Komentar: Donosimo Vam ekskluzivni prijevod članka o stanju u Eritreji. Autor članka razotkriva lažnu priču koju promoviraju psihopati na vlasti kako bi ispunili svoje imperijalne interese u toj zemlji.

Nedavno je UN-ova komisija objavila izvješće o ljudskim pravima koje u potpunosti izokreće stvarno stanje u Eritreji. Dvojica članova UN-ove komisije su otvoreno pozvali na svrgavanje vlasti u Eritreji, dok trojica članova iste komisije nikad nisu bili u toj zemlji. Toliko o vjerodostojnosti te organizacije.


Afrika Eritreja
Istočnoafričku zemlju Eritreju se ponovno internacionalno demonizira kao sustavnog kršitelja ljudskih prava. Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) izdao je navodno osuđujuće izvješće s pojedinostima onoga što tvrdi da je "sustavno, rašireno i veliko kršenje ljudskih prava" koje se odvija u Eritreji. Mediji su slično ponovili te tvrdnje, predstavljajući Eritreju zapadnoj publici kao zaostalu i "brutalnu diktaturu", koristeći se tradicionalnim stereotipima totalitarizma od Istočne Njemačke do Staljinovog Sovjetskog Saveza.

Međutim, bliža i kritičnija analiza izvješća i stvarnih namjera zapadnih institucija koje promoviraju svoju priču otkriva znatno drukčiju motivaciju ovoga izvješća i nastavka protueritrejske priče. Moglo bi se nazvati politički motiviranom propagandom, i to bi bilo točno. Moglo bi se nazvati iskrivljenom i pristranom perspektivom ukorijenjenom u temeljnom nerazumijevanju politike i povijesti, i to bi također bilo točno. Moglo bi se, jednostavno, zvati bijednim neokolonijalizmom najgore vrste, i to bi također bilo točno.

Zato što, dok UN i zapadni mediji prikazuju Eritreju - zemlju o kojoj većina zapadnjaka ne zna ništa, ako su ikada uopće i čuli za tu zemlju - kao ništa više od "diktature trećeg svijeta" zbog navodnih kršenja ljudskih prava, oni pogodno ignoriraju stvarna pitanja ljudskih prava koje Eritreja brani, što ju je učinilo vođom na afričkom kontinentu, i zemlju koju u mnogo čemu treba smatrati modelom ljudskog razvoja i pridržavanja istinskih ljudskih prava.

Eritreja predvodi u Africi po pitanjima koja sežu od prevencije i liječenja malarije, HIV/AIDS-a i drugih spriječivih bolesti, do pristupa čistoj vodi za piće, promociji pismenosti i bezbrojnim drugim pitanjima. No, UN ništa od toga ne smatra dostojnim za uključivanje u izvješće o "ljudskim pravima".

To naravno ne znači da je Eritreja, kao i svaka druga zemlja u takozvanim "razvijajućim" i "razvijenim" dijelovima svijeta, bez problema, jer bi to jednostavno bilo pogrešno. Umjesto toga, to je da se napomene da bi istinski i objektivni izvještaj koji zapravo traži stvarnu analizu ljudskih prava u Eritreji, a ne politički motiviranu propagandnu kampanju, otkrio zemlju koja je zauzeta transformirajući sebe i svoje ljude, ostavljajući iza sebe desetljeća kolonijalne opresije i potčinjavanja, stvarajući samostalnu stazu za sebe.

No, naravno, to je najozbiljniji grijeh od njih svih u očima zapadne vladajuće klase i institucija koje ona kontrolira. Bijeda, pothranjenost, nepismenost, smrt od izlječivih bolesti, i mnoga druga obilježja afričke nerazvijenosti - to je sve u redu u očima Zapada, tako dugo dok slijedite njihov MMF, Svjetsku banku, pravila igre UN-a; tako dugo dok "poštujete opoziciju", "poštujete demokraciju", i djelujete "uključivo." No, kada se zemlja odluči stvoriti vlastiti sustav i nastaviti svoj nacionalni razvoj (prokleto bilo mišljenje bijelog neokolonijalizma), odmah se smatra velikim negativcem. Isto je i s Eritrejom.

No, nemojte mi vjerovati na riječ. Pogledajmo činjenice.

Izvješće UN-a: Kritički pogled

Izvješće UN-a i OHCHR-a predstavlja viziju Eritreje koja je, na mnogo načina, u neskladu sa stvarnošću. Iako su oblici političke represije i nekonformizma sa zapadnim shvaćanjem demokracije istaknuti i konstantno se ponavljaju, druge kritične aspekte ljudskih prava se u potpunosti ignorira. Štoviše, izvješće UN-a bilo je ograničeno u svom opsegu zbog nedostatka pristupa zemlji, prisiljavajući izvješće da se oslanja isključivo na iskaze Eritrejaca u inozemstvu i onih s očitim političkim predrasudama i koji imaju nešto protiv vlade Isaíasa Afewerkija. Dakle, daleko od toga da je objektivno, izvješće je, po svojoj samoj prirodi, jednostrani prikaz stanja u zemlji. Izvješće napominje:
Komisija pronalazi da je sustavno, rašireno i veliko kršenje ljudska prava počinjeno i da se nastavlja od strane vlade u Eritreji i da ne postoji nadležnost za njih ... Uživanje prava i sloboda je ozbiljno ograničeno u ukupnom kontekstu potpunog nedostatak vladavine prava. Komisija također smatra da povrede u područjima izvansudskih smaknuća, mučenja (uključujući seksualno zlostavljanje), nacionalne službe i prisilni rad mogu predstavljati zločin protiv čovječnosti. Komisija ističe da se njezini sadašnji nalazi ne trebaju tumačiti kao zaključak da međunarodni zločini nisu počinjeni u drugim područjima.
Dok naravno postoji doza šoka povezana s frazama poput "izvansudska ubojstva", "mučenje" i "zločini protiv čovječnosti", te tvrdnje treba pažljivo ispitati. Nemoguće je reći u kojoj mjeri su ove tvrdnje u cijelosti istinite, potpune izmišljotine ili djelomično točni ukrasi koje su osmislili iseljenici s antivladinim osobnim i političkim namjerama; nije nerazumno pretpostaviti da se radi o kombinaciji svih tri.

Međutim, korisno je ovdje pitati bi li zemlja poput SAD-a, na primjer, također bila odgovorna za "izvansudska ubojstva" i "mučenja" da se slična istraga provede u slučaju naizgled beskrajnih, usudio bih reći sustavnih, policijskih ubojstava američkih građana, pogotovo ljudi druge rase? Ili što je sa sada univerzalno prihvaćenom činjenicom - koju je javno priznao i predsjednik Obama koji je bezbrižno izjavio "mučili smo neke ljude" - da su Sjedinjene Države sustavno mučile zatvorenike tijekom takozvanog "rata protiv terorizma"? Ili da SAD i dalje drži bezbrojne zatvorenike, ponovno nerazmjerno ljude druge rase, u dugoročnim samicama, što je uobičajena praksa SAD-a koju posebni izvjestitelj UN-a o mučenju tog istog OHCHR-a, Juan E Méndez, označava kao mučenje?

No, naravno, nijedna od tih neugodnih istina nije dobra za priče o "unazađenoj afričkoj diktaturi", i stoga, one nisu dio priče. Niti izvještaj točno definira što to točno znači "nacionalna služba." Međutim, oni koji poznaju unutrašnju politiku Eritreje, što je gotovo nitko na Zapadu, razumiju da "nacionalna služba" posebno uključuje nacionalnu vojnu službu, praksu koju koriste mnoge zemlje, uključujući SAD-ov dragi Izrael, među mnogim drugima.

Naravno, bilo bi mudro da se ovdje napraviti distinkcija da, za razliku od apartheid države Izrael koja koristi svoju vojsku za potrebe tlačenja i okupacije, Eritreja se borila u dugotrajnom i krvavom ratu protiv bivših kolonijalnih gospodara u Etiopiji, vodili su vojne sukobe sa svojim susjedom gotovo cijelo, kratko postojanje Eritreje kao neovisne države. S relativno malim brojem stanovnika i, proporcionalno gledano, dugom i propusnom granicom s neprijateljskom nacijom koja ima povijest podčinjavanja Eritrejaca, uopće nije nerazumno imati snažni vojni aparat kojeg potiče obvezni vojni rok.

Također treba podsjetiti na koji način takva izvješća, i drske distorzije, koriste UN i OHCHR u nedavnoj prošlosti. U možda svojem najsramotnijem trenutku u novijoj povijesti, bivša Visoka povjerenica Navi Pillay imala je značajnu ulogu u izgradnji opravdanja za katastrofalan, ilegalan i neokolonijalni, imperijalistički rat protiv Libije. Pillay je zapravo preuzela vodstvo u širenju protugadafijske propagande u prvim tjednima destabilizacijske kampanje, bila je glavna u propagandnom napadu, pozajmila je svoj ugled i položaj u UN-u kako bi se ojačala protugadafijeva priču. Krajem veljače 2011. godine, Pillay je izjavila:
Treba više učiniti. Ohrabrujem sve međunarodne aktere da poduzmu potrebne mjere da se zaustavi krvoproliće ... tisuće su možda ubijene ili ozlijeđene tijekom proteklog tjedna ... Iako su izvješća još uvijek neujednačena i teško ih se može potvrditi, jedna stvar je bolno jasna: drskim i nastavljajućim kršenjem međunarodnog prava, libijsko suzbijanje mirnih prosvjeda eskalira alarmantno s izvješćima o masovnim ubojstvima, proizvoljnim uhićenjima, pritvaranju i mučenju prosvjednika ... tenkovi, helikopteri i vojni zrakoplovi se navodno koriste neselektivno kako bi se napadalo prosvjednike ... Libijski vođa mora zaustaviti nasilje sada ... libijski snage pucaju po prosvjednicima i prolaznicima, zatvaraju četvrti i gađaju ljude s krovova. Također su blokirali kola hitne pomoći, tako da su povrijeđeni i mrtvi ostavljeni na ulicama.
Činjenice koje su prikupljene od ilegalne agresije na Libiju su sve u suprotnosti sa svakom tvrdnjom koju su Pillay i OHCHR iznijeli početkom 2011. godine. Kao što je dr. Alan Kuperman napisao u svom izvješću Lekcije iz Libije: Kako ne intervenirati, koje je objavio prestižni Belfer Centar za znanost i međunarodne poslove na Kennedy School of Government na Sveučilištu u Harvardu:
Suprotno izvješćima zapadnih medija, Gadafi nije pokrenuo nasilje u Libiji pucanjem po mirnim prosvjednicima. Ujedinjeni narodi i Amnesty International su dokumentirali da su u sva četiri libijska grada koje je u početku pogodio građanski sukob sredinom veljače 2011. godine - Bengazi, Al Bayda, Tripoli i Misrata - nasilje zapravo inicirali prosvjednici. Vlada je vojno odgovorila na pobunjenike, ali nikad nije namjerno ciljala civile ili posezala za "neselektivnom" silom, kako su zapadni mediji tvrdili. Rani izvještaji medija preuveličavali su broj poginulih za faktor deset, ukazujući na "više od 2000 smrtnih slučajeva" u Bengaziju tijekom početnih dana ustanka, a Human Rights Watch (HRW) je kasnije dokumentirao samo 233 smrtnih slučajeva diljem Libije u tom razdoblju.
Nepotrebno je reći, vjerodostojnost OHCHR-a zadobila je velik udarac 2011. godine s tom groznom epizodom izravnog laganja, propagande, i služenja namjerama vanjske politike Zapada. Isto tako trebamo biti skeptični prema njihovim sličnim iskrivljavanjima o pitanjima kao što su Eritreja, koje je u mnogočemu slično Libiji.

U stvari, nije slučajnost da je najbliža saveznica Eritreje u svijetu bila Libija i Gadafi. Kao što je Centar za pomorske analize kojeg financira američka vlada napisao u izvješću 2010. godine, "1990-ih, Gadafi je napravio brojne pokušaje kako bi smirio sukob između Eritreje i Etiopije, ali etiopijski vođa Meles Zenawi nije bio zainteresiran za zasebne pregovore ... Gadafi je čak otišao tako daleko da je predložiti sahelsko-saharske mirovne snage, na koju je pristala Eritreja, ali Etiopija nije. Gadafi je naknadno pomogao financirati vojnu kampanju Eritreje protiv Etiopije." Čini se dakle da je, daleko od slučajnosti, Eritreja, u stvari, dobivala tretman poput Libije u smislu propagande i iskrivljavanja.

No, pravo je pitanje zašto? Zašto je Eritreja toliko ogrđena od hvalisave takozvane "međunarodne zajednice"?

Pravi grijesi Eritreje: Neovisnost i ljudska prava

Eritreja Afrika
Sve zemlje koje demonizira Zapad, napadnute ekonomski i politički, učinile su nešto kako bi zaradile gnjev takozvanih "liberalnih demokracija" razvijenog svijeta. Naravno, to nikada nisu naizgled bezopasni izgovori koje zazivaju institucije poput UN-a i OHCHR-a.

Prvi i najvažniji među teškim grijesima Eritreje je njeno tvrdoglavo inzistiranje na održavanju pune neovisnosti i suverenosti u političkoj i ekonomskoj sferi. Tu činjenicu možda najbolje ilustrira odvažno odbijanja strane pomoći razne vrste eritrejskog predsjednika Afewerkija, navodeći u više navrata da Eritreja treba "stati na vlastite noge". Afewerkijeve izjave su u skladu s onim što su panafrički radikali, marksisti poput Waltera Rodneya, i mnogi drugi tvrdili desetljećima, a to je da, kao što je rekao Afewerki 2007. godine, nakon odbijanja 200 milijuna dolara vrijednog paketa "pomoći" od Svjetske banke, "Pedeset godina i milijarde dolara postkolonijalne međunarodne pomoći učinili su malo da podignu Afriku iz kroničnog siromaštva... [Afrička društva] su osakaćena društva... Ne možete držati te ljude da žive na milostinju jer to ne mijenja njihove živote.".

Naravno, na takav radikalan odmak od isprobanog i istinskog ciklusa financijske pomoći i dužničkog ropstva, korupcije i endemskog siromaštva, gleda se kao na prijetnju neokolonijalnom establišmentu kako ga objelodanjuju Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i druge financijske institucije. No, prava opasnost nije samo ideologija, nego njen uspjeh. Kao što je LA Times naveo u svom profilu Eritreje 2007. godine:
Program samodostatnosti započeo je prije desetak godina, ali je oštro ubrzan 2005. godine. Oslanjajući se svoj oskudni proračun i novačenje od oko 800 000 građana u zemlji, program je do sada pokazao obećavajuće rezultate. Mjereno različitim pokazateljima zdravlja UN-a, uključujući i očekivano trajanje života, cijepljenje protiv malarije i njenu prevenciju, rezultati Eritreje su visoki, a često i viši, od njenih susjeda, uključujući i Etiopiji i Keniju... To bi mogao biti jedan od najambicioznijih društvenih i ekonomskih eksperimenata koji je u tijeku u Africi.
U osam godina od 2007., Eritreja je napravila još veće korake, postajući jedina afrička nacija koja je dosegla svoje Milenijske ciljeve razvoja u 2015. godini. Eritreja sada ima stopu procijepljenosti otprilike 98%, nevjerojatno smanjenje malarije, dijareje, HIV/AIDS-a, i drugih spriječivih bolesti. Eritreja je smanjila smrtnost dojenčadi za dvije trećine i smrtnost majki za gotovo 80% od osamostaljenja. Stope pismenosti su se dramatično povećale, pristup osnovnoj zdravstvenoj skrbi, pitkoj vodi, i mnoga druga bitna ljudska prava su se uvelike proširila, sve bez prihvaćanja inozemne pomoći.

Christine Umutoni, koordinatorica UN-a u Eritreji, objasnila je da "Ono što vidimo kao partnera u razvoju, ono što je odgovorno za ovaj uspjeh je sudjelovanje zajednice, poticajno okruženje, vodstvo, jaki mehanizmi za spriječavanje, vrijednost za novac i koordinirani međusektorski pristupi". Umutomi je također dodala da je Eritreja uložila ogromnu količinu energije u razvoj inovativnih alternativnih rješenja za suočavanje s teškim zdravstvenim i ljudskim pitanjima, uključujući privremene majčinske klinike i mobilne medicinske jedinice, kao i poznavanje migracijskih obrazaca i udaljenih područja.

Drugim riječima, Eritreja je uspjela brzo, i ozbiljno, pokrenuti proces ekonomske i društvene transformacije kojeg Zapad stalno promovira za afričke zemlje. Međutim, Eritreja je to učinila prema vlastitim uvjetima, bez da bude zarobljena financijskim institucijama globalnog kapitalizma, a to je ono što je čini metom demonizacije, a ne pohvale. Zašto, mogli bismo se pitati, se ljudska prava ruralnog siromašnog stanovništva, nerođenih i djece, onih koji žive u teškom siromaštvu, ne uzima u obzir u takozvanom OHCHR-ovom izvješću? Zar su ljudska prava samo ograničena na malu manjinu politički nezadovoljnih čije nezadovoljstvo, čak i ako je opravdano, se odnosi samo na područje politike i govora? To ne znači da se umanjuje važnost tih pitanja, već da se ilustrira krajnje licemjerstvo selektivne primjene izraza.

