Sada je sasvim jasno da je Trumpov "blitzkrieg" bio dugo i pažljivo pripreman. Stručnjaci vjeruju da se to razmatra u krugovima bliskim Trumpu još od kraja 2020. Jednostavno rečeno, ovaj tim ljudi "došao je iznutra", iz generacijske kulturne promjene u SAD-u.
trump
© Anna Moneymaker/Getty ImagesAmerički predsjednik Donald Trump tijekom inauguracije, 20. siječnja 2025.
Američki ministar obrane Pete Hegseth u svom govoru na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji upoznao nas je s četiri američka "ne" Kijevu: ne Ukrajini u NATO-u; ne povratku na granice prije 2014.; ne "članku 5" kao jamstvu mira i ne američkim trupama u Ukrajini. I kao šlag na tortu, dodao je da američke trupe neće zauvijek biti u Europi - čak je postavio pitanje kontinuiteta i očuvanja NATO-a.

Sasvim iskrene riječi! Sada je jasno da se Sjedinjene Države udaljavaju od Ukrajine i čini se da namjeravaju normalizirati odnose s Rusijom.

Nakon toga, potpredsjednik Vance napravio je pravu pomutnju među okupljenom elitom. Rekao je da su europske elite napustile "zajedničke" demokratske vrijednosti; potiskivati ​​mišljenje i cenzurirati svoje ljude (skloni su ih i zatvarati), a prije svega oštro je napao europsku ideju cordon sanitaire po kojoj se političke stranke izvan centra i ljevice smatraju nepoželjnima. To je lažna "prijetnja", sugerirao je. Čega se zapravo toliko bojite? Zašto imate tako malo povjerenja u svoju "demokraciju"?

Sjedinjene Američke Države, smatra Vance, više neće podupirati Europu ako nastavi gušiti određene političke čimbenike, uhićivati ​​građane za verbalne delikte, a posebno ako nastavi s otkazivanjem izbora, kao što je to nedavno učinjeno u Rumunjskoj. "Ako u strahu bježite od svojih birača", dodao je Vance, "Amerika ne može ništa učiniti za vas".

Uf! Vance ih je udario tamo gdje boli.

Šok u Europi

Teško je reći što je konkretno najviše pridonijelo europskom šoku nakon ovoga: Je li to bio strah od mogućeg saveza SAD-a i Rusije - koji bi Europi uskratio priliku da opet plovi na leđima američke moći, kroz lažnu predodžbu da bilo koja europska država mora imati izniman pristup "uhu" Washingtona? Ili je to bio kraj kulta Ukrajine i Zelenskog, koji je među euroelitama bio toliko cijenjen kao "ljepilo" koje je postiglo lažno europsko jedinstvo i zajednički identitet? Oboje je vjerojatno pridonijelo njihovoj ljutnji.

Ako Sjedinjene Države u biti prepuste Europu da se oslanja na vlastite iluzije, bit će to prava katastrofa za briselsku tehnokraciju.

Mnogi će pretpostaviti da je nastup Sjedinjenih Država u Münchenu bio samo još jedan primjer dobro poznate Trumpove sklonosti da iznese "ludu" inicijativu s namjerom da istovremeno šokira ljude i sruši zamrznute političke paradigme. Münchenski govori učinili su upravo to! Međutim, to ih ne čini slučajnima, već predstavljaju samo male dijelove koji se uklapaju u širu sliku.

Sada je jasno da Trumpov dvoboj protiv američke birokracije nije mogao biti pokrenut bez pažljivog planiranja i priprema tijekom posljednje četiri godine.

Niz predsjedničkih izvršnih naredbi koje je Trump izdao na početku svog mandata nije bio proizvoljan. Vodeći američki stručnjak za ustavno pravo Jonathan Turley i drugi odvjetnici kažu da su naredbe bile pravno dobro sastavljene i s jasnim razumijevanjem da će uslijediti određeni pravni izazovi. Trumpov tim dorastao je tim izazovima.

Što se događa? Nedavno potvrđeni šef Ureda za upravljanje proračunom, Russ Vought, kaže da će njegov ured postati "gumb za uključivanje i isključivanje" za svu potrošnju u svjetlu predsjednikovih novih izvršnih naloga. Vought taj proces naziva primjenom ustavnog radikalizma. A Trump je sada izdao izvršnu uredbu kojom se ponovno uspostavlja primat izvršne vlasti kao glavnog mehanizma kontrole u vladi.

Vought, koji je služio u istoj vladinoj agenciji tijekom Trumpova prvog mandata, pažljivo priprema teren za sveopći financijski rat protiv duboke države. Taj će se rat prvo voditi pred Vrhovnim sudom - gdje Trumpov tim očekuje pobjedu (Trump ima konzervativnu većinu među sucima, šest prema tri). Novi režim će se potom primijeniti u svim agencijama i vladinim odjelima. Očekujte krikove boli!

Poanta je sljedeća: američka birokracija - koja je odvojena od kontrole izvršne vlasti - preuzela je za sebe privilegije kao što su imunitet od otkaza i neovisno dodjeljivanje ovlasti za kreiranje politike. Tako je unutar države stvoren dualni sustav koji je omogućio neizabranim tehnokratima da upravljaju državom. Kada se struktura ove prirode ukorijeni u institucijama kao što su Ministarstvo pravosuđa i Pentagon, jasno je da govorimo o američkoj dubokoj državi.

Ustavna nadležnost

Međutim, članak 2. Ustava SAD-a jasno kaže: izvršna vlast pripada predsjedniku Sjedinjenih Država (bez ikakvih kvalifikacija ili iznimaka). Trump namjerava vratiti tu izgubljenu poziciju. Zapravo, izvršna vlast je odavno izgubljena. Trump također traži povrat prava izvršne vlasti da otpušta "državne službenike" i da "isključi" rasipne troškove prema vlastitom nahođenju. Sve su to preduvjeti za stvaranje jedinstvene (unitarne) izvršne vlasti.

Naravno, birokracija se protiv toga grčevito bori. Jedan članak spomenutog odvjetnika Turleya naslovljen je: "Uzimaju nam sve što imamo: Demokrati i sindikati pokreću egzistencijalnu borbu." Njihov je cilj bio osujetiti Trumpovu inicijativu korištenjem politiziranih sudaca za izdavanje zabrana za obustavu određenih akata.

Mnogi "mainstream" odvjetnici vjeruju da je Trumpov zahtjev za "jedinstvenom" izvršnom vlašću nezakonit. Pitanje je može li Kongres podržati agencije koje su stvorene da djeluju neovisno o predsjedniku i kako to korespondira s načelom diobe vlasti i drugim člankom Ustava koji izvršnu vlast daje jednom izabranom dužnosniku - predsjedniku Sjedinjenih Država.

Kako to demokrati nisu vidjeli? Odvjetnik Robert Barnes u biti kaže da je ovaj "blitzkrieg" bio "iznimno dobro isplaniran" i da se o njemu razmišljalo u krugovima bliskim Trumpu još krajem 2020. godine. Jednostavno rečeno, ovaj tim ljudi "došao je iznutra", iz generacijske i kulturne promjene u Sjedinjenim Državama.

Ova promjena dovela je do pojave libertarijansko-populističkog krila s korijenima u radničkoj klasi. U onom dijelu stanovništva koji je često služio vojsku, ali je počeo prezirati laži neokonzervativaca (osobito one o 11. rujnu), koje su uzrokovale beskrajne ratove. Sve su više inspirirani starom izrekom Johna Adamsa da "Amerika ne bi trebala ići u inozemstvo u potrazi za čudovištima koja treba da ubije."

Ukratko, oni nisu dio svijeta bijelih anglosaksonskih protestanata; oni dolaze iz druge kulture koja Ameriku vidi kao republiku, a ne imperij. Tako je kod Vancea i Hegsetha vidljiva želja za povratkom na republikansko načelo prema kojemu se SAD ne bi trebale miješati u europske ratove. Jednostavno rečeno, Ukrajina nije američki rat.

