Fraktalna metafizika i demonizacija gnoze

Order and chaos
Dopustite da vam ispričam priču za laku noć o nastanku bogova.

Nekoć su bogovi bili hiroviti i odviše ljudski, a mi smo bili igračke bogova.1 Zatim je Platon, u svojoj dvostrukoj naravi, izmislio svoju najveću inovaciju: kozmički monoteizam. Viši od svih bogova, njegov Demijurg je oblikovao kozmos iz kaosa. Nije bio samo prvi među jednakima - poput Zeusa među svojom djecom - Demijurg je bio jedini apsolutni um cijelog kozmosa, i potpuno dobar. Bog filozofa, a ne bog iz knjige priča.

Platon je sada smatrao da bogovi nisu hiroviti, već potpuno dobri poput njihovog tvorca. Prema Platonovom političkom programu, svako spominjanje bogova koji se loše ponašaju, jedino je trebalo postojati u sjećanju nekog tamo Winstoneasa Smithisthenesa, zaposlenog u "Ministarstvu iskrene istine bogova". "Bogovi su dobri. Bogovi su oduvijek bili dobri".

Bog, s velikim počenim slovom B, međutim, nije stvorio ljude. Bogovi, s malim početnim slovom b, su to učinili. Oni su donijeli život — smrtnost — na svijet. I kako se božanska krv čovječanstva razvodnjavala kroz generacije, isto se dogodilo i s njihovom dobrotom, sve dok nisu morali biti izbrisani u uništenju Atlantide. Time je riješen problem nastanka zla, jer Bog nije mogao stvoriti ništa ne-dobro.

Židovski učenjaci, koji su napisali Bibliju, zadržali su Platonovu viziju u Knjizi Postanka (dobri vječni stvoritelj dobre strane postojanja, mir i dobri odnosi među zemaljskim bogovima i između njihovih nacija).2 Ali s Knjigom Izlaska, Platonovog stvoritelja svemira i regionalnog boga židova (Jahvu) se sve više poistovjećivalo. A Jahve se doista loše ponašao, sijući podjele među bogovima i proglašavajući samog sebe božanskim stvoriteljem svega - svi oni koji su stajali na putu njegovom narodu trebaju biti izbrisani s karte.

Naravno, neki su smrtnici primijetili i povikali u divljini: "Nešto nije u redu!" Jedan od prvih kršćanskih "heretika", Marcion, uvidio je problem. "Bog" Starog zavjeta očito nije bio dobar, pa stoga nije mogao biti Kristov Bog. Bog Starog zavjeta nije bio Bog, već demijurg koji je oblikovao fizički svijet materije i biologije, koji je samim time bio manjkav i zao.

Koji nered. Platonov dobri demijurg, tvorac kozmosa, sada je bio ne samo loš, već i tvorac smrtnika (a time i zla). Osjećam da postoji Frojdovska lekcija u svemu ovome, nešto u stilu da se ono što poričete (ili cenzurirate) vraća da vas ugrize za stražnjicu. Poričući zlu njegov arhetip i konceptualizirajući ga ili kao puko neznanje ili kao puki neuspjeh u usklađivanju s božanskom dobrotom (stanje stvari koje se popravlja kognitivnim/intelektualnim naporom i "odgovarajućom" društvenom strukturom, respektivno), Platon je ostavio rupu koju je trebalo popuniti nekim prilično kreativnim načinima. Demijurg je stekao svojstva starih bogova (i u njihovom predplatonskom i u platonskom obliku). Čini se da je fokus na dobrotu - do točke kratkovidnosti - doveo svoju suprotnost u oštri fokus.

Vodeći kršćani razvili su drugo rješenje, koje se nije toliko razlikovalo od demijurga i arkonata dualista: Sotona i njegovi demonske sluge. Naposljetku, koga god da Pavao smatra "bogom ovoga doba", osnovna ideja je ista: postoji izvor zla kojeg ne treba poistovjećivati s Bogom, konačnim stvoriteljem, a čovječanstvo je pod njegovim utjecajem. Je li to "Jahve" ili "Sotona", stvar je doktrinarne rasprave.

Zapravo, dualisti su bili jednako dogmatični.3 Jahve zapravo nije bio demonski bog; bio je književna tvorevina čije je ime prenamijenjeno, prije čega je jednostavno bio jedan u nizu plemenskih bogova. I da nije bilo početnog iskrivljavanja Platonova sustava, apsolutni dualizam se možda ne bi razvio na način kojim se razvio, sa svojom idejom o vječnom zlonamjernom bogu koji je zarobio besmrtne duše čovječanstva u raspadajućim tijelima, i u kreaciji koja je fundamentalno i nepopravljivo zla.

Zašto pišem o ovome? Iz dva razloga: 1) ljudi su oduvijek pokušavali objasniti zlo, neki uspješnije od drugih, i 2) gnostici nas zapravo mogu naučiti nešto o patokraciji, ne u smislu koji je predložio Šafarevič (da su oni preci socijalističke ideologije — stajalište koje se zastupalo od strane mnogih antisocijalista i socijalista prošlih epoha) nego da je socijalizam zapravo izopačenost ili karikatura gnosticizma. Gnoza (tj. znanje o Bogu) je jednostavno mistični ili unutarnji put religije (što je sasvim košer ako doista pročitate Novi zavjet), ili, u Dabrowskijevoj terminologiji, religija kako je doživljena na visokoj razvojnoj razini.

Međutim, pitajte katolika i vjerojatno će vam reći da su "gnostici" (poput katara) bili opasni heretici koji su mrzili svijet, ljude i Boga - transgeneracijska, monolitna zavjera na cijelom kontinentu s planovima za rušenje Crkve — koji su vršili incest, bestijalnost i orgije, veličali samoubojstvo, prakticirali kanibalizam i, naravno, čedomorstvo. Od vremena Tertulijana i Ireneja, "crkva" je bila na ratnom pohodu protiv takvog heretičkog pogrešnog razmišljanja i sotonske zavjere - do te mjere da je katolicizam jedna od rijetkih velikih vjerskih denominacija kojoj nedostaje bilo kakva dobro razvijena mistična struja. Dok druge religije (i druga kršćanstva) štuju svoje mistike, Katolička crkva je spalila svoje - na vlastitu štetu - i zatim izmislila neke od najopsežnijih propagandi o zločinima kako bi ih demonizirala za sva vremena i prikrila njihov vlastiti sveti sadizam.

Ovo je karakterizacija koju je Šafarevič manje-više uzeo kao što je data u knjizi The Socialist Phenomenon, gdje predstavlja gnostike kao pretke hilijastičkog socijalizma. Kako ističe, skupine poput katara izbjegavale su novac i imovinu, odbijale razmnožavanje i odbacivale vodeću religiju (katolicizam). Budući da je zli bog vladao carstvom materije (a dobri bog duhom), time je cijeli svijet bio prožet zlom, zatvor iz kojeg se moramo osloboditi. "Uništenje svijeta" je stoga bio cilj vrijedan divljenja: u idealnom slučaju svi bi se jednostavno prestali razmnožavati kako bi ljudska rasa izumrla i svi bismo mogli pobjeći iz ovog pakla na zemlji. Barem tako njihovi kritičari oblikuju njihova uvjerenja, u najciničnijem obliku. Zvuči kao socijalizam, zar ne?

U knjizi Caricature of Love, Cleckley iznosi važnu točku o kontekstu:
Budući da kontekst u kojem se nešto predstavlja često odlučuje hoće li nas to nešto privući ili uplašiti, hoćemo li u tome vidjeti fizionomiju propadanja ili života, ista stvar može izražavati obilje, rastući život ili raspadanje, odumiranje. Znoj sportaša koji je upravo pobijedio na natjecanju neće spriječiti njegovu djevojku da ga zagrli. Znoj koji prekriva lice bolesnika ima sasvim drugi učinak. Razlika je određena razlikom konteksta kojem dijelovi pripadaju. U prvom slučaju, znoj, nedostatak zraka, čak i iscrpljenost, još uvijek nose izraz snažnog, zdravog života. Izražavaju raskoš nekoga tko si to može priuštiti. Iako u drugom slučaju duša puna ljubavi može nadvladati sve početne senzualne odbojnosti, ipak u ljubljenju bolesnika, kao što je sveti Franjo poljubio gubavca, ne slijedi čežnja za sjedinjenjem. Legenda kaže da je sveti Franjo prvotno prošao pored gubavca. Kad je okrenuo konja i približio se izopćeniku, smogao je snage da izrazi milosrđe koje nadilazi gađenje, bolest i smrt. . . . (str. 255-256, citirajući Strausa)
Dabrowski također vidi dublju složenost na više razina u ljudskoj psihologiji i našim reakcijama na društvenu stvarnost. Na primjer, uzmimo previše pojednostavljeno uobičajeno stajalište da je društvena prilagodba dobra, a neprilagođenost loša. Dabrowski dodaje još jednu dimenziju:
  • negativna neprilagođenost: "Odbacivanje društvenih normi i prihvaćenih obrazaca ponašanja zbog kontrolne moći primitivnih nagona i nerazvojnih ili patoloških deformiranih struktura i funkcija".
  • negativna prilagodba: "Nekvalificirana usklađenost s hijerarhijom vrijednosti koja prevladava u društvenom okruženju osobe. Vrijednosti se prihvaćaju bez neovisne kritičke procjene".
  • pozitivna neprilagođenost: "Sukob i odbacivanje onih standarda i stavova nečijeg društvenog okruženja koji su nekompatibilni s nečijom rastućom sviješću o višoj ljestvici vrijednosti koja se razvija kao unutarnji imperativ".
  • pozitivna prilagodba: "Konformnost višim razinama hijerarhije vrijednosti koje je sam otkrio i svjesno slijedio. To je prihvaćanje vrijednosti nakon kritičkog ispitivanja i autonomnog izbora".
Sada dodajte ABA strukturu i problemi i rješenja postaju malo jasniji. Uzmimo primjer libertinizma:
  • A: "Sloboda i neovisnost! Sloboda od moralnih ograničenja društva, što znači da mogu raditi što hoću (lagati, varati, krasti, ubijati, spavati uokolo)".
  • B: "Tko su svi ovi luđaci koji plaču za slobodom i neovisnosti? Sustav dobro funkcionira takav kakav jest".
  • A': "Sloboda i neovisnost! Sloboda od gluposti ovog društva i kontrola nad mojim postupcima koju vrši moja niža priroda, što znači da mogu željeti ono što radim (živjeti prema višem standardu, prema vlastitom idealu)".
Međutim, postoje opasnosti u prijelazu iz konformizma u pozitivnu neprilagođenost. Kao što Dabrowski primjećuje o Razini III (spontana dezintegracija na više razina, gdje se prvi put pojavljuju počeci unutarnjeg razdvajanja između višeg i nižeg):
"Negativna prilagodba... postaje rijetka, ali negativna neprilagodba (globalno odbacivanje vanjskih normi) je češća poprimajući oblik ekstremnog individualizma." (Multilevelness, str. 133)
Pavao je upravo ovo susreo u Korintu:
"Imam pravo činiti bilo što', kažeš - ali nije sve korisno. 'Imam pravo činiti bilo što - ali ništa neće ovladati samnom" (1 Kor. 6:12).
Ti su Korinćani pogrešno razumjeli što znači biti "mrtav za zakon" - ne samo neprilagođen vanjskim normama, već prilagođen višim vrijednostima.


Komentar: Na tu temu, pročitajte: Pavlovo putovanje prema zajedništvu s Bogom


Drugim riječima, postoji smisao i kontekst u kojemu je nezadovoljstvo svijetom i odbacivanje društvenog poretka zdravo — osobito kada je taj poredak u ovoj ili onoj mjeri patološki.

Ovim dinamikama doprinosi privlačnost socijalizma i nepovezanost između navodnih socijalističkih ideala i njihove praktične provedbe. "Anti-dobra zemlja" odgovara na njih u njihovom patološkom obliku; "anti-kamenita zemlja" na njih odgovara kao da su više vrijednosti, možda se čak i zakači za neke patološke predodžbe o slobodi, ali "pada u vodu" kad na vrata pokuca tajna policija i kad počnu letjeti udovi.

Veliki društveni projekti nisu mjesto za takve vrijednosti. Kada se tamo nađu, mogu proizvesti samo para-prikladne odgovore4 kod onih koji su skloni pozitivno odgovoriti na njih. Odricanje od imovine, obitelji, vanjskih normi, pa čak i glavnih religijskih ideja ili tumačenja ima smisla samo u nečemu poput samostana ili u grupi ujedinjenoj radi zajedničke, više svrhe. A oni imaju smisla samo kada su prihvaćeni slobodnom voljom. Zapravo, prisila će vjerojatno imati suprotan učinak na one kojima će najvjerojatnije takve stvari biti privlačne:
  • Razina III: "Odbacivanje normi koje su nametnute vanjskim pritiscima".
  • Razina IV: "Potpuno odbacivanje vanjskih normi i suprotstavljanje njima kad god utječu na ljudski razvoj tako da potiču neautentičnosti i ovisnosti o društvenom mišljenju". (Multilevelness, str. 133)
To implicira da će opći trend sustava masovne prisile za nametanje bilo kakve socijalističke utopije biti samo otuđivanje onih koji su sposobni percipirati više vrijednosti, i osnaživanje onih koji nisu sposobni. Patokracija je jedini logični završetak takvog političkog projekta.

Vratimo se dakle katarima kao predstavnicima veće skupine "gnostika", "mistika" i "ezoteričara" i pogledajmo kako patokratska stranka nalikuje duhovnom bratstvu u karikaturi. Prvo, postoji cjelokupna struktura. Šafarevič primjećuje "koncentričnu" strukturu heretičkih skupina, "uzak krug vođa koji su upućeni u sve aspekte doktrine i široki krug simpatizera koji su upoznati samo s nekim njezinim aspektima" (SP, str. 78. -79). U slučaju katara, uski krug bonhommea ili parfaita ("dobri ljudi" ili "perfecti") bio je okružen s credentes (običnim vjernicima). Ovo nije neko tajno društvo ili seoski klub. Umjesto toga, stupanj razvoja pojedinca određuje njihovo članstvo. Perfecti su bili slični Pavlovim "svecima" - onima koji su doživjeli smrt i uskrsnuće, krštenje u Duhu Svetom, i koji su mogli posvetiti svoje živote razini asketizma i transparentnog morala koji se zahtijeva od položaja.

U patokratskoj stranci, nasuprot tome, elitni krug (prvenstveno psihopatski) okružen je manje odvratnim krugom više ili manje lojalnih birokrata i izvršitelja. Lobaczewski ih čak naziva "elitnim inicijatima", posjednicima "tajnog (psihopatskog) znanja" nedostupnog vanjskim krugovima (npr. PP, str. 156, 158, 208). Postoji i element proizvoljne tajnosti (kompartmentalizacija informacija na temelju "oni koji trebaju znati") i egzistencijalni - samo oni sličnog načina razmišljanja mogu biti dio kluba.

Kao što Lobaczewski naglašava, svaka grupa može postati ponerizirana pod određenim uvjetima. Paranoidna deformacija "gnosticizma" dolazi do izražaja u Šafarevičevom komentaru:
I same socijalističke doktrine se mijenjaju, poprimaju netolerantan, ogorčen i destruktivan karakter.

Javlja se ideja o podjeli čovječanstva na "osuđene" i "izabrane", praćena pozivima na uništenje "bezbožnika" ili "Kristovih neprijatelja", odnosno protivnika pokreta. (SP, str. 78)
Arthur Versluis piše ovo o totalitarnom načinu razmišljanja:
Prihvaćajući rigidnu ideologiju, kakva god ona bila, ideolog je sada u stanju uvjeriti samog sebe da je on vlasnik istine. On je dio 'unutarnjeg kruga', elitne skupine koja je pozvana preuzeti na sebe teret nadzora društva, 'poboljšanja' ljudskog svijeta. Obični ljudi, oni ne razumiju, pa moraju biti prisiljeni, ponekad čak i mučeni ili ubijeni 'za svoje dobro'. (New Inquisitions, str. 140)
Katari to nikada nisu radili. Zapravo, katolici su to učinili katarima. Kao što bi Obama rekao: "Mučili smo neke ljude". Pogledajte ovdje da biste dobili ideju kako je to otprilike izgledalo prije osam stotina godina: inkvizitor gura "papinu krušku" u vaš rektum ili vaginu i trga je na komadiće.5

Gnostičke skupine također su bile "apokaliptične" do određenog sutpnja (u smislu predviđanja nasilnog kraja svijeta, iako također u smislu da su bile utemeljene na božanskom otkrivenju). Postoji nekoliko točaka koje treba razmotriti na ovoj fronti:
  1. apokaliptični spisi su političke prirode, skreću pozornost na uvjete strane okupacije ili korumpiranog vodstva
  2. kozmički katastrofizam je povijesno i znanstveno opravdan
  3. ovo je vjerojatno doktrina koju je najlakše privesti podlim ciljevima (samo svjedočite svim apokaliptičnim kultovima smrti od Muntzera do Jima Jonesa)
Neki zamišljaju kraj svijeta "zasićen raspoloženjem smrti, katastrofe i uništenja", poput čeških taborita koji su željeli "oprati ruke u... prokletoj krvi" pohlepnog klera ili kolektivističkog anarhista Bakunjina: "Moramo se posve i potpuno posvetiti neobuzdanom i nemilosrdnom uništenju" (SP, str. 275). Kada je riječ o katastrofalnom urušavanju, neki ljudi žele sudjelovati u akciji.

Što se tiče pozitivnijih tumačenja novog svijeta,6 prepustit ću misticima da spekuliraju o mogućoj stvarnosti "viših stanja" fizikalnosti i prirodi "kraljevstva Božjeg". Recimo samo da ne odbacujem ideju da oni možda znaju o čemu govore.
Socijalistička ideologija prožeta je predodžbom o nadolazećem temeljnom lomu, o kraju i uništenju starog svijeta i početku novog poretka. Taj je koncept protkan idejom "zarobljenosti" i "oslobođenja", koja se, počevši od katara, shvaća kao zarobljenost duše u materiji i kao oslobođenje na drugom svijetu. Kasnije su Amalečani i Slobodni duhovi tu ideju vidjeli kao duhovno oslobođenje kroz postizanje "pobožnosti" u ovom svijetu. I konačno, taboriti i anabaptisti su to shvaćali kao materijalno oslobođenje od vlasti "zlih" i kao uspostavu vlasti "izabranih". (SP, str. 78)
Ne znam za vas, ali ja ću odabrati vladavinu izabranih i sporedni poredak oslobađanja umjesto vlasti zlih, molim lijepo.

Što se tiče ostalih spomenutih ideja, evo tri varijacije za svaku:

Zatočeništvo/oslobođenje
  • A: "Normalno društvo je zatvor. Ljudi su ovce i takozvani 'moral' je za naivčine". — izrečeno samouvjereno sa samodopadnim smiješkom
  • A': "Normalno društvo je zatvor. Ljudi su zli i glupi i volio bih da svi jednostavno umremo". — izgovoreno uz cviljenje
  • A'': "Normalno društvo je zatvor. Tamo nas drže naši niski instinkti i glupost. Dopustite da vam pokažem put do pravog oslobođenja." — izgovoreno samouvjereno uz sveznajući osmijeh
Deifikacija/pobožnost
  • A: "Ja sam bog, savršen kakav jesam. Sada predajte sve što je u blagajni".
  • A': "Ja sam bog, savršen kakav jesam. Tako je oslobađajuće ne biti sputan društveno konstruiranim normama. Hej, hajdemo svi imati orgiju u petak nakon joge".
  • A'': "Kroz proces deifikacije, ja sam postao Bog. Njegova volja je moja volja, i ja ne mogu a da ne činim ono što je dobro".
I da vratimo sve ovo na Cleckleyja, pozabavimo se antiseksualnošću. Već smo vidjeli kako to izgleda na niskoj razini (antibiološka odbojnost, nediferencirani promiskuitet, povezanost s propadanjem). Što je s višom razinom? Za Dabrowskog je određena vrsta antiseksualnosti kompatibilna s visokim razinama razvoja. Neki odlomci:
Treći faktor određuje što čini pozitivno ili negativno iskustvo u odnosu na više i niže razine seksualnog života. Eliminira sve što je životinjsko i odabire sve što je autentično, individualno, društveno i empatično. Treći faktor tako bira isključivost emocionalnih veza, odgovornost za partnera i obitelj te neponovljivost zajednice ljubavi. ... Primjer: "...Sjedinjenje umova i srca, nikada samo fizičko sjedinjenje. Osjećam gađenje prema tiraniji fizičkog aspekta ljubavi, ali u njenom duhovnom aspektu osjećam se bliskim nečemu poput 'besmrtnosti seksa'". (Multilevelness, str. 49)
Seksualni aspekt veze postaje sublimiran. Ljubav i prijateljstvo mogu cvjetati bez puno uplitanja zahtjeva s biološke razine seksualnog instinkta. (Multilevelness, str. 50)
Katari su imali neke čudne ideje o seksu (ili su barem njihove ideje dovele do nekih čudnih implikacija). Dok su katolici prokreativni seks smatrali dobrim, a neprokreativni seks lošim, katari su na to gledalu upravo suprotno (što je značilo da bi za katolika masturbacija mogla biti gora od silovanja, dok je za katara bračni seks bio u principu gori od homoseksualnosti). Bez obzira na to, samo su parfaiti odabrali život u celibatu (što nije mnogo drugačije od drugih oblika organiziranog asketizma); obični vjernici mogli su slobodno imati spolne odnose i djecu ako su tako željeli. (Slično tome, Paul je vidio celibat kao najbolju opciju, brak kao prihvatljivu drugu opciju.)

Katari su također bili popularni, drugi ih se nisu bojali - poštovani su zbog svoje transparentne vrline i moralnog integriteta: "Kada je biskup Fulk od Toulousea, vođa progona Katara, grdio vitezove iz Languedoca (koje je financirala i zaredila crkva) jer više nisu marljivo progonili Katare, primio je odgovor: 'Ne možemo. Odgajani smo u njihovoj sredini. Imamo rođake među njima i vidimo da žive živote savršenstva.'"

Koliko ja mogu reći, katarizam nije bio poneriziran u nekoj značajnoj mjeri. Nikada nisu prerasli u paranoični masovni pokret, nikada nisu sudjelovali u masovnom nasilju poput kasnijih taborita i radikalnih anabaptističkih frakcija. Potencijal je bio tu, sigurno. Lako mogu zamisliti pokvareni, licemjerni katarizam. Na kraju krajeva
"Asketizam, samo-prezir ili samoubojstvo često odražavaju nedostatak ravnoteže u razvoju viših razina" (Dabrowski, Personality-Shaping, str. 121)
a na Razini III
"Ponekad se promatraju devijantni oblici pobožnosti božanstvu koje karakterizira izvještačenost; pretjerana samokritičnost i samoponižavanje ili duhovni narcizam." (Multilevelness, str. 97)
Čudna uvjerenja mogu privući neke čudne pojedince. Ali čini se da to jednostavno nije bio slučaj.7 Čini se da su kriteriji odabira katara iz Languedoca bili prilično solidni.

Ovo me konačno dovodi do ideje o kojoj sam prvotno želio pisati nakon ona dva Šafarevičeva odlomka - druge su ideje stalno dolazile prije toga. Naglasio sam nekoliko suprotnosti u posljednjih nekoliko postova kao što su seksualnost protiv antiseksualnosti i religija protiv antireligije. Općenito, počeo sam vidjeti patokraciju kao anti-društvo, bolesnu karikaturu onoga što bi zdrava grupa ili društvo moglo biti, možda prikazano malim "gnostičkim" grupama ili zajednicama koje mogu voditi ili služiti.