Naravno, postoje i drugi važni politički i ekonomski razlozi za eritrejski status parije u očima takozvanog "razvijenog svijeta", a posebno SAD-a. Možda najočitiji, i najneoprostiviji iz perspektive Washingtona je tvrdoglavo odbijanje Eritreje na suradnju, formalnu ili neformalnu, s AFRICOM-om ili bilo kojom drugom američkom vojskom. Iako svaka druga zemlja u Africi, s izuzetkom jednako demoniziranog i jednako viktimiziranog Zimbabvea, ima neke vojne veze s američkim imperijalizmom, Eritreja ostaje i dalje tvrdoglavo prkosna. Pretpostavljam da Eritreja pojam postkolonijalne nezavisnosti uzima ozbiljno.

Eritreja također odbacuje neokolonijalnu ideju da, općenito govoreći, treba biti malo više od krave muzare prirodnih resursa, posebno mineralnih resursa, za iskorištavanje od razvijenog svijeta. Eritrejski predsjednik Afewerki rekao je u nedavnom intervjuu:
Vaša lokacija može biti komparativna prednost. Ako imate dugu obalu, a zatim razvijete ribarstvo, razvijete svoju uslužnu industriju - dostavu, transport - zrak, zemlju. Osigurate industriju i proizvodnju ... Afrika može proizvesti hranu za sebe i uzgajati više. Zašto ne bismo mogli to učiniti? Morate proizvesti nešto. Naglasiti održive sektore. Poljoprivreda je održiv sektor. Morate staviti na njeno mjesto poljoprivredu infrastrukturu. To je strategija za zajednice ... Morate najmanje razmišljati o mineralnim resursima (za gospodarski razvoj) ... Zlato blista, ali zasljepljuje ljude ... Ako se odreknete poljoprivrede jer imate zlato, idete u zamku. Ako se odreknete komparativne prednosti koju imate jer imate zlato, onda radite veliku pogrešku ... Suverenitet hrane i lokalne proizvodnje, lokalna proizvodnja i razvoj su kritičniji nego ovisnost o iskorištavanju resursa. Morate imati ravnotežu, sveobuhvatan program koji prvo uzima u obzir vaše komparativne prednosti u različitim sektorima i lokalnim potrebama ... Lokalna tržišta su sve.
Zar je začuđujuće da Afewerkija i njegovu vladu demonizira Zapad? Koja je povijest SAD-a i europskog ponašanje prema nezavisnim afričkim vođama koji zagovaraju samodostatnost, samooslanjanje i antikapitalističku, anti-imperijalističku ideologiju? Odgovor je očit. Na takve ideje koje je izrazio Afewerki u intervjuima u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu ne gleda se samo kao na prkosne, nego i opasne; opasne ne samo zbog onoga što oni govore, već opasne jer oni zapravo funkcioniraju.

Ne vidite da Eritreja ovisi o američkim i europskim nevladinim organizacijama, niti vidite glavne zapadne financijske institucije kako porobljavaju zemlju neodrživom petljom povratne veze duga i pomoći. Umjesto toga, vidite zemlju koja staloženo izranja iz desetljeća rata i ugnjetavanja, koja gradi društvo iz temelja. Dakako, postoje problemi i promjene raznih vrsta će morati biti donešene kao i sa svim sustavima koji sazrijevaju i razvijaju se. No, to nije ono što SAD i njihovi saveznici žele: njima je potrebno da stave Eritreju gdje joj je i mjesto. A to se jednostavno ne može i neće biti prihvaćeno od strane Eritreje, bez obzira na sankcije, bez obzira na demonizaciju, bez obzira na demagogiju.

Neokolonijalizam se pojavljuje u mnogim oblicima: političkim, ekonomskim, socijalnim, kulturalnim, filozofskim, psihološkim, itd. Nedvojbeno je istina da je Afrika, i zaista većina globalnog Juga, i dalje zarobljena u neokolonijalizmu bivših kolonijalnih gospodara. Također je istina da se neokolonijalni status quo ne može osporiti. Eritreja je jedna od rijetkih zemalja koje rade upravo to. I iz tog razloga je demonizirana i ocrnjena.

I upravo iz tog razloga se mora braniti.
Eric Draitser je nezavisni geopolitički analitičar sa sjedištem u New Yorku, osnivač je stranice StopImperialism.org i kolumnist RT-a, isključivo za online magazin "New Eastern Outlook".