Privlačnost jednakosti i paradoks istrebljenja

stakleni zid
Na jedan ili drugi način, sve seže nazad do Platona. Kao što je rekao Whitehead, "Najsigurnija opća karakteristika europske filozofske tradicije jest ta da se sastoji od niza fusnota prema Platonu". I naša religija također. Judaizam je bio prvi (i jedini?) polu-uspješan pokušaj provedbe Platonovog političkog projekta kako je izložen u njegovom posljednjem djelu, Zakoni. Kršćanstvo je naslijedilo tu tradiciju, s daljnjim injekcijama platonizma - O.G. i neo. A socijalizam, tema mojih posljednjih nekoliko objava, naslijedio je svoj DNK iz obje ove struje.1

Šafarevič naziva filozofski socijalizam "hilijastičkim" upravo iz ovog razloga: socijalisti predlažu neku vrstu milenarističkog "Kraljevstva Božjeg", sretnijeg društva izgrađenog na pepelu starog, koje će biti uništeno. U knjizi The Socialist Phenomenon, on komentira o "dubokoj ovisnosti socijalističke ideologije" o kršćanstvu: ideal jednakosti (izričito utemeljen na ideji jednakosti pred Bogom), zajedništvo (na praksama apostola u Djelima apostolskim i samostanima), povijesni cilj, osuda grešnosti svijeta i sudnji dan. Zapravo, francuski socijalisti ranih 1800-ih bili su izričito religiozni, Saint-Simonijci su zagovarali "pravo" kršćanstvo i "pojmove stvaranja Kraljevstva Božjeg na Zemlji, konačnog univerzalnog jedinstva, sinteze religije, znanosti, i filozofije, kao i progresivnu regeneraciju čovječanstva uzastopnom inicijacijom" (Strube, "Socialism and Esotericism in July Monarchy France", str. 214).

Šafarevič poziva na analizu načina na koje su kršćanski koncepti "preusmjereni" i naposljetku izokrenuti u socijalizmu: "na primjer, kada se Božji sud nad svijetom reinterpretira kao sud 'izabranih' nad njihovim neprijateljima, ili kada je uskrsnuće mrtvih prevedeno u 'deifikaciju' u sekti slobodnih duša" (SP, str. 79). Moje zanimanje seže malo dublje: osim instinkta smrti, koje brige - koje duboke aspekte i težnje ljudske psihe - iskorištava socijalizam, bilo da ima religijski ili svjetovni oblik?

Budući da je jednakost/zajedništvo vrijednost iz koje proizlaze mnoge druge socijalističke doktrine, počnimo odatle. Okorjelim individualistima se to možda neće svidjeti, ali egalitarizam je ugrađen u ljudsku biologiju i psihu. Jedini razlog zašto smo preživjeli kao paleolitski lovci-sakupljači bila je naša sposobnost suradnje. A dio te suradnje uključivao je i "mesni egalitarizam". Svatko u plemenu dobio je pravičan udio hrane. Pohlepa je brzo uočena, i jednako brzo se njom pozabavilo, kroz zadirkivanje, sramoćenje ili, u slučajevima neposlušnosti, smrću ili progonstvom.2 (Kao što je to bilo i s hvalisanjem, razmetanjem ili bilo kojim drugim prikazom egoističnog bezobrazluka.) To se promijenilo s prvim gradovima i državama, koji su takav egalitarizam učinili nemogućim i uzdigli bezobrazluk do statusa božanstva (iako su moderne države mnogo egalitarnije od svojih arhaičnih prethodnika).

Mislim da je sigurno reći da zadržavamo ovaj način postojanja u našoj psihi. Ekstremna razlika u bogatstvu, na primjer, može se smatrati nepravednom u moralističkom smislu; poziv na jednakost rezonira poput mita o zlatnom dobu, davno izgubljenom vremenu mira i obilja. Ali to ne zaziva samo našu prošlost. Također gleda unaprijed, na potencijale duhovnog razvoja koji su u većoj ili manjoj mjeri imanentni u ljudskoj psihi, a koji iznutra imaju osjećaj kao moguća budućnost, nedosegnut ideal, ali ipak prisutan u njegovoj odsutnosti. (Moto novina Saint-Simonijaca bio je: "Zlatno doba, koje je slijepa tradicija do sada stavljala u prošlost, leži u budućnosti".) Osjećamo privlačnost nečeg višeg, nekog budućeg stanja međusobnog razumijevanja i jedinstva: postizanje osobnosti i djelatne ljubavi. Dabrowski piše o ovoj višoj kvaliteti:
Još jedna osnovna individualna kvaliteta [osobnosti] predstavljena je trajnim emocionalnim vezama ljubavi i prijateljstva ... Najbolji primjer takve povezanosti su veze između Krista i Njegovih apostola, koje vode do najvišeg stupnja prijateljstva ... Takve veze su nadalje iskazane primjerom ... bratstva u koje se često ulazilo u religioznim redovima (sv. Franjo i njegova tri fratra, duhovno jedinstvo između sv. Ivana od Križa i sv. Terezije ili ono između sv. Klare i sv. Franje). ... U zajedničkom životu susrećemo takva pojedinačna ili grupna jedinstva višeg reda duhovne napetosti u ljubavi između vjenčanih parova, u bratskim ili sestrinskim zajednicama, te u prijateljskim zajednicama između pojedinaca koji nisu u srodstvu, koji idu jedno uz drugo težeći realizaciji zajedničke ideje. (Personality-Shaping through Positive Disintegration, str. 38-39)
Problem je što je to ideal koji se u potpunosti ostvaruje samo među malim postotkom populacije i koji se vjerojatno samo na taj način može ostvariti. Za sve ostale to ostaje samo nejasan miris ili suptilan odjek, koji se kratko osjeti ili ga se patološki iskrivi. Želja za duhovnim jedinstvom lako se pervertira u poricanje praktične stvarnosti i brutalnu tendenciju da se od iskrivljenog ideala napravi Prokrustova postelja. "Ako ti postelja ne odgovara, tako mi Boga, ja ću učiniti da ti njoj odgovaraš". Amputacije i sprave za mučenje su često alati kojima se pribjegava kada se um odbija prilagoditi standardu koji je postavio totalitarizam. Svako masovno jedinstvo postignuto tim sredstvima bit će u najboljem slučaju površno, ili patološko u najgorem slučaju.


Komentar: Prokrust (Prokust), grč. mit, razbojnik koji je uhvaćene putnike razapinjao na krevet: manje bi rastezao, a duljima odsijecao noge; Prokrustova postelja, težak, mučan ili nepodnošljiv položaj; kalup u koji se nešto silom hoće utrpati.


Socijalistički ideali predstavljaju patološku izobličenost, iskrivljeno ogledalo duhovnog bratstva. Oni posuđuju forme u nekoliko pogleda, ali su ispražnjeni od stvarnog sadržaja, zamijenjeni nečim sasvim drugim. Na primjer, redovnički zavjeti su dobrovoljni. Mehanizam odabira je fino razrađen do te mjere da se kandidate može aktivno obeshrabriti ili izravno odbiti na temelju njihove nekompatibilnosti. Socijalizam je, nasuprot tome, prisilan. Postavlja ideal i onda tjera sve da se uklope u taj kalup. A sam kalup se temelji na potpunom odbacivanju višeg, a ne na njegovoj egzemplifikaciji.

Ono što može započeti kao iskrena želja za duhovnim jedinstvom lako može izletjeti iz tračnica kada se sudari sa stvarnošću. Što učiniti kada ljudi odbiju ispuniti vaša očekivanja i prilagoditi se jedinstvu za koje ste uvjereni da će donijeti Kraljevstvo Božje na Zemlji? Čini mi se da postoje samo dva osnovna odgovora: ili trpite svoje razočaranje kao muškarac i priznajte da ste radikalno krivo procijenili situaciju, ili pojačavate napore i natjerajte duge da se prilagode.

Neki od drugih socijalističkih ideala:
  • Socijalizam je opsjednut materijalnim prosperitetom, a ne razvojem viših duhovnih funkcija.
  • Socijalistički pisci žude za oslobođenjem od nužnosti rada, a ne za preuzimanjem sve većih i većih razina odgovornosti (redovnici imaju bolju radnu etiku od većine).
  • Socijalističko samožrtvovanje često je besmisleno i proizvoljno, poput protjeranih boljševika.
  • Socijalističko nasilje je usmjereno prema drugima i višim dijelovima vlastitog jastva.
  • Socijalizam posvećuje egoizam, umjesto da ga prevladava. Socijalizam želi oslobođenje od moralnih ograničenja, a ne njihovu egzemplizaciju u obliku vrline i oslobađanje od kontrole nižih impulsa.
  • Socijalizam proizvodi slabe muškarce koji moraju vladati silom; ne potiče unutarnju snagu i dostojanstvo.
Neke pojedinačne socijalističke doktrine odstupile su od nekih od ovih kvaliteta (poput Saint-Simonizma, koji nije bio sklon ukidanju privatnog vlasništva i protivio se egoizmu). Ali kao opći trend, čini se da takva odstupanja ne mogu izbjeći širu težinu tradicije i doktrine imaju tendenciju "nazadovati prema prosjeku". (Pogledajte samo najnoviju inkarnaciju: KRT, queer teorija, Veliki reset.) Čak i u svojim benignijim oblicima, još uvijek se čini da počivaju na temeljnom projektu preobrazbe čovječanstva - a ne preobrazbe pojedinaca (ili "spašavanja duša", kako se to naziva u religijama).


Komentar: KRT - Kritička rasna teorija (eng. Critical race theory, CRT).


L.P. s LucTalks je to dobro opisao u komentaru na moj zadnji članak:
Jedna stvar koja mi je pala na pamet: naravno, razumno je kritizirati staru prosvjetiteljsku dogmu da se "čovjeka može oblikovati i mijenjati", bilo tako da ga se učini racionalnijim ili više "kompatibilnim s komunizmom". Da, te stvari idu protiv čovjekove prirode, ako prirodu definiramo kao njegovu duhovnu prirodu. Ali ovaj potez prosvjetiteljskih/komunističkih tipova mogao bi se smatrati još jednim primjerom gdje ideologije iskorištavaju nešto istinito, kao što psihopat iskorištava nešto istinito kada zavodi žene: naime da se muškarac MOŽE promijeniti, pa čak i prevladati svoju "biološku prirodu" u određenom smislu, à la Dabrowski. Samo što se to mora dogoditi na individualnoj razini, a ne kolektivnoj, te se dogoditi u sasvim drugom smjeru od onoga kojim nas ideolozi žele gurnuti.
Točno. Socijalističke i vjerske impulse najbolje je vidjeti kao dva suprotna pola, od kojih svaki dijeli sličan vanjski oblik. Želja za povratkom u Zlatno doba stoga se račva: dok neki zamišljaju povratak ljudskom egalitarizmu paleolitskog doba (bez obzira na to je li izričito formuliran kao takav ili ne), drugi gledaju na ono drugo zlatno doba: arhaični despotizam. Neki osjećaju privlačnost prema Kraljevstvu Božjem, duhovnom jedinstvu koje utjelovljuje najviše vrijednosti, drugi prema Kraljevstvu čovjeka, utjelovljujući čisti egoizam i materijalnu udobnost.

Uz to, "jednakost" koju je zamislio socijalizam nije jednostavan egalitarizam hrane, ili čak ono što većina ljudi pomisli kada čuje tu riječ. Šafarevič piše:
Uobičajeno shvaćanje "jednakosti", kada se primijeni na ljude, podrazumijeva jednakost prava, a ponekad i jednakost mogućnosti (socijalna skrb, mirovine, potpore itd.). Ali ono što se misli u svim ovim slučajevima jest izjednačavanje vanjskih uvjeta koji ne dotiču individualnost čovjeka. U socijalističkoj ideologiji, međutim, shvaćanje jednakosti je slično onom koje se koristi u matematici (kada se govori o jednakim brojevima ili jednakim trokutima), tj. to je zapravo identitet, ukidanje razlika u ponašanju kao i u unutarnjem svijetu pojedinaca koji čine društvo. S ove točke gledišta, zagonetno i na prvi pogled proturječno svojstvo socijalističkih doktrina postaje očito. Oni proklamiraju najveću moguću jednakost, rušenje hijerarhije u društvu i istodobno (u većini slučajeva) strogu regulaciju cjelokupnog života, što bi bilo nemoguće bez apsolutne kontrole i svemoćne birokracije koja bi iznjedrila neusporedivo veću nejednakost. Međutim, kontradikcija nestaje ako primijetimo da se pojmovi "jednakost" i "nejednakost" shvaćaju na dva različita načina. Jednakost proklamirana u socijalističkoj ideologiji znači istovjetnost individualnosti. Hijerarhija protiv koje se doktrina bori je hijerarhija koja se temelji na individualnim kvalitetama — podrijetlu, bogatstvu, obrazovanju, talentu i autoritetu. Ali to nije u suprotnosti s uspostavljanjem hijerarhije interno identičnih pojedinaca koji samo zauzimaju različite položaje u društvenom stroju, baš kao što identični dijelovi mogu imati različite funkcije u mehanizmu.
...

Prethodna razmatranja dovode nas do zaključka da se najmanje tri komponente socijalističkog ideala - ukidanje privatnog vlasništva, ukidanje obitelji i socijalistička jednakost - mogu izvesti iz jednog jedinog principa: potiskivanja individualnosti. (SP, str. 261-262)
To je smisao jednakosti iz kojeg je, za Platona, slijedilo ukidanje obitelji i vlasništva. A druga socijalistička doktrina — ukidanje religije — izravno je povezana s tim načelom antiindividualnosti.3 Socijalistički cilj je kastrirati sposobnost pojedinca za razvoj osobnosti, lobotomizirati više ljudske potencijale, sve spustiti na najnižu razvojnu razinu i spriječiti jedine uvjete iz kojih više jedinstvo ima ikakve šanse da se stvarno razvije. Budući da je religija blisko povezana s punim razvojem individualnosti - i moguće ekvivalentna u nekom smislu - potiskivanje individualnosti mora nužno biti popraćeno ukidanjem religije.
...ljudska individualnost nalazi svoj najveći oslonac i najveće uvažavanje u vjeri. Samo kao osobnost se čovjek može okrenuti Bogu i samo kroz taj dijalog pronalazi samog sebe kao osobu proporcionalanu Bogu. (SP, str. 267)
Prisjetite se ulomka iz Dabrowskog u mojoj prethodnoj objavi:
Najdublje poštovanje i ljubav prema Bogu ne zatiru svijest o vlastitoj osobnosti. To znači da osjećaj srodnosti i jedinstva s Bogom postoji zajedno s očuvanjem posebne i trajne individualne biti.
Jedino moguće "unutarnje niveliranje" (u pozitivnom smislu) je među onima koji su postigli sličan stupanj razvoja osobnosti. Potpuno razvijena osobnost iz Turske iz 13. stoljeća imat će više zajedničkog s potpuno razvijenom osobnošću iz Meksika iz 20. stoljeća nego što će oboje imati s prosječnom osobom iz svojih kultura. Prepoznali bi jedno u drugome srodnu dušu. Nemoguće je sve dovesti na njihovu razinu. Ali vrlo je lako srušiti čovječanstvo: samo trebate ubiti sve koji posjeduju talent ili ih spriječiti da ga razviju ili iskoriste.

U svom zaključku, Šafarevič nekoliko stranica posvećuje filozofskim i religioznim tokovima pesimizma i nihilizma koje nalazi u budizmu, taoizmu, Schopenhaueru, Heideggeru, Sartreu, Freudu i Marcuseu. U svom najekstremnijem obliku poprima oblik želje za povratkom u potpuno nepostojanje - potpuno uništenje jastva.4

Poput poziva na slobodu, privlačnost instinkta smrti je poput Rorschachovog testa - otkriva nešto o prirodi onoga koga privlači. I kao što smo vidjeli, svodi se na dva osnovna odgovora: život ili smrt, duh ili materija. Neki osjećaju privlačnost potpunog uništenja, potpunog istrebljenja samoga sebe i svijesti. U djelomičnom instinktu smrti, želja za uništenjem nije apsolutna, već relativna: uništenje starog jastva, njegovih nižih aspekata (koje je Pavao nazvao "tijelo"). Individualnost je zadržana, ali kao nešto novo i dio nečeg višeg (biti "jedno" s Bogom).

