Komentar: Donosimo Vam ekskluzivni prijevod članka Johna Whiteheada u kojem upozorava na neizbježnost katastrofalnog sloma američkog društva ako se građani ne probude iz dubokog sna i ne shvate što su dopustili korporativnoj vladi učiniti s njihovim slobodama nekoć zajamčenim američkim Ustavom. Upravo je slijepa poslušnost naroda autoritetima i ignoriranje znakova upozorenja na putu omogućilo sadašnju sve snažniju fašističku policijsku državu SAD.

"Oni koji ne poznaju prošlost osuđeni su da je ponavljaju."

~ George Santayana, The Life of Reason, svezak 1.
Groundhog Day
© NY Daily News
Bill Murray u filmu Beskrajni dan
U klasiku Harolda Ramisa iz 1993., komediji Beskrajni dan (Groundhog Day, op. prev.), vremenski TV meteorolog Phil Connors (Bill Murray u ulozi) je prisiljen iznova živjeti isti dan ponovno i ponovno sve dok, ne samo uvidi neke stvari o svom životu, nego i promijeni svoje prioritete. Slično tome, kao što ilustriram u svojoj knjizi Bojno polje Amerika: Rat protiv američkog naroda (Battlefield America: The War on the American People, op. prev.), mi u nastajućoj američkoj policijskoj državi nalazimo sebe kako živimo kroz isti skup okolnosti ponovno i ponovno - šokirajuće razmjere nadzora, skidanje "sumnjivih" do gola radi "pretrage", policijsko ubijanje ili pucanje u nenaoružane građane, vladino špijuniranje, kriminalizaciju zakonitih radnji, huškanje na rat, i tako dalje - ali s daleko manje trenutaka humora i smijeha.

Ostaje nam za vidjeti hoće li 2016. donijeti još istoga ili ćemo se "mi ljudi" probuditi iz našeg stanja mjesečarenja. Zaista, kada se radi o civilnim pravima i slobodi, 2015. je bila daleko od uspješne godine.

Ono što slijedi je samo uzorak onoga što možemo očekivati da će se ponoviti ako ne pronađemo neki način pružanja otpora prijetnji dalekosežne, agresivne, invazivne i militarizirane države masovnog nadzora.

Više nadziranja. Država masovnog nadziranja građana je živa i snažna u komadanju privatnosti u Americi. Bilo da hodate po trgovačkom centru, vozite auto, provjeravate e-mail, ili razgovarate s prijateljima i obitelji preko telefona, možete biti sigurni da će neka vladina agencija, NSA ili neki drugi entitet, i dalje slušati i pratiti vaše ponašanje. Ovome treba dodati i korporativne tragače koji prate što ste kupili, pretraživali na internetu, pisali/dijelili na Facebooku ili neke druge aktivnosti u cyber prostoru. Sada smo u stanju tranzicije u kojem policijska država prelazi u višu brzinu pod pokroviteljstvom masovnog državnog nadzora. U takvom okruženju, svi smo sumnjivci koje se treba tražiti, špijunirati, skenirati, pretresti, nadzirati i tretirati kao da smo potencijalno krivi za neki zločin. Čak nam i naši domovi pružaju tek malo zaštite protiv vladinih upada. Policijske agencije, već opunomoćene za razbijanje vaših vrata ako samo posumnjaju da nešto loše smjerate, sada imaju i radare koji im omogućuju da "vide" kroz zidove vašeg doma.

Veća militarizacija policije. U ranoj Americi vladinim agentima nije bilo dopušteno ući u nečiji dom bez dozvole ili na prijevaru. I građani su mogli pružiti otpor uhićenju ako bi ih policajac pokušao privesti bez propisnog opravdanja ili naloga. Usuditi se raspravljati oko naloga s današnjim policajcima koji su naoružani visokotehnološkim vojnim oružjem bi bilo isto kao i počiniti samoubojstvo. Štoviše, dok se policijske snage širom države nastavlja trasformirati u produžetke vojske, Amerikanci svjedoče kako se njihove nekoć mirne zajednice tranformiraju u vojne predstraže, upotpunjene tenkovima, oružjem i drugom opremom dizajniranom za bojište. S već preobraženom lokalnom policijom u produžetke vojske, sada se Ministarstvo domovinske sigurnosti, Ministarstvo pravosuđa i FBI pripremaju da pretvore nacionalne policijske službenike u tehno-ratnike, upotpunjene skenerima šarenice, skenerima tijela, radarskim uređajima na bazi Dopplerovog efekta za toplinsko snimanje, programom za prepoznavanje lica, čitačima registarskih tablica, Stingray uređajima za lociranje i nadzor mobitela, te još mnogim drugim stvarima.

Više policijske pucnjave na nenaoružane građane. Uvelike zaslugom militarizacije lokalnih agencija za provedbu zakona, ne prođe ni jedan tjedan bez izvještaja o zastrašujućim incidentima s policijom koja je ispunjena sa stavom "ne uzimamo zatvorenike" i bojišnim pristupom prema zajednicama u kojima služe.

Više navodnih "terorističkih" napada. Unatoč vladinoj beskonačnoj propagandi o prijetnji terorizma, te čak i nedavnim masovnim pucnjavama u San Bernardinu i Parizu, statistike pokazuju da je 17 600 puta vjerojatnije da ćete umrijeti od bolesti srca nego od terorističkog napada. 11 000 puta je vjerojatnije da ćete umrijeti od zrakoplovne nesreće nego od terorističkog napada na zrakoplov. 1048 puta je vjerojatnije da ćete umrijeti od automobilske nesreće nego od terorističkog napada. 404 puta je vjerojatnije da ćete umrijeti od pada nego od terorističkog napada. I 8 puta je vjerojatnije da će vas ubiti policijski službenik nego terorist.

Više skupih ratova. Vojno-industrijski kompleks koji je zastupao da SAD ostane u ratu, godinu za godinom, je isti entitet koji će nastaviti najviše profitirati u rastućem vojnom carstvu Amerike. Ministarstvo obrane SAD-a je najveći svjetski poslodavac, s više od 3,2 milijuna zaposlenika. Do sada, američki porezni obveznici su bili prisiljeni platiti više od 1,6 bilijuna dolara za vođenje ratova u Afganistanu i Iraku. Kada tome dodate i naše vojne napore u Pakistanu, kao i cjeloživotnu cijenu zdravstvene skrbi za veterane s invaliditetom i kamate na nacionalni dug, taj trošak raste i do 4,4 bilijuna dolara.

Više vladinih pokušaja da identificiraju, naciljaju i kazne takozvane domaće "ekstremiste". Na prilično isti način na koji je SAD-ov Domoljubni zakon (Patriot Act, op. prev.) bio iskorišten kao paravan za progurati državu masovnog nadziranja, vladin protuekstremistički program će, u mnogo slučajeva, biti upotrijebljen za prikazivanje inače zakonitih i nenasilnih aktivnosti kao potencijalno ekstremističkim. U tu svrhu, policija će identificirati, nadgledati i uklanjati pojedince koji pokazuju, izražavaju ili se uključuju u išta što se može tumačiti kao ekstremističko, prije nego što bi mogli postati stvarnom prijetnjom. Radi se o pred-zločinu na ideološkoj razini i već dugo vremena se priprema za provedbu. Povrh toga, pod maskom borbe protiv nasilnog ekstremizma "u svim njegovim oblicima i pojavnosti" u gradovima i zajednicama širom svijeta, Obamina administracija je pristala udružiti se s UN-om kako bi sudjelovala u programu Mreže snažnih gradova i zaposlila domaćeg cara ekstremizma.

Više pretresa SWAT timova. Više od 80% američkih zajednica ima svoje vlastite SWAT timove (specijalce, op. prev.), s više od 80 000 provedenih paravojnih pretresa svake godine. Drugim riječima, SWAT timovi svaki dan izvrše više od 200 pretresa u kojima policija silom otvara vrata, oštećuje privatno vlasništvo, ubija građane, terorizira i odrasle i djecu, ubija kućne ljubimce, napada i puca u svakog tko im naizgled predstavlja prijetnju - i sve to samo jer se nekog tek sumnjiči za zločin, obično zbog neke male količine droge.

Više obezvrijeđivanja prava privatnog vlasništva. Privatni posjed malo znači u vrijeme kada SWAT timovi i drugi vladini agenti mogu upasti u vaš dom, uništiti vrata, ubiti psa, raniti ili ubiti vas, oštetiti namještaj i terorizirati vašu obitelj. Isto tako, ako vas vladini službenici mogu kazniti i uhititi zbog uzgajanja povrća u vašem prednjem dvorištu, molitve s prijateljima u vašoj dnevnoj sobi, postavljanja solarnih ploča na vaš krov, te uzgoja pilića u vašem stražnjem dvorištu, više niste vlasnik svog posjeda.

Veće dugovanje. Trenutno, nacionalni dug je blizu nevjerojatnih 18,1 bilijuna dolara i raste, dug koji naša vlada duguje drugim državama, privatnim korporacijama i svojim mirovinskim programima. Ne samo da je SAD najveći dužnik na svijetu, prema Forbesu "procjena je da se količina kamate na nacionalni dug nakuplja po stopi od više od milijun dolara po minuti".

Više ugovaratelja s vladom. Unatoč svom pričanju o velikoj i maloj vladi, ono što nam je natovareno na leđa je vlada koja vrši veliki "outsourcing" svog posla prema ugovarateljima koje skupo plaćaju, a na velik trošak poreznim obveznicima, te bez natječaja, s malo transparentnosti i neuvjerljivom uštedom. Prema Washington Postu: "Po nekim procjenama, postoji dvostruko više ljudi koji pod ugovorom obavljaju vladin posao nego što postoji vladinih zaposlenika". Ovi ugovori na neodređeno, vrijedni stotine milijuna dolara, "sada čine negdje između 1/4 i 1/2 svih vrsta ugovaranja poslova savezne službe".

Više pretjerane kriminalizacije. Vladino naginjanje prema militarizaciji i pretjeranoj kriminalizaciji, u kojoj rutinsko, svakodnevno ponašanje postaje meta regulacije i zabrane, rezultiralo je time da se Amerikance uhićuje zbog pravljenja i prodavanja nepasteriziranog kozjeg sira, uzgajanja određenih vrsta orhideja, hranjenja kitova, održavanja predavanja o Bibliji u svojim domovima, te odlaska u školu po svoje dijete.

Više pregledavanja "sumnjivih" skidanjem do gola i narušavanjem njihovog tjelesnog integriteta. Četvrti amandman američkog Ustava je bio namijenjen u svrhu zaštite građana od "nerazumnih pretraživanja i zapljena" koje provode vladini agenti. Dok je doslovna svrha amandmana zaštititi naše vlasništvo i naša tijela od neopravdanog vladinog upada, moralna namjera iza njega je zaštititi naše ljudsko dostojanstvo. Nažalost, sudske presude koje podrivaju Četvrti amandman i opravdavaju invazivno pregledavanje tijela su nas ostavile nemoćnima protiv policije koja je ovlaštena da nam prisilno vadi krv, prisilno uzima DNK, skida svu odjeću s tijela i pregledava intimne dijelove tijela. Sve više je slučajeva u kojima su i muškarci i žene podjednako podvrgnuti onome što je u biti od vlade odobreno policijsko silovanje pri "rutinskom" prometnom zaustavljanju.

Više nepravde. Amerikanci se više ne mogu osloniti na sudove ako žele pravdu. Sudovi su uspostavljeni kako bi intervenirali i zaštitili ljude od vlade i njenih agenata kada ovi prekorače svoje ovlasti. No, sudovi sve više idu ukorak s policijskom državom, dok su se prvenstveno usredotočili na unaprijeđenje vladinih ciljeva, bez obzira koliko su nepravedni i nezakoniti. Kao rezultat toga, Amerikanci više nemaju zaštitu od policijskog zlostavljanja. Više nije neobično čuti o incidentima u kojima je policija prvo upucala nenaoružane pojedince, a tek onda postavljala pitanja. Međutim, ono što je sve više uobičajeno su vijesti da se policajci koji su umiješani u te incidente izvuku s malo većom kaznom od udarca po rukama.

Više političkih spektakala. Amerikanci nastavljaju naivno vjerovati u ideju da je politika bitna, kao da zapravo postoji razlika između republikanaca i demokrata (ne postoji). Kao da je Barack Obama dokazao da je imalo drukčiji od Georgea W. Busha (nije). Kao da je ono što Hillary Clinton smatra vrijednim imalo drukčije od vrijednosti Donalda Trumpa (kod oboje novac ima glavnu ulogu). Kao da ćemo kad biramo predsjednika dobiti nekog tko zaista predstavlja "nas ljude", a ne korporativnu državu (zapravo, u oligarhiji je to američka policijska država, gdje elitna grupa bogatih donatora odlučuje o svemu). Politika u Americi je igra, šala, prostitucija, prijevara, odvraćanje pažnje, spektakl, sport, a za mnoge pobožne Amerikance i religija. Drugim riječima, ona je sofisticirano lukavstvo s ciljem da nas se održi podijeljenima i u svađi oko dvije stranke čiji su prioriteti potpuno isti.

Više dronova. Dok se korporacije i vladine agencije pripremaju za svoj dio u nadolazećoj invaziji dronova - očekuje se kako će do 2020. godine najmanje 30 000 dronova okupirati američki zračni prostor, stvarajući industriju vrijednu 30 milijardi dolara godišnje - neće dugo proći dok američki građani koji će biti metama ovih uređaja iz prve ruke otkriju da dronovi - bespilotne letjelice - dolaze u svim oblicima i veličinama, od dronova veličine nanometra koji su mali poput zrna pijeska i mogu izvršiti sve od provođenja nadgledanja do detoniranja eksplozivnih naboja, pa do kopter dronova srednje veličine koji mogu dostavljati pizze i do ogromnih "lovac/ubojica" ratnih letjelica tipa Predator koji s visine otvaraju vatru.

Više otupljelih, zaključavanih javnih škola. Naše škole su postale poligon za poslušne građane. Unatoč činjenici da trošimo više od većine drugih zemalja na obrazovanje (115 000 dolara po učeniku), na 36. smo mjestu u svijetu kad je u pitanju matematika, čitanje i znanost, puno lošije od većine naših azijskih kolega. No, svejedno nastavljamo inzistirati na standardiziranim programima poput Common Core-a, koji podučavaju učenike da budu tek polagači ispita, a ne da razmišljaju. Stvari dodatno pogoršava velika prisutnost policije u školama, koje su postale malo više od zatvora u kojem se zaključavaju učionice, djeci (čak i malim 4-godišnjacima) stavljaju lisice zbog "neprimjerenih radnji", pretražuje ih se, te suspendira zbog djetinjastog ponašanja.

Više nepoznavanja vlastitih prava. Amerikanci skoro ništa ne znaju o svojim pravima ili kako bi zapravo vlada trebala funkcionirati. Ovo uključuje prosvjetne djelatnike i političare. Na primjer, 27% izabranih dužnosnika ne zna ime niti jednog prava ili slobode zagarantirane Prvim amandmanom, dok 54% ne zna da Ustav daje Kongresu moć odlučivanja o objavi rata nekome.

Više zatvora. Naši zatvori, u kojima se uz stalni porast nalazi najveći broj zatvorenika na svijetu, postali su profitabilni poslovi za privatne korporacije koje upravljaju zatvorima uz pristanak saveznih država da 90% kapaciteta mora uvijek biti popunjeno u sljedećih najmanje 20 godina. Kako se zatvori održavaju punima? Tako što se donesu zakoni kojima je cilj povećati populaciju zatvorenika, uključujući i zakone koji omogućuju da se doživotna zatvorska kazna dosudi onima koji su počinili manje ili nenasilne zločine poput krađe goriva iz auta. Ništa čudno, stoga, što Sjedinjene Države čine 5% svjetskog stanovništva, a imaju ogromnih 25% od ukupnog broja zatvorenika na svijetu.

