© Screenshot blastar.in/The PostMillenial/KJN
Međutim, u stvarnosti takvi sustavi nikada ne nastaju obećavajući da će donijeti zlo, nego uvijek obećavaju da će činiti dobro. Boljševici su očito rješavali težak položaj radnika u odnosu na njihove buržoaske tlačitelje. Nacionalsocijalisti su, naravno, vraćali ponos Njemačke nakon sramote Versaillesa i hiperinflacije. Tema koja povezuje sve takve sustave jest ta da oni koji ih propagiraju su samoproglašeni spasitelji društva, koji se suočavaju s problemom i neprijateljem koje su sami definirali, a svoj naum ne predstavljaju masama kao otvoreno zlo, nego kao potpuno dobro.
U svojoj samodopadnosti, zamišljamo da se nikada ne bismo mogli složiti s takvim sustavima, jer bismo od početka vidjeli zlu namjeru i — jer nismo zli — suprotstavili bismo joj se svom snagom. A ipak, naša sposobnost da se suprotstavimo takvom sustavu ne ovisi o našoj sposobnosti da vidimo zlo iz udobnosti naših naslonjača, nakon što već prođu desetljeća i nakon što je već dosegao svoju groznu snagu. Umjesto toga, ovisi o našoj sposobnosti da uočimo totalitarizam u njegovom početnom obliku u naše vrijeme, te da skupimo hrabrost i odlučnost da mu se suprotstavimo ovdje i sada.
U obraćanju Američkoj federaciji rada i Kongresu industrijskih organizacija u New Yorku 1975., Alexander Solzhenitsyn je upozorio svoju publiku na samozadovoljstvo Zapada, te je postavio sljedeća pitanja:
"Može li jedan dio čovječanstva učiti iz gorkog iskustva drugog ili ne može? Je li moguće ili nemoguće nekoga upozoriti na opasnost?... Ali ponosni neboderi stoje, pokazuju na nebo i govore: To se nikada neće dogoditi ovdje. Nama to nikada neće doći. Ovdje to nije moguće... Ali zar stvarno moramo čekati trenutak kada nam je nož pod grlom?"Jedan od razloga zašto je tako malo onih koji su vidli što nam se stvarno događa u posljednje dvije godine je taj da ideja, da se javnozdravstvena kriza koristi kao pokriće za uvođenje totalitarnog sustava, je jednostavno previše za većinu ljudi da shvate. Pa ipak, kako nas je Solomon naučio, nema ništa novoga pod Suncem, a Solzhenitsyn je govorio o ovom fenomenu još u svoje vrijeme:
"Suština komunizma poprilično je izvan granica ljudskog razumijevanja. Teško je za povjerovati da bi ljudi zaista mogli planirati takve stvari i provoditi ih. I upravo zato što je njegova suština izvan razumijevanja, možda je zato komunizam tako teško razumjeti."Prosječan čovjek teško može shvatiti ideologiju koja je došla na vlast govoreći o činjenju dobra poboljšanjem uvjeta radnika, a zapravo je imala plan uništiti, a zatim preoblikovati postojeći društveno-ekonomski poredak, što je (prema ideologiji) apsolutno zahtijevalo nemilosrdno uništavanje čitavih grupa ljudi koji su tome bili prepreka, bilo da se radi o imovini, seljacima ili svećenicima. Isto tako, većina nas jednostavno ne može shvatiti ideju da bi mala skupina nemilosrdnih oligarha s astronomskom razinom bogatstva i moći mogla koristiti očiglednu krizu javnog zdravstva kao pokriće za uništavanje i preoblikovanje čitavih društava i gospodarstava diljem svijeta po njihovoj vlastitoj groznoj slici. Takvo zlo, koje se krije pod zastavom dobra, ne može se lako shvatiti — iako se događa pred našim očima.
Ipak, ta nesposobnost shvaćanja takvih stvari nije toliko pitanje nesposobnosti da se ispitaju činjenice i procijeni situacija, nego prije nespremnosti da se ona shvati, što je uvelike proizašlo iz ugodnog stanja u kojem smo tako dugo uživali. Solzhenitsyn je ponovo, ovoga puta u svom govoru na BBC radiju 1976., identificirao ovaj fenomen, nazvavši ga zagonetkom ljudske prirode da patnja često donosi žestoku odlučnost u borbi za slobodu, dok neispisane godine neometane slobode imaju tendenciju da ljude šalju u suprotnom smjeru:
"Kako to da ljudi koji su shrvani silnom težinom ropstva i bačeni na dno jame ipak mogu pronaći snage da se uzdignu i oslobode, prvo duhom, a zatim tijelom; dok se čini da oni koji nesputano lebde nad vrhovima slobode odjednom gube okus slobode, gube volju da je brane i, beznadno zbunjeni i izgubljeni, gotovo počinju žudjeti za ropstvom. Ili opet: Zašto društva koja su pola stoljeća otupjela zbog laži koje su bili prisiljeni progutati, nalaze u sebi određenu lucidnost srca i duše koja im omogućuje da vide stvari u njihovoj pravoj perspektivi i da sagledaju pravi smisao događaja; dok društva s pristupom svakoj vrsti informacija odjednom uranjaju u letargiju, u neku vrstu masovne sljepoće, neku vrstu dobrovoljne samoobmane."Pristup informacijama? Potvrđeno! Letargija? Potvrđeno! Masovna sljepoća? Potvrđeno! Dobrovoljno samozavaravanje? Potvrđeno! Svi su ti elementi trenutno prisutni u našem društvu. I tako, dok se milijuni tapšu po leđima zbog činjenja dobra tijekom generalne zdravstvene krize, u stvarnosti su jednostavno olakšali sposobnost onih koji namjeravaju spustiti digitalnu željeznu zavjesu u cijelom društvu da ostvare svoje ciljeve, vodeći nas tako prema totalitarističkom sustavu i društvu koje bi većina prepoznala kao zlo kad bi o tome čitala u fotelji za 50 godina.
Moramo li doista čekati trenutak kada nam je nož pod grlom prije nego što shvatimo u kakvoj smo nevolji? Nadam se i molim se Bogu da je odgovor ne, i da će se ljudi trgnuti iz letargije, sljepoće i samozavaravanja. Tada zajedno, kroz Božju milost i moć, možemo pronaći snagu da se podignemo i da se oslobodimo - prvo duhom, a zatim i tijelom - od mračne budućnosti koja se planira za nas i našu djecu.
Komentar: Otupjeli um nema objašnjenje na temelju kojeg bi mogao procijeniti ili prosuditi svoju ograničenost.