Taj proces zahtijeva unutarnju podjelu "između ovisnog i neautentičnog 'ja' i autonomnog i autentičnog 'ja'", što je "temelj osnovnih transformacija mentalne strukture i nestanka jedne 'osobnosti' i rađanja i razvoja druge":
U cijeloj toj borbi između viših i nižih razina, između ljudskih i životinjskih elemenata u sebi, instinkt djelomične smrti ima presudnu ulogu. Djeluje u službi razvojnih sila i ima za cilj destrukciju i uništenje nižih mentalnih razina. (Dabrowski, Dynamics of Concepts, str. 35-36)
Emocionalni, nesvjesni odgovor na telos uništenja i izražavanje instinkta smrti varirat će ovisno o razvojnoj razini pojedinca. Evo kako mislim da se to manifestira na različitim razinama sustava kojeg je iznio Dabrowski:
  • Razina I: uglavnom vanjsko nasilje i brutalnost (možda samoubojstvo u nekim situacijama).
  • Razina II: vanjsko nasilje i/ili samoubojstvo (unutarnje borbe mogu biti prevladane, ali reintegracija će biti na nižoj razini, kao što se čini da je slučaju kod Piatakova).
  • Razina III: privlačnost višim mogućnostima, počeci unutarnjeg odvajanja i borbe (ne uvijek uspješne) da se ne spuštamo na nižu razinu.
  • Razine IV-V: razapinjanje "tijela", rođenje ostvarenog ideala osobnosti.
U četvrtom dijelu moje recenzije knjige Mattiasa Desmeta raspravljao sam o njegovoj analogiji s trokutom Sierpinskog. Također sam o tome kratko razgovarao s Johnom Carterom tijekom našeg epskog intervjua. Sada možemo detaljnije vidjeti koliko je to zapravo sjajna metafora. "Pravila" koja se slijede kako bi se postigao skriveni poredak određena su razvojnim nivoom pojedinaca koji koordiniraju svoje postupke, krajnje točke njihovog djelovanja su implicitne u emocijama i instinktima koji djeluju u njihovoj psihi. Kolektivna akcija inspirirana instinktom smrti, koordinirana među pojedincima primarno na razini I i II (a to je većina stanovništva) i vođena od strane psihopata, može dovesti samo do monstruoznosti. Stvarni oblik ovog "trokuta Sierpinskog" prilično je dosljedan kroz ljudsku povijest, posebno kada poprimi oblik revolucije temeljene na ideologiji trojanskog konja. To je inkvizicijski arhetip.5 Jednom riječju: patokracija.
Čini se, prije svega, da je ovo primjer aktivnosti koja nije vođena svjesnom namjerom. Tvrdnja da je težnja za samouništenjem glavni impuls u socijalizmu izvučena je iz višefazne analize socijalističke ideologije, a ne preuzeta izravno iz spisa socijalističkih mislilaca ili slogana socijalističkih pokreta. Čini se da su oni koji su u stezi socijalističke ideologije jednako malo podređeni bilo kakvom svjesnom razumijevanju ovog cilja kao što je i raspjevani slavuj zabrinut za budućnost svoje vrste. Utjecaj ideologije je kroz emocije, koje ideologiju čine privlačnom za čovjeka i potiču ga da bude spreman na žrtvu u njezino ime. Duhovni zanos i nadahnuće su vrste emocija koje su doživljavali sudionici socijalističkih pokreta. To također objašnjava ponašanje vođa socijalističkih pokreta u jeku borbe, kroz stoljeća - njihove naizgled neiscrpne rezerve energije u ulogama pamfletista, agitatora i organizatora.

Upravo iz razloga što je osnovna pokretačka snaga socijalističke ideologije podsvjesna i emotivna, razum i racionalno razmatranje činjenica su uvijek igrali samo podređenu ulogu u njoj. (SP, str. 294-295)
Zamislite sada kako bi izgledala zrcalna slika kolektivne akcije inspirirane djelomičnim instinktom smrti, koordinirane među višerazinskim pojedincima i vođene od strane potpuno razvijenih osobnosti. To bi možda moglo izgledati kao Kraljevstvo Božje - nešto za što nemamo opipljivo iskustvo, i što bi se moglo pokazati nemogućim na zemlji. Ali tko zna? Ono što je sigurno jest da to neće biti moguće postići niti jednim od sredstava kojima se kroz povijest služio socijalizam (ili bilo koja druga politička ideologija).

___________________

1 Koliko god da su bile loše mnoge Platonove ideje, na kasniji socijalizam najbolje je gledati kao na njihovu degeneraciju - Platon je barem imao etiku, čak i ako je bila prilično labava u mnogim aspektima.

2 Pogledajte Michael McConkey, The Managerial Class on Trial, i Peter Turchin, Ultrasociety, obje citiraju knjigu Christophera Boehma Hierarchy in the Forest: The Evolution of Egalitarian Behavior.

3 Marcuse je Freudovim najvećim postignućem smatrao rušenje "pojma autonomne individue", koju je smatrao "jednom od najjačih ideoloških utvrda" (SP, str. 264).

4 Postoji argument da budizam nije potpuno pesimističan u tom pogledu (na što ukazuje raskol između Hinayane i Mahayane), ali neodređenost je sugestivna.

5 Pogledajte knjigu Arthura Versluisa The New Inquisitions: Heretic-Hunting and the Intellectual Origins of Modern Totalitarianism.