Komentar: Religije koje poštuju više božanstava, ali ističu jednog od njih kao glavnog, nazivaju se monolatrije.


Russell Gmirkin o kozmičkom monoteizmu i zemaljskom politeizmu

crussaider
Završio sam čitanje nove knjige Russella Gmirkina, Plato's Timaeus and the Biblical Creation Accounts [hrv. "Platonov Timej i biblijski izvještaji o stvaranju"; op.prev.] Vau. Objavio je tri knjige o nastanku i povijesti Staroga Zavjeta, i svaka je bolja od prethodne. Kako bih zadržao ovaj post na temi ponerologije, ostavit ću općenitiju raspravu o knjizi za vrijeme kada ću ga zajedno sa mojim suvoditeljima intervjuirati za MindMatters (nadamo se uskoro!). Umjesto toga, želim komentirati samo nekoliko točaka koje Russell ističe u posljednjem poglavlju.

Iako su autori Heksateuha bili uvelike zaduženi i inspirirani Platonovim spisima, to ne znači da su se držali scenarija. Dok se Postanak drži Platonove priče o prirodi Demiurga, njegovoj suštinskoj dobroti i dobroti njegove djece bogova, harmoniji između ovih zemaljskih bogova i mirnog suživota njihovih naroda, stvari se okreću počevši od Izlaska i nastavljajući se kroz Jošuu.

Gmirkin piše:
Daleko od oslobađanja bogova od zla, teologija Izlaska-Jošue je sve bogove okarakterizirala kao zle, osim Jahvea, i prikazala je Jahvu kao onoga koji je naredio za rat protiv svih suparničkih bogova i njihovih univerzalno odvratnih vjerskih obreda. Dok je Platon shvaćao zlo u smislu razornih iracionalnih ljudskih apetita i ambicija i iz njih proizašlih djela nepravednog nasilja, knjige Izlaska-Joshua redefinirale su anti-Jahvizam kao novi standard zla i dodale vrlinu revnim činovima nasilja usmjerenih protiv drugih bogova i njihovih štovatelja unutar granica Obećane zemlje (str. 281).
Kroz njihovo spajanje zemaljskog boga (Jahve) s monoteističkim Bogom-Kreatorom platonske filozofije i Postanka (Elohim), Gmirkin pripisuje zasluge začetnicima judaizma za stvaranje prvog "sustava vjerovanja" (str. 294, izjava o kojoj se nadam da ću ga pitati). Fascinantno mi je da je ovaj romaneskni sustav utemeljen na paramoralizmu, i to vrlo upečatljivom.

O paramoralizmima, Lobaczewski piše sljedeće:
Uvjerenje da moralne vrijednosti postoje i da se nekim postupcima krše moralna pravila toliko je uobičajena i drevna pojava da se čini ne samo da je proizvod stoljetnog iskustva, kulture, religije i socijalizacije, nego i da ima neke temelje na razini čovjekove filogenetske instinktivne obdarenosti (iako to zasigurno nije potpuno primjereno moralnoj istini). Stoga je svaka insinuacija uokvirena moralnim sloganima uvijek sugestivna, čak i ako su ti korišteni "moralni" kriteriji samo ad hoc izum. Pomoću takvih paramoralizama se može dokazati da je bilo koji čin nemoralan ili moralan na način tako aktivno sugestivan da se uvijek mogu pronaći ljudi čiji će umovi podleći takvom rasuđivanju. ... Paramoralističke izjave i sugestije toliko često prate razne vrste zla da se čini da igraju nezamjenjivu ulogu. (Political Ponerology, str. 138-139)
Paramoralnost je pseudo-moral, paralelan moralu, ali ne i stvarni moral. Ima "oblik" morala, ali ne i suštinu. Lenjin je na taj naćin uspio demonizirati savjest i blagosloviti teror. I upravo tako su autori Izlaska-Joshue redefinirali standard zla i stvorili vrlinu iz svetog pokolja. Gmirkin nastavlja:
Platonova teorija etike smatrala je da je dobrota vrhovni ideal koji postoji u svijetu Oblika, standard kojemu su bili podvrgnuti čak i sami bogovi. Nasuprot tome, Izlazak-Joshua utjelovljuje "etiku zapovijedanja" u kojoj bogovi nisu bili podvrgnuti superiornom etičkom standardu, ali u kojoj se etika sastojala od svega što su bogovi subjektivno zapovjedali..., i u kojima su činovi nasilja, ako su učinjeni s božanskim sankcijama i mandatima, tako stekli potreban status dobrote. Dobrota je doista bila izjednačena s monolatrijskim štovanjem Jahvea, boga zaštitnika djece Izraela u Izlasku-Jošui, a obožavanje drugog boga kao određujućeg čina zla (Iz. 34,11-17). Monolatrija je tako uvedena kao središnji kriterij etike u novom nacionalnom životu uspostavljenom po Mojsijevom zakonu. (str. 281)
Ovako uokvirena, takva zapovjedna etika uvelike olakšava prvi kriterij ponerogeneze. Tko može reći da li je krvlju natopljen ratnik koji uživa u euforiji što je prolio utrobu svog palog neprijatelja krvožedni sadist ili božanski odobreni agent Božje volje? Pa, prema zapovjednoj etici, odgovor je jednostavan: ako je u našem timu, on je Božji sveti ratnik, zaslužan najviših pohvala. Ako je u njihovom timu, on je sotonski mesar koji će zasigurno gorjeti u paklu.

Ali to je tako samo ako ste se upustili u psihorij izmišljene paramoralnosti. Ako niste, zdrav razum će otkriti osnovnu istinu: za koji god tim se on borio, on je sadist i vjerojatno psihopat. Sada imamo patokratske ideologije i perverzije religijskih sustava kojima možemo zahvaliti što smo izgubili sposobnost prepoznavanja nečega tako jednostavnoga.
"I tako odijevam svoju golu podlost / Sa starim čudnim krajevima ukradenima iz svetih spisa / I izgledam kao svetac onda kada najviše izigravam đavla."

- Richard III, čin I, scena 3