Baš kao što patokracija predstavlja sociopolitički "trokut Sierpinskog", čija su pravila određena individualnim i kolektivnim psihopatologijama njegovih sudionika, "logokracija" (da malo prenamjenimo izraz Lobaczewskog za novi, bolji sustav vlasti) ide suprotnim smjerovima, vođena najvišim uzorima koje čovječanstvo može ponuditi. Dva suprotstavljena društvena fraktala, suprotni krajevi zvonaste krivulje razvoja čovječanstva, mitski predstavljeni kao dva boga.

Na površini, stav fanatičnog revolucionara ili člana Partije i predanog uzora čovječanstva imaju mnogo toga zajedničkog: podređenost osobnih briga i potpuna predanost cilju, samoodricanje, nevezano nikakvim vanjskim standardom ili zakonom, potpuna " sloboda" djelovanja, nemogućnost unutarnjeg neslaganja s idealom. Ali dok ideali jednog niječu višu prirodu čovječanstva, drugi je prihvaća i utjelovljuje. Ispod površine imaju različite ciljeve. Povlače ih konkurentski atraktori: destrukcija nasuprot kreativnoj transformaciji.

Imajući to na umu, evo nečeg zabavnog što vam može izazvati noćne more, slika destruktivnog atraktora u njegovom idealiziranom obliku (tj. njegova fantazijska vizija samog sebe bez svih kostiju i krvi koju treba isprati). Dostojevski je na sljedeći način gledao na socijalizam: "Bez instinkata pčela ili mrava koji besprijekorno i precizno stvaraju svoje košnice i mravinjake, ljudi su se prihvatili stvaranja nečega poput besprijekornog ljudskog mravinjaka" (SP, str. 234). Evo kako je Šafarevič zamislio "idealno" socijalističko društvo, temeljeno na spisima samih socijalista:
Ljudi bi nosili istu odjeću i čak imali slična lica; živjeli bi u barakama. Postojao bi obvezni rad praćen obrocima i slobodnim aktivnostima u društvu istog radnog bataljuna. Za izlazak van bile bi potrebne propusnice. Liječnici i službenici nadzirali bi spolne odnose koji bi bili podređeni samo dvama ciljevima: zadovoljenju fizioloških potreba i rađanju zdravog potomstva. Djeca bi se od djetinjstva odgajala u državnim vrtićima i školama. Filozofija i umjetnost bile bi potpuno ispolitizirane i podređene obrazovnim ciljevima države. Sve je to nadahnuto jednim principom — uništenjem individualnosti ili, barem, njegovim potiskivanjem do točke u kojoj bi prestao biti društvena snaga. Usporedbe Dostojevskog s mravinjakom i pčelinjim košnicama pokazuju se posebno prikladnima u svjetlu etoloških klasifikacija društva: konstruirali smo model anonimnog društva. (SP, str. 269)
Prisutnost individualnih veza ima veliku važnost za strukturu životinjskih društava, koja se dijele na anonimna društva, u kojima se životinje međusobno ne razlikuju kao jedinke..., i individualizirana društva, u kojima su životinje povezane individualnim odnosima ... Zapanjujuće, među silama koje podržavaju postojanje individualiziranih životinjskih društava, prema etolozima, nalaze se upravo oni čimbenici (viđeni u ljudskom društvu) s kojima je socijalizam u sukobu: odgoj potomaka u obitelji, individualno vezana djeca i roditelji i, općenito, individualne veze između članova društva. (Deschamps predviđa "život bez odvojenih veza" u budućem društvu.) Ostalo individualizirano životinjsko ponašanje uključuje životinjske hijerarhije u kojima pojedinci imaju različitu važnost i gdje, na primjer, stariji članovi mogu koristiti svoje iskustvo za dobrobit cijele grupe, dok jači pojedinci brane slabije. Konačno, postoji fenomen koji se može smatrati predljudskom analogijom vlasništva: pojam teritorija u životinjskom društvu. (SP, str. 265)
Kao što smo vidjeli, ovaj anonimni model ne funkcionira — ljudska priroda jednostavno nije takva. Ali začudo, čini se da funkcionira za manju skupinu: stranački "superorganizam". Čudno, za skupinu koja je antisocijalna, patokrati imaju tendenciju prilično dobro surađivati jedni s drugima, kao da je sve što im treba društvena struktura prilagođena njihovoj prirodi. Podsjetimo: "Njihov život ima smisla samo kada ostvaruju ciljeve superorganizma bez kojeg ne mogu postojati". Vidimo vrstu koherencije "koju ne vodi svjesna namjera" (SP, str. 328). Društveno tijelo - a budući da ovdje koristim religijski jezik - ne "Kristovo tijelo".

Lobaczewski je bio znanstvenik, ne teolog, ali je bio katolik i mislio je da vidi sjenu Sotone na djelu (vidi Dodatak III u Političkoj ponerologiji, njegov odgovor na kritike oca Bogusława na njegovu knjigu jer ne spominje "ulogu glavnog počinitelja [zla]"). Ono što ja nazivam "atraktorima" (nematerijalni teloi koji vuku pojedince u određenim smjerovima i kao rezultat toga poprimaju određene osobne i društvene oblike, poput neke vrste morfičkih polja) može se jednako lako nazvati bogovima. U najmanju ruku, tako su ih ljudi zamislili, kao svrhovita bića. Možda posjeduju neku vrstu djelovanja ili osobnosti? Lobaczewski je tu zastao i nije išao do te točke, ali mi ne trebamo. Dostojevski i Berdjajev pisali su o "opsjednutima". Možda nisu daleko od istine.


Komentar: Pročitajte također: Morfička rezonancija: Znanost o međusobnoj povezanosti


Dopustite mi da izjavim sljedeće: ono što gledamo je oblik "demonske" koherencije — hiperfizičkog "atraktora" koji organizira i nadahnjuje grupu istomišljenika da se ponašaju na određene načine i poprime odgovarajući "oblik" ("arhetip inkvizicije", patokracija). Poput AI singularnosti, ovaj kolektivni superorganizam poprima vlastitu inteligenciju, "tijelo" višeg reda. Njegovi pojedinačni članovi ne moraju biti svjesni što se događa — oni su samo kotačići u stroju društvenog fraktala u nastajanju. Onaj koji povlači uzde ostaje neviđen — "drugi bog" na djelu. Negiran od Platona, ponovno artikuliran od strane dualista i demonologa, i manifestiran u punom smislu riječi u 20. stoljeću, a sada postaje globalan. Tako to, barem meni, izgleda.

___________________

1 Pogledajte knjigu The Origins of the World's Mythologies Michaela Witzela za cool argument da većina svjetskih mitoloških sustava vuče korijene iz zajedničkog podrijetla, tj. "laurazijskog" mita o generacijama bogova, ljudi, dobu heroja i konačnom uništenju.

2 Da, Platon je bio prvi.

3 Oni su doista bili konkurentski sustav vjerovanja (još jedan ostatak od Platona) - zajedno s unutarnjim raskolima temeljenim na suprotnim tumačenjima i dogmama. Iako su se katari iz Languedoca manje bavili doktrinom (u usporedbi s talijanskim katarima), a više stilom života, tj. praksom.

4 Odlučio sam vidjeti postoji li moderna riječ za ovo. Čini se da su "evolucijski nesklad" i "evolucijska zamka" najbliže.

5 Za one koji će biti u blizini Carcassonnea, pogledajte muzej mučenja.

6 Šafarevič: "Religiozna ideja kraja svijeta pretpostavlja, u biti, njegov prijevod, nakon što je ljudska povijest postigla svoj cilj, u neko drugo stanje" (SP, str. 281).

7 Da budemo pošteni, Šafarevič priznaje tu mogućnost, kao i izvrtanje vlastitih ideala od strane katolika pribjegavanjem moći, bogatstvu i prisili: "Aktivnosti [heretika] pripadaju tom graničnom području gdje je tako teško razlikovati između slobodne potrage za duhovnom istinom i zavjere koja ima za cilj nasilno zastranjivanje čovječanstva s njegovog odabranog puta". (SP, str. 74).