Venezuela izbori
Po prvi put u 16 godina, izravna posljedica izbora u Venezueli je bila mirna. Do tada je dan nakon svakih izbora kada su Hugo Chavez, Nicolas Maduro ili njihovi politički saveznici pobijedili bio ispunjen uličnim nasiljem. Nedavno u 2014. godini, 43 ljudi je ubijeno u valu nasilja pod nazivom "La Salida" kao odgovor na pobjedu Madura na predsjedničkim izborima.

Što čini dan nakon izbora 6. prosinca u Venezueli tako jedinstvenim? Na ovim izborima, Ujedinjena socijalistička partija Venezuele (PSUV) je poražena. Oporbene snage koje rutinski pribjegavaju nasilju nisu imale razlog za to - jer je njihov Okrugli stol za demokratsko jedinstvo (MUD) osvojio dvotrećinsku većinu u Nacionalnoj skupštini.

Aktivisti PSUV-a, za razliku od svojih političkih protivnika, nisu odgovorili na poraz bombardiranjem školskih autobusa ili sveučilišta, postavljanjem žica preko raskrižja kako bi odsjekli glave motorista, ili ispaljivanjem municije na ulicama. Poruka Madura i PSUV-a je poziv na smirivanje i nacionalni razgovor o gospodarskim problemima.

Baš kao što svake izbore u proteklih 16 godina prati nasilje, svaki izbori u zadnjih 16 godina proglašeni su lažnima u zapadnim medijima. Svaki put kada je Ujedinjena socijalistička partija pobijedila, američki mediji proglasili su Chaveza i Madura "diktatorima" i da su izborni rezultati nezakoniti. Međutim, sada kada je PSUV izgubio, zapadnjački mediji su prihvatili rezultate.

Varljiva priroda mainstream kapitalističkih medija u SAD-u i Europi bi trebala biti očigledna. Oni proglašavaju Venezuelu - zemlju koja zabranjuje smrtnu kaznu i mučenje u svojem ustavu - "brutalnom diktaturom". Zapadni mediji nazivaju 'lažnim' rezultate izbora koje su potvrdili Organizacija američkih država, Carter Center i Ujedinjene nacije. Osim, naravno, ako proameričke "opozicijske" sile pobijede.

Osim razotkrivanja licemjerja zapadnih medija i vođa, rezultati izbora u Venezueli stavili su čitavu Latinsku Ameriku i svijet u veću opasnost. Sile koje profitiraju od rata i razaranja imaju svoje pipke po cijeloj regiji, a uskoro bi mogli zaoštriti svoj sukob sa snagama koje se zalažu za suverenitet i ekonomski razvoj.

Nema odbijanja socijalizma

Izborne pobjede Okruglog stola demokratskog jedinstva (MUD) se nisu dogodile zbog osjećaja koji se suprotstavljaju bolivarizmu i socijalizmu, kao što američki mediji varljivo tvrde. U regionalnim medijima i među Venezuelancima, izborne rezultate se opisuje kao "voto castigo" (kažnjavanje glasom) za PSUV. Velika većina onih koji su glasali za opoziciju, ili nisu glasali i aktivno sudjelovali, imaju pozitivan pogled na dramatične promjene koje je zemlja doživjela u posljednjih 16 godina. Rezultati izbora jednostavno predstavljaju gađenje s politikom i uvjetima u posljednjih nekoliko mjeseci, te im je cilj "poslati poruku" Maduru.

Opadanja cijena nafte su rezultirala masovnom inflacijom. Tvrtke koje se bave distribucijom prehrambenih proizvoda, u vlasništvu bogatih kapitalista koji ne vole socijalističku vladu, izvoze hranu i uzrokuju nestašice na domaćem tržištu. Proizvodi kao što su toaletni papir nisu odmah dostupni te se racioniraju. Američke sankcije su pojačale ekonomske probleme, što je dovelo do toga da je ulazak uvozne robe u zemlju postao mnogo teži. Dok se gospodarstvo pogoršava, dugogodišnja kultura korupcije postaje sve očitija i raširenija.

Problem korupcije nije lako riješiti. U zemljama koje su povijesno bile osiromašene, od vladinih dužnosnika se očekuje da se "pobrinu" za svoje rođake i prijatelje zlouporabljujući svoje privilegije. U godinama diktatura koje je podupirao SAD, u kojima su glad i beskućništvo bila uobičajeni, korupcija je nešto što su Venezuelanci razvili kao mehanizam za preživljavanje. Običaji i navike, razvijeni kako bi se preživjelo u siromaštvu i kapitalizmu u Trećem svijetu, ne odlaze tako lako.

Obama i bogati naftni karteli na Wall Streetu i u Londonu trenutno ulažu velike napore kako bi zadržali cijenu nafte što je niže moguće. Kraljevina Saudijska Arabija, koja djeluje gotovo kao ekonomski vazal Exxon Mobilea, krši pravila OPEC-a. Represivna monarhija nastavlja širiti svoj aparat proizvodnje nafte. Saudijska nafta teče na međunarodnim tržištima u rekordnim količinama, a sve zemlje koje su proizvođači nafte pate. Saudijci sami gube novac svakim danom, a Wall Street počinje škripati i stenjati.

Zapadna financijska oligarhija, koja je u koordinaciji s američkim State Departmentom, drži cijene nafte niskim kao dio svoje geopolitičke strategije. Cilj je povrijediti Venezuelu, Iran i Rusiju. Ove antiimperijalističke zemlje imaju gospodarstva koja se temelje na javno kontroliranoj nafti i resursima prirodnog plina. Niske cijene nafte oštro su ograničile sposobnost venezuelanske vlade da hrani i smjesti svoje ljude, te da izgradi novu infrastrukturu.

Henrique Capriles, "socijalist" kojeg financira Wall Street

PSUV je upotrijebila državni medijski aparat kako bi objasnila da SAD i domaći kapitalisti sabotiraju gospodarstvo. Mnogi se Venezuelanci slažu s tom procjenom krize, ali još uvijek nisu zadovoljni. Iako priznaju postojanje ekonomskog ratovanja, Venezuelanci očajnički žele da vlada poduzme korake. Ljudi su umorni od čekanja u redu za lijekove i toaletne potrepštine, dok gledaju kako vrijednost njihove valute naglo opada.

Iskorištavajući priliku i koristeći se milijardama dolara proračuna za odnose s javnošću, venezuelanske oporbene snage su restrukturirale svoje poruke. Umjesto suprotstavljanja kretanju prema socijalizmu i obrani neoliberalizma, vodstvo MUD-a počelo je širiti retoriku o siromaštvu i klasnoj borbi. Umjesto otvorenog branjenja kapitalizma, snage MUD-a su naglasile "loše upravljanje" i "neučinkovitost" i obećale da će napraviti bolji posao u vođenju države. Kao tijekom predsjedničke kampanje Baracka Obame 2008. godine, bojni poklič opozicije je nejasno sročeno obećanje promjene, pomiješan zajedno s ponavljanjem rasprostranjenih pritužbi u zemlji.

Ekstremističko krilo opozicije, koje je pozvalo na vojni državni udar i rutinski pribjegava terorističkom nasilju, gurnuto je u drugi plan. Leopoldo Lopez, koji je vodio nasilne ulične provokacije 2014., sada je u zatvoru.

Sadašnji vođa oporbe u Venezueli je Henrique Capriles Radonski. Unatoč tome što ga financiraju zapadni kapitalisti u njegovoj kampanji protiv venezuelanske vlade, Capriles sebe naziva "socijalistom". On tvrdi da je njegov "socijalizam" manje "autoritaran" i "represivan" nego onaj Chaveza i Madura.

Capriles se preobratio na katolicizam, ali njegovi roditelji su sefardski židovi španjolskog porijekla. Venezuelanski mediji su dokumentirali da je Capriles aktivan pristaša izraelske vlade, te da koordinira svoje političke aktivnosti s dobro financiranim stručnim tijelom i političkim organizacijama u SAD-u, zapadnoj Europi i Izraelu. Capriles ne poriče te tvrdnje, nego jednostavno optužuje one koje ih spomenu za antisemitizam.

Što dalje?

Tisuće socijalističkih zajednica postoji diljem Venezuele. Više od 116 tisuća mladih Venezuelanaca su obučeni kako koristiti vatreno oružje kao dio "bolivarskih milicija", koje su nezavisne od stalne vojske. Sama venezuelanska vojska čvrsto stoji iza Madura i PSUV-a. Većina vojske prima svoju obuku na Kubi, a predavanja o revolucionarnoj ideologiji su obvezna za sve vojnike. Na biračkim mjestima 6. prosinca, nevjerojatnih 42% venezuelanskih birača je ostalo vjerno "patriotskom polu" lijevih i nacionalističkih stranaka koje podupiru sadašnju vladu, unatoč ekstremnim poteškoćama u zemlji. Veliki politički aparat kojeg je izgradio Hugo Chavez i kojim upravlja Nicolas Maduro ne može se rastaviti na izborima. Ostaje solidna snaga protiv koje se bore Wall Street i MUD.

Dan nakon izbora, skupina bolivarskih aktivista se okupila kod mauzoleja u kojem je pokopan Hugo Chavez. Predsjednik Maduro ih je dočekao u večernjim satima, i prenio je ustanovu privatnoj zakladi tako da je Nacionalna skupština ne može rastaviti s propisima.

Glen Martinez, ljevičarski radio voditelj koji se suzdržao od glasanja i kampanje zbog frustracije s PSUV-om, rekao je da ne vjeruje da su izborni rezultati preokrenuli bolivarsku revoluciju. "Nismo isti ljudi koji smo bili prije Chaveza. Nećemo biti pokorni. Stajat ćemo i boriti se za ono što imamo", rekao je.

Dok Martinez želi zvučati ohrabrujuće sa svojim riječima, uvjeren kako Nacionalna skupština neće rastaviti popularne ekonomske reforme, njegov komentar ukazuje na veliku, potencijalnu opasnost. Doista postoji veliki jaz između oporbenog pokreta i onih koji su ih postavili na vlast. Mnogi koji su glasali za opoziciju dive se Hugu Chavezu i žele nastaviti kretanje prema socijalizmu. Dok Capriles donosi donekle ljevičarsku poruku po zvuku, velika većina vodećih aktivista oporbe, te oni koji daju veliku većinu njihovih financijskih sredstava, žele u potpunosti preokrenuti bolivarsku revoluciju.

