Razumljivo je da se bliskoistočne države drže podalje, kao 'promatrači', ali to ne znači da će izbjeći da budu 'pregažene' u ovom eurosudaru. Jer hoće.

Ukraine NATO
© FP Creative / Shutterstock
Berlusconi je ovog tjedna napisao u Il Giornaleu da je Zapad izoliran - kao posljedica njegove monomanije u Ukrajini: "Odgovor Zapada [Ukrajini] bio je jednoglasan - ali što mislimo pod Zapadom? SAD, Europa i neke pacifičke zemlje koje imaju tradicionalne veze sa SAD-om, među kojima su Australija i Japan. A odgovor drugih zemalja svijeta? Gotovo pa ništa".

Upravo tako. Ukrajina je unutareuropska borba oko identiteta koja seže do pada Rima.

Razumljivo je da se bliskoistočne države drže podalje, kao 'promatrači', ali to ne znači da će u ovom eurosudaru izbjeći da budu 'pregažene'. Jer hoće.

U biti, u svom bijesu da povrijede Rusiju, zapadni establišment prevrnuo je delikatnu ravnotežu koja podupire globalističku financijsku strukturu. Impulsivno i nereflektivno, oni su 'oslobodili' robu - od hrane i energije do rijetkih elemenata - da uzleti u vrijednosti, kao 'nešto' za što se opet vidi da posjeduje suštinsku vrijednost.

Umjesto da budu potisnuta kolateralna baza za ugojenu piramidu 'imovine' određne fiat valutom koju inflacija srozi svake godine, roba, a ne fiat dolari ili euri, postaje cijenjena kao valuta na koju se pripaja 'sporedni svijet', kao alternativni način trgovanja.

Naravno, korijen toga nije samo 'sama Ukrajina'. Druga dva ključna čimbenika igraju ulogu: prvo, pojam 'Krugmanove ekonomije' da bi vlade trebale 'printati za potrošnju'. Povećanje državne potrošnje već je izazvalo inflaciju (i prije Ukrajine), a trenutačno potresa povjerenje u devalvirane fiat valute - kojima nedostaje bilo kakav rukohvat za održavanje vrijednosti.

Drugi je privrženost zapadne elite 'globalnoj tranziciji' (tj. strmoglavoj jurnjavi) s fosilnih goriva. Zašto? Jer kad čujete beskrajno apsolutne izjave, poput: 'znanost se slaže', postajete svjesni da imate posla s kultom, a ne znanošću. Uokvireno u apsolutnim terminima, ne propušta nikakvu drugu znanost ili širu perspektivu koja bi mogla kvalificirati meta-narativ.

Europa je već jurila prema 'tranziciji'. Ukrajina očito 'služi' više kao akcelerator, 'odvikava' (obratite pažnju na jezik pun pretpostavki) Europu od energetske ovisnosti o Rusiji.

Ipak, ako to nije bilo dovoljno vatre koja je zapaljena ispod lonaca cijena robe, Europa je tada nadmašila samu sebe zagovarajući zabranu kupnje ruske energije -- čime je dodatno pojačala vatru, doslovce, i dovela do toga da lonci prekipe. Cijene su porasle, a Europljani će plaćati više za zamjenske zalihe energije, čak i ako se potpunija zabrana pokaže nemogućom za provedbu.

U redu -- jedno je da Europa i SAD kažu da je inflacija ta koja će uslijediti; industrijska kontrakcija koja će rezultirati; hitna situacija s hranom koja će se pogoršati; i bol od gladi koja će se proširiti na cijelo društvo, vrijedno toga.

To 'ponovno potvrđivanje liberalnog poretka, spašavanjem Ukrajine' - iako se time riskira ekonomski kolaps Europe - u potpunosti je opravdano ponižavanjem Putina pod svaku cijenu. Ali zašto bi bliskoistočne države koje nisu proizvođači robe također trebale plaćati ekstremnu cijenu za taštinu Europe?

Kao što je Berlusconi implicirao, ove države ne gledaju nužno na Putina ili Rusiju kao na svoje neprijatelje. Mnogi vide potonju kao potencijalnog saveznika - ali sasvim je sigurno da su Bliski istok, Afrika i Latinska Amerika sve samo ne u braku s 'Redom' temeljenim na pravilima koje su propisali SAD. Nemaju ulog u ovom unutareuropskom čerupanju.

Ipak, ono što čeka njihova društva je tamo kao 'tekst na zidu' - u Šri Lanci i Pakistanu. Pakistan bi trebao vratiti preko 21 milijardu dolara vanjskog duga u sljedećoj fiskalnoj godini. Također se bori s opsežnom inflacijom hrane i poremećajima u lancu opskrbe, dok vlada nastoji uvesti najmanje 3 milijuna tona pšenice i 4 milijuna tona jestivog ulja kako bi ublažila nestašicu.

U isto vrijeme, oko 40.000 tvornica u Karachiju suočava se s zatvaranjem zbog rastućih troškova električne energije, što čini rad gotovo nemogućim. Čini se da su Elite, opsjednute svojim 'tranzicijskim' planom, izgubile iz vida istinitost da energija - ljudska i fosilna, hrana i materijalni resursi - zapravo predstavljaju Ekonomiju. Jedna komponenta vidi krizu prije kao priliku - iako bolnu - za ubrzanje tranzicije.

Sada se čini da je namjera očajnog zapadnog establišmenta slijediti militarizirani proxy 'dugi rat iscrpljivanja' kako bi oslabio Rusiju. Nažalost, ova strategija vjerojatno će mnoge izgladnjeti do smrti. Izvršni direktor Svjetskog programa za hranu upozorio je da će se 49 milijuna ljudi u 43 zemlje uskoro suočiti s glađu.

Vanrednu situaciju u vezi s hranom, kao i inflaciju, nije uzrokovala Ukrajina, iako okolnosti velikog proizvođača pšenice uronjenog u vojni sukob, naravno, to pogoršavaju. Prehrambena kriza izravnije je povezana s 'tranzicijskim' čimbenicima ('ozelenjavanje' proizvodnje hrane), kao i strukturnim promjenama u neoliberalnim ekonomijama (gdje je proizvodnja hrane prepuštena drugima).

Perverznost cijele ove nadolazeće boli leži u njenoj gruboj nemarnosti: Europa nije dobro promislila o svojoj strategiji sankcija protiv Rusije prije nego što ju je pokrenula - bili su toliko uvjereni da će Rusija gotovo odmah propasti. Ministarstva vanjskih poslova koja su izradila planove nisu ni na trenutak razmotrila mogućnost da možda Rusija neće doživjeti ekonomski kolaps, a kamoli da bi se njezino gospodarstvo stabiliziralo (kao što jest).

A planeri nisu dobro promislili o učinku svog vojnog proxy rata na rusko javno mnijenje. Pretpostavljali su, bez dužnog razmišljanja, da su ruske vojne snage toliko nespretne da neizbježno moraju izgubiti. Nikada nisu razgovarali o mogućnosti učvršćivanja ruskog mišljenja kako je vojna operacija napredovala. Uzeli su zdravo za gotovo da će se rusko javno mnijenje okrenuti protiv Putina kako se plima okrenula protiv ruskih snaga i da će biti prognan s dužnosti. Pojam da bi Rusija mogla pobijediti u Ukrajini na Zapadu se smatrao znakom nelojalnosti -- ako ne i izdaje.


Komentar: Primjer željnog razmišljanja i u konačnici psihopatologije. Elite Zapada žive u mjehuru vlastitih iluzija, a stanovništvo snosi cijenu i posljedice.


Čelnici EU-a u konačnici se moraju suočiti s vlastitim biračkim tijelima zbog tako teških pogrešaka u prosuđivanju -- onih pojačanih trijumfalističkim propagandnim napadom za koji će se pokazati da je prevario glasače i zbog čega će biti ljuti. Ali bit je - nažalost - da su te razne bolesti u zapadnom ekonomskom sustavu strukturalne. Novi set vođa neće imati 'srebrni metak' da ih brzo okonča.