New recruits
© AFP/Getty Images
Izvještavanje o ratu u Siriji ostat će upamćeno kao najsramnija epizoda u povijesti američkoga novinarstva. Najnovija potvrda za to je izvještavanje o masovnom ubijanju u drevnom gradu Aleppu.

Nasilne paravojske su tri godine kontrolirale Aleppo. Početak njihove uprave bio je praćen talasom represije. Po gradu su postavljali upozorenja poput ovog: "Ne šaljite svoju djecu u škole. Ako to učinite, mi ćemo dobiti njihove ruksake, a vi njihove kovčege (tabute)". Potom su uništili tvornice kako bi sada nezaposleni radnici lakše odlučili priključiti se ratnicima. Opljačkane tvorničke mašine su transportirali u Tursku i onamo ih prodali.

Stanovnici Aleppa konačno su ovoga mjeseca ugledali tračak nade na obzoru. Sirijska armije i njeni saveznici potiskuju paravojne snage iz Aleppa. Prošle su sedmice povratili kontrolu nad električnom centralom pa je moguće da će se uskoro u ovome gradu ponovo uspostaviti opskrba električnom energijom. Uprava paravojnih snaga mogla bi uskoro biti okončana. Pobunjenici napuštaju grad pod pritiskom sirijske armije i ruskih snaga, ostavljajući iza sebe pustoš. Jedan od stanovnika Aleppa na društvenim mrežama piše: "Umjerena opozicija potpomognuta od Turske i Saudijske Arabije nasumice raketira stambene četvrti u Aleppu."

Marwa Osman, analitičar nastanjen u Bejrutu, pita: "Sirijska arapska armija pod komandom Bašara Assada, uz svoje saveznike, jedina je snaga koja na terenu ratuje protiv ISIL-a. Je li vi to želiti oslabiti jedini sustav koji se bori protiv ISIL-a?!"

Ova se priča ne uklapa u narativ Washingtona. Stoga, mnoga izvješća američkih medija govore suprotno od onoga što se uistinu događa. Prema mnogima od njih, Aleppo je tri godine bio "slobodna zona", a sada ga se ponovo gura u jad i bijedu.

Amerikancima je rečeno da jedini ispravan (moralan) kurs u Siriji jest borba protiv Assadova režima i njegovih partnera, Rusije i Irana. Na nama je da se nadamo pobjedi pravedne koalicije koju čine Amerikanci, Turci, Saudijci, Kurdi i "umjerena opozicija".

To je uvijeni nonsense. No, Amerikance ne treba koriti što u njega vjeruju. Mi gotovo da i nemamo pravu informaciju o tamošnjim ratnicima, njihovim ciljevima i taktikama. Veliku krivicu za to snose naši mediji.

Većina američkih novin, magazina i elektronskih meidja, pod snažnim finansijskim pritiskom, drastično su smanjili broj svojih stranih izvještača (dopsinika). Danas najvažnije vijesti o svijetu dolaze do nas od novinara stacioniranih u Washingtonu. U takvom okruženju, pristup informacijama i vjerodostojnost ovise o prihvatanju zvaničnih paradigm. Novinari koji prate dešavanja u Siriji, svoje informacije provjeravaju kod Pentagona, State Departmenta, Bijele kuće i think tank "eksperata". I, nakon što naprave krug na tom "zamašćenom ringišpilu", misle da su "pokrili sve strane priče". Ti prepisivači proizvode tako pabulum koji prolazi kao vijest o Siriji.

Zapanjujuće hrabri dopisnici iz ratne zone, uključujući i Amerikance, nastoje se suprotstaviti izvještavanjima iz Washingtonaa. Nemalo rizikujući vlastitu sigurnost, oni nastoje progurati istinu o sirijskom ratu. Njihovo izvještavanje često osvjetljava tamu kolektivnog mišljenja. Ipak, do mnogih konzumera informacija njihov glas i ne dopire gubeći se u općoj kakofoniji. Izvještaji sa terena često bivaju zatrpani u washingtonskom konsenzusu.
Izvještači stacionirani u Washingtonu govore nam kako je Al Nusra jedna od moćnih fomracija u Siriji koju čine pobunjenici i umjerenjaci, a ne lokalna ekspozitura Al Kaide. Saudijska Arabija se predstavlja kao podržavatelj boraca za slobodu, dok je ustvari upravo ona glavni sponsor ISIL-a. Turska je već godinama otvorila put dolasku stranih ratnika i njihovom priključivanju terorističkim skupinama, ali pošto Turska treba Americi, o tome vrlo malo čujemo. Također, malo govorimo o tome da mi na bojištima podržavamo sekularne i vrijedne Kurde, ali da ih Turska želi uništiti. Šta god da urade Rusija, Iran i Sirija, to se opisuje kao negativno i destabilizirajuće. Samo zato što su to oni uradili. Jer, to je zvanična "linija" Washingtona.

Takva vrsta dezinformiranosti, neizbježno, prelila se i u američku predsjedničku kampanju. Na nedavnoj debate u Milwaukeeu, Hillary Clinton je ustvrdila kako se napori UN-a za mirovno rješenje u Siriji temelje na dogovoru kojeg je ona osobno pregovarala u Ženevi 2012. godine. Istina je upravo suprotna. Tokom 2012. godine Državni sekretar Clinton pridružila se Turskoj, Saudijskoj Arabiji i Izraelu u nastojanju da propadne mirovni plan Kofi Anana, jer bi taj plan godio Iranu I, barem privremeno, ostavio Assada na vlasti. Ali, u Milwaukeeu to niko nije znao da bi eventualnim pitanjem isporvocirao kandidatkinju.

Političarima može biti oprošteno to što izvrću svoje postupke iz prošlosti. Vladama se, također, može oprostiti to što promoviraju svaki narativ kojeg smatraju najboljim za sebe. Novinarstvo bi, međutim, trebalo ostati izvan moćne elite i njezine urođene lažljivosti. U ovoj krizi ono je neslavno propalo.

Govori se kako su Amerikanci ravnodušni prema ostatku svijeta. Da, jesu. Ali, tako je i sa ljudima u drugim zemljama. Ako, međutim, ljudi u Butanu ili Boliviji ne razumiju Siriju, to neće imati ozbiljne posljedice. Naše je neznanje opasnije, jer mi na osnovu njega djelujemo. Amerika ima moć izdati dekret o smaknuću neke nacije/države. To može učiniti uz podršku naroda, jer mnogi Amerikanci - i mnogi novinari - zadovoljavaju se zvaničnom pričom. A zvanični narativ o Siriji je sljedeći: "Borite se protiv Assada, Rusije i Irana! Da bi podržali mir, pridružite se prijateljima - Turcima, Saudijcima i Kurdima." Ovakvo je gledište strašno daleko od stvarnosti. Ovaj pristup i dalje doprinosi produženju rata te sve veći broj Sirijaca suočava sa patnjom i smrti.