Razmišljanja o podvrstama patokracije

psychopath
© morningtea.inPsihopati na vlasti:
Bez savjesti / Bez empatije / Bez emocija / Bez krivnje / Bez žaljenja / Bez duše?
Oni znaju da su drugačiji. Znate li to i vi?
U odjeljku s komentarima mog prethodnog posta, John Carter (također autor na Substacku, pogledajte Razglednice iz Barsooma) iznio je nekoliko točaka kao odgovor na moj osvrt o zaključcima dr. Harea i njegovih kolega o prirodi Pinochetovih oružanih snaga.

Kao odgovor, danas se želim usredotočiti na tri pitanja:
  1. Je li se Pinochetov Čile kvalificirao kao patokracija, kako je definirao Lobaczewski?
  2. Nastoje li određeni državni organi konstantno privlačiti psihopate (ili podtipove), bez obzira na tip režima?
  3. Opravdava li moguća ili vjerojatna pojava patokracije ekstremne metode njenog sprečavanja?
Patokratski podtipovi

Ukratko sam aludirao na psihopatske podtipove u prošlom postu. Da bismo to proširili, evo jedne od brojki iz tamo citiranog članka. Prikazuje profile podtipova PCL-R iz ukupnog uzorka proučavanog tijekom tog rada (tj. uzorci čileanske zajednice, zatvora i "zločina protiv čovječnosti"):
pcl-r facet
Vidimo zastupljena četiri podtipa, uključujući prototipske psihopate (visoki rezultati na sva četiri aspekta PCL-R), podtip bešćutnog obmanjivanja (visoka međuljudska-afektivnost, niski antisocijalni stil života), eksternalizirajući podtip (aka "sociopatija" — relativno niska interpersonalna afektivnost, visoki aspekti antisocijalnog stila života) i opći podtip s niskim ukupnim rezultatima.

Mislim da se nešto slično vjerojatno odnosi i na patokracije. Lobaczewski opisuje neke varijacije na temelju njihovog načina nastanka (PP , str. 218-219):
  1. prototip (tj. rezultat relativno domaćeg, revolucionarnog kruženja elita, npr. SSSR),
  2. nametnuta silom (tj. otvoreno nametnuta od strane postojeće strane patokracije, npr. Istočni blok), i
  3. umjetno zaražena (tj. prikriveno nametnuta revolucionarnim i političkim ratovanjem, npr. razne socijalističke/komunističke revolucije u Aziji, Africi i Americi - danas bi se to zvalo "obojene revolucije").
Uočava neke razlike između ovih tipova. Silom nametnute patokracije više će nalikovati primarnim ponerogenim udrugama (tj. kriminalnim bandama), dok prototipske patokracije imaju značajke sekundarnih ponerogenih udruga (tj. normalnih političkih udruga koje su ponerizirane). Sve ostale vlade on klasificira kao "sustave normalnog čovjeka", koje definira kao "društvene sustave u kojima na bilo koji način dominiraju veze, struktura i običaji normalnih ljudi " (str. 196).

Međutim, u intervjuu s Henry Seeom za Sott.net, on ističe da se nijedna zemlja ne može smatrati uistinu zdravom, jer sve sadrže psihopate. Ova izjava slijedi pitanje o tadašnjem aktualnom stanju u Poljskoj, koju on više ne smatra patokracijom, ali još uvijek "trajno bolesnom", stanju od kojeg se mora postupno oporaviti (vjerojatno se isto odnosi na sve postkomunističke nacije).

To shvaćam kao implicitno priznanje da moraju postojati stupnjevi patokracije čak i unutar zemalja koje Lobaczewski smatra "normalnima" - kako onih koje se oporavljaju od patokracije, tako i onih koje je drže pod kontrolom ili prolaze kroz proces ponerizacije koji bi mogao dovesti do njezina nastanka. Zamišljam ljestvicu od imaginarne i nepraktične "nula psihopata na vodećim pozicijama" do pune patokracije u kojoj se 100% psihopata integrira u hijerarhiju vodstva.