S dvotrećinskom "super većinom" u Nacionalnoj skupštini, oporba ima sposobnost da premosti predsjednički veto, promijeni ustav, te gotovo u potpunosti voditi vladu bez ograničenja. Oporba sada može krenuti naprijed sa svojim programom, dok velika većina državnog aparata ostaje vjerna PSUV-u i Maduru. Većina stanovništva održava pozitivan pogled prema socijalizmu, unatoč njihovim frustracijama sa sadašnjim vodstvom. Međutim, središnja vlada je sada u rukama predanih antisocijalista.

Prije izbora, Venezuela se počela suočavati s velikim vanjskim prijetnjama. Paravojne snage iz Kolumbije nastavile su pokretati provokacije na granicama Venezuele. Pojedinci povezani s kolumbijskim desničarskim paravojnim snagama priznali su ubojstvo popularnog socijalističkog člana Nacionalne skupštine Roberta Serre. Susjedna Gvajana je počela tvrditi kako ima pravo na komade teritorija Venezuele koji su bogati naftom i zamolila je međunarodnu zajednicu da ponovno iscrta granice.

Južna Amerika se jako brzo polarizira. U Brazilu, umjerena socijaldemokratska predsjednica Dilma Rousseff se suočava s optužbama za nezakonite radnje dok desničarski politički pokreti pozivaju da se ona svrgne preko vojnog udara. Proamerički desničari su preuzeli vlasti u Argentini. Bolivija, Ekvador, i Nikaragva ostaju i dalje čvrsto u bolivarskom kampu trenutno, iako su sve te zemlje iskusile provokacije i proteste desničara u posljednjih nekoliko mjeseci. Američki čelnici se čine odlučnima da zaustave kineski projekt izgradnje morskog prolaza kroz Nikaragvu koji bi mogao konkurirati Panamskom kanalu kojeg kontrolira SAD.

Plan za uništenje Venezuele


Bez obzira na to koja vlada upravlja nad tom zemljom, geolozi se sada slažu da Venezuela ima više nafte od bilo koje druge zemlje na svijetu. Libiju i Irak, dvije velike zemlje izvoznice nafte koje su se natjecale s Wall Streetom na globalnom tržištu, SAD je namjerno uništio. Rezultat svrgavanja Gaddafija i Husseina nije bio "promjena režima", nego kaos, nesigurnost i širenje međunarodnog terorizma.

Režimi u Srednjoj Americi koji surađuju sa SAD-om nisu tvrđave stabilnosti i trgovine, nego droge i trgovine ljudima. Dok su preplavljeni s oružjem kojeg izrađuje SAD, pate pod vladavinom narko kartela, i doživljavaju rekordno visoke stope ubojstava, Meksiko, Honduras i Gvatemala pokazuju pravi cilj SAD-a prema svojim saveznicima. Doba "moćnika" koje podupire SAD je gotovo. Globalni program međunarodnih financija, što je najizraženije demonstrirano na Bliskom istoku, je građanski rat i kaos.

Kako MUD treba preuzeti vodstvo u siječnju, Venezuela postaje zapaljiva, spremna da eksplodira u bilo kojem trenutku. Snage proturevolucije, koje financiraju SAD i zapadna Europa, sada imaju pristup najvišim razinama vlasti. U međuvremenu, bolivarski pokret se nije predao i održava lojalnost ogromnog dijela stanovništva. Čak i oni koji su postali cinični nisu spremni za predaju smještaja, obrazovanja, hrane i drugih gospodarskih prednosti koje su im dali socijalisti.

Sile koje žele uništiti Venezuelu, maknuti je s međunarodnih tržišta nafte i prisiliti je natrag u ovisnost i siromaštvo, nalaze se u poziciji da pogoršaju ovu krizu.

Dok Wall Street gura prema eksploziji nasilja u Južnoj Americi, svi Venezuelanci, bez obzira na svoje osjećaje o PSUV-u i njegovoj politici, uskoro će se suočiti s velikim izazovima. Moraju pokušati zadržati svoju zemlju na okupu i zadržati političke strukture i gospodarske dobitke koji su stvoreni od rođenja Chavizma 1999. S izbornim rezultatima kao pristupom, Wall Street je spreman pojačati napore kako bi srušio bolivarski pokret. Kao što je demonstrirano u Iraku, Libiji, Afganistanu i Siriji, cilj nije samo uništiti nezavisne i prkosne vođe ove zemlje. Cilj imperijalista je uništiti Venezuelu.

Caleb Maupin je politički analitičar i aktivist sa sjedištem u New Yorku. Studirao je političke znanosti na fakultetu Baldwin-Wallace i bio je nadahnut i uključen u Occupy Wall Street pokretu, posebno za online magazin "New Eastern Outlook".

Prijevod: Sott.net