taping freedom
© Unknown
Što se dogodi kada ljudi shvate prijevaru blagog-totalitarizma koji se predstavlja kao sloboda i individualizam (a kamoli demokracija)? Pa, sljedeći članak je iz vodećeg časopisa establišmenta iz anglosfere povezane s dubokom državom, Daily Telegraph-a:
"Ovo je ljeto prije oluje. Ne griješite, s cijenama energije koje će porasti do neviđenih visina, približavamo se jednom od najvećih geopolitičkih potresa u desetljećima. Konvulzije koje će uslijediti vjerojatno će biti daleko većeg reda veličine od onih koje su uslijedile nakon financijskog sloma 2008., koji je izazvao prosvjede koji su kulminirali pokretom Occupy i Arapskim proljećem...

"Nered je već stigao u zemlje Trećeg svijeta, s nestancima struje od Kube do Južne Afrike. Šri Lanka je samo jedna u kaskadi zemalja s niskim prihodima u kojima se čelnici suočavaju s progonom s vlasti u sramotnom plamenu benzinskih suša i neplaćanja kredita.

"Ali Zapad neće izbjeći ovaj Armagedon. Zapravo, na mnogo načina, čini se da će on biti njegov epicentar - a Britanija, njegova nulta točka. U Europi i Americi, tehnokratski elitni sustav izgrađen na mitologiji i samodopadnosti se raspada ... Njegova temeljna bajka - koja je proricala slavnu upletenost nacionalnih država u svjetsku vladu i opskrbne lance - metastazirala je u parabolu o opasnostima globalizacije.

"Ovog puta elite ne mogu izbjeći odgovornost za posljedice svojih kobnih pogrešaka... Jednostavno rečeno, car nema odjeće: Establišment jednostavno nema poruku za birače suočene s poteškoćama. Jedina vizija za budućnost koju može dočarati je "postići nulte neto emisije" - distopijska agenda koja žrtvenu politiku štednje i financijalizacije svjetskog gospodarstva podiže na nove visine. Ali to je savršeno logičan program za elitu koja se odvojila od stvarnog svijeta".
Da, zapadna je sfera postala toliko sklona 'vrtoglavoj' dezorijentiranosti (kao što je i bila namjera), kroz stalnu kišu dezinformacijskih etiketa, nasumično zalijepljenih preko bilo čega kritičnog prema 'ujednačenim porukama', i nečuvenim, očiglednim laganjem, da je većina u zapadnom svijetu počela preispitivati vlastitu i okolnu razinu razuma.

U svojoj zaprepaštenosti, počeli su vidjeti 'slanje poruka' žrtvene politike i financijalizaciju apsolutno svega kao 'savršeno racionalne'. Učinjeni su bespomoćnima, nepomični u paukovoj mreži. Začarani.
"Kada koristim neku riječ", rekao je Humpty Dumpty prilično prezirnim tonom,"to znači samo ono što ja to odlučim - ni više ni manje."

"Pitanje je," rekla je Alice, "možeš li riječi učiniti da znače toliko različitih stvari.""Pitanje je", reče Humpty Dumpty, "koji će biti gospodar - to je sve."

-Lewis Carroll, Through the Looking Glass
Da, Zov sirene zvijeri je da se žrtvena politika spusti na ljude, dok jahači rata i pandemije svi viču da se približava apokaliptični čas. Možemo to nazvati kolektivnim sindromom - slično ludilu oko vještica od 14. do 17. stoljeća - ali danas je fenomen koji je WB Yeats nazvao 'gruba zvijer' čiji je pogled 'prazan i nemilosrdan poput sunca', poznatiji jednostavno kao ideologija.

Riječ 'ideologija' često se koristi kao sinonim za političke ideje, iskvarenost jezika koja prikriva njen temeljno antipolitički, latentni totalitarni karakter. Ideologija nije u stanju tretirati ljudska bića kao posebne sudionike zajedničkog, nepolitičkog društvenog života. Današnja "woke" ideologija na ljudska udruživanja gleda više kao na skupine na koje treba djelovati. To je eksplicitno antinacionalno, antisuvereno, protiv tradicionalne religije, protiv tradicionalne kulture, protiv nacionalne infrastrukture i protiv obitelji.

Pojam idéologie skovao je tijekom Francuske revolucije Antoine Destutt de Tracy, antiklerikalni materijalistički filozof koji je zamislio ideologiju kao društvenu znanost o 'idejama' koje će poslužiti za izgradnju racionalnog progresivnog društva kojim upravlja prosvijećena elita, čija bi tehnička stručnost opravdala njihovo polaganje prava na vlast.

Ove konture europske ideologije, kako su se pojavile tijekom francuske revolucionarne ere, uglavnom su iscrtali Franci u razdoblju prije i nakon Karla Velikog. Tada se pojavila doktrina rasne superiornosti ('drugi' su bili 'barbari' i pogani i služili su samo kao robovi). Tada je i taj vanjski, predatorski ekspanzionizam (križarski ratovi, zatim kolonijalizam) ugrađen u europsku psihu.

Doba Karla Velikog dodatno je zacementiralo nepremostivi društveni raskol. Franački oligarh u svom dvorcu; njegovi franački biskupi usađivali su njegove vilenske kmetove, koji su živjeli u podnožju dvorca, slikovitim strahom od vječnog pakla. Za što je neizabrani bio predodređen, osim ako nisu, nevjerojatno, stekli Božju milost. Ova novonastala franačka 'ideja' bila je preteča onoga što smo mi Europljani danas: osjećaj apsolutne superiornosti; pripadnosti izabranima; i europska klasna podjela - današnje su sjene iz tog totalitarnog doba.
"Ali ja ne želim ići među lude ljude", primijeti Alisa.

"Oh, ne možeš tome ništa", reče Mačak: "svi smo mi ovdje ludi. Ja sam lud. Ti si luda".
Ono što je Francuska revolucija dodala bila je sirova ideologija, kroz radikalnu promjenu u odnosu između države i tradicionalnog društva. Rousseaua se često uzima kao ikonu 'slobode' i 'individualizma' i naširoko mu se dive. Ipak, ovdje imamo tu jasnu korupciju jezika koja prikriva temeljno antipolitički karakter ideologije.

Rousseau je izričito odbijao ljudsko sudjelovanje u nepolitičkom, zajedničkom životu. Ljudska udruženja vidio je prije kao skupine na koje treba djelovati kako bi se svo razmišljanje i svakodnevno ponašanje moglo sklopiti u jedinice istomišljenika unitarne države.

Upravo to ujedinjeno stanje - apsolutno stanje - koje Rousseau podržava nauštrb drugih oblika kulturne tradicije, zajedno s moralnim 'narativima' koji pružaju kontekst pojmovima kao što su dobro, pravda i telos.

Individualizam Rousseauove misli, stoga, nije libertarijanska tvrdnja apsolutnih prava protiv sveprožimajuće države. Nema podizanja 'trobojke' protiv represivne države.

Baš obrnuto! Rousseauova strastvena 'obrana pojedinca' proizlazi iz njegovog protivljenja 'tiraniji' društvenih konvencija - oblicima i drevnim mitovima koji povezuju društvo: religiji, obitelji, povijesti i društvenim institucijama. Njegov ideal može se proglasiti individualnom slobodom; ali to je 'sloboda', ne u smislu imuniteta od kontrole države, već u našem povlačenju od navodnih ugnjetavanja i korupcije kolektivnog društva.

Obiteljski odnos je tako suptilno pretvoren u politički odnos; molekula obitelji razbijena je u atome njenih pojedinaca. S tim atomima koji su danas dodatno dotjerani kako bi odbacili svoj biološki rod, svoj kulturni identitet i etničku pripadnost, oni su ponovno spojeni u singularno jedinstvo države.

