world burning
Nisam ništa napisala za SOTT već dulje vrijeme, većinom zbog toga što sam, koliko mogu vidjeti, rekla sve što sam mislila da treba reći u desecima članaka tijekom godina. Nije da sam odustala, samo sam okrenula pozornost prema svojem povijesnom istraživanju u naporu da pronađem ključ koji bi možda mogao otvoriti sustav za promjenu. Nisam ga pronašla. Zapravo, povijesno istraživanje me uvjerilo, danas više nego ikad, da nema dobrog ishoda za ljudsku vrstu ako se sadašnji uvjeti nastave odvijati svojom određenom putanjom. Ako ljudska bića ne ubiju milijarde drugih ljudskih bića prilično skoro, izgleda da će sam planet, ili kozmos, to učiniti za nas.

I zaista, Vladimir Putin je bacio francuski ključ u mašinu globalne elite za postizanje potpune dominacije, ali zadnja osoba koja je to učinila unutar onoga što možemo nazvati ekvivalentnim carstvom je Julije Cezar, i pogledajte što se njemu dogodilo.

Trenutno se probijam kroz detaljan opis kolapsa civilizacije brončanog doba i usporedbe su toliko zanimljive da mislim kako bi bilo dobro da vam skrenem pažnju na njih. Na kraju brončanog doba je postojala savršena oluja uvjeta i događaja koji su odveli ljude na Mediteranu - moguće i ljude na cijelom planetu, ako bi se podaci mogli prikupiti - u mračno doba iz kojeg nisu izašli oko 300 godina. Ako čovječanstvo uopće i preživi, mislim da je pred nama nešto slično.

Prvo, tu su klimatske promjene. Klimatske promjene uzrokuju propast usjeva, nestašicu hrane i glad. Te stvari potiču i/ili ubrzavaju društveno-ekonomske krize, uključujući masovne migracije. Povijesno gledajući, promjene u klimi koja su pogodile brončano doba prije njegovog kolapsa započele su s "globalnim zatopljenjem". Da, globalno zatopljenje je stvarno, ali globalno zatopljenje uzrokovano čovjekovim utjecajem nije. I globalno zatopljenje vodi do globalnog zahlađenja. To se tada dogodilo.

Naravno, postoje suše i poplave kroz cijelu povijest, i porast tih elemenata nije sam po sebi dovoljan da uništi civilizaciju. Međutim, htjela bih podsjetiti čitatelja na "Tajni Pentagonov izvještaj" koji je objavljivan prije 10-ak godina, a koji upozorava da je prijetnja klimatskih promjena za čovječanstvo puno veća od terorizma, te da će Britanija postati "Sibir" u manje od 20 godina. To je bilo 2004. godine. 11 godina je prošlo od tada i sve što je globalna elita učinila je da su samo nastavili svoj rat protiv terorizma. Možda misle da je stvaranje terorističke prijetnje bio pametan način za osigurati kontrolu kako bi, na kraju, kada se anarhija počne širiti zbog nestajanja hrane i zaliha vode, mogli izabrati tko će jesti, a tko neće.

To me podsjeća na "Igru globalnih promjena" Boba Altemeyera. Evo brzog pregleda parametara igre:
Profesor psihologije sa Sveučilišta Manitoba, Bob Altemeyer, u listopadu 1994. je izveo eksperiment. Nakon provjere sudionika koristeći test osobnosti prerušen u anketu o javnom mnijenju, izabrao je 68 jako autoritarnih studenata za igranje simulacije političkog upravljanja i upravljanja resursima, zvane Igra globalnih promjena. U toj igri, svaki igrač predstavlja 100 milijuna ljudi u jednoj od devet različitih regija svijeta. Igra se sastoji od donošenja odluka o tome kako riješiti razna društvena, ekonomska i ekološka pitanja. Održivost svakog igrača ovisi o tri faktora: hrani, zdravstvenoj skrbi i zaposlenosti. Ako izgubiš pristup jednom od faktora, dobiješ crni povez oko ruke. Ako dobiješ tri crna poveza, svi ljudi koje zastupaš umiru. Svjetska ekološka kriza se dogodi u nasumično određenom trenutku tijekom igranja igre, testirajući sposobnost igrača u nošenju s kriznom situacijom u svijetu.

Igra također uključuje regionalne lidere, zvane "Elita", koji kontroliraju bankovne račune svoje regije, a mogu ih koristiti za kupnju tvornica, bolnica, vojski, i tako dalje. Dopušteno im je putovati svijetom, sklapati sporazume s drugim pripadnicima Elite, te objaviti rat ako mogu prikupiti dovoljno podrške od svojih kolega članova regije. Uspjeh u ratu znači povećanje teritorija i imovine. Elita također može potajno usmjeravati novac svoje regije u svoje vlastite džepove. (Bez znanja ostalih igrača, pripadnici Elite se istovremeno natječu za nagradu Najbogatije osobe na svijetu.)

Igra globalnih promjena je prvotno osmišljena kako bi obrazovala studente o raznim izazovima s kojima se suočava suvremeni svijet, uključujući rast populacije, glad, klimatske promjene, međunarodne odnose, rat, te raspodjelu resursa. Međutim, toga dana 1994. Bob Altemeyer ju je upotrijebio za drukčiju svrhu: kako bi vidio što bi se dogodilo u svijetu naseljenom ekskluzivno autoritarnim desničarima.
Možete otkriti što se dogodilo ako nastavite čitati ostatak članka ovdje (na engleskom jeziku). Pogledajte i Altemeyerovu analizu igre: What Happens When Authoritarians Inherit the Earth? A Simulation. Pročitajte i onda možemo pričati o tome.

Dobro, pročitali ste? Jeste li primijetili što se dogodilo u igri kada su pojedinci s autoritarnim osobinama vladali? To je putanja na kojoj smo mi upravo sada i sve se odvija prema tom modelu igre. Ne pitajte zašto ti glupani ne mogu uvidjeti da traže ozbiljne nevolje i povlače sve ostale za sobom na bolnu vožnju; čitajte o psihopatiji i otkrijte.

earthquake chart
© bcclimate.com
Prosječan broj potresa jačine 7,5 i veće u intervalima od 5 godina
Ovo vodi do drugog elementa kraha civilizacije brončanog doba: pobune, ratovi, te kolaps trgovine zbog njih. Pobune često potakne nestašica hrane ili teškoće izazvane prirodnim katastrofama. Pa, zasigurno vidimo jasan porast događaja ovakve vrste u proteklih 11 godina. U drugoj polovici 13. stoljeća pr. Kr. je otpočela "oluja potresa" koja se nastavila u sljedećih 50-ak godina. To je proces u kojem se pukotine ili rasjedi u litosferi počnu lančano "otvarati", otpuštajući mnogo razornih potresa tijekom godina sve dok se sav pritisak uz pukotine ne otpusti. Imali smo mnoštvo znakova da smo upravo u takvom periodu. Ne znam za sve vas, ali ja sam zabrinuta zbog mogućnosti događanja potresa/tsunamija, poput onih koji su se dogodili u Indoneziji (26. prosinca 2004.) i Japanu (11. ožujka 2011.), na drugoj strani pacifičkog vatrenog prstena kako bi dovršili lančani proces i otpustili pritisak. Razmislite malo o tome.

Dakle, imamo promjenom klime uzrokovanu nestašicu hrane i geološki izazvane teškoće koje se događaju širom planeta, a koje vode do društvenih nemira koji se nakupljaju poput neispuštene pare u ekspres loncu. Možemo se pitati zašto, u ime svog razuma, globalna elita ne učini nešto oko problema umjesto što samo pogoršava stvari žestoko bombardirajući lokacije posvuda na planetu, što samo doprinosi povećanju tog nemira? Zar ne vide gdje to vodi? Kao što je Putin rekao, "Vidite li što ste učinili?" E pa, kao što sam natuknula gore, ne, ne vide što su učinili i ne mogu vidjeti što su učinili; još uvijek su uvjereni u to da će im preuzimanje potpune kontrole osigurati da oni budu ti koji će birati tko smije dobiti hranu, a tko ne, u nadolazećim "nevoljama". I zasigurno su čitali povijest, i misle kako igraju igru na način koji osigurava da neizbježne pobune budu potpuno pod njihovom kontrolom. Povijesno govoreći, u starim vremenima bi se ljudi pobunili protiv svoje elite i glave bi padale - pogledajte francusku revoluciju kao nedavni primjer. No, čak i tada se nije mnogo toga promijenilo na bolje: upoznajte novog šefa, isti kao stari šef.
Slika
© D. Dagli Orti/DEA/De Agostini/Getty
Minojska freska iz istočnog krila palače u Knososu
Mnogo godina se kolaps brončanog doba pripisivao invaziji "ljudi s mora", međutim ta ideja opada u popularnosti jer jednostavno nema pravog dokaza da su ikakve horde te vrste palile i uništavale sve i onda nestale s lica zemlje bez ostavljanja ikakvog traga o svom identitetu. Želim reći, ako si u maršu zbog toga što su stvari teške u tvojoj vlastitoj zemlji, zašto bi išao spaliti grad drugih ljudi kad ih se možeš jednostavno riješiti, useliti i preuzeti kontrolu? I čudno, zašto su te horde pljačkaša pljačkale druga mjesta gdje je bilo jednako teško kao i njima? To nema puno smisla. No ipak, u vrijeme nevolje i nemira, događa se određena količina ubijanja i pljačkanja; zasigurno to vidimo i danas.

I tako sada imamo prirodne katastrofe - potrese, tsunamije, vulkane, klimatske promjene - pobune i ratove. No, čovječanstvo se suočavalo sa svim tim stvarima iznova i iznova kroz cijelu povijest; one ne vode uvijek - ili čak toliko često - do potpunog uništenja napredne civilizacije. Zašto je onda civilizacija brončanog doba doživjela slom?

Colin Renfrew o tome govori u vidu "urušavanja sustava": efekt leptirovih krila gdje mali zamah može rezultirati uraganom naposlijetku. Navodi opće značajke takvog kolapsa:
  1. kolaps središnje administrativne organizacije;
  2. nestanak tradicionalne elitne klase;
  3. kolaps centralizirane ekonomije; i
  4. promjena staništa i smanjenje stanovništva.
Uzimajući stavke 1. i 2., mislim da vlast više nije upravljala za dobrobit naroda. Tradicionalna klasa elite - postavljena na poziciju kako bi služila ljudima i djelovala u njihovo ime - zamijenjena je patološkim pojedincima baš kao što to vidimo da se dogodilo i u ovo naše vrijeme. Mario Liverani sa Sveučilišta u Rimu krivi koncentraciju moći, što možda i ide u pravom smjeru, ali opet, nisam uvjerena da je to bilo dovoljno za rušenje cijele civilizacije i da rezultira 300-godišnjim mračnim dobom. Jedina stvar koja izgleda da ima smisla u svemu tome je da je neki element izvana djelovao kao "mjenjač igre" za globalni sustav koji bi se inače mogao nositi s varijacijama gore navedenih elemenata. Dva elementa koja izgledaju kao najvjerojatniji krivci su, naravno, kozmosom donešene katastrofe: višestruki događaji tipa Tunguska, neki manji, neki veći, i epidemije. Studija koju trenutno čitam ne uključuje niti jedan od tih elemenata u svoje kalkulacije i tako završava prilično neuvjerljivo s "efektima umnoživača": pad jednog dijela sustava ima domino efekt koji vodi do otkazivanja sljedećeg dijela sustava.

nato leaders
© Leon Neal/AFP
Igraju "Igru globalnih promjena"
U svakom slučaju, izgleda kako prolazimo kroz period vrlo sličan onom koji je prevladao na kraju brončanog doba, a njihove usporedbe mi ne daju puno nade. Zapravo, naša civilizacija je vjerojatno mnogo ranjivija i njeni ljudi mnogo manje sposobni nositi se s problemima. Imamo autoritarijance i psihopate na pozicijama moći koji uživo igraju Igru globalnih promjena, a točka usijanja kada seljaci dolaze s vilama i bakljama još uvijek nije dosegnuta. U međuvremenu, izgleda kako globalna elita razmišlja da će povećanja kontrole nad populacijom spriječiti ustanke kojih se plaše, uopće ne shvaćajući da samo ubrzavaju rast frustracija i vjerojatnost većeg i dugotrajnijeg nasilja kada okidač jednom bude potegnut. Ne znam što će biti okidač ili kada će se dogoditi, ali sigurno kao što i sunce sutra izlazi, i to dolazi. Došlo je 1177. pr. Kr., a zatim ponovno u Rimu između 410. i 540. godine, po istom uzorku. Bilo je i malih ciklusa u međuvremenu, ali ovo su bili dva velika u zadnjih 5000 godina - mislim: zasvršeci civilizacija nakon čega slijede mračna doba.

Hoće li biti kometarnog ili asteroidnog bombardiranja u našoj bližoj budućnosti? Ne znam. Izgleda jako moguće, pa i vjerojatno. Hoće li biti masovne epidemije koja će pobiti 70% ili više svjetskog stanovništva? Izgleda jako moguće, čak i vjerojatno; povijest se ponavlja i to je jedan element koji se ponavlja sa zastrašujućom redovitošću. Čak i ako nijedan od ta dva elementa ne uđe u igru, sam slijed trenutne putanje će dovesti do masivnog kolapsa sustava, a to znači masovnu smrt.

Jasno je da kad ljudi razmatraju ove stvari - pod pretpostavkom da ih se može nagovoriti na to za njihovu dobrobit - skloni su misliti kako se te stvari događaju nekom drugom, negdje drugdje. To je misaoni proces u onima kojima se zapravo na kraju to i dogodi. Oni koji misle "moglo bi se dogoditi, i moglo bi se dogoditi meni... Moram biti spreman..." su oni koji imaju šansu.
Postoji mijena u stvarima ljudi, koja uzeta u poplavi, vodi do bogatstva. Propuštena, i svo putovanje njihovog života je ograničeno u površnosti i u jadima. Na tako ispunjenom moru mi plutamo sada. I moramo prihvatit' struju kada nas služi, ili izgubiti uloženo.
~ William Shakespeare, Julije Cezar