Ali prvo, u svom komentaru Carter se pita "je li se Pinochetova vlada doista kvalificirala kao patokracija sama po sebi", dodajući da se "dobrovoljno odrekao vlasti, što opet nije nešto što obično vidite kod psihopata".

Doista, Lobaczewski primjećuje da, dok normalni ljudi napuštaju javne dužnosti svojevoljno (i često s osjećajem olakšanja), abnormalni postaju "nesposobni vratiti se normalnom životu" nakon što dođu na vlast (str. 184-185). Međutim, ne znam dovoljno o Pinochetu da bih znao može li se za njega reći da li se uspješno "vratio normalnom životu". Iz mog šturog čitanja o njemu, čini se da je dao sve od sebe da ostane na vlasti nakon što je izgubio na referendumu 1988., ali je priznao poraz tek nakon što su ti pokušaji propali.1

Bez obzira na to, da li je Čile bio patokracija, na način kako ju je definirao Lobaczewski? Mislim da nije, i ovdje mislim da bi moglo biti potrebno razviti neke podtipove koji nisu opisani u Političkoj ponerologiji. Stvarne patokracije su sustavne i fraktalne prirode, rekreiraju istu dinamiku na svakoj društvenoj razini, od centra moći do sela i susjedstva. Ali to ne znači da joj se i druge društvene i političke strukture ne mogu približiti ili da se određene institucije ne mogu opasno ponerizirati.2

Što ako samo jedna ili dvije institucije postanu značajno ponerizirane? Evo nekoliko primjera onoga što smatram mogućim "hibridnim" patokracijama, u kojima normalni ljudi još uvijek mogu dominirati društvenom strukturom općenito, a koji mogu zaobići granice patokracije, a možda ih čak i proći pod određenim uvjetima:
  1. Hibridna patokratska vojna diktatura
  2. Hibridna patokratska monarhija
  3. Hibridna patokratska demokracija
Rezultat vojnog udara ovisit će o više čimbenika, uključujući osnovnu stopu psihopatije u oružanim snagama. Kao što Carter piše u svom komentaru: "Pitam se nije li možda slučaj da će određeni državni organi gotovo uvijek privući psihopate, ali sve dok je najviše vodstvo u rukama psihološki normalnih ljudi, najgori impulsi psihopata su obuzdani."

To dovodi do istraživačkog pitanja: jesu li čileanske oružane snage bile neobične? Teško je to sa sigurnošću znati. Može biti da su bezosjećajni psihopatski podtipovi privučeni i uspjeli u takvim pozicijama.3 Međutim, različite vojske mogu pokazati različite trendove. U slučaju posebno visokog postotka, vojni udar može rezultirati hibridnom patokracijom u kojoj psihopatska vojska vlada nacijom, ali druge institucije ostaju relativno neponerizirane.4

Vojne diktature u posljednjih 65 godina bile su relativno kratkotrajne (u prosjeku 8 godina). One mogu biti oštre, čak i brutalne, ali nisu nužno patokracije kako to definira Lobaczewski. Geddes, Wright i Frantz pišu:
...samo u vojnim diktaturama je vjerojatnija demokratizacija nego prijelaz u kasniju autokraciju. ... Vjerojatnije je da će vojne diktature pregovarati o svojim tranzicijama, umjesto da se drže vlast pod svaku cijenu, što čini manje vjerojatnim da će njihov izlazak biti nasilan i vjerojatnijim da će se demokratizirati.
Vojni udari obično imaju zadanu praktičnu svrhu (često da jamče časničke plaće i izbjeganje vojne reforme). Sve dok su ta jamstva (ili neki drugi ciljevi) ispunjena, oni su spremni odreći se vlasti.

Isti princip vrijedi i za drugi i za treći primjer. Što se događa ako patološki pojedinac postane kralj? Ili ako ga kontrolira uski krug patoloških savjetnika? Ovakav obrazac često vidim u povijesti, npr. među rimskim carevima, ili u slučaju Ivana Groznog. Takvi tirani mogu uzrokovati mnogo kaosa i razaranja, ali većinom se stvari uglavnom smiruju i vraćaju u normalu onda kada ti pojedinci umru ili budu ubijeni. (Iako se u slučaju Ivana tek nakon Vremena Poteškoća moglo reći da je uspostavljen red.)