Čini se da duboka država nije obraćala pozornost na ono što radi skupina "populista", prilično udaljena od elitnih političkih krugova Washingtona: u međuvremenu su ti navodni "populisti" planirali organizirani napad na federalnu potrošnju - koja je identificirana kao najslabija točka oko koje se može pokrenuti svojevrsni "ustavni izazov"koji bi - u cijelosti - izbacio iz tračnica rashode Duboke države.

Periferija Euroazije

Čini se da je jedno od iznenađenja bila disciplina Trumpovog tima, odnosno činjenica da nije bilo "curenja informacija". Drugo, oni koji su uključeni u planiranje nisu iz vodeće "Anglosfere", već iz dijela društva koji je bio pogođen ratom u Iraku i koji krivi "Anglosferu" za "uništenje" Amerike.

Dakle, Vanceov govor na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji nije bio destruktivan samo zato da bi bio destruktivan - on je zapravo potaknuo slušatelje da se prisjete ranih republikanskih vrijednosti. Na to se odnosilo njegovo prigovaranje da je Europa okrenula leđa "našim zajedničkim vrijednostima". Vrijednosti koje su pretke današnjih Amerikanaca tjerale preko Atlantika u potrazi za utočištem od tiranije, predrasuda i korupcije Starog svijeta. Vance je (vrlo pristojno) kritizirao europsku elitu zbog povratka starim europskim porocima.

Vance je implicitno sugerirao da bi europski konzervativni libertarijanci trebali oponašati Trumpa i djelovati kako bi se riješili svoje "administrativne države (birokracije)" i povratili kontrolu nad izvršnom vlašću. Savjetovao im je da ruše sve prepreke na putu.

Zašto? Zato što briselsku "tehnokratsku državu" vjerojatno vidi kao ništa više od čistog izdanka američke Duboke države koja će vrlo vjerojatno pokušati sabotirati i potopiti Trumpovu inicijativu za normalizaciju odnosa s Moskvom.

Ako je Vanceovo instinktivno opažanje imalo nalik onom opisanom, bio je apsolutno u pravu. Macron je gotovo odmah sazvao hitan sastanak "ratne stranke" u Parizu kako bi razmotrili kako osujetiti američku inicijativu. No, to nije uspjelo jer je sastanak navodno završio svađom i isticanjem razlika.

Pokazalo se da Europa nije mogla okupiti vojnu silu veću od 20.000-30.000 ljudi. Scholz se načelno protivio njihovom uključivanju; Poljska je oklijevala iako je bliski susjed Ukrajine; a Italija je šutjela. Međutim, britanski premijer Starmer je nakon Münchena odmah nazvao Zelenskog i rekao da Velika Britanija vidi Ukrajinu kao zemlju na nepovratnom putu prema članstvu u NATO - čime se izravno suprotstavlja politici Sjedinjenih Država, a bez potpore drugih zemalja.

Trump to neće zaboraviti, niti će zaboraviti bivšu ulogu Britanije u podupiranju klevete oko Russiagatea tijekom njegovog prvog mandata.

Susret europskih čelnika, dakle, pokazao je podijeljenost i nemoć Europe. Europa je gurnuta u stranu, a njihovo samopouzdanje ozbiljno narušeno.

No, daleko važnija od većine događaja proteklih dana bila je Trumpova izjava za Fox News u kojoj je odbacio tvrdnju Volodimira Zelenskog da Rusija želi napasti zemlje članice NATO-a. "Ne slažem se s tim; niti malo", odgovorio je Trump.

Trump ne prihvaća primarnu laž zamišljenu kao ljepilo koje drži cijelu ovu geopolitičku strukturu EU-a. Jer, bez 'ruske prijetnje'; bez da SAD povjeruje u globalističku ključnu laž, ne može biti pretvaranja da se Europa treba pripremiti za rat s Rusijom. Europa će se na kraju morati pomiriti sa svojom budućnošću periferije u Euroaziji.

Izvor: strateška-kultura.su
Prijevod: Mihailo Bratić/Novi Standard