Evo što autori, Ann Krispenz i Alex Bertrams, pišu u sažetku svog novog rada, "Razumijevanje lijevog autoritarizma: Odnosi s mračnim crtama ličnosti, altruizmom i predanošću socijalnoj pravdi":
... budući da se za pojedince s ljevičarskim političkim stavovima može pretpostaviti da teže društvenoj jednakosti, očekivali smo da će ljevičarski autoritarizam također biti pozitivno povezan s prosocijalnim osobinama, ali da će narcizam ostati značajan predkazatelj ljevičarskog autoritarizma iznad i izvan onih prosocijalne dispozicije . ... Rezultati višestrukih regresijskih analiza pokazali su da je snažno ideološko stajalište, prema kojemu je nasilna revolucija protiv postojećih društvenih struktura legitimna (tj. antihijerarhijska agresija), povezano s antagonističkim narcizmom (Studija 1) i psihopatijom (Studija 2). Međutim, niti dispozicijski altruizam niti predanost socijalnoj pravdi nisu bili povezani s ljevičarskom antihijerarhijskom agresijom. Uzimajući u obzir ove rezultate, pretpostavljamo da neki ljevičarski politički aktivisti zapravo ne teže socijalnoj pravdi i jednakosti, već se političkim aktivizmom radije služe za podržavanje ili vršenje nasilja nad drugima kako bi zadovoljili vlastite potrebe usmjerene na ego . ...Započeo sam ovaj Substack još jednom potvrdom rada Lobaczewskog: člankom Harea i njegovih suradnika o političkoj psihopatiji i kršenju ljudskih prava. Lijepo je imati još jedan, trinaest mjeseci kasnije. Dakle, zaronimo u temu.
Ljevičarski autoritarizam
Prvo, autori sažimaju nedavno istraživanje o ljevičarskom autoritarizmu (LWA), posebno ono koje su proveli Tom Costello (koga sam ovdje intervjuirao) i njegovi kolege. Costello i njegovi suradnici su kategorizirali LWA kao "trodjelni konstrukt" koji se sastoji od antikonvencionalizma, cenzure odozgo prema dolje i antihijerarhijske agresije. Zanimljivo, "nakon kontrole političke ideologije, LWA antikonvencionalizam je također bio povezan s nižom otvorenošću i višim dogmatizmom."
E sad, svi moji omiljeni ljudi su do neke mjere antikonvencionalni. Ali čini se da se to može približiti granici kojom se postiže slična razina krutosti kao tvrdokorni konvencionalisti.1 LWA također "žele nametnuti" svoje progresivne moralne vrijednosti drugima - element prisile koji se nalazi u druge dvije glavne značajke. To im je zajedničko s desničarskim autoritarizmom.
U Političkoj ponerologiji, Lobaczewski daje razlog za ovaj antikonvencionalizam i prezir prema postojećem društvenom poretku. Ističe da svako društvo ima manjinu "hiperaktivnih pojedinaca vođenih unutarnjim tjeskobom uzrokovanim osjećajem da su drugačiji". To su narcisi (on to naziva "patološki egoizam") i psihopati. Takvi ljudi po svojoj prirodi "sanjaju nametnuti svoju moć i svoj drugačiji doživeni svjetonazor svojoj okolini i svom društvu" (str. 13). Tu je vaša cenzura odozgo prema dolje i antihijerarhijska agresija.
Pojedincima s različitim psihičkim devijacijama takva društvena struktura kojom dominiraju normalni ljudi i njihov konceptualni svijet izgleda kao "sustav sile i ugnjetavanja". Psihopati u pravilu dolaze do takvog zaključka. (str. 127)O agresiji LWA, Krispenz i Bertrams pišu:
... pojedinci mogu izraziti svoju antihijerarhijsku agresiju podržavanjem političkog nasilja u borbi za društvenu pravdu. Stoga se pretpostavlja da su pojedinci s visokim razinama LWA neprijateljski raspoloženi prema sadašnjim društvenim i moralnim autoritetima, dok se osjećaju moralno superiornima i podržavaju upotrebu nasilja za postizanje vlastitih političkih ciljeva.A evo i Lobaczewskog:
Ideologija [patoloških društvenih pokreta] ima određene stalne čimbenike bez obzira na njihovu kvalitetu, kvantitetu ili opseg djelovanja, naime, motivacije oštećene skupine ["neprijateljski raspoložene prema sadašnjim društvenim i moralnim autoritetima"], radikalno rješavanje pritužbi ["podržavanje upotrebe nasilja"], i veću vrijednost pojedinaca koji su se pridružili organizaciji ["osjećajući se moralno superiorno"]. Ti motivi olakšavaju sublimaciju osjećaja povrijeđenosti i različitosti, uzrokovanog vlastitim psihološkim nedostacima, te naizgled oslobađaju svoje nositelje potrebe da se povinuju nedovoljno shvaćenim moralnim zahtjevima "onog drugog" svijeta normalnih ljudi. (str. 159)
Antagonistički narcizam
Zatim Krispenz i Bertrams raspravljaju o radu Zeigler-Hill i sur., koji su, konkretno, proučavali odnos između LWA i narcizma koristeći trodimenzionalnu koncepciju Millera i sur.: antagonistički, ekstravertirani ili neurotični. Ova shema karakterizira subkliničke narcisoidne osobe kao
(1) demonstriranje manipulativnog i izrabljivačkog ponašanja, prepuštanje samopoimanju prava, arogancije, reaktivnog bijesa, nepovjerenja, nedostatka empatije i traženja uzbuđenja (tzv. antagonistički narcizam); (2) traženje priznanja, autoritativnost, prepuštanje grandioznim fantazijama i demonstriranje egzibicionizma (tzv. ekstravertirani narcizam); i (3) osjećaj srama, niske ravnodušnosti i potrebe za divljenjem (tzv. neurotični narcizam).U njihovoj studiji LWA je najviše povezivan s antagonističkim narcizmom. Nakon kontrole raznih stvari kao što su dob i spol, Krispenz i Bertrams pronašli su samo korelaciju između, naročito, LWA podvrste antihijerarhijske agresije i antagonističkog narcizma:
Antihijerarhijska agresija predstavlja nagon za korištenjem sile za svrgavanje onih koji su na vlasti i koji podržavaju konzervativne vrijednosti. Rezultati Studije 1 sugeriraju da se ova motivacija može vjerojatnije pronaći kod pojedinaca koji iskorištavaju druge za vlastite interese, nemaju empatiju, uzimaju se za pravo, arogantni su i manipulativni, pokazuju reaktivni bijes i ne vjeruju drugima dok u isto vrijeme traže uzbuđenje.Imajte na umu zaključke Zeigler-Hill i suradnika:
... pojedinci s visokom razinom antagonističkog narcizma mogu biti nemilosrdno motivirani prihvatiti ili desničarske ili ljevičarske ideološke stavove, ovisno o tome koji im se od tih stavova čini boljim u određenoj situaciji.Što li je ono napisao Lobaczewski?
Na primjer, pojedinac s visokom razinom antagonističkog narcizma može se uključiti u prosvjed protiv socijalne pravde (tj. ljevičarski) sve dok sam nije u privilegiranom položaju.
Ako, u isto vrijeme, velik dio nepravde zapravo postoji u određenom društvu, patološki osjećaji nepravde i sugestivne izjave inspirirane njima mogu odjeknuti među onima prema kojima se doista postupalo nepravedno. Revolucionarne doktrine tada se mogu lako propagirati među obje skupine, iako svaka grupa ima potpuno različite razloge za favoriziranje takvih ideja. Prvi ih vide kao sredstvo za ostvarenje svojih snova; potonji nažalost vjeruju da će donijeti poboljšanje svoje sudbine. (str. 127)Njihovo korištenje socijalne pravde kao ideologije nije samo instrumentalno - iako to definitivno jest. Psihopati zapravo preziru one koji vjeruju u to.
Patokrati su svjesni svoje tajne ideologije, koja proizlazi iz njihove devijantne prirode, pa se prema službenoj ideologiji odnose s jedva prikrivenim prezirom. (str. 207)
Zanimanje psihopata za takve pokrete nije samo rezultat njihovog egoizma i nedostatka moralnih skrupula. Tim je ljudima zapravo priroda nanijela nepravdu, a društvo ih je odbilo. Ideologija koja oslobađa društvenu klasu ili naciju od nepravde može im se stoga činiti prijateljskom; nažalost rađa i nerealne nade da će i oni sami biti oslobođeni. ... Oni ... se insinuiraju u takav pokret koji propovijeda revoluciju i rat protiv tog "nepravednog" svijeta koji im je tako stran i u njemu pronalaze svoje vlastite uloge. (str. 193)I to je krajnja opasnost njihovog "aktivizma":
Preuzimanje vlasti u bilo kojoj zemlji od strane patoloških pojedinaca može dovesti do razvoja brutalne patokracije ... To se događa bez obzira pod kojom se ideologijom krije ovo stanje ludila. (str. 310)
Društvena pravda
Što se tiče očekivanja da se ljevičarski autoritarizam (LWA) povezuje s prosocijalnim osobinama, zanimljivo je da Krispenz i Bertrams nisu našli nikakvu pozitivnu vezu između LWA i altruizma. Zapravo su bile u negativnoj korelaciji. Ovo podupire gornju podjelu između dvije temeljno različite motivacije za podupiranje pokreta koji se navodno bori za "društvenu pravdu".
