Gdje se u prošlosti skrivala kuga, a gdje je danas?
© WikipediaUmjetnički prikaz velike kuge u Marseilleu, djelo baroknog slikara Michela Serre
Najpoznatija pandemija u povijesti, Crna smrt odnosno kuga, koja je sredinom 14. stoljeća ubila od 30 do 50% stanovništva Europe u razmaku od samo pet godina, a potom nastavila pustošiti kontinent s vremena na vrijeme sve do početka 18. stoljeća, prema svemu sudeći, i danas spava u mračnim zakucima Europe.

Iako je kugu danas relativno lako liječiti pomoću antibiotika, od navedene još uvijek obolijeva stanovništvo u nerazvijenim dijelovima svijeta, gdje je najpoznatiji slučaj epidemije kuge onaj iz indijskog grada Surata tijekom 1994. godine, kada su od posljedica navedene preminule 52 osobe. Štoviše, moderni sojevi virusa kuge rasprostranjeni su diljem svijeta, no ne i u Europi, gdje je kuga uglavnom priča iz daleke prošlosti.

Iako se smatra da su kugu u prošlosti obično širili štakori, ipak postoje brojna neodgovorena pitanja u vezi njene iznenadne pojave u 14. stoljeću (za koju se pretpostavlja kako je došla iz Srednje Azije, Putem svile), kao i kasnijim razdobljima naizmjeničnog mirovanja i ekspanzije navedene. Odakle se prvotno proširila? Gdje se krila između pandemija? Što je uzrokovalo njena naizmjenična mirovanja i eksplozije?


Komentar: Novi pogled na Crnu Smrt: kozmička veza
U samom temelju, problem je u tim štakorima i buhama. Da bi konvencionalna mudrost funkcionirala tu mora biti mnoštvo zaraženih štakora i oni se moraju kretati alarmantnom brzinom - skoro pa bi morali zamisliti zaražene štakore kako jure naprijed (većinom prema sjeveru) dostavljajući, nakon njihove smrti, hrpe zaraženih buha. Mnoštvo je prepreka s ovim scenarijem. Na primjer, nema opisa mrtvih štakora koji leže posvuda (ovo je objašnjeno prijedlogom - ili su štakori bili u zatvorenom prostoru, ili su se ljudi toliko navikli na mrtve štakore da nisu bili vrijedni spomena; međutim ako su bili u zatvorenom kako su onda putovali tako brzo?). Nije se činilo bitnim jesi li seoski pastir ili svećenik ili građanin, svi su bili zaraženi. Ipak, začuđujuće, s ovom jako zaraznom bolesti neki gradovi diljem Europe su bili pošteđeni. Osim toga, ti štakori su morali biti sretni da se presele u hladna sjeverna područja jer je bubonska kuga bolest koja zahtijeva relativno tople temperature. Tada, kada naiđu na vodene prepreke, ti štakori se ukrcaju na brodove da održe brzinu kretanja. (Baillie)

Gdje se u prošlosti skrivala kuga, a gdje je danas?
Kako bi odgovorili na spomenuta, ali i brojna druga pitanja, znanstvenci s Max Planck Instituta (MPI) odlučili su se na detaljnu rekonstrukciju genoma velike kuge koja je od 1720. do 1722. godine pogodila francuski grad Marseille, a za koju se smatra kako je bila zadnja pandemija srdnjovjekovne kuge u Europi. Koristeći zube žrtava pokopanih u grobnice iz doba pandemije, uspjeli su rekonstruirati DNK soja koji je ostao sačuvan u zubima nakon gotovo 300 godina mirovanja.

„Našli smo se pred velikim izazovom rekonstruiranja ovog starog genoma. Na naše veliko iznenađenje, ispostavilo se da soj iz 18. stoljeća vjerojatno više ne postoji, a potječe direktno od soja koji je došao u Europu u vrijeme Crne smrti nekoliko stoljeća ranije”, otkrio je računalni analitičar Alexander Herbig.

Iako su znanstvenici sigurni da sekvencirani genom pripada soju koji je prouzročio Crnu smrt, zasada nisu sigurni odakle je navedeni došao, čak ni u slučaju pandemije u Marseilleu koji je početkom 18. stoljeća bio važno pomorsko i trgovačko čvorište, pa je i bolest mogla doći iz različitih dijelova svijeta. Ipak, prema zasad dostupnim podacima, izvjesnije je da je je riječ o domaćem soju, koji je mirovao nekoliko stoljeća.


Komentar: Novi pogled na Crnu smrt: virusna i kosmička veza
Joseph tvrdi da ostaci kometa, i manje čestice, i bilo koji virusi i mikrobi koji su zakačeni za ostatke kometa koji udaraju u zemlju, padaju na gornje delove atmosfere i polako se prenose uz pomoć vazdušnih struja, nekada ploveći po vazduhu godinama, putujući oko planete i lagano padajući na dole, dok konačno ne padnu na ono što je ispod njih - okean, reku, životinju, biljku, ili ženu i muškarca. U stvari, poznato je da mikroorganizmi u značajnoj količini obitavaju u Zemljinoj atmosferi, i da su pronađeni u uzorcima vazduha sakupljenim na visinama od 41 do 77 kilometara od tla. Prirodni mehanizmi koji transportuju mikroorganizme u atmosferu su oluje, vulkani, monsuni i udari kometa.

„Zastrašujuća je pomisao na to da se zaraza svojedobno krila negdje iza ugla diljem Europe, preživljavajući u zasada nepoznatom domaćinu. Nadamo se da ćemo u budućnosti moći identificirati misterioznog domaćina i njegovu rasprostranjenost, ali i razloge nestanka bolesti”, konstatirao je Johannes Krause, ravnatelj arheogenetičkog odjela pri Max Planck Institutu.