O patokratskoj demokraciji, evo automatskog prijevoda 5. poglavlja Lobaczewske knjige na poljskom, Logokracija:
Od uvođenja univerzalnih političkih prava, američka je demokracija, kao i svugdje drugdje, postala fasadni sustav, iza kojeg se već skrivaju druge sile da bi ostvarile stvarnu vlast. ... U svakoj demokraciji postoje organizirane manjine koje iskorištavaju svoje opisane slabosti kako bi sebi pokušale osigurati vlast. Njihove aktivnosti su zapravo polutajne, jer su zaklonjene službenim programima i propagandom, a građanima je vrlo teško otkriti koji su zapravo njihovi motivi.
Ako takve snage (npr. obavještajna zajednica, lobisti, trustovi mozgova, klike, itd.) tvore ponerogenu asocijaciju, smatrao bih dotičnu demokraciju hibridnom patokracijom - kojom vlada patokratska klika čak i ako sama društvena struktura nije postala u potpunosti patokratska.

U ovakvim slučajevima kao što su ova tri, može se dogoditi da problem iz bilo kojih razloga nikada ne postane sustavan, a društvo normalnih ljudi se može relativno lako vratiti vlast ili održati polustabilno hibridno stanje. Iako će se stvari vrlo vjerojatno degenerirati ukoliko se ne poprave.5

Društveni autoimuni odgovor

Dakle, što država treba učiniti kada joj prijeti ili domaća ili inozemno nadahnuta "obojena revolucija" koja će vjerojatno rezultirati razvojem patokracije? Carter piše: "Nakon Allendeova uklanjanja s vlasti, odmah je nastala marksistička pobuna koja je pribjegla terorističkim napadima. Oštre metode koje je vojna vlada koristila za suzbijanje ove pobune možda su bile potrebne."

Što se tiče makijavelističke politike - proučavanje politike kako se ona prakticira, a ne nužno kako ju zamišljamo ili kako bismo željeli da se prakticira - složio bih se, društva (i točnije, vladajuće elite) imaju tendenciju da to rade: da pritišću. A kada to čine, to se uvijek prikazuje kao nužno, bez obzira je li to tako ili nije. Mislim da je to bilo uistinu tako kroz ljudsku povijest, iako pritisak nije uvijek uspješan. Kako Carter piše, sprječavanje boljševičke revolucije "vjerojatno bi zahtijevalo da su Caristi trebali biti daleko oštriji nego što su bili". Dodat ću suvremeni primjer: moguće je da Ukrajina ne bi bila u stanju u kakvom je danas da je Janukovič dopustio Berkutu da upotrijebi silu protiv nasilnih pobunjenika Majdana, na primjer.

Jedna od Machiavellijevih lekcija je bila da ako želite pobijediti princa, morate ubiti njegovu obitelj, inače riskirate da vas u budućnosti izazove nasljednik ili rođak. Ista hladna logika vrijedi i za ustanke. Ako ne radite ništa (ili vrlo malo), pojest će vas. Da dodamo još jedan suvremeni primjer: Sirija je danas mogla biti još jedna Libija da nije bilo rata protiv brojnih (izvana podržanih) džihadističkih skupina poput al-Qaide i ISIS-a.