To je prijevara skrivena u jeziku ideologa slobode i individualizma. To je prije politizacija svega u kalup autoritarne singularnosti percepcije. Pokojni George Steiner rekao je da su jakobinci
"ukinuli tisućljetnu barijeru između zajedničkog života i enormnosti povijesne [prošlosti]. Pokraj živice i vrata čak i najskromnijeg vrta, marširaju bajunete političke ideologije i povijesnog sukoba".
Ovo jakobinsko naslijeđe dodatno su ispolirali Fabijanci i HG Wells, koji je napisao u svojoj novoj "Bible Trilogy", objavljenoj 1901.:
"Postalo je očito da su cijele mase ljudske populacije, kao cjelina, inferiorne u svojim polaganjima prava na budućnost, u odnosu na druge mase, da im se ne mogu dati prilike ili povjeriti moć kao što se vjeruje superiornim narodima, da su njihove karakteristične slabosti zarazne i štetne za civilizacijsko tkivo, te da njihov raspon nesposobnosti iskušava i demoralizira jake. Dati im jednakost znači potonuti na njihovu razinu, štititi ih i njegovati znači biti preplavljen njihovim fekunditetom".
Bertrand Russell (povezan s istom strujom mišljenja) to bi najsažetije rekao u "The Scientific Outlook" (1931.):
"Znanstveni vladari će pružiti jednu vrstu obrazovanja za obične muškarce i žene, a drugu za one koji će postati nositelji znanstvene moći. Od običnih muškaraca i žena će se očekivati da budu poslušni, marljivi, točni, nepromišljeni i zadovoljni. Od ovih kvaliteta, zadovoljstvo će se vjerojatno smatrati da je najvažnije. Da bi ga proizveli, u igru će se uključiti svi istraživači psihoanalize, biheviorizma i biokemije.... Svi dječaci i djevojčice će učiti od malih nogu da budu ono što se zove "kooperativan", tj. raditi točno ono što svi rade. Inicijativa će biti obeshrabrena u ovoj djeci, a neposlušnost, bez kažnjavanja, će se iz njih znanstveno istrenirati".
Ukratko, današnji 'blagi totalitarizam' (pojam koji je smislio Niall Ferguson) suvremenog zapadnog života, prihvaća da dok ljudska bića prirodno formiraju društvene grupe za zajedničke svrhe, današnja "woke" ideologija pretpostavlja da organska udruženja koja su prirodna za bilo koju ukorijenjenu zajednicu ne mogu podržati dobro društvo (zbog ukorijenjenog rasizma, itd.), i stoga ih se mora očistiti od vrha prema dolje kako bi se oslobodila takvih nasljeđa. To je 'boljševičko' sjeme koje je posijao Rousseau.

Evo poante: naša dezorijentiranost i osjećaj nestajanja zdravog razuma duguju, ne malo, psihičkom stresu zbog prihvaćanja ideologije koja se predstavlja onim što nije. Ili, drugim riječima, proklamira i slobodu i pojedinca, ali je u njoj skriven apsolutni etatizam.

Alain Besançon primjećuje da "jednostavno nije moguće ostati inteligentan pod čarima ideologije". Inteligencija je, naposljetku, trajna pozornost prema stvarnosti, koja nije u skladu sa svojevoljnošću i fantazijom. Niti se može ukorijeniti u sterilnom tlu raširenog kulturnog odbacivanja. Zbog toga su svi ideološki režimi bez iznimke pogođeni čistom nesposobnošću.

Što nas uredno vraća na prethodno citirani članak Telegraph-a:
"Niti postoji ikakvo objašnjenje za ovaj fijasko osim desetljeća neuspjelih pretpostavki i pogrešnih političkih poteza naše vladajuće klase. Nakon Velike financijske krize [2008.], establišment je zamalo uspio uvjeriti javnost da se podvrgne pročišćavajućoj strogosti štednje [požrtvovne politike] - uvjeravajući birača da svi dijelimo krivnju za krizu i da svi moramo odigrati ulogu u okajanju za pogreške zemlje. Ovaj put elite ne mogu izbjeći odgovornost za posljedice svojih kobnih pogrešaka.

"Nered je već stigao... A Britanija [od toga] neće pobjeći. Zapravo, na mnogo načina, čini se da će postati europska bačva baruta.

"Teškoća s kojom se suočavamo vjerojatno će promijeniti igru. Tek smo počeli shvaćati koliko će sljedećih nekoliko godina biti nepredvidivi - i koliko smo loše spremni suočiti se s posljedicama. Ovo može zvučati kao sumorna prognoza, ali osobito u Britaniji, doista se čini kao da smo upravo ušli u završni čin ekonomskog sustava koji je očito zakazao. Jasnije je nego ikada da car nema odjeće i nema više priča kojima bi nam odvukao pozornost".
Autor je u pravu. Bit će javnih prosvjeda - u nekim državama, možda, više nego u drugima; građanski neposluh - takav je već pokrenut u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj: kampanja 'Ne plaćaj', koja poziva ljude da se pridruže 'masovnom štrajku neplaćanja', prvi je znak otpora.

Ovo je, međutim, samo početni korak. Kada zapadne financijske vlasti kažu da 'pozdravljaju' recesiju kako bi se uništila potražnja - i tako smanjila inflacija - u ovoj izjavi implicitno je uvjerenje elite da se prosvjedi mogu i da će biti uspješno ugušeni.

Svi znakovi govore da se razmišlja o nemilosrdnom, nasilnom i administrativnom gušenju narodnog nemira.

S vremena na vrijeme, kroz povijest, ljudi su povremeno iskusili duboki osjećaj da su im životi nekako šuplji, bez ičega realiziranog i da je svijet oko njih lažan - da je nekako iluzoran i bez smisla.
"Kako znaš da sam lud?" pitala je Alice.

"Mora da jesi", reče Mačak, "inače ne bi došla ovamo".
Ali ako se osvrnemo na ovaj obrazac, koji se ponavlja uvijek iznova, dobivamo jasan osjećaj i događaja i ponavljajućeg iskustva praznine. Jer, nesigurnost i strah povezani s 'prazninom' su ono što uzrokuje da obamrlost izblijedi, i da ljudi eruptiraju u buntovni nered. I zašto također pokušaj unutarnjeg kruga elite da 'ukloni' takva buđenja, tako lako rezultira tragedijom (i krvoprolićem).

Ali postoji još jedna - velika - poteškoća u današnjoj situaciji. Čak i kad bi se 'vrata percepcije očistila' (Huxley), ne postoji 'tamo - tamo'. Nema uredne konceptualizacije za koju bi on ili ona mogli reći: 'ovdje je 'kamo' bismo trebali ići' - ili, barem, ne postoji 'negdje' koje bi imalo smisla za one koji su već napola u panici zbog onoga što doživljavaju kao napad na sve orijentire po kojima su živjeli svoje živote.

Što bi onda konačno moglo razbiti kolektivnu psihozu uhvaćenu u nekoj neodoljivoj, 'magičnoj' čaroliji? Pa, jednostavno rečeno, bol. Bol je veliko sredstvo razbistrivanja.

Što se dogodi kada ljudi shvate prijevaru blagog-totalitarizma koji se predstavlja kao sloboda i individualizam (a kamoli demokracija)? Postavlja se pitanje: prema kojoj će drugoj 'slici-ideji' ljudi kolektivno migrirati?

Geopolitička implikacija je da bi Italija mogla migrirati prema jednoj; Njemačka drugoj; i Francuska trećoj, a drugi bi mogli jednostavno 'odustati' od cijele zbrke europske politike (i nihilizam će porasti). Je li ovo bitno? Može li to možda biti revitalizirajuće?

To nam dopušta da se izravno obratimo 'Zvijeri ideologije', koja je 'svojom' vlastitom nesposobnošću nenamjerno skinula masku s Pandore, otvarajući tako njezinu kutiju. Tko može reći koju će sljedeću masku nositi!
O autoru:

Alastair Crooke je bivši britanski diplomat, osnivač i direktor Conflicts Foruma sa sjedištem u Bejrutu. Njegovi doprinosi u člancima uključuju: Our 'Rhythmically Dancing' Physical Real Economy, llusions of Superiority. What's Next?, Reading the Runes of War, The 'Wrong' Turning Brings on the 'Fourth Turning', War Makes for Clarity.