Više korupcije. Ako postoji neka apsolutna maksima po kojoj izgleda vlada djeluje, to je da američki porezni obveznici uvijek budu opelješeni. To je istina, bilo da govorimo o tome da se obveznike prisiljava na financiranje skupocjenog oružja koje će se protiv nas samih i upotrijebiti, ili o beskonačnim ratovima koji malo toga učine za našu sigurnost ili slobodu, ili o napuhanim vladinim agencijama poput Nacionalne sigurnosne agencije i njenim tajnim proračunima, tajnim programima i tajnim aktivnostima. Kao sol na ranu, porezni obveznici plaćaju čak i novčane nagrade koje se dodijeljuju u sudskim parnicama protiv vladinih dužnosnika koje se proglasi krivim za nezakonito postupanje.

Više cenzure. Diljem zemlje se blokira, udara, guši i baca u lance djelatnosti koje proizlaze iz Prvog amandmana. Opravdanja za takvu cenzuru variraju naširoko, od političke korektnosti, sigurnosnih problema i zastrašivanja, do nacionalne sigurnosti i zločina iz mržnje, ali rezultat ostaje isti: potpuno uništenje onoga što je Benjamin Franklin nazvao "glavnim potpornim stupom slobodne vlade". Zone slobodnog govora, zone mjehura, zone prijestupa, protunasilničko zakonodavstvo, politika nulte tolerancije, zakoni o zločinima iz mržnje i još puno drugih zakonskih bolesti koje su oživotvorili političari i javno tužiteljstvo su se urotili kako bi oslabili i uništili naše temeljne slobode. Posljedica toga je da više nismo nacija ustavnih čistunaca kojima je Povelja o pravima služila kao vrhovni autoritet. Isparničio se i ozakonio naš put u novu vladinu strukturu rada gdje diktati malodušnih birokrata više znače nego neosporna prava građanstva.

Više fašizma. Kao što istraživanje Sveučilišta Princeton ukazuje, naši izabrani dužnosnici, posebice oni u glavnom gradu nacije, predstavljaju interese bogatih i moćnih, a ne prosječnog građanina. Nismo više republika u kojoj izabrani autoriteti predstavljaju građane. Stapanjem Velikog biznisa i Velike vlade u korporativnu državu, predsjednik i njegovi ekvivalenti u saveznim državama - guverneri, postali su tek malo više od izvršnih direktora Korporativne Države, koja dan za danom nameće sve više kontrole na našim životima. Nikada prije prosječni Amerikanci nisu imali toliko malo prava utjecati na postupanja vlade i još manje pristupa svojim takozvanim predstavnicima.

Više straha. Neprekidno nas se hrani lažima, što je dovelo do toga da Amerikanci usvajaju "mi" protiv "njih" način razmišljanja koji nas drži podijeljenima u razne suprotstavljajuće grupe koje ne mogu postići dogovor oko ničega i koje su previše zaokupljene drugim stvarima da bi primijetile kako policijska država steže obruč oko nas.

Najbolje je to poručio otac Ustava, James Madison: "Proglasite uzbunu", upozorio je, "pri prvom eksperimentiranju nad slobodama". Svatko s čak i običnim znanjem o trenutnim događajima zna da se prvi eksperiment nad našim slobodama dogodio davno prije. Još gore, nismo se obazirali na upozorenja Madisona i onih poput njega koji su shvaćali da ako vladi daš centimetar, uzet će ti kilometar. Nažalost, vlada ne samo da je uzela jedan kilometar, već uzima neprekidno kilometar za kilometrom pri čemu se naizgled ne vidi kraj njihovoj otimačini moći.

Ako običavate donositi novogodišnje odluke, zašto ne biste odlučili da 2016. bude godina kada ćemo prekinuti ciklus tiranije i vratiti se na put prema slobodi? Bez obzira što političari govorili o teškom stanju naše nacije, možete biti sigurni da niti jedan od problema koji i dalje haraju našim životima i potkopavaju naše slobode neće riješiti naši takozvani izabrani predstavnici na bilo koji vjerodostojan i koristan način u ovoj novoj godini.

"Mi ljudi" - građanstvo, ne političari - smo jedini koji su ikada bili sposobni donijeti učinkovitu promjenu, a ima mnogo toga što se mora promijeniti.


Svi znakovi upućuju na nešto gadno na putu pred nama.