A koga briga za mušku psihu? Zašto bi posebno žene trebalo biti briga? Ne mogu govoriti u ime svih, ali postoje muškarci u mom životu koje duboko volim. Moj otac, moj brat i moj muž su ljudi koji su mi toliko dragi da je moja ljubav prema njima prožeta gorčinom zamišljanja nezamislive stvarnosti njihove smrtnosti. Za razliku od žena u mom životu, oni drže svoja srca umotana u svoje dostojanstvo. Čeliče se protiv nedaće svijeta kako bi me zaštitili. Obične životne nedaće drugačije dotiču muškarce, jer oni moraju biti jaki. Ali pitam se kakve bitke vode ispod površine.
Postoji jedna velika greška koju moderne žene koje vole muškarce rade kako bi zaštitile muškarce koje vole: tretiraju ih kao svoje bebe, jer smo tako programirane da brinemo o drugima. Naravno, muškarcu je potrebna mekoća i nježnost, ali ono što ga tjera da nastavi kada se čini da mrak nadire sa svih strana, ono što muškarca tjera da odabre život i pred najmračnijim neprijateljem jesu dostojanstvo, poštovanje i osjećaj da je koristan u zaštiti svojih voljenih.
Kako ja to mogu znati? Ja sam samo blesava djevojka od 27 godina, tek udana, bez žuljeva na rukama i bez sjećanja o pravim iskušenjima. Što ja znam o pravoj tami?
Istina je, ne znam.
A to je zato što su me muškarci koji me vole, cijelo ovo vrijeme štitili od toga. Moja zahvalnost prema njima me učinila znatiželjnom o tome kroz što oni prolaze, a ja ne. Tako da im, kad se suoče s tom tamom koju ja ne mogu vidjeti, osim kao odraz u njihovim udaljenim očima, u stisnutosti njihovih glasova, mogu barem ponuditi razumijevanje.
Djelo Antoinea Saint Exuperyja nije djelo fikcije. Ovo morate razumjeti. Saint Exupéry rođen je 1900. godine i nije bio samo pisac bestselera, već je također služio u francuskoj vojsci u Drugom svjetskom ratu. Godine 1944. smrtno je ustrijeljen između zemlje i neba, a njegovo pougljenjeno tijelo pronađeno je u Toulonu. Saint Exupery je umro kao heroj, ali ne prije nego što je napisao neka od najdubljih i najsnažnijih djela o prirodi ljudske duše i o tome što čovjeka nadahnjuje da živi. Pogledajmo neke od njegovih spisa.
Guillaumet
Sve životinje imaju impuls za preživljavanjem, ali čak i životinje kapituliraju pred ovim impulsom pred intenzivnom i neodoljivom fizičkom patnjom. Čovjek je taj koji može pronaći nešto više na što se može ugledati, gore i iznad sebe, i izdržati patnju koju životinja ne bi.
U jednom odlomku iz Saint Exuperyjeve knjige,"Vjetar, pijesak i zvijezde" [engl. "Wind Sand and Stars", op. prev.], on piše o svom prijatelju Guillaumetu koji je za dlaku preživio pad aviona u snijegom prekrivenoj planini. Nakon što je prevalio kilometre u snijegu bez ikakve opreme osim noža kojim je izrezao cipele kako bi ublažio natečene noge, poskliznuo se i pao. Bilo bi mu se tako lako prepustiti smrti.
"Bio si poput boksača ispražnjenog od svake strasti jednim udarcem, ležao i slušao kako sekunde padaju jedna po jedna u daleki svemir, sve dok nije pala deseta sekunda i nije bilo odgovora.
'Dao sam sve od sebe i ne mogu uspjeti. Zašto da nastavim?'
Sve što ste morali učiniti na svijetu da pronađete mir bilo je zatvoriti oči. Tako je malo bilo potrebno da se izbriše taj svijet litica, leda i snijega. Spusti te čudesne vjeđe i dolazi kraj udarcima, posrćućim padovima, pokidanim mišićima i gorućem ledu, onom teretu života koji si vukao za sobom kao istrošeni vol, uteg teži od svakog vagona ili kola".
"Ono što sam ja proživio, nijedna životinja nije mogla proživiti", ponavlja. To je zato što čak i životinja dostiže razinu patnje koju doživljava Guillaumet i popušta. Postoje oblici patnje koji su gori od smrti. Koliko si muškaraca danas postavlja ovo pitanje? Što ako samo "spustim ove čudesne vjeđe i dolazi kraj udarcima" i od kakve nam je koristi to da kao istrošeni vol vučemo "to breme života"?
"Malo-pomalo tvoja je svijest napustila daleke predjele tvog tijela, a tvoje tijelo, ta zvijer sada preplavljena patnjom, ležalo je spremno sudjelovati u ravnodušnosti mramora. Tvoje skrupule su popustile. Naši su krikovi prestali dopirati do tebe, ili, točnije, promijenjeno je za vas u krikove iz snova. Sada ste bili sretni, sposobni odgovoriti dugim sigurnim koracima iz snova koji su vas bez napora nosili prema čaroliji ravnica ispod. Kako ste glatko klizili u ovaj iznenada milosrdni svijet! Guillaumet, škrtice! Odlučio si nam uskratiti svoj povratak, sebično uživati u svojim užicima bez nas među svojim bijelim anđelima u snijegu".
Ipak, postojalo je nešto sasvim frustrirajuće obično što ga je izvuklo iz onoga što zvuči kao odmor nakon dugog dana gorućih mišića i bolnih stopala. Ni vjera, ni vjerovanje, ni mistično prosvjetljenje nisu podigli ovog čovjeka sa smrtne postelje da učini nemoguću stvar i ustraje. Bila je to skromna stvar: odgovornost prema onima koje je štitio.
"A onda grižnja savjesti ispliva iz dubine vaše svijesti. San je pokvario nalet neugodnih detalja. 'Pomislio sam na svoju ženu. Bila bi bez novca da ne može dobiti osiguranje'.
Kad čovjek nestane, njegova se zakonska smrt odgađa za četiri godine. Ovaj užasni detalj bio je dovoljan da izbriše ostale vizije". (55-56)
Guillaumet je pretrpio hipotermiju, izdaju vlastitog uma u odnosu na svoje tijelo, muku od ozeblina i nesnošljivu bol ponovnog istrgavanja iz slatkog zagrljaja smrti. Ipak, na kraju ga je inspiriralo sjećanje na njegovu ženu i obitelj. Osobito, radilo se o njegovoj želji da je zaštititi pod svaku cijenu. Za muškarca je sposobnost i odgovornost da zaštiti one do kojih mu je stalo ono što ga često uvjeri da izabere život čak i kada to životinja ne bi učinila. Muškarac koji izabere smrt, na nekoj razini, vjeruje da je za svoje voljene korisniji mrtav nego što je živ. Stoga je od iznimne važnosti dati muškarcu prostor da razvije svoje vještine i sposobnosti kako bi mogao iskreno preuzeti odgovornosti kojima ne samo da gradi svijet, nego i spašava samoga sebe.
Poštanski pilot
Kad žene vole, one se predaju i vjeruju. Kad muškarci vole, oni štite i žrtvuju se. Ova temeljna razlika više-manje karakterizira ples između spolova. Kada svijet povjeri čovjeku nešto važno, on se, dakle, osjeća voljenim. Saint Exupery u svojoj knjizi opisuje poštanskog pilota, koji je, naravno, on sam. Dok korača kroz hladnu vijugavu noć prije svog prvog leta, razmišlja,
"Podigao sam ovratnik kaputa, i dok sam koračao među ravnodušnim prolaznicima, pratio me žar nježan kao da sam se upravo zaljubio. Prolaziti pored ovih stranaca s tom čudesnom tajnom u srcu ispunjavalo me s ponosom".
Žar je poput žene koju on na ruci ispraća niz ulicu, a ona je nježan osjećaj ljubavi. Ova je linija izravna ekspozicija muške psihe. Sjećate li se kada ste se prvi put zaljubili? Bio je to osjećaj uzbuđenja i nervoze, žudnje i, začudo, osjećaj da vas se želi zauzvrat. Pri zaljubljivanje postoji slasna vrtoglavica dok se tako brzo transformiramo iz onoga prije i poslije toga. Nekad smo bili smrtni, a sada lebdimo nekoliko centimetara iznad zemlje. Ali ovdje nema heroine koju bi pilot volio, osim svog prvog leta. Što mu je ispunjavalo srce ponosom? Što mu je davalo ovu prekrasnu vrtoglavicu?
"Samome sebi sam bio poput stražara koji stražari nad usnulim logorom. Ovi prolaznici nisu znali ništa o meni, a ipak su meni, u svojim poštanskim vrećama, spremali povjeriti najteže brige svojih srca i svog posla. U moje su se ruke spremali povjeriti svoje nade. A ja sam, prigušen svojim ogrtačem, hodao uz njih poput pastira, iako nisu bili svjesni moje zabrinutosti".
Odgovornost, ta riječ za odrasle, ga čini da se tako osjeća. Kad pogledamo ispod ove riječi kojom nas školski učitelji i roditelji grde kad ne obavimo domaću zadaću, nalazimo jednu drugu ispod koja je tvori: povjerenje. Pilot se osjeća voljenim jer mu se vjeruje. On je 'stražar koji čuva usnuli logor' što znači da mu ljudi u selu vjeruju dovoljno da zaspu tijekom njegove straže. Saint Exupery opisuje pisma kao "najtežu brigu njihovih srca i njihovog posla". Naravno, slova imaju vrlo malu težinu, ali njihov značaj za ljude ima mnogo veću težinu. Zamislite koliko je više značilo pismo nekome čija je ljubav miljama daleko, a nekoliko redaka na komadu papira bio je jedini način da nekako osjetite njihovu prisutnost.
Nesanica bdijenja nad tim ljudima koje možda niti ne poznaje, je žrtva koja je tako snažna u Saint Exuperyjevoj verziji ljubavi muškarca. Osjeća se voljenim jer mu je dopušteno žrtvovati se na smislen način.
Rob
Suvremeni život na mnoge načine sabotira sposobnost muškarca da živi u skladu sa svojom prirodom. Neću reći da to sabotira njihovu sreću - iako je to nusproizvod - jer ono što muškarca tjera da želi živjeti nije besposlena 'sreća' hedonizma, već prije osjećaj da je potreban i koristan drugima. Ako je najgora stvar koju možete reći ženi da je ružna, najgora stvar koju možete reći muškarcu je da je beskoristan. Atomizacija modernih ljudi u individualne, neovisne jedinice nije pogodno za onu vrstu veza zbog kojih ljudi osjećaju da su njihovi životi smisleni i vrijedni.
Saint Exupery opisuje sudbinu roba kada je oslobođen, bijedu i smrt, jer se nakon toga prema drugima osjeća beskorisnim. On nema pojma o svom mjestu u svijetu osim kao rob.
"Čovjek preda mnom nije opterećen lancima. Kako ih malo treba! Kako je samo vjeran! Kako se pokorno odriče svrgnutog kralja u sebi! Uistinu, čovjek je samo zadovoljni rob.
A ipak će doći dan kada će biti oslobođen. Kad bude previše star da bi bio vrijedan svoje hrane ili svog ogrtača, bit će nezamislivo slobodan. Tri će se dana uzalud nuditi od šatora do šatora, svakim danom će slabiti; sve dok pred kraj trećeg dana, još uvijek bez pritužbe, legne na pijesak.
Vidio sam ih kako ovako umiru kod Cape Jubyja. Mauri vode svoju dugu smrtonosnu borbu, iako bez zle namjere; a djeca se igraju u blizini mračne olupine, trčeći sa svakom zorom da vide pomiće li se još, ali bez ruganja starom sluzi. Sve je to u prirodi stvari". (157)
Robove danas shvaćamo kao ljude koji su protiv svoje volje potčinjeni ropstvu i nedostatku dostojanstva, ali bilo je mnogo kompliciranije od ovoga. Mnogi ljudi bi više voljeli jamstvo ropstva nego teret slobode. U priči, rob dobrovoljno umire jer se osjeća beskorisnim.
Sloboda zahtijeva od čovjeka da uzme u obzir i bude odgovoran za vlastitu sudbinu; od njega se zahtijeva da stvori vlastite veze s drugim ljudima, a ako ne može, neizmjerno će patiti.
Ali kako dostojanstven čovjek može osjećati čast i plemenitost ako vodi svoj život slušajući naređenja drugog čovjeka? Ne biti vođa vlastite sudbine? Trebaju li ljudi biti robovi da bi bili sretni? Saint Exupery također govori o birokratu koji, poput roba, svoj život zaokružuje smislom putem brojeva i provođenjem propisa. Ti ljudi žive poluživot jer iako su potrebni, i preživljavaju, ne žive jer nisu odabrali hrabrost. Samo kad ljudi čine hrabre stvari mogu osjetiti da žive.
Strah je instinkt koji je temeljan za ropstvo jer se strah od smrti čini neizbježnim. Robovanje omogućava čovjeku da živi, dajući mu zajamčenu hranu i sklonište. Odbaciti strah od smrti nije isto što i trčanje prema smrti kao strah od života. Strah od življenja može se prvenstveno shvatiti kao strah od življenja u neuspjehu: znati da smo mogli bolje, ali nismo to učinili.
Hrabrost zahtijeva od čovjeka da pobijedi oba straha: strah od smrti i strah od života. Robovanje tješi čovjeka od straha od života jer ako ne uspije, ne treba više snositi odgovornost za to. Zato porobljavanje nije pravi, plemeniti odgovor na čovjekovu želju da bude koristan i sposoban u svom životu. Svaki čovjek koji je robovao, duboko u sebi zna da nije pobijedio svoj strah. Ako nije pobijedio svoj strah, nije napregnuo svoju volju nad svijetom, koja je njegova iskra života.
Moderno društvo nudi ropstvo u onom što je najvažnije i lažni osjećaj slobode u onom što nije. "Možeš izabrati koji će korumpirani pedofil voditi državu" nije sloboda. Suvremeni čovjek je podređen drugima kada mora zatvoriti usta i ne reći krivu stvar, kada mora platiti porez i odložiti svoje smeće u prave kante. Također je odriješen od veza s drugim muškarcima i društvom, tako da ima malo mogućnosti da se osjeća korisnim prema njima kada su svi "neovisni". Kroz fasadu izbora, natjerani smo da se osjećamo slobodnima. Ali koliko se muškaraca osjeća slobodnim isporučiti pravdu onima koji bi nasilno napali njihove žene i djecu, njihove gradove i njihovu kulturu? Koliko muškaraca osjeća te nevidljive lance koji im drže ruke dok je jedina stvaru koju žele učini je boriti se?
Čovjek i njegove priče
"Ne možete predočiti stvari ljudima gomilanjem pridjeva, mucanjem. Ne možete predočiti ništa jer se nema što predočiti. Ramena su me boljela. Utroba mi se činila kao da je zgnječena užasnom težinom. Ne možete napraviti dramu iz toga, ili iz stožastog vrha Salamance. Taj vrh je bio nabijen kao skladište baruta, ali kad bih to rekao, ljudi bi se smijali. Ja bih također. Poštovao sam vrh Salamace. To je moja priča. I nije priča...Čovjek koji se zubima i noktima borio protiv te ciklone nije imao ništa zajedničko sa sretnikom koji je sutradan preživio. Bio je previše zauzet...Sama fizička drama ne može nas dotaknuti sve dok netko ne ukaže na njen duhovni smisao". (Saint-Exupery, 93-94)
Muškarci koji su prošli najviše toga u životu, obično dijele najmanje. Kada muškarci govore o tome što im se dogodilo, skloni su to ispričati kao da se dogodilo nekome drugome, jer se tako vjerojatno osjećaju u vezi s tim. Skloni smo razmišljati o muškarcima kao o neemocionalnim bićima jer oni ne govore beskrajno o svojim "dubokim osjećajima" kao što to čine žene. Možemo oduzeti muškost muškarcu prisiljavajući ga da podijeli svoju priču na određeni način. Sam Saint Exupery, pilot u vojsci, odlučuje ispričati svoju priču kroz likove u svom romanu, stvarajući određenu distancu od onoga tko je bio i što je radio. "Čovjek koji se zubima i noktima borio...nije imao ništa zajedničko sa sretnikom koji je sutradan preživio". Možda najbolji način da se voli muškarca, je shvatiti, a da on ne mora objašnjavati, da je ono što radi teško i poštovati "vrh Salamance" s njim, rame uz rame. Ne tjerati ga da se objašnjava kao ispitivani svjedok i tjerati ga da dokazuje da je ono što je učinio bilo teško ili impresivno.
Guillaumet, naš drug s početka ovog eseja, vraća se ovdje. Prenijet ću što je rekao kada su ga pitali o golemoj hrabrosti koja mu je morala biti potrebna da ustraje na snježnoj planini, kada se sve činilo izgubljenim.
"Kad bismo s njim razgovarali o njegovoj hrabrosti, Guillaumet bi slegnuo ramenima. Ali bilo bi jednako lažno veličati njegovu skromnost. Njegovo je mjesto daleko iznad te osrednje vrline. Ako sliježe ramenima, to je zato što nije budala. On zna da kada ljude zahvati događaj, prestaju se bojati. Samo nepoznato plaši ljude. Ali kad se čovjek jednom suoči s nepoznatim, taj teror postaje poznato. Guillaumetova hrabrost glavni je proizvod njegove iskrenosti. Njegova moralna veličina sastoji se u njegovom osjećaju odgovornosti. Znao je da je odgovoran za sebe, za poštu, za ispunjenje nada svojih drugova". (59)
To love a man is to give him the dignity of his courage, his responsibility, his capability and his stories. To love a man his to let him carry his cross and his burdens and to respect him for it. To allow him the comfort of his comrades and his hot meal and a peace that makes everything worth protecting.
Voljeti muškarca znači dati mu dostojanstvo njegove hrabrosti, njegove odgovornosti, njegove sposobnosti i njegovih priča. Voljeti muškarca je pustiti ga da nosi svoj križ i svoj teret i poštovati ga zbog toga. Omogućiti mu udobnost njegovih drugova i njegov topli obrok i mir koji čini sve vrijednim zaštite.
Komentar: Pogledajte također: Tonična muškost