dystopian city
Naša priča počinje in medias res i završava in nihilo.

Johnny promatra kako se pepeo doma njegovog najvećeg neprijatelja Jimmyja uzdiže u nebesa, a plamen ocrtava oblik malog Peteya u oštroj silueti dok on gasi šibicu. Vrisci obitelji, sada jedva čujni, ugušeni su u urliku proždiruće vatre.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš!"

"Ali Johnny, rekao sam da bogati mogu gorjeti u paklu, a ti si se složio."

Johnny čvrsto drži stolicu dok mali Petey namješta omču oko vrata oca Johnsona. Improvizirana vješala koja su napravili ispod golemog hrasta gospođe Montgomery su čvrsta. Podnijet će težinu svećenika iz susjedstva.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš."

"Ali Johnny, rekao sam da je Bog tiranin, i da su njegovi svećenici korumpirani, i ti si se složio."

Johnny drži pištolj, ruke su mu ispružene i drhte. Nasuprot njega su njegovi roditelji koji su vezani za stolice. Ruka položena na njegovo rame daje nježno ohrabrenje. Mali Petey strpljivo stoji pokraj njega.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš..