Baby, Säugling
© thinkstock/ wavebreakmedia
Kao bebe u materici po pravilu smo sasvim bez klica. Devet meseci niko nas ne dotiče osim majke. Naša hrana je prethodno svarena, naš kiseonik prethodno udahnut. Tako majčina pluća i utroba filtriraju sve što dolazi do nas. Jedemo i dišemo kroz majčinu krv, koju njen imunološki sistem drži bez klica. Obavijeni smo vodenjakom i ograđeni mišićavom maternicom zapušenom debelim zapušačem kao kakav veliki krčag. Tako ne može da nas dodirne ni parazit, ni virus, ni bakterija, ni gljivica, pa ni čovek. Čistiji smo od operacionog stola posle dezinfikovanja.

Ovo stanje je neuobičajeno. Nikada više u svom životu nećemo biti tako zaštićeni i tako sami. Kada bismo takvi bili van materice, bez klica, bili bismo drugačije građeni. Ovako, svako veliko stvorenje ima najmanje jedno drugo stvorenje koje mu pomaže, za šta kao protivuslugu ovo drugo stiče pravo da živi u njemu. Zbog toga imamo ćelije čija je površina veoma pogodna za usidrenje bakterija koje se hiljadama godina razvijaju zajedno s nama.

Čim vodenjak postane propusan, počinje naseljavanje. Iako smo ljudi od sto posto ljudskih ćelija, naseljavaju nas mnoga sićušna bića, tako da smo od tada po broju ćelija samo deset procenata ljudi i devedeset procenata mikrobi. Kako su naše ljudske ćelije znatno veće od ćelija naših novih sustanara, oni se samo ne vide.

Pre no što prvi put pogledamo svoju majku u oči, stanovnici njenih telesnih šupljina već su videli naše oči. Potom upoznajemo vaginalnu zaštitnu floru - narod koji je tu kao armija koja štiti veoma važno područje. Za to se, na primer, proizvode kiseline koje plaše ostale bakterije i tako centimetar po centimetar čine matericu sve čistijom.

Dok nosna flora ima preko devetsto različitih bakterija, u porođajnom kanalu su strogo odabrane bakterije. Uz to, postoji i omotač od bakterija koji zaštitnički leži oko čistog bebinog tela. Polovinu ovih bakterija čini samo jedna sorta: laktobacili. Oni veoma rado proizvode mlečnu kiselinu. Logično je da ovde preživljava samo ono što prođe kiselu sigurnosnu kontrolu.

Ako sve ide dobro, dete na rođenju još jedino mora da se odluči kuda želi da proviri glavom. Postoje dve atraktivne mogućnosti: natrag ili dalje odatle. Slede razni kontakti kožom dok bebu strana osoba u plastičnim rukavicama ne uhvati i dok beba u nekom trenutku ne bude prepovijena.

Sada se pojavljuju osnivači prvog mikrobnog naselja u nama i na nama: prvenstveno majčina vaginalna i crevna flora, uz to klice kože i izbor onoga što sama bolnica ima na repertoaru. To je zaista dobra mešavina za početak. Armija kiseline štiti od loših prodora, drugi opet počinju da treniraju imunološki sistem i prve nesvarljive delove majčinog mleka za nas razlažu klice koje su od pomoći.

Nekima od ovih bakterija potrebno je tačno dvadeset minuta da stvore svoju novu generaciju. Za to je nama ljudima potrebno dvadeset i više godina. Ovde se to dešava u trenu - trenu malenom kao što je i sam stanovnik. Dok naše prve crevne bakterije gledaju svoje praprapraunuke kako plivaju kraj njih, mi još ni dva sata ne ležimo u naručju svojih roditelja.

Uprkos ovom brzom umnožavanju stanovnika, trajaće još oko tri godine dok se ne stvori odgovarajuća flora. Do tada se u našem stomaku odigravaju dramatične smene moći i bakterijske bitke. Neki narodi, koji nam stižu kroz usta, hitro se šire u našem stomaku i isto tako brzo nestaju. Drugi čitavog života ostaju u nama. Ko će se naseliti delimično zavisi i od nas: tu i tamo liznemo svoju majku, potom grizemo nogu stolice, a u međuvremenu dajemo vatreni poljubac vetrobranskom staklu ili komšijskom psu. Sve što na taj način stigne u naša usta može ubrzo da izgradi svoje carstvo u našem crevnom svetu. Da li će se probiti, nejasno je. Ima li loše ili dobre namere takođe je nepoznato. Što bi se reklo, ustima stvaramo svoju istoriju - analiza stolice pokazuje šta je iza toga ostalo. To je igra s mnogo nepoznanica.

Pri tome nam pomaže nekoliko činilaca, pre svega naše majke. Svejedno koliko je poljubaca dato vetrobranskom staklu - ko je često bio u majčinom zagrljaju dobro je zaštićen njenim mikrobima. I dojenjem se kod deteta pospešuju klice crevne flore, na primer majčine žive bifidobakterije. Ove bakterije svojim ranim naseljavanjem učestvuju u oblikovanju kasnijih telesnih funkcija, kao što su imunološki sistem ili razmena materija. Ako dete u prvoj godini života ima premalo bifidobakterija u crevima, kasnije je veća mogućnost da bude preuhranjeno nego da ih je u to vreme imalo mnogo.

Među mnogim različitim bakterijama ima dobrih i manje dobrih. Dojenjem kod bebe može da se uspostavi odnos u korist dobrih, čime se, na primer, izbegava rizik nepodnošenja glutena. Prve bebine crevne bakterije pripremaju creva za njene „odrasle“ bakterije, pri čemu eliminišu kiseonik i elektrone iz creva. Kada je područje oslobođeno kiseonika, ovde mogu da se nasele tipični mikrobi.

Majčino mleko može toliko toga da dobro uhranjena majka može da bude opuštena što se tiče zdravog hranjenja deteta. Merenjem hranljivih materija iz majčinog mleka, i njihovim upoređenjem s isključivo vrednosnim potrebama deteta u ishrani, majčino mleko je prvak među hranom potrebnom za njegov razvoj. Majčino mleko ima sve, zna sve, može sve. I kada ne bi bilo toliko dobro, dobilo bi ekstra zvezdicu jer dodatno obezbeđuje dete delom majčinog imunološkog sistema. U sekretu majčinog mleka su antitela koja mogu da spreče upoznavanje sa štetnim bakterijama (na primer, u slučaju lizanja kućnih ljubimaca).

Posle odbijanja od majčinog mleka, bakterije bebinog sveta doživljavaju svoju prvu revoluciju jer se odjednom menja kompletan sastav hrane. Priroda je tipične prve klice mudro opremila tako da one koje vole majčino mleko u svom prtljažniku imaju gene za jednostavne ugljene hidrate kao što je pirinač. Ali ako se odojče istovremeno odmah hrani složenim biljnim stvarima, kao što je grašak, flora bebe to ne može da savlada sama. Druge vrste moraju da pomognu u varenju. Ove bakterije mogu, zavisno od hrane, da dobiju ili izgube neko svojstvo. Afrička deca imaju bakterije koje mogu da proizvedu različite alatke za razgradnju biljne hrane bogate vlaknima. Mikrobi evropske dece radije odustaju od ovog teškog rada; to mogu da čine bez griže savesti jer većina evropske dece jede pasiranu hranu i nešto mesa.

Bakterije ne samo da mogu da razvijaju odgovarajuće alatke prema potrebi, katkad su pojedine i uzajmljivači: u japanskom (crevnom) stanovništvu crevne bakterije se menjaju sa morskim bakterijama. Od svojih morskih kolega uzajmljuju gen koji pomaže u razgradnji morskih algi, kojima je, na primer, obmotan suši. Dakle, od čega je sastavljen naš crevni narod velikim delom može da zavisi od toga koje alatke su neophodne za razgradnju naše hrane.

Odgovarajuće crevne bakterije možemo da prenosimo kroz generacije. Ko je kao Evropljanin posle suši-bara po principu „koliko god možeš da pojedeš“ dobio stomačni zatvor, može da zaključi da bi bilo lepo da je nekako od porodice nasledio japanske bakterije za varenje algi. Ali nije baš tako jednostavno našoj deci uliti nekoliko pomagača za varenje sušija. Bakterije rado žive tamo gde treba da rade.

Ako neki mikroorganizam izuzetno dobro odgovara našim crevima, to znači da mu se sviđa arhitektura crevnih ćelija, odgovara mu klima i ukusno mu je ono što ima za jelo. Sva tri faktora su različita od osobe do osobe. Naši geni učestvuju u dizajniranju našeg tela - ali nisu glavne arhitekte kada se radi o prikazu naših mikroba. Jednojajčani blizanci imaju jednake gene, ali ne i identičan sastav bakterija. Čak nemaju ništa veću sličnost u tome od druge braće i sestara. Naš stil života, slučajna poznanstva, bolesti ili hobiji doprinose tome kako će izgledati mali svet u našem stomaku.

Na putu do relativno sazrele crevne flore, u našoj trećoj godini, sve stavljamo u usta. Nešto od toga možemo dobro da podnesemo i to nam odgovara. Tako preuzimamo sve više malih bića sve dok od stotinak različitih bakterija njihov broj polako ne naraste na nekoliko stotina vrsta stanovnika utrobe. Bila bi to sasvim lepa ponuda za neki zoološki vrt, koju bismo u prolazu istresli iz rukava.

Da je naš prvi narod u stomaku važan kao osnov za budućnost celokupnog našeg tela, danas je opšte priznato. Studije pokazuju pre svega koliko su važne prve nedelje života za sakupljanje bakterija za imunološki sistem. Već tri nedelje posle našeg rođenja, zavisno od produkata razmene materija naših stomačnih bakterija, predvidljivo je postoji li povećan rizik od alergija, astme ili neurodermitisa. Kako je moguće da tako rano sakupljamo bakterije koje nam pre štete no što nam koriste?

Dobra trećina dece u zapadnim industrijskim zemljama dolazi na svet elegantno putem carskog reza. Nema gnječenja u porođajnom kanalu, niti ne baš lepih pratećih pojava kao što su pucanje međice ili problemi s posteljicom. Carski rez zvuči kao nešto što pripada finom svetu. Deca rođena carskim rezom u prvom trenutku života uglavnom dolaze u kontakt s drugim ljudima. Njihova crevna flora mora nekako da se napabirči, a nije obavezno da to budu majčine klice. To može da bude i nešto od desnog palca bolničarke Suzi, donekle od cvećara koji je ocu stavio buket u ruku, ili pomalo od dedinog psa. Odjednom, mogu da odigraju ulogu neke stvari kao što je motivisanost loše plaćenog higijenskog osoblja bolnice. Da li je ono rado i predano obrisalo telefone, stolove i armature u kupatilu?

Naša flora kože nije tako strogo regulisana kao polje porođajnog kanala i mnogo više je izložena spoljnom svetu. Šta god se tu sakupilo, to može eventualno da stigne u bebinu utrobu - izazivači bolesti, ali i manje primetna stvorenja koja mladi imunološki sistem treniraju zanimljivim metodama. Kod dece rođene putem carskog reza traje mesecima ili duže dok ne steknu normalne crevne bakterije. Dve trećine novorođenčadi koju zahvate tipične bolničke klice jesu bebe rođene putem carskog reza. Pored toga, veći je rizik da razviju u sebi alergije ili astmu. Prema jednoj američkoj studiji, kod ove dece pomenuti rizici mogu da se smanje gutanjem laktobacila. Kod prirodno rođene odojčadi za to nema potrebe jer su ona, takoreći, tokom rađanja već dospela u probiotički čarobni napitak.

Od sedme godine života više se ne primećuje razlika u crevnoj flori beba rođenih prirodnim putem i beba rođenih carskim rezom. Ranije faze u kojima je bilo uticaja na imunološki sistem i razmenu materija u organizmu prošle su. Nije samo carski rez taj koji može da stvori loš početni sastav bakterija u utrobi - loša ishrana, nepotrebna zastupljenost antibiotika, preterana čistoća ili previše susreta s lošim klicama takođe mogu imati svoga udela. Čovek ne treba da lupa glavu ovime. Mi ljudi smo tako ogromna stvorenja i ne možemo da kontrolišemo sve što je mikrobno malo.

Odlomak iz knjige “Ključ tela” Džulije Enders