Službeni pohod na Političku ponerologiju

nazis
Samo tjedan dana nakon što je objavljeno novo izdanje Političke ponerologije, u ožujku 2022., vidio sam ovaj tweet:
Kotiraju li pojedinci koji su počinili zločine protiv čovječnosti više na ljestvici psihopatije? Pogledajte ovu najnoviju publikaciju:

S obzirom da sam pomalo štreber, bio sam prilično uzbuđen. Pogotovo nakon što sam vidio da je Robert Hare glavni autor. Dr. Hare je vodeći stručnjak za psihopatiju, kreator revidirane kontrolne liste za psihopatiju, a, koliko ja znam, ovo je bio njegov prvi uvid u eksplicitno političku dimenziju psihopatije, nešto što je pak moja opsesija (iako je njegov rad s Paulom Babiakom uveo i popularizirao ideju birokratskog, korporativnog psihopate).

Cijeli rad možete pročitati ovdje. O tome detaljno raspravljam ovdje (audio), i u videu ispod.


Pa, za neke je odgovor na pitanje postavljeno u tweetu očigledan. Tko bi trebao provesti studiju da pronađe odgovor? Zvuči pošteno. Ali svejedno sam bio uzbuđen. Ovo je prva studija te vrste, i unatoč tome koliko bi zaključak mogao izgledati očit, broj istraživača koji su spremni riskirati kako bi uspostavili tu poveznicu bez takve studije je mali i rijetkost.

Evo citata Harolda Dwighta Lasswella, koji se smatra ocem političke psihologije. Nedavno sam pročitao njegovu knjigu iz 1930., Psihopatologija i politika (možete je pročitati besplatno na internetu slijedeći poveznicu). Iako je knjiga malo previše frojdovska za moj ukus, poglavlja o političkim agitatorima su dragulj. Možda ću im se vratiti u budućim člancima, ali za sada želim samo citirati jedan odlomak iz zaključka knjige:
Ako netko odluči koristiti etnološki pristup u analizi neke poznate kulture, rezultati će se članu te kulture vjerojatno činiti savršeno očitima i jedva vrijednima truda. Konačni cilj studenta znanosti o društvu je da učini očitim ono što je neizbježno, ako se želi paradoksalno opisati istina. (str. 250)
Hare i njegovi kolege pišu u zaključku svga rada:
U konačnici shvaćamo da naši nalazi ne bi iznenadili nebrojene žrtve i stradalnike Pinochetove diktature ili bilo kojeg drugog terorizma koji je sponzorirala država. Znanost o ponašanju često potvrđuje očito. ... Prepoznavanje psihološkog sastava aktera koji su bili odgovorni za planiranje, nadzor i počinjenje zločina protiv čovječnosti od velike je važnosti. Međutim, izazov je koristiti ove informacije u preventivne i upravljačke svrhe, i teški zadatak u svijetu opterećenom tvrdokornim ideologijama i geopolitičkim sukobima, od kojih mnoge potiču i olakšavaju akteri s temperamentima ovdje opisanima. (str. 14)
Istraživači su analizirali preko 100 pripadnika Pinochetovih oružanih snaga osuđenih i zatvorenih za zločine protiv čovječnosti. Testirali su te muškarce koristeći PCL-R i otkrili da ne samo da je prosječni rezultat psihopatije sličan onom u tipičnoj zatvorskoj populaciji (tj. imali su značajno veće stope psihopatije od opće populacije); ovi su muškarci postigli posebno visoke rezultate na interpersonalnim/afektivnim aspektima psihopatije. Odnosno, imali su izrazito psihopatske osobnosti, iako su njihovi rezultati za antisocijalni/životni stil bili u prosjeku niži od opće zatvorske populacije. Njihovi rezultati su bili u skladu s "prevarantnim/manipulativnim" psihopatskim podtipom.
Prema ocjeni, ovi su muškarci općenito bili izuzetno grandiozni, manipulativni, varljivi, bešćutni i nemilosrdni, otprilike jednako impulzivni, neodgovorni i željni senzacija kao i drugi prijestupnici, ali nisu manifestirali očitu povijest delikventnog ili ozbiljnog antisocijalnog ponašanja. Ovaj poseban obrazac klinički ocijenjenih osobina i ponašanja u dobro definiranoj skupini prekršitelja ljudskih prava je izvanredan, čak jedinstven, u empirijskoj literaturi o psihopatiji i terorizmu. Čini se da su ambiciozni, bešćutni i nemilosrdni časnici bili prikladni kandidati za uloge posvećene suzbijanju i eliminaciji proklamiranih neprijatelja države. (Hare et al., str. 14)
O svim tim pojedinostima raspravljam u gornjoj epizodi MindMatters-a, tako da ih ovdje neću sve ponovno pokrivati. Umjesto toga, želim predstaviti neke točke koje nisam istaknuo u podcastu niti sam raspravljao o njima u mnogo detalja. Konkretno, kako se zaključci ove studije odnose na Političku ponerologiju i šire tvrdnje koje Lobaczewski iznosi u svojoj knjizi?

Kada se psihopati uzdignu na vrh

Studija se odnosi na samo malu i specifičnu podskupinu ljudi uključenih u Pinochetov režim: pripadnike oružanih snaga osuđenih za zločine protiv čovječnosti. To nije sustavna studija političkih ličnosti, pa čak ni osoblja oružanih snaga u cjelini. Kako ističu autori, nisu mogli dobiti pristup uzorku pripadnika oružanih snaga koji su služili u isto vrijeme, a koji nisu osuđeni za takve zločine. Stoga je nemoguće procijeniti koliko je veća, ako uopće postoji, incidencija psihopatije u ovoj skupini u usporedbi s općom populacijom (primjerice, opće je prihvaćeno da je [postotak psihopatskih pojedinaca u populaciji] otprilike nešto više od 1%).

Lobaczewski daje neke grube demografske procjene za komunističku Poljsku u vrijeme kada je tamo živio (od 1950-ih do 1970-ih): osnovna stopa od 0,6% za psihopatiju, aktivno vodstvo najviše razine koje je činilo oko 6% stanovništva (5,8% stanovništva su bili članovi stranke do 1989.), vrlo koncentrirano na psihopatske pojedince i još 12% koji su činili svojevrsnu "novu buržoaziju". Njegove brojke sugeriraju moguće stope psihopatije unutar ovih skupina od 3-10% (3% od cijelih 18%, do 1/10 od 6%; vidi Politička ponerologija, str. 230, 232). (Oko 15% - 25% zatvorenika u SAD-u kotiraju visoko u psihopatiji.) Drugačije rečeno: psihopatija je prisutna u tim vodećim skupinama u stopi od 5 do 17 puta većoj u odnosu na opću populaciju.

Hare i suradnici su otkrili da što je viši vojni čin, to više kotira na ljestvici psihopatije. Najzanimljivije mi je bilo ovo: "Svi oni s maksimalnim rezultatom Faktorom 1 [međuljudski/afektivni] od 16 bili su u višim rangovima" (str. 12). Kako su rekli, to je bilo "neobično" (str. 8). Njihovi su rezultati bili u 100-tom percentilu za sjevernoameričke prijestupnike. Oni pišu:
U biti, prije i tijekom Pinochetove ere, politička i gospodarska atmosfera Čilea bila je idealna za pojavu brutalnog, despotskog režima sa ambicioznim, beskrupuloznim i oportunističkim pojedincima koji su neprimjetno preuzeli ulogu branitelja države. ... oni koji su se popeli na vrh bili su najpsihopatičniji od svih. (str. 8)
Na primjer, Lobaczewski posebno povezuje psihopatiju sa zapovjednicima nacističkih koncentracijskih logora (str. 243). U intervjuu 1984. je rekao:
Tipične psihopate nalazimo gdje god je zlo već proklijalo, gdje su lukavstvo i nemilosrdnost na prvom mjestu i gdje se običaji normalnih ljudskih bića preziru. Oni su bili i jesu organizatori tajne policije i komandanti, stražari i SS-ovci u koncentracijskim logorima i logorima smrti, bave se organiziranim kriminalom i trgovinom drogom, oni su srž sigurnosnih aparata. Oni također mogu biti... naizgled ljubazni, ali odbojni diplomati.
Bilo mi je drago vidjeti određene zaključke, koji su ujedno bili u skladu s mojim vlastitim argumentima koje sam napisao u uvodu knjige Lobaczewskog, gdje sam tvrdio da je pravi zaključak koji treba izvući iz eksperimenata poput Milgramovog i Zimbardovog, i podataka koji je proučavao Christopher Browning u knjizi Obični ljudi, kombinacija psihopatije na vrhu (kao i u redovima, iako u manjini) i konformizma na dnu. Hare i suradnici pišu:
Što je važno za naše potrebe, Diggelmann je razlikovao počinitelje s najvišim činovima i one sa samo visokim činom. Prvi su konfliktni poduzetnici koji koriste tehnike neutralizacije kako bi stvorili sustav vrijednosti i identitet grupe za normalizaciju kriminalnih i nasilnih pothvata [naglasak dodan]. Oni "formuliraju i šire ideologiju i traže odanost od ostalih" (str. 1093), a njihovi postupci i nedostatak grižnje savjesti povezani su s psihopatologijama, poput malignog narcizma ili psihopatije. Prema ovom stajalištu, radnje počinitelja ispod najvišeg ranga velikim dijelom rezultiraju zbog usklađenosti sa grupnim osjećajem morala i svrhe, a ne sa psihopatologijom.

... moramo uzeti u obzir da su ti akteri bili elitni operativci s relativno specifičnom misijom koji su djelovali unutar određenih granica i očekivanja koje su postavile organizacije za koje su radili. U tom pogledu, neki od Pinochetovih strojeva za ubijanje bili su vojnici koji su slijedili naredbe, ali mnogi su bili nemilosrdni, misijski orijentirani pojedinci čija je priroda odgovarala opisu posla. (str. 14)
Što se tiče političkih lidera, Hare i suradnici pišu:
Hakkanen-Nyholm i Nyholm (2012., str. 195) komentirali su: "...čak i ako nema empirijskih studija o toj temi, može se dogoditi vrlo opasna situacija kada imate osobe s psihopatskim osobinama na čelu i jedne i druge nacionalne politike, i vojske. U praksi se vojno i političko vodstvo može personificirati u jednoj osobi." Naravno, ime koje mi odmah pada na pamet je Pinochet. Međutim, njega nismo ocjenjivali i stoga nismo komentirali njegove osobine ličnosti; mnogi drugi su to učinili. (str. 5)
Lobaczewski smatra da su Bormann i Beria bili psihopati (ali ne i Staljin ili Lenjin, i iako misli da Hitler definitivno ima poremećaje osobnosti, ne riskira konkretnu dijagnozu). Ali usredotočiti se isključivo na vođe znači ne vidjeti veliku sliku.

Ne radi se samo o sigurnosnim službama, niti o osobnosti najvišeg vođe. Pod određenim uvjetima, problem postaje sustavni:
Sve rukovodeće pozicije (do načelnika sela, upravitelja radnih mjesta i poljoprivrednih zadruga, da ne spominjemo ravnatelje policijskih jedinica, osoblje tajne policije, te aktiviste i propagandiste u patokratskoj stranci) moraju biti popunjene pojedincima čiji je osjećaj povezanosti s takvim sustavom moći uvjetovan odgovarajućim psihološkim devijacijama, koje se obično nasljeđuju. Međutim, takvi ljudi čine vrlo mali postotak stanovništva i to ih čini vrijednijim patokratima. ... Nakon što takav sustav traje nekoliko godina, sto posto svih slučajeva esencijalne psihopatije uključeno je u patokratsku aktivnost; smatraju se najlojalnijima, iako su neki od njih i prije na neki način bili uključeni s druge strane. (str. 196)
Naziv za tu sustavnu koncentraciju psihopata na vodećim pozicijama je patokracija.