political ponerology
Sljepoća klastera [skupine] B uvijek vodi do katastrofe
Zaključio sam da bih za prvi dio ovog novog Substack-a mogao odabrati temu koja je sočna i vjerojatno kontroverzna. Ali doći ćemo do toga. Prvo, kratak uvod. Politička ponerologija je znanstvena studija o političkom zlu. Inspirirana je tragom koji je zacrtao dr. Andrew Lobaczewski u svom 'underground' klasiku, Politička ponerologija, napisana 1984., koja je sada relevantnija nego ikad. Nedavno sam uredio novo izdanje ove knjige kako bih je prilagodio sadašnjem vremenu. A ako upravo ovdje dobro odradim svoj posao, i dalje ćete naučiti nešto čitajući samo ove postove, ali preporučam da pročitate knjigu za bitnu pozadinu koju ona pruža. S time rečenim, prijeđimo odmah na temu.

Ponerogeneza jednostavno znači porijeklo zla: bitni sastojci i koraci koji su potrebni da bi se ispekao kolač ljudske patnje. Glavni sastojci: specifični poremećaji osobnosti, posebno oni označeni kao "klaster B" (antisocijalni, narcisoidni, granični, histrionski) i crte ličnosti "mračna trijada" ili "mračna tetrada" (psihopatija, narcizam, makijavelizam i sadizam). Ovi se "ponerogeni čimbenici" kombiniraju i u interakciji su s procesima svakodnevnog ljudskog života kako bi stvorili zlo. Definicija Philipa Zimbarda će odgovarati mojem cilju:
Zlo se sastoji u namjernom ponašanju na način koji šteti, zlostavlja, ponižava, dehumanizira ili uništava nedužne druge — ili korištenje vlastitog autoriteta i sustavne moći da potakne i dopusti drugima da to čine u vaše ime. (The Lucifer Effect, str. 5)
Tako definirano, zlo je stalni dio života, a ponekad može biti neizbježno. Na svojoj najosnovnijoj razini može poprimiti oblik nasumičnih činova nasilja: biti opljačkan na ulici, biti prevaren od strane prevaranta, silovanje od strane neznanca ili biti meta serijskog ubojice samo zato što je netko bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ali to nije jedino mjesto gdje se zlo može pojaviti. Takvo se zlo može pojaviti na svim društvenim razinama: u romantičnim vezama i u obiteljima, na poslu, u svim oblicima društvenih grupa (udruge, crkve, korporacije, vojne jedinice) i na makrodruštvenim razinama (vladine birokracije, vodeći položaji i društvene strukture).

Najgora zlodjela u povijesti su bila primjeri makrosocijalnog zla. Da odaberemo samo šačicu primjera iz prošlog stoljeća: genocidna politika nacista, sovjetski sustav Gulaga i prisilna kolektivizacija, Maov 'Veliki skok naprijed' i kulturna revolucija, Pol Potova "nulta godina", te "desničarske" i "ljevičarske" diktature svih vrsta, s njihovim odredima smrti, mučionicama i sustavima masovne represije.

Pitanje je: kako se to točno dogodi? Koji su to uvjeti koji dopuštaju takve stvari? Ako su društva manje-više na oprezu i kažnjavaju uobičajene zločine, kako to da zločin masovnih razmjera može biti tako "uspješan"? Za Lobaczewskog, ponerogeneza uvijek počinje neuspjehom običnih ljudi. Kad je riječ o zlu srednje ili makro razine — ponerizacija grupa i institucija — prvi korak je nemogućnost (ili točnije, atrofija sposobnosti) da se prepoznaju patologije koje dovode do zla. Ova "sljepoća klastera B", da iskujem novu frazu, otvara vrata takvim pojedincima da čine ono što im je prirodno: da prouzroče ogromnu patnju ljudima oko sebe.

Evo nekoliko primjera koji pokazuju kako se to može dogoditi.

Ignoriranje 'znakova za uzbunu'

Vjerojatno svi poznajemo nekoga, ili više njih, za koje se čini da uporno biraju loše partnere: "lude" djevojke (najbolja prezentacija je, i uvijek će biti, Crazy Hot Matrix [graf koji prikazuje odnos između koliko je žena luda naspram koliko je zgodna; op.prev.] — najbolji primjer: Amber Heard?) ili nasilne dečke (sjećate se Ire Einhorna? [za sažetak, pročitajte ovaj članak; op.prev.]). Ako njihovi partneri dobiju priliku naučiti lekciju, mogli bi se osvrnuti i priznati da su postojali znakovi za uzbunu koje su uporno gurali pod tepih. Da su te znakove za uzbunu shvatili ozbiljno i prekinuli vezu prije nego što je počela ili izmakla kontroli, mogli su biti pošteđeni. Nemogućnost ranog prepoznavanja opasnosti, potencijalno otvara mogućnost godinama iscrpljujućeg, narcisoidnog zlostavljanja. Što dulje veza traje, to je teže iz nje izaći, a što više puta se [takva veza] dogodi, sposobnost da uvidimo što se događa se smanjuje.

Kao što piše psihoterapeutkinja Sandra Brown: "Ne možete izbjeći ono što ne vidite." Njena zapažanja o ženama u takvim vezama mogu se primijeniti na sve ovdje navedene primjere:
Do trenutka kada su žene upućene k meni, već su pretrpjele godine štete od strane raznih opasnih muškaraca, do te mjere da su opasne muškarce doživljavale samo kao "svakodnevne tipove". Više nisu prepoznale uzorak takvih muškaraca kao opasnih. Otupjele su od godina donošenja loših odluka. ...

Čak i kad su postojali znakovi za uzbunu, žene su se radije usredotočile na muškarčeve dobre strane i umanjile, ignorirale, poricale ili preoblikovale njihove negativne, opasne ili nezadovoljavajuće karakterne osobine ili ponašanja. Bilo je važnije pronaći nešto pozitivno u njemu s čime bi se mogle povezati, nego biti svjesne njihovog opasnog ponašanja. (How to Spot a Dangerous Man, str. xiii, 48)
(Pročitajte i njezinu sljedeću knjigu, Women Who Love Psychopaths.)

Isto vrijedi i za bliske obiteljske odnose. Kada se otkrije da je član obitelji počinio neki gnusni zločin, nije neuobičajeno da supružnici, roditelji ili djeca odbiju povjerovati u to ("Mali Johnny nikada ne bi učinio tako nešto!"). Svatko treba odvjetnika, ali razina poricanja se može približiti granicama zablude, bez obzira na to koliko se dokaza postavi pred obitelji koja odbija priznati očito. Nepotrebno je reći da je istina često očita vanjskim promatračima. Dugo izlaganje, minimiziranje i glamurizacija atrofirali su kritičke sposobnosti voljenih osoba u odnosu na psihopatološke osobine i ponašanja.

On je jedan od nas

Ne ponašamo se tako samo vezano uz članove naše uže obitelji. Isto činimo unutar većih grupa, posebno onih koji su duhovno povezane, kao što su religiozne skupine. Crkva, koja je izgubila sposobnost razlučivanja patologije u svojoj sredini, čini isto. Sažimam ovaj stav kao "Najgori od nas je bolji od najboljih od njih." Ako smo mi sveti, onda mora biti svet i član našega stada koji je, uz to, na dobrom glasu (pogotovo ako je pastor). U svojoj knjizi Schizophrenic Christianity, Jeri Massi piše:
Babiak i Hare pišu da su vjerske zajednice i druge "skupine afiniteta" (grupe koje dijele zajednički skup vrijednosti) omiljene mete sociopata, jer su veze unutar takve grupe jake i duboke po pitanju snažnog moralnog uvjerenja, istinske religiozne vjere i zajedničkog kulturnog identiteta. Tko god može iskoristiti te jake veze, može dobiti jednog vjerskog pojedinca ... koji će vođu služiti novcem, moći i prestižem, a ponekad čak i seksom. (str. 80)
Ona citira jedan pravilnik ministarstva iz 1980-ih koji uključuje sljedeće:
4. NIKADA NE ISPRAVLJAJTE VOĐU! Ljudima je bolje čuti pogrešan odgovor, nego vidjeti da je sljedbenik spustio vođi. ...

6. Uvijek nastojte da vođa dobro izgleda u očima drugih. ...

8. UVIJEK UČINITE SVE ŠTO VOĐA ZAHTJEVA, BEZ OBZIRA JE LI TO ISPRAVNO ILI NIJE. Zašto? a: Vjerujem mu da neće tražiti od mene nešto nemoralno ili grešno! b; Ako učinim nešto za što mislim da će nekoga povrijediti, on [vođa] će za to odgovarati Bogu. (str. 115)
Ako je crkva predisponirana da više cijeni odanost i sliku o sebi nego istinu i dobrotu, njezina sposobnost prepoznavanja patologije će biti gotovo nepostojeća, dopuštajući vukovima da s relativnom lakoćom vode stado.

Potpuno zli neprijatelj

Trenutno smo svjedoci jedne od najvećih (u živoj memoriji) kampanja masovne demonizacije kao rezultat vojne intervencije Rusije u ukrajinski građanski rat, koji se vodi posljednjih osam godina bez ikakvih znakova političkog rješenja. Cijeli zapadni svijet je vidio kako se gornja dinamika odigrala u masovnim razmjerima. Sudeći po medijskim prikazima i izjavama političara, moglo bi se pomisliti da je Ukrajina bila najčistija od svih liberalnih demokracija, i da je njezin predsjednik Zelenski heroj koji vodi svoje domoljubne trupe u hrabroj obrani svoje nacije od čistog zla u obliku Putina i njegovih ruskih osvajača.

Sve rusko je po definiciji zlo. Popis otkazivanja približava se razinama apsurda: Čajkovski, Dostojevski, ruske mačke. Od ruskih izvođača se traži da osude vladara svoje zemlje kako bi zadržali svoja radna mjesta; Ruskim sportašima je zabranjeno sudjelovanje na natjecanjima diljem svijeta. Svi su Rusi, u proširenom smislu (osobito svi ruski vojnici), krvoločna čudovišta, ili pristaše krvoločnih čudovišta, i stoga nisu ništa bolji. Opet, najgori od nas je bolji od najboljih od njih.

Zaboravljene ili ignorirane u cijeloj ovoj ratnoj histeriji su sljedeće činjenice (a ovo su samo neke od mnogih): da je Ukrajina posljednjih 8 godina dopuštala i/ili poticala formiranje eskadrona smrti koji su otimali, mučili i ubijali Ukrajince koji govore ruski zbog sumnje da simpatiziraju sa separatistima. Bojne krajnje desnice, mnoge inspirirane nacističkim suradnikom i masovnim ubojicom Stepanom Banderom (koji je heroj ukrajinskih nacionalista), uključene su u ukrajinske oružane snage. Ukrajince koji govore ruski smatraju nižom vrstom ljudi, a neki su dali i javne izjave gdje su zagovarali njihov genocid. Posljednjih mjeseci, pripadnici ovih fašističkih bataljuna snimali su sami sebe dok su mučili i ubijali ruske ratne zarobljenike i civile osumnjičene da simpatiziraju Ruse ili da surađuju s neprijateljem. Zelensky je zabranio oporbene stranke, uhitio njegove suparnike, a disidenti su nestali. Nasilni kriminalci su oslobođeni iz zatvora, a osvetnička pravda, odnosno pravda rulje, je postala raširena u nekoliko ukrajinskih gradova. (Čak i spominjanje nekih od gore navedenih činjenica dovest će do optužbi za mišljenje da su Rusi "dobri dečki" ili da ste "na Putinovoj strani.")

U budućnosti ću više pričati o Rusiji i Ukrajini u ponerološkom kontekstu. Ali za sada ću samo reći da je to ekstremna posljedica prvog kriterija: svo zlo se projicira na neprijatelja, a mi ostajemo čisti i sveti. Ne možemo pogriješiti. Rat je možda jedno od najučinkovitijih sredstava za blokiranje percepcije patologije u nečijoj interesnoj grupi (osobito kada je potaknuta patološkim ideologijama poput onih koje imaju ukrajinski nacionalisti). Ali kada se to dogodi, to sadistima omogućuje gotovo potpunu slobodu da rade ono što vole. Mogu to čak i emitirati bez suočavanja s posljedicama.

Za veće dobro

Lobaczewski donosi prvi kriterij u kontekstu revolucionarnih skupina. On piše:
Jedan fenomen koji je zajednički svim ponerogenim skupinama i udrugama je činjenica da njihovi članovi nemaju sposobnost percipirati patološke pojedince kao takve (ili [tu sposobnost] gube pod utjecajem takve grupe), tumačeći njihovo ponašanje na opčinjen ili melodramatičan način — čak i bez minimalne razine kritike — i pripisuje im herojske ili mentalno superiorne kvalitete. Mišljenja, ideje i prosudbe ljudi koji nose različite psihološke nedostatke imaju značaj koji je barem jednak onom istaknutih pojedinaca među normalnim ljudima. (Politička ponerologija, str. 151)
Svjedočimo idoliziranju podlog kriminalca poput Stepana Bandere koji je gore spomenut (ili zločinaca, silovatelja i ubojica od strane grupe Antifa). Ukrajinski desni sektor, bojna Azov i brojne druge takve skupine prototip su "ponerogenih udruga" koje je opisao Lobaczewski. Iako bi ih bez sumnje uvrijedilo da to čuju, u tom su smislu psihološki isti kao i "boljševici" koje toliko preziru — također ponerogena revolucionarna skupina.

Sva gore navedena dinamika odnosi se na ponerogene političke skupine — ignoriranje znakova za uzbunu o pojedinim članovima ili vođama, nekritička solidarnost s grupom koja sadrži takve članove, karikaturalno i nerealno ocrnjivanje neprijatelja — sve za "cilj", za "veće dobro". Takve grupe ne shvaćaju da dok projiciraju sve zlo izvana, oni se izlažu da postanu upravo ono što naizgled mrze, a možda čak i gore.

"Ja sam Gospođa"

Ako moje izjave o Ukrajini nisu bile dovoljno kontroverzne, ono što slijedi sigurno će biti. Nedavno sam se na Twitteru našao u društvu grupe samoidentificiranih queer/transrodnih anarhista. Moje kratko iskustvo — i pregled nekoliko profila ove grupe prijatelja — učvrstili su moj dojam da trans i "queer" ideologija stvara utočište za opasne poremećaje osobnosti. Jedna osoba iz ove skupine se identificira kao "nezavisni", introvertirani biseksualni anarhist s antisocijalnim poremećajem osobnosti čija je osobna ideologija "sadizam" (tj. Marquis de Sade).

Većina uključuje zamjenice u svojoj biografiji, a nekoliko ih tvrdi da su autisti. Ovo samo po sebi nije iznenađujuće:
U usporedbi s cisrodnim osobama, transrodne osobe i osobe s različitim spolovima imaju u prosjeku višu stopu autizma, kao i drugih neurorazvojnih i psihijatrijskih dijagnoza. I za autistične i za neautistične osobe, transrodne osobe i osobe različitog spola u prosjeku imaju više rezultate na mjerama samoprocjene autističnih osobina, sustavnosti i senzorne osjetljivosti, i, u prosjeku, po vlastitoj samoprocjeni kotiraju niže u empatiji.
Prevalencija autizma u "spolno raznolikoj" skupini bila je gotovo 5x veća od skupine cisrodnih osoba (24% u usporedbi s 5%). Imajte na umu da ova studija nije testirala poremećaje osobnosti [eng. personality disorders - PD; op.prev.]. Za to moramo potražiti druge studije, poput ove:
Gotovo 50% sudionika pokazalo je barem jednu PD dijagnozu, bez spolnih razlika u prevalenciji. Granični PD bio je najčešća dijagnoza u ukupnom uzorku.
I ove studije:
Međunarodni epidemiološki podaci iz nekoliko zemalja pokazuju da su najbolje dostupne procjene prevalencije bilo koje PD dijagnoze u transrodnih mladih oko 20% za adolescente i imaju tendenciju porasta na gotovo 50% kod trans odraslih osoba.
Procjene za prevalenciju PD u općoj populaciji obično su u rasponu od 8 do 12%. Činjenica je da su poremećaji osobnosti uvelike zastupljeni u transrodnoj zajednici, pa ipak, ukazati na to ili naglasiti opasnosti koje mogu predstavljati znači izložiti se optužbama za "transfobiju" ili "društveno ugnjetavanje neurodivergenta".

Dinamika je i ovdje ista kao i u gornjim primjerima. Poput blisko povezane vjerske skupine, članstvo sa sobom nosi zaštitu identiteta kolektivne grupe. A po logici queer teorije, vrata su širom otvorena:
Ukratko, queer teorija postoji da bi se suprotstavila normama, normativnosti i normalnom - to jest, svemu što društvo može smatrati normalnim (čak i u točnom, neutralnom opisu) i s time što nosi ili se, u vezi s tim, može protumačiti kao moralno normativno očekivanje, koje smatra suštinski opresivnim. Ovaj stav je vjerojatno najjasnije razumljiv pomoću binarne dihotomije "normalno" naspram "nenormalno", uz napomenu da postoji relativno pozitivna konotacija za "normalno" u usporedbi s relativno negativnom konotacijom za "nenormalno". Uzimajući u obzir načine na koje društvo nastoji očekivati ​​da je nečije ponašanje unutar određenih granica "normalnosti", a sve što je izvan toga je "nenormalno", "perverzno" ili "ludo", može razjasniti ovo shvaćanje. Queer teorija ne bi samo nastojala proširiti granice "normalnog" kako bi uključila okolnosti kao što su homoseksualnost ili, dodatno protežuću ideju, interseksualne uvjete, već bi ukinula ideju da je "normalno" sve ono što je u potpunosti ograničavajuće i opresivno ...
Identificirati se sa grupom, čija se slika o sebi temelji na onoj potlačene manjine koja odbacuje kategorije normalnosti, pruža pokriće za opasne pojedince; možda i najbolje pokriće. Trans i queer zajednica nije samo nekritična i slijepa za psihopatologiju (odnosno abnormalnu psihologiju); pozitivno ju se promovira kroz svoje eksplicitno prihvaćanje/odbijanje takvih kategorija. Osobnosti iz skupine B i "mračne tetrade" samo se trebaju identificirati kao trans-nešto kako bi stekli sve privilegije koje dolaze s time (i unatoč mentalnoj i emocionalnoj patnji mnogih rodnih disforičara, uistinu te privilegije postoje, posebno za one koji baš nemaju kapacitet za stvarne emocionalne patnje). Možete zahvaliti Daily Mail-u za ove naslove: Ali nemojte se usuditi nikoga od ovih ljudi nazvati onime što oni jesu: poremećenim i nasilnim muškarcima.

Transrodnost (ideologija, ne samo psihološki poremećaj) je jedna od ključnih značajki naše trenutne psihičke bolesti. Vratit ću se na tu temu, jer mnoge njegove značajke imaju ponerološku dimenziju: transpersonifikacija, ideologija "trojanskog konja", društvena zaraza, konverzivno mišljenje i još mnogo toga. Ali sve to dolazi uskoro.