U terminima Lobaczewskog, briga za društvenu pravdu bit će više povezana s ljudima koji su zabrinuti za stvarnu nepoštenost ili nepravdu (ili barem privid toga). Kada stvarna nepravda postoji, altruistični ljudi bit će motivirani protestirati protiv nje u nadi da će skrenuti pažnju široj javnosti i na kraju je ispraviti. No, kao ljudi s normalnim emocionalno-instinktivnim supstratom, neće se nužno posebno baviti rušenjem cjelokupnog društvenog poretka, niti će biti radikalno antikonvencionalni.
Međutim, narcisoidni i psihopatski revolucionari jašu ovaj val nezadovoljstva iz svojih razloga. Oni se više bave uklanjanjem postojećih struktura moći, u kojima ih se vrijeđa kao kriminalce i ne dobivaju ono što žele, i njihovu zamjenu onima u kojima oni sami drže moć i mogu nametnuti svoju volju svima drugima. Nakon Georgea Floyda, o kojemu autori rada govore u kontekstu LWA, mnogi su vjerovali (i još vjeruju) da postoji epidemija policijskog ubijanja nenaoružanih crnaca. U zemlji u kojoj postoje rasne razlike, to stvara uvjete za narcisoidno/psihopatsko "hvatanje" za svaki pokret koji se pojavi oko ovih pitanja, poput BLM-a.
O temi širih društvenih pokreta s fokusom na socijalnu pravdu, Lobaczewski piše:
Začinjene devijantnošću, [narcisoidne i psihopatske] vizije i doktrine mogu utjecati na naivne buntovnike i ljude koji su pretrpjeli stvarnu nepravdu. Postojeća društvena nepravda tada može izgledati kao opravdanje za radikalizirani svjetonazor i postaje sredstvo za asimilaciju takvih vizija. (str. 119)
Da bi se imala prilika razviti u makrosocijalnu ponerogenu udrugu, dovoljno je da neka ljudska organizacija, koju karakteriziraju društveni ili politički ciljevi i ideologija s određenom kreativnom vrijednošću, bude prihvaćena od strane većeg broja normalnih ljudi prije nego što podlegne procesu ponerogenog maligniteta. Primarne tradicionalne i ideološke vrijednosti tada mogu dugotrajno štititi udrugu koja je podlegla procesu ponerizacije od svijesti društva, posebice njezinih manje kritičnih sastavnica, stavljajući joj svojevrsnu "masku zdravog razuma". Kada ponerogeni proces dotakne takvu ljudsku organizaciju koja se izvorno pojavila i djelovala u ime političkih ili društvenih ciljeva, a čiji su uzroci bili uvjetovani poviješću i društvenom situacijom, primarna ideologija mijenja svoju funkciju i postaje instrument propagande. (str. 153-154)2
Psihopatija
Krispenz i Bertrams su zatim tražili bilo kakvu vezu između antihijerarhijske agresije i predanosti društvenoj pravdi, koristeći mračnu trijadu (makijavelizam, narcizam, psihopatija) kao varijablu osobnosti umjesto narcizma. Oni definiraju društvenu pravdu kao usredotočenost na pitanja kao što su siromaštvo, rasizam i diskriminacija, s ishodom "promjene ili transformacije nejednakosti među neprivilegiranim podskupinama unutar društva kako bi bila pravednija". Nakon kontrole za sve druge varijable (npr. dob, spol, signaliziranje vrline), psihopatija je bila jedina korelacija s LWA antihijerarhijskom agresijom - ne narcizam ili predanost socijalnoj pravdi.
Zanimljivo je da u ovoj drugoj studiji ni makijavelizam ni narcizam nisu bili u korelaciji s LWA agresijom. Autori su komentirali ovo:
Vrijedno je napomenuti da je psihopatija - uz narcisoidnost i makijavelizam - također jedna od tri crte ličnosti mračne trijade (Jones & Paulhus, 2014.). Pojedinci s osobinama tamne trijade dijele nekoliko atributa - oni se samopromoviraju, emocionalno su bešćutni i imaju tendenciju manipulirati drugima kako bi ih iskoristili (Paulhus & Williams, 2002.). Dakle, sve tri crte tamne trijade su crte ličnosti koje se preklapaju (Furnham i sur., 2013.). Unatoč tome, svaka od ovih osobina također ima jedinstvene aspekte: za psihopate, bezosjećajnost je popraćena općim nepoštivanjem društvenih normi i elementom impulzivnosti (Jones & Paulhus, 2014.). U kontrastu, makijavelisti su prilično opsjednuti stjecanjem moći, dok narcisi pokazuju samoveličanje i samopoboljšanje (Ok i sur., 2021.; Paulhus & Williams, 2002). Sukladno tome, rezultati Studije 2 pokazali su ne samo značajne korelacije između osobina tamne trijade, već su također otkrili da svaka od ovih osobina ima jedinstvene aspekte jer je samo psihopatija značajno predviđala antihijerarhijsku agresiju.U ponerološkom kontekstu, možda bismo mogli reći da su makijavelisti oni koji žele biti na vlasti (bilo konvencionalnim ili revolucionarnim sredstvima). Možda je vrijedno razmišljati o takvim pojedincima kao o subkliničkim psihopatima (koji postižu visoke rezultate na osobinama primarnih čimbenika psihopatije, a niže na sekunddarnim čimbenicima). Psihopati, vođeni svojom patološkom emocionalnom prirodom, skloniji su impulzivnom kršenju društvenih normi, a da nužno nemaju svjesnu namjeru političkog preuzimanja vlasti.
Krispenz i Bertrams zaključuju ovu drugu studiju sljedećim:
... antagonistički narcizam ... čini se da predstavlja mješavinu narcisoidnih i psihopatskih atributa ... Uzimajući sve ovo u obzir, rezultati studije 2 ponavljaju rezultate studije 1, pokazujući da pojedinci koji snažno podupiru antihijerarhijsku agresiju kako bi svrgnuli one na vlasti su narcisoidni pojedinci s psihopatskim atributima i stoga vođeni motivima usmjerenim na ego.
Načelo mračnog ega-vozila
U svojim završnim napomenama, autori predlažu ovo kao načelo na kojem se temelje njihovi nalazi:
Prema ovom principu, pojedince s mračnim osobnostima - kao što su visoke narcisoidne i psihopatske osobine - privlače određene ideologije i oblici političkog aktivizma. Pretpostavljamo da takvi pojedinci koriste ideologije i politički aktivizam kao sredstvo za zadovoljenje vlastitih potreba usmjerenih na ego umjesto da zapravo ciljaju na društvenu pravdu i jednakost. Na primjer, visoko narcisoidna/psihopatska osoba može sudjelovati u pro-BLM prosvjedu pretvarajući se da se bori protiv rasizma, dok zapravo koristi takve protestne aktivnosti kako bi zadovoljila vlastite agresivne motive i uzbuđenja (npr. putem nasilnih eskalacija tijekom pro-BLM prosvjeda). Nadalje, takve pojedince može privući pro-BLM aktivizam, jer im ovaj oblik aktivizma može pružiti prilike za pozitivnu samoprezentaciju (npr. signaliziranje vrline).Kako ističu, to se može odnositi na prosvjede i pokrete na oba kraja političkog spektra. U tom smislu, podijelit ću jednu posljednju misao također inspiriranu Costellovim pisanjem o LWA. Koncepti LWA i RWA (konkretno, osobina SDO, ili orijentacija na društvenu dominaciju) su relativistički ili specifični za kontekst. Karakteristike osobnosti koje leže u pozadini oba su ista: antagonistički narcizam ili psihopatija. Kada takav pojedinac nije u postojećoj strukturi moći, on će preuzeti LWA poziciju. Ako on radi iznutra, prihvatit će RWA. Jednostavno, psihopat na vlasti želi tu i ostati.
Jednom kad LWA steknu moć, postaju SDO-RWA (tj. autoritarni vođe, a ne sljedbenici). S druge strane, ako RWA padnu u političku nemilost, mogu usvojiti LWA strategiju kako bi je ponovno zadobili. Suština je da bitno obilježje nije ideološko, nego psihološko, odnosno psihopatološko.
____________________
Fusnote
- U smislu Dabrowskog, zdravi antikonvencionalizam može se nazvati pozitivnom neprilagođenošću. Kruti, sveobuhvatni antikonvencionalizam je negativna neprilagođenost. Po istoj logici, kruti konvencionalizam je negativna prilagodba, a razumni konvencionalizam pozitivna prilagodba.
- Imajte na umu da Lobaczewski također raspravlja o ideologijama koje su stvorene od samog početka samo za ovu svrhu, izrađene za specifične uvjete ciljane populacije.
Komentari čitatelja
na naše novosti