iz 'ničega' i proizvesti i razviti život, uključujući umove, do zapanjujuće složenosti i inteligencije kojoj svjedočimo svaki dan. Zbog toga ID izluđuje darviniste: on prijeti njihovom mitu, kamenu temeljcu njihove religije mrtve materije.
Darvinisti ne samo da vjeruju da je njihova teorija dokazala da bog ne postoji - besmislena ideja sama po sebi - oni jednostavno ne mogu podnijeti ideju da se u svemiru događa nešto, bilo što što nije objašnjivo kao 'mrtva materija koja nasumično pluta okolo'. Pitam se čega se toliko boje da se toliko trude držati ta vrata zaključanima...
Presudna uloga informacije
No, vratimo se našem argumentu Dizajna. Ako želite polemizirati protiv ID-a na način koji nije ograničen na stvaranje i uništavanje logički nevaljalih retoričkih argumenata i korištenje ad hominem napada [pokušaj negiranja istinitosti neke tvrdnje ukazivanjem na negativne karakteristike ili vjerovanja osobe koja je iznijela tu tvrdnju kao takvu, op. prev.] protiv uvjerenja zagovornika ID-a, morate napadati prijedloge (a) ili b) iznad) ili logiku koja stoji iza argumenta. Kako je logika smislena, koliko vidim, a prijedlog b) je kontroverzan, preostalo je samo napasti prijedlog a): da je jedini poznati način povećanja funkcionalne složenosti u bilo kojem sustavu infuzijom informacija, što darvinizam ne može objasniti. To je pristup koji su zauzeli ozbiljniji darvinisti; napokon, Darwinova 'revolucionarna ideja' je bila od početka namijenjena da poništi ovaj prijedlog.
Tvrdnja da je poanta evolucije ta da stvara nove informacije ne bi trebala biti kontroverzna. Novi oblici života, nove vrste, novi organi, novi molekularni sustavi i tako dalje predstavljaju nove informacije. Pitanje je, dakle, sljedeće: može li darvinovski mehanizam objasniti kako mogu nastati nove informacije?
Prvo, jasno je da okoliš ne može čarobno promijeniti organizme: darvinovski organizmi su, navodno, u potpunosti pasivni. Odnosno, oni se ne prilagođavaju samostalno i biološki koristeći bilo kakvu inteligenciju. Ako organizam reagira na podražaje iz okoline, ta je sposobnost već morala biti prisutna u darvinovskom pogledu - bilo genetski kodirana ili naučena, ili kombinacija njih dvoje. Ali organizmima ne rastu veće uši ili veće kandže zbog podražaja iz okoline. Oni samo reagiraju - u njima se nikada ništa novoga ne stvara na temelju vanjskog podražaja.
To znači da je potrebno nešto više. Prema (neo-)darvinističkom stajalištu, to nešto su slučajne promjene u DNK, što navodno ponekad može donijeti povoljne rezultate koje se potom 'odabiru' u velikoj borbi za opstanak. Ali budući da okoliš ne može izravno promijeniti organizme, imamo problem: 'prirodni odabir' mora nekako imati nešto što će odabrati - potreban mu je sirovina! Čitava teorija darvinizma ovisi dakle o ovom pitanju: mogu li slučajne genetske mutacije, tijekom dugih vremenskih razdoblja i u postupnim koracima, u borbi za opstanak s okolišem, proizvesti potpuno nove, zapanjujuće složene sustave od relativno primitivnih (koji su i sami izuzetno složeni)?
Pričekajmo sekundu i razmislimo o riječima "borba za opstanak". Darwinova bića očito imaju ciljeve: naime preživljavanje i razmnožavanje. Potičem vas da razmislite što to znači. Zašto stvorenja žele preživjeti? Ima li to uopće smisla u materijalističkom svijetu? Napokon, svemir bi trebao biti 'slijep' - bez cilja ili svrhe. Pa odakle dolazi ova svrha za preživljavanjem i razmnožavanjem? Zašto bi svemir trebao mariti za ovu ili onu molekularnu konfiguraciju koja 'preživi'? Zašto bi se konfiguracija sama po sebi trebala brinuti? Doista, kako ona išta može, ako je to samo mrtva materija? Uvijek bismo se trebali sjetiti da je darvinizam avatar materijalizma. To je motivacija iza cinizma kojeg darvinisti izbacuju kad postavljate takva pitanja. Njihovo ponašanje, posebno u internetskim raspravama i 'ratovima preko komentarima', počinje imati smisla ako znamo što zapravo stoji iza toga: štovanje materijalističkog, mrtvog svemira kojeg se iz nekog razloga jednostavno ne mogu odreći.
Slučajna mutacija ne rješava problem
Nazad na naš 'problem s informacijama'. Mogu li slučajne mutacije i prirodni odabir objasniti stvaranje potpuno novih informacija?
Pogledajmo točno ovaj postulat. Kakvu promjenu u bilo čemu može proizvesti 'slučajna mutacija'? Zapamtite da ovdje ne govorimo o vještom genetskom inženjeringu, ne govorimo ni o svijesti (jer to nije dopušteno). Govorimo o promjenama koje se događaju, u osnovi, čistom srećom (ili nesrećom). Dakle, za početak je vrlo nemoguće da bi se mnoštvo gena moglo istodobno koordinirano mijenjati, bez obzira je li promjena korisna ili ne. U najboljem slučaju, jedan dio genetskog koda mogao bi se promijeniti i proizvesti 'povoljan' (ili nepovoljan) učinak, ili bi se istovremeno moglo promijeniti više dijelova genetskog koda, ali potpuno neovisno o drugom dijelu.
Vjerojatnost da će se istodobno dogoditi više promjena i proizvesti posebno povoljan učinak još je nevjerojatnija, to je nešto poput ponovnog i ponovnog preciznog predviđanja svih brojeva na lotu. Dakle, kada se govori o slučajnoj mutaciji gena, postoji mnogo veća šansa da će promjena biti nepovoljna, evolucijska slijepa ulica. Dakle, za korisnu promjenu gena kao rezultat slučajne mutacije potreban vam je VRLO velik broj takvih 'eksperimenata' - za koje je, za početak, krajnje nevjerojatno da će se dogoditi - da bi iskrsnulo nešto korisno, što se onda može 'prirodno odabrati'.
Ali, sve ovo, postaje još gore: čitav ovaj zamorni postupak mora se, i opet i iznova ponoviti: jer kad se određena mala, korisna promjena očituje i uđe u genski fond prirodnim odabirom, trebate još puno, puno takvih promjena da biste konačno stigli bilo gdje a da je to korisno s evolucijskog gledišta. Samo razmislite o razlici između, recimo, jednostaničnog organizma i jelena i počinjete shvaćati zašto je intuicija toliko ljudi oduvijek mogla biti točna: brojevi se jednostavno ne zbrajaju; nisu ni blizu. Dodatno, darvinistima nije baš korisno pozivati se na maglovite koncepte poput "Dubokog vremena" kako bi problem nestao [u tom kontekstu evolucija se može mjeriti samo kroz ogromno, nemjerljivo vrijeme u kojem brojevi više nemaju nikakvo značenje, op. prev.]. (Za referencu, prema Wikipediji, vrijeme koje je čovjeku trebalo da evoluira od velikih majmuna iznosilo je 10 milijuna godina - to je samo 5000 puta više vremena od Krista do danas.)
Slučajne promjene degeneriraju kod
No, problem Darwinove teorije još je dublji. Pitanje je: točno koji se efekti teoretski mogu proizvesti ako se kod "slučajno promijeni"? Mogu li slučajne mutacije proizvesti kod koji sadrži posve nove informacije - čak i ako dopuštamo neograničene uzastopne mutacije? Ako tako postavite pitanje, odgovor je očit: ne! Slučajna promjena koda sinonim je za njegovu degradaciju - gubite podatke!
Neki pametniji darvinisti prepoznaju problem. Jedna od strategija koju koriste je poricanje da je genetski kod doista kôd. Drugim riječima, oni "prozivaju Dawkinsa": ne, budite uvjereni, zapravo ne mislimo ozbiljno kada govorimo o kodovima (ili svjesnim genima koji planiraju svjetsku dominaciju, u Dawkinsovom slučaju). U stvarnosti, sve su to zapravo samo kugle za biljar koje nasumično skaču! Mogli bismo, ako bismo htjeli, sve to izraziti nekodiranim izrazima! Čudno je to što se biolozi i dalje pozivaju na genetski kod i nastavljaju ga tretirati kao takav. Oni i ne mogu drugačije, jer to jest kod.
Perforirani papir za automatski klavir: pokušajte to nasumično promijeniti!
Sad zamislite jedan od onih automatskih klavira iz filmova o kaubojima. Mogli biste naravno reći da se tu radi samo o mehaničkom postupku koji rupe na perforiranom papiru pretvara u udarce čekića o žicu. Ali presudna stvar u ovom slučaju jest ta da se ovdje radi o još nečem: cijeli taj proces stvara složenu strukturu potpuno drugačijeg tipa. U ovom slučaju: glazbu! Razlog je taj što se perforirani papir koji klavir vrti ne sastoji od "slučajnih rupa" ili čak jednostavnih uzoraka, već sadrži informacije. On označava krajnji proizvod. I naravno, kao i kod bilo kojeg koda, ako "nasumično promijenite'' dijelove koda (rupe koje predstavljaju note), podaci, a time i glazba, će se degenerirati. (Iako, mora se reći, s obzirom na ono što danas prolazi za umjetnost i glazbu, možda darvinisti imaju poantu da slučajna mutacija može proizvesti ... nešto.)
Ali što je s prirodnom selekcijom? Može li ona promijeniti sliku? Napokon, ona je srž ideje darvinizma: od tuda bi trebale dolaziti informacije potrebne za stvaranje novih životnih oblika. Da ostanemo u skladu s našom analogijom, postavimo pitanje možemo li postupnim postupkom slučajne mutacije i slijepe primjene jednostavnog pravila nekako promijeniti dječju pjesmu na klaviru u Beethovenovu simfoniju? Analogija nam daje naslutiti neka od mnogih pitanja koja muče darvinizam:
- Slučajne promjene doista degeneriraju kod. One predstavljaju gubitak podataka. To je očito u slučaju notnih zapisa - kao i u slučaju bilo kojeg drugog koda kojeg biste se mogli sjetiti: tekst u knjizi, računalni program, Morseov kod itd.
- To također znači da, iako biste mogli imati sretnu mutaciju koja na neki način poboljšava glazbu, to može biti samo zbog uništavanja podataka - poput brisanja bilješke, lomljenja motiva itd. Ne možete povećati informaciju (kao što je dodavanje potpuno novog segmenta temeljenog na naprednoj tehnici skladanja poput razvijanja varijacije na temu) brisanjem jedne note.
- Nakon svake 'mutacije' pjesma mora biti nekako bolja da bi bila odabrana. To znači da ne smijete dobiti rezultat koji privremeno pogoršava pjesmu - na primjer promjena C u C# mora biti prije nego što promijenite i druge note.
- Ne možete se vratiti - kad je mutacija 'odabrana', to znači da je pjesma nekako postala bolja nakon promjene; ako bi se vratili, pjesma bi opet bila gora i stoga ova promjena natrag ne bi bila odabrana. Dakle zapeli ste s novim odabirom, iako su prije možda postojale različite promjene koje bi pjesmu učinile još boljom - ili različiti putovi do još boljeg krajnjeg proizvoda!
- Primijetite da smo, baš kao i kod darvinizma, tražili da se izbor donese na temelju vrlo jednostavnih pravila. Bez ruke vodilje, bez predviđanja krajnjeg rezultata, nije dopušteno niti planiranje. To znači da cjelokupni put od dječje pjesmice do simfonije mora biti 'slučajan', ali bez mogućnosti povratka nakon svakog koraka - što stvar čini vrlo nevjerojatnom da se ostvari.
Ali postaje još gore. Glazbena analogija iznad zapravo pada u vodu - ali ne u korist darvinizma. I to zato što su šanse nemoguće čak i u toj analogiji, a pravi 'prirodni odabir' većinu vremena ne može niti vidjeti (niti čuti) novu verziju pjesme. Pogledajmo zašto je to tako.
Ne postoji ništa za odabrati
Jedna od omiljenih rečenica koju darvinisti koriste je "ovo je stvorilo prednost za opstanak vrste i stoga je odabrano". Ali razmislite o tome: kako točno mala mutacija, koja dovodi do malog poboljšanja, pomaže organizmu da preživi? Ovdje je problem što se mala, ili čak velika, poboljšanja određenih sustava ne moraju nužno prevesti u svrhu preživljavanja ili u svrhu stjecanja više potomaka na bilo koji izravan način.
Zamislite na primjer da nekim evolucijskim procesom poboljšate vid za 5%. Koje su šanse da će vam ovo pomoći da preživite? Bila bi potrebna vrlo posebna situacija u kojoj vas, recimo, napadne tigar, ali zahvaljujući ovom malom poboljšanju vi ga spazite sekundu ranije nego što biste to imali bez poboljšanja, a situacija je bila upravo takva da je baš ta razlika od 5% bila spasonosna. To je krajnje nevjerojatan scenarij. Štoviše, mala promjena vida ni sa čim vas ne štiti od smrzavanja, loma noge i umiranja ili bezbrojnih drugih razloga zbog kojih možda nećete preživjeti. Pa kako, točno, prirodni odabir može 'odabrati' ovu mutaciju kad ona jasno ne donosi prednost? Šanse za preživljavanje samo su vam neznatno bolje od vaših vršnjaka, a još su veće šanse da se niti nećete naći u situaciji u kojoj vam ta osobina dobro dođe. I to pod pretpostavkom da je uopće moguće da slučajna mutacija proizvede 5% poboljšanje vida.
Kako je evoluirao dugi vrat žirafe? Unatoč divljim nagađanjima darvinista, istina je: nitko nema pojma.
Sve što ikad dobijemo od darvinista su divlje špekulacije, a često se koriste i zavaravajućim riječnikom poput "žirafe su trebale doseći više grane, pa su zato evoluirale duge vratove", kao da je kolektivni um vrste žirafa nekako zaključio da bi 'evolucija' dugog vrata bila dobra ideja. A možda se to stvarno tako događa, tko zna? Ali naravno, to nije sve što darvinizam proglašava. Za glavni primjer besmislenog zanosa darvinističkog razmišljanja, pročitajte ovaj članak časopisa New Scientist o dugim vratovima žirafa, koji kulminira "objašnjenjem" da "djevojke vole dugačke". Kad primijetite da netko koristi nezreli humor kako bi uvjerili svoju publiku, znate da ste u prisutnosti 'visoke znanosti'.
Moglo bi biti slučajeva u kojima bi takvi scenariji mogli funkcionirati, ali shvaćate poantu: slučajna mutacija koja čudesno proizvede nešto pomalo korisno, a zatim se nekako magično sačuva ili 'odabere', je jako nevjerojatna. Treba se dogoditi još puno toga. Signal malenog dijela nove informacije, ako se uopće i manifestira, utopio bi se u moru buke: poimence, u velikoj većini scenarija u kojima ta specifična, majušna prednost ni malo ne pomaže.
Umjesto toga, čini se da način na koji varijacije i odabir funkcioniraju u slučajevima kao što je žirafa je sljedeći: populacija ima niz varijacija za određeno svojstvo, npr. veličina kljuna, u slučaju poznatih darvinovih zeba. Novi uvjeti koji pogoduju dugom kljunu uzrokovat će umiranje onih s prekratkim kljunovima, a nove će generacije imati tendenciju da imaju veći broj tih dugih kljunova - jer već postoji dovoljno jedinki sa sada optimalnom duljinom kljuna. Ali ništa novo nije stvoreno. Nove vrste zeba mogu imati manje ili veće kljunove, ali sve one spadaju u početni kalup. Nenormalno dugačak kljun - ili vrat u slučaju žirafe - zahtijeva više dodatnih novih osobina da bi bile uspješne, a sve one se moraju dogoditi u isto vrijeme. Naravno, ovo se samo dodaje na gore opisani problem.
Što to sve znači? Samo ovo: da je naš početni argument valjan. Mora biti neka informacija i mora doći od nekud da objasni kako se iz nikakvog života prelazi u prvi oblik života i iz primitivnog života u nevjerojatno složene oblike života koje danas vidimo. I kako god to funkcionira, ne može funkcionirati na način kako to darvinizam tvrdi. To također znači da je materijalizam u ozbiljnom problemu: jer materijalisti na kraju krajeva tvrde da se čitav svemir sastoji samo od mrtve materije koja pluta uokolo, pokoravajući se fizičkim zakonima, ali ništa drugo. U tom pogledu nema postojećih informacija koje bi mogle spasiti stvar; bez plana, bez svrhe, bez smjernica, bez inteligencije, bez ulijevanja informacija. Zapamtite, obrana ove pozicije bila je cijela poanta darvinizma! Ako darvinizam bacimo kroz prozor, bacamo i materijalizam, osim ako netko ne može objasniti kako svemir mrtve materije koji se pokorava prirodnim zakonima može proizvesti informacije u obliku koda. Do sada to nitko nije uspio, jer je to fizički i matematički nemoguće.
Sada će religiozni ljudi brzo tvrditi da je Bog odgovor. A to može biti slučaj. Ali postoje i druge mogućnosti, uključujući pogled na Kozmos kao živi sustav u kojem vladaju informacije. Gdje su umovi, a ne materija, pravi "pokretači". Ili čak tamo gdje se od te razlike mora potpuno odustati: tamo gdje je materija aktivni dio većeg uma i sve je povezano i međusobno razmjenjuje informacije. Ali zasad ćemo se ovdje zaustaviti i nadam se da se vidimo u sljedećem dijelu ove serije!
Dodatno pročitajte:
- Michael J. Behe: Darwin's Black Box: The Biochemical Challenge to Evolution
- Michael J. Behe: The Edge of Evolution: The Search for the Limits of Darwinism
- Perry Marshall: Evolution 2.0: Breaking the Deadlock Between Darwin and Design
- David Stove: Darwinian Fairytales: Selfish Genes, Errors of Heredity and Other Fables of Evolution
Komentari čitatelja
na naše novosti