Ali budući da je ovo blog Političke ponerologije, želim iznijeti nekoliko točaka iz knjige. Lobaczewski bi tvrdio da su te društvene "imune obrane" zastarjele i nepotrebne (barem u načelu). Uspoređuje ih s primitivnim lijekovima za nedovoljno shvaćenu bolest (primjerice, kako je prije bilo uobičajeno ispuštanje krvi). U kontekstu hladnog rata, on piše:
Stoga mora prevladati međunarodni razum, ojačan ponovno otkrivenim moralnim vrijednostima i naturalističkom znanošću o uzrocima i nastanku zla. Ovdje predloženo "novo oružje" ne ubija nikoga; ali je sposobno ugušiti proces nastanka zla u čovjeku i aktivirati njegove vlastite ljekovite moći. Ako se društvima pruži razumijevanje o patološkoj prirodi zla - nešto čega prije nisu bili svjesni - moći će izvršiti usklađeno djelovanje temeljeno na moralnim i naturalističkim kriterijima. (str. 326)
Ovo je primjer "politike prevencije", da se poslužimo Lasswellovom frazom: "izbjeći sukob konačnim smanjenjem razine napetosti u društvu učinkovitim metodama" (Pscyhopathology and Politics, str. 203). Prema Lobaczewskom, to bi bilo najlakše tijekom ranih faza ponerogeneze (str. 101). Do trenutka kada se razmišlja o vojnim udarima i o antiterorističkim operacijama (pod pretpostavkom da je prijetnja stvarna), možda će već biti prekasno.

U kontekstu patokratske ideologije, on piše da takve ideologije "odbacuju sve one društvene skupine kojima upravlja zdrav razum", a njihove aktivnosti "navode nacije da se drže svojih starih provjerenih osnova u smislu strukturalnih oblika, pružajući tvrdokornim konzervativcima najbolje moguće oružje", stagnirajući kulturnu/političku evoluciju (str. 321). Dodao bih i "isprobane" metode - uključujući metodu "sačmarice" kojom se okupljaju svi osumnjičeni za subverziju, bez malo ili nimalo brige o broju nevinih koji su uhvaćeni u procesu.

Osim toga, oštre metode uvijek riskiraju pokretanje vlastitih procesa ponerogeneze (str. 138). Način na koji ovo funkcionira je dovoljno jasan. Kao što je Dick Cheney neslavno rekao o ratu protiv terorizma:
Ali moramo raditi i na tamnoj strani, ako hoćete. Moramo provoditi vrijeme u sjeni u svijetu inteligencije. Mnogo toga što ovdje treba učiniti morat će se obaviti tiho, bez ikakve rasprave, koristeći izvore i metode koje su dostupne našim obavještajnim agencijama, ako želimo biti uspješni. To je svijet u kojem ovi ljudi djeluju, i zato će nam biti od vitalnog značaja da upotrijebimo bilo koja sredstva koja su nam na raspolaganju, u osnovi, kako bismo postigli svoj cilj.
Pogledajte samo vrste grupa koje su SAD podržavale (otvoreno i prikriveno) u svojoj borbi protiv SSSR-a, a sada i Rusije: naciste i džihadističke islamiste. Kao što sam primijetio u novom izdanju PP -a: "U svojoj borbi protiv komunizma, SAD i njihovi saveznici zapravo su podržavali suparnički ponerogeni totalitarni pokret, i nastavili su to činiti čak i nakon 11. rujna" (str. 226, br. 70). Bili su toliko dosljedni da ne mogu ne pomisliti da je to namjerno.

Kada se bavite aktivnostima koje zahtijevaju i nagrađuju psihopate i sadiste, otvarate se ponerizaciji, pogotovo ako nemate pojma da je to ono što zapravo radite. Riskirate da se zdrav imunološki odgovor pretvori u autoimuni odgovor koji napada vaše vlastito tijelo. Kao i uvijek vrijedi prvi kriterij ponerogeneze.

Ako je Lobaczewski u pravu, ponerologija bi mogla spriječiti čak i razmišljanje o takvim odgovorima. U međuvremenu, ciklus ponerogeneze će se nastaviti, zajedno s ratovima, mučenjima i ubojstvima koje su počinili i oni koji ga šire, i oni koji se tobože žele boriti protiv nje.

___________________________________________

1 Osim toga, Lobaczewski ne tvrdi da su svi patokratski vođe nužno psihopati. Npr., kada govori o sovjetskoj patokraciji, on ne spominje na taj način Hruščova, Brežnjeva ili Gorbačova (koji je, poput Pinocheta, također dragovoljno odstupio s dužnosti nakon Jeljcinove revolucije odozgo). Inače, Gorbačov je bio posljednji od samo trojice sovjetskih čelnika koji nisu umrli dok su bili vlasti (ostali su Hruščov i Malenkov).

O ovoj temi, ograničenja termina imaju svoje prednosti (npr. kako bi se spriječili ponerogeni učinci gerontokracije senilnosti i korupcije — vidi PP , str. 132, br. 152). Ali čak i ako je tako, to ne znači nužno da sve duge vladavine vode lošim ishodima. Dobar kralj s proširenom vladavinom bolji je od niza siromašnih ili čak zlih - kao što je niz dobrih ili čak srednjih bolje od proširene vladavine brutalnog tiranina. Marko Aurelije je vladao Rimom 19 godina, a Rimljani bi vjerojatno radije voljeli još 19 kad bi to značilo da ne moraju trpjeti 16 godina Komoda.

2 Ovdje se ne slažem s nekim akademicima i psiholozima koji su usvojili Lobaczewskijevu terminologiju "patokracije" - za koje se čini da se primjenjuje na sve vlade ili jednostavno postaje sinonim za "vladavinu zlog diktatora". Autoritarnost nije sinonim za patokraciju. Vratit ću se na ovu temu u budućnosti.

3 Kratka napomena o prevalenci: Osnovna stopa psihopatije u općoj populaciji iznosi 1,2% (kada se mjeri pomoću PCL-R), do 4,5% (kada se mjeri korištenjem svih instrumenata, uključujući i skalu samoprocjene). Prevalencije variraju ovisno o vrsti populacije koja se proučava. Studenti na sveučilištima postižu bolji rezultat od opće populacije, a ljudi u organizacijama više od studenata. Oni također variraju ovisno o vrsti posla ili (potencijalno) području studija, npr. viši rezultati su za rukovodeće pozicije i poslove s profesionalnim rizicima (policajci, vatrogasci, vojni službenici, rudari), niži rezultati u pomaganju u karijeri (sestrinstvo, podučavanje, mentalno zdravlje itd.)

4 Što se tiče druge točke, to bi ovisilo o tome kako definirate "vrhunsko vodstvo". Patokratska vojska vjerojatno je u poziciji da smijeni vrhunskog vođu koji im nije po volji. Lobaczewski spominje sličnu mogućnost na str. 157, 212.

5 Steven Levitsky i Lucan Way su napisali knjigu koja izlazi kasnije ove godine, Revolution and Dictatorship: The Violent Origins of Durable Authoritarianism, koja bi mogla dati neke uvide u ove probleme. Opis glasi:
Revolucija i diktatura istražuje zašto su diktature nastale socijalnom revolucijom — kao što su one u Kini, Kubi, Iranu, Sovjetskom Savezu i Vijetnamu — izvanredno izdržljive, čak i kada su suočene s ekonomskom krizom, neuspjehom politike velikih razmjera, masovnim nezadovoljstvom i intenzivnim vanjskim pritiskom. ... radikalni napori za transformaciju društvenog i geopolitičkog poretka pokreću intenzivan kontrarevolucionarni sukob [tj. građanski ili vanjski ratovi], koji u početku prijeti opstanku režima, ali u konačnici potiče jedinstvo i izgradnju države koji podržava autoritarizam. ... Ovi kontrarevolucionarni ratovi predstavljaju prijetnju koja može uništiti nove režime, kao u slučaju Afganistana i Kambodže. Međutim, među režimima koji prežive, dugotrajni sukobi stvaraju kohezivnu vladajuću elitu i moćan i lojalan aparat prisile. To dovodi do propasti suparničkih organizacija i alternativnih centara moći, kao što su vojske, crkve, monarhije i zemljoposjednici, te pomaže u cijepljenju revolucionarnih režima protiv prebjega elite, vojnih udara i masovnih prosvjeda - tri glavna izvora autoritarnog sloma.