inmigrants
Obilje informacija kojima smo svakodnevno bombardovani doprinosi utisku da smo dobro informisani. Jedan britanski sociolog je, početkom devedesetih godina prošlog veka - dok još nije bilo ni interneta, primetio da je svaki seljak danas bolje informisan od predsednika bilo koje vlade pre sto godina. No, dobra informisanost ne znači nužno da bolje poznajemo svet koji nas okružuje. Jedan švedski autor je desetak godina kasnije pronicljivo primetio da obilje informacija nije dovelo do bolje obaveštenosti, već do veće zbunjenosti stanovništva.

Živimo u vreme kada našim postupcima upravlja fragmentirana misao, a ne celovita zamisao. Zbog toga se sve češće dešava da na probleme reagujemo tek kada se pojave. Tada njihovo rešavanje postane obično nemoguće ili veoma skupo. Iznova nas iznenađuju događaji koji post festum izgledaju tako očekivano. Da stvar bude gora, institucije koje su nadležne (a i plaćene) da umesto nas prate i preventivno reaguju na velike probleme ponašaju se na sličan način. Deluje, na primer, potpuno neverovatno da je EU počela da se bavi problemom izbeglica tek pre šest meseci, mada rat u Siriji traje već šestu godinu. Danas deluje sasvim logično da su ljudi koji su izgubili domove i nadu da će se rat ikada završiti krenuli u potragu za životom koji im nudi bar malo više od pukog preživljavanja u izbegličkom kampu. No, uprkos tome, u razvijenim zemljama izostalo je strateško planiranje odgovora na najverovatniji ishod izbegličke krize.

Danas se ponavlja gotovo identičan scenario. Glavne vesti u vezi sa izbeglicama jesu da je takozvana balkanska ruta zatvorena. Svakodnevno smo bombardovani informacijama o vraćanju izbeglica koji pokušavaju da uprkos kontroli pređu granice, razdvajanju takozvanih ekonomskih migranata i ljudi sa ratom ugroženih područja, krijumčarima koji za veliki novac prevoze nevoljnike i mnoštvom drugih senzacionalnih, a zapravo, beznačajnih stvari.

U svakom slučaju, šalje se umirujuća ali pogrešna poruka da Evropa može da odahne. (Umesto izbeglica udarna vest ovih dana je delimično rusko vojno povlačenje iz Sirije, što, opet, van celovitijeg konteksta ostaje jedna u nizu fragmentarnih informacija.) Jedino što izostaje jeste promišljanje celine izbegličke problematike. Danas u svetu, prema podacima UNHCR, više od 60 miliona ljudi ima izbeglički status. Naravno, broj onih koji su životno ugroženi mnogostruko je veći. Postoje bar tri izvora prisilnih migratornih tokova. Ratovi, koji sve više pogađaju civilno stanovništvo, samo su jedan od tih izvora. Život u bedi ispod granice apsolutnog siromaštva nije ništa manje prisilan motiv migracija, a ništa više nije pogrešno nego te ljude nazivati ekonomskim migrantima. Ekonomski migranti su oni koji zarad veće plate ili napretka u karijeri menjaju mesto boravka. Ljudi ugroženi nemaštinom koji iz razloga egzistencijalnog opstanka tragaju za bilo kakvim poslom nisu ekonomski već prisilni migranti, na isti način kao i izbeglice koje glavu spasavaju od bombi. Najzad, sve više ljudi je prisiljeno da napušta svoje prebivalište usled ekoloških i klimatskih promena. Procene su da već danas više od milijardu ljudi nema pristup pijaćoj vodi, a situacija postaje sve gora. Ukratko, ratovi, beda i ekološka devastacija usmeravaće sve veći broj ljudi ka razvijenim područjima. Drugačije rečeno, situacija sa izbeglicama je tek privremeno rešena, a ono što danas zovemo izbeglička kriza uskoro će postati trajno stanje.


Komentar: Kada pogledamo kakve se sve vremenske promene trenutno dešavaju na našoj planeti, logično je očekivati da će se broj izbeglica u budućnosti samo povećavati. Ono što nije sigurno je u kom pravcu će te izbeglice ići, jer je "razvijeni svet" podjednako osetljiv na planetarno previranje:
  • SOTT video sažetak zemaljskih promjena - veljača 2016.: Ekstremno vrijeme, planetarno previranje, meteorske vatrene kugle



Potpuno je izvesno da već sada mora da se osmisli strategija suočavanja sa novim okolnostima. U osnovi, postoji nekoliko mogućih odgovora. Bilo bi svakako najbolje da se problemi reše na izvoru, odnosno da se preduprede ratovi i da se podstakne održivi razvoj u područjima iz kojih dolaze izbeglice. No, takav pristup podrazumeva promenu pravila igre u postojećem svetskom sistemu, što je malo verovatno, a u vezi sa aktuelnim problemom deluje i prekasno. Drugi pristup podrazumeva nasilno sprečavanje dolaska izbeglica iz politički, ekonomski i ekološki devastiranih područja u razvijenije delove sveta. Pitanje stepena nasilja može varirati od prisilnog zaustavljanja izbeglica bodljikavom žicom do nečega što u izmenjenim političkim okolnostima može podrazumevati i upotrebu vojne sile. U svakom slučaju, takav pristup je neljudski. Oni koji ne žele da prime izbeglice nisu ništa bolji od onih koji vrše etnička čišćenja.

Drugi način je stvaranje izbegličkih kampova koji, kao što iskustvo pokazuje, nisu niti mogu biti trajno rešenje. Štaviše, upravo takav pristup stvara tenzije i sukobe lokalnog stanovništva i pridošlica.

Jedino dugoročno održivo rešenje jeste integracija pridošlica. Nažalost, izbori u Nemačkoj su pokazali da trenutno takav pristup nema potrebnu podršku. No, ako nas je istorija nečemu naučila to je da oni koji se bore za golu egzistenciju imaju više izgleda za uspeh nego oni koji brane svoj komfor.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu