© Aurelien Morissard / IP3 / Getty Images
Komentar: Morgenthauov plan bio je prijedlog da se oslabi Njemačka nakon Drugog svjetskog rata eliminacijom njezine industrije oružja i uklanjanjem ili uništavanjem drugih ključnih industrija koje su temelj vojne snage. To je uključivalo uklanjanje ili uništavanje svih industrijskih postrojenja i opreme u Ruhru. Prvi ga je predložio američki ministar financija Henry Morgenthau Jr. u memorandumu iz 1944. pod naslovom Predloženi program za Njemačku nakon predaje.
'Skoro', jer ne 'prolazi', već je zaglavljena u njoj.
U međuvremenu, čovjek koji je pokrenuo ovaj vlak do ničega sa siktavim napadom prijevremenih izbora početkom lipnja, bivši investicijski bankar koji je postao predsjednik, Emmanuel Macron, neće odustati, iako je politički bankrotirao. Također nastavlja kriviti sve osim sebe, dok obećava da će pružiti "stabilnost".
Predsjednikova tvrdoglavost bila bi smiješna da nije tako tragična za Francusku. Kako su to napisale francuske novine Libération, "kako možete utjeloviti stabilnost kada ste vi taj koji je proizveo kaos?" Ali onda, da budemo pošteni prema bivšem Wunderkindu Centrizma, za zapadne "elite" i za njihovo potomstvo, (Pozdrav i tebi, kokain Huntere, sin bezakonik genocidnog Joa!), preuzimanje odgovornosti jednostavno nije u modi. Što je još važnije, Macronov osobni, iako ogroman neuspjeh kao političara i, još gore, nacionalnog vođe nije cijela priča.
Unatoč širokim ovlastima francuskog predsjednika i Macronovoj narcističkoj sklonosti da precijeni vlastiti značaj, on je bio razorni katalizator, nesvjesno oruđe povijesti, a ne moćna osoba koja pokreće događaje i utječe na ljude zbog vlastite sposobnosti. To ga, da se ne bi krivo shvatilo, ne oslobađa krivnje. To jednostavno znači da je fokusiranje na njega mnogo manje zanimljivo nego što on sam vjeruje.
Umjesto toga, duboka kriza koja je došla do vrhunca smjenom parlamenta, 4. prosinca, Barniera i njegove kratkotrajne manjinske vlade, rezultat je dviju velikih društvenih sila i jednog sveobuhvatnog trenda koji prožima Zapad i zaslužuje oznaku povijesnog.
Što se tiče društvenih snaga, s jedne strane, postoji ekonomska stagnacija i proračunski stres, a s druge, sveprisutni gubitak narodnog legitimiteta za politiku kao i obično, a uz to i osnovnog povjerenja. Što se tiče povijesnog trenda, na to ćemo doći za trenutak.
Što se tiče ekonomskog nereda, samo uzmite u obzir nekoliko osnovnih činjenica i ključnih pokazatelja: Okidač za kolaps vlade bila je, kao nedavno u Njemačkoj, kriza državnih financija: Barnierova kratkotrajna manjinska vlada pala je zbog pokušaja da se progura proračun za 2025. Predviđa se da će deficit za ovu, 2024. godinu, dosegnuti najmanje 6% BDP-a, što je, naravno, dvostruko više od službene granice EU od 3%.
Usporedbe radi, rusko Ministarstvo financija procjenjuje da će proračunski deficit te zemlje 2024. dosegnuti nešto više od 1%. Čak i uzimajući u obzir potencijalnu pristranost na strani vladine agencije, razlika je zapanjujuća, pogotovo ako uzmete u obzir da je Moskva bila meta zapadnog ekonomskog rata bez presedana i da se također morala mobilizirati kako bi porazila Zapad u posredničkom ratu u Ukrajini.
U međuvremenu, ekonomski rast Francuske iznosi jedva 1%, prema The Economistu i, prema Europskoj komisiji, usporit će na 0,8% 2025. Ekonomisti kažu da je to previše optimistično. Drugim riječima, ne postoji "rast", samo stagnacija pod drugim imenom. Francusko poduzeće bori se s visokim cijenama energije, visokim kamatama i slabljenjem povjerenja potrošača. Velike francuske tvrtke ukidaju tisuće radnih mjesta, bankroti su u "porastu", a postoji i kriza troškova života, opet slična onoj kod drugog bolesnika EU-a, Njemačke. Čini se da su davno prošli dani kada je francusko-njemački duo trebao biti kucajuće srce EU-a.
Da zaokružimo tu bijedu, Pariz ima državni dug u ukupnom iznosu od gotovo 3,3 trilijuna eura, što je ekvivalentno preko 110% BDP-a. Ono što EU službeno dopušta je 60%. To je situacija koju The Economist naziva "alarmantnom", s finim engleskim podcjenjivanjem. U stvarnosti, "alarmantno" je bilo jučer. Pariz je sada na razini gdje je s**nje već lupilo u ventilator.
Samo se posavjetujte s međunarodnim rejting agencijama: već krajem listopada, Moody's je smanjio kreditne izglede Francuske sa "stabilnih" na "negativne"; sada je agencija reagirala na nadolazeću krizu na vrhuncu krize ističući politički zastoj u Francuskoj i zaključujući da je vjerojatnost konsolidacije njezinih javnih financija smanjena. Neki francuski promatrači barem se pitaju hoće li doći do potpunog pada kreditnog rejtinga. A što je sa Standard and Poor's i Fitchem, konkurentima Moody'sa? Oprostite na mom francuskom, ali samo ništa ne pitajte.
Tužna je slika na gospodarskom planu, ali pričekajte dok ne vidite politiku i nacionalno raspoloženje!
U najneposrednijim terminima, Macronovo nesmotreno kockanje prije prijevremenih izbora u ljeto i njegovo lukavo i nedemokratsko manevriranje kako bi zadržao pobjedničku ljevicu nakon predvidljivog poraza njegove stranke, učinili su Francusku zapravo nesposobnom za upravljanje. Barnierov predvidljivi neuspjeh ne čini nikakvu razliku u toj činjenici. Vjerojatno ne bi pomogli ni novi parlamentarni izbori. U svakom slučaju, ustav ih isključuje prije sljedećeg ljeta.
Macron će sada isprobati još jednog premijera, šestog otkako je postao predsjednik. To je visoka stopa osipanja: u 7 godina, potencijalno utjelovljenje "institucionalne stabilnosti" prošlo je kroz toliko šefova vlada koliko ih je bilo za 19 godina De Gaullea.
To je također sve brža stopa opadanja: Macronovi premijeri se sve brže iscrpljuju. Budućnost će pokazati može li se taj trend prekinuti. Ako je tako, onda ne zbog, nego usprkos pogubnom utjecaju predsjednika. Kao što je primijetio francuski komentator, on neće dati rješenje, ali svejedno može izazvati mnogo problema.
Postoje dobri razlozi da se ovaj trenutak proglasi smrću makronizma. Njegov temeljni projekt ostavljanja politike ljevice i desnice i njihove zamjene kombinacijom centrizma i "Jupiterovog" (Macronov vlastiti, rani termin) kulta osobnosti sada leži u dronjcima.
Konkretno, tvrdnja Macronizma da, u najmanju ruku, otkloni populističku desnicu Nacionalnog okupljanja (RN) Marine Le Pen je tužna šala: bez obzira što mislili o RN-u, nema sumnje da njegova moć nikada nije bila tako velika kao sada, a njegove šanse za osvajanje predsjedničke pozicije, sa ili bez Marine Le Pen na čelu, nikad nisu bile bolje.
Macron je postao francuski Biden: u oba slučaja, dok su svoju vladavinu gradili na obećanju da će spriječiti desničarske populističke izazivače, nesposobnost i egoizam dvojice predsjednika olakšali su uspon tih izazivača.
A kako se Francuzi osjećaju usred svega toga? Upozorenje za spojler: Ne baš dobro. Prema sažetku sveobuhvatne ankete koju je proveo Ipsos, francuski list Le Monde navodi da je Francuska "zemlja uznemirena i nezadovoljna, pogođena političkom krizom" i lišena povjerenja u svoje "političko osoblje i institucije". Što se tiče njihovih osobnih iskustava, samo 50% je zadovoljno, 70% smatra da su im životni uvjeti "sve nepovoljniji", a 55% kaže da teško spajaju kraj s krajem.
Što se njihove zemlje u cjelini tiče, nevjerojatnih 87% smatra da je u padu, što je 18% gore nego kada je Macron prvi put izabran 2017.: Nacionalni spori aplaudiraju "Jupiteru." Ali ni ostatak političkih elita ne izgleda mnogo bolje: solidna, čak i prevladavajuća većina ih smatra "korumpiranima" (63%), "nereprezentativnima" (78%) i osobama koje se bore za vlastito, osobno dobro (83%).
U principu, postoji razlika između biti jadan i biti uplašen. Ali ta se dva stanja svijesti jako dobro slažu: gotovo svi Francuzi (92%) imaju loš osjećaj da žive u "nasilnom društvu", a gotovo trećina misli da je "vrlo nasilno" precizniji izraz. Možete reći da stvari teško mogu biti gore. Ipak, Francuzi čvrsto vjeruju da mogu: 89% vidi nasilje u porastu, a većina tih ispitanika (61%) misli da "jako" raste.
Ukratko: sebični šef iz pakla (koji bi mogao sam sebe otpustiti, ali se kune da neće), nema funkcionalnu vladu, ima ekonomiju koja se raspada i u raspoloženju je kao da sutra ne postoji. Kako se to dogodilo "Velikoj naciji" ? Ovdje se vraćamo na treći gore spomenuti faktor: sveobuhvatni povijesni trend. Udaljimo se od nesretne Francuske i maloumnog, sebičnog Macrona, a ono što vidimo je primjeran slučaj centrizma koji uništava zemlju.
Istina, to nikada ne biste pogodili da ste se oslonili na, primjerice, The Economist. Tamo se nemilosrdno priča ista stara, umorna i nejasna priča: kako se herojski "centar" i njegovi čvrsti branitelji odupiru (ili ne toliko) podlim napadima "populista" i "ekstremista". To je epska bitka svjetla i tame, Hobita i Orka, gotovo kao da je izvučena ravno iz fantastičnog romana. Čak sadrži i veličanstvene posljednje borbe: za New York Times, Britanac Keir Starmer, "jedan od posljednjih centrističkih vođa na globalnoj sceni" se "pokušava boriti protiv populizma iz usamljenog središta". "Sjetite se Alama", pretpostavljam.
Pa ipak, pogledajte stvarni svijet: Clinton, Biden, Harris, Scholz, Macron, da spomenemo samo neke - Što je svima njima zajedničko? Oni se zalažu za propali, odbačeni projekt elitističkog centrizma, koji vuče njihove zemlje prema dole. Za tvrdoglavi, snobovski i manipulativni stil politike, zajedno sa zakonom, masovnim medijskim kampanjama kleveta i dezinformacija, početnim autoritarizmom i metodama policijske države, slijepom ulicom vanjske politike okrivljavanja drugih (prije svega Rusije i Kine) za probleme i propadanje njihovih zemalja, te odlučno prepuštanje snagama "tržišta", koje je ovdje jednostavno šifra za globalizirani kapitalistički interes.
It is a project that systematically confuses securing the power and privileges of traditional elites with national stability and welfare. Last but not least, its practitioners stand for an aggressive hubris that routinely derides and demonizes all challengers as beyond the pale of propriety. None of this has anything to do with democracy. On the contrary, as Macron's handling of elections has illustrated, this is a policy of preventing popular participation and empowerment from below. Centrism is in deep crisis. That much, dear Economist, is true. It should be and only has itself to blame.
To je projekt koji sustavno brka osiguranje moći i privilegija tradicionalnih elita s nacionalnom stabilnošću i blagostanjem. Posljednje, ali ne manje važno, oni koji ga prakticiraju zalažu se za agresivnu oholost koja rutinski ismijava i demonizira sve izazivače kao one koji su izvan granica pristojnosti. Ništa od toga nema veze s demokracijom. Naprotiv, kao što je Macronovo postupanje s izborima ilustrirano, ovo je politika sprječavanja sudjelovanja javnosti i osnaživanja odozdo. Centrizam je u dubokoj krizi. Toliko je, dragi Economistu, istina. Trebala bi biti, i samoj je sebi, kriva.
Komentari čitatelja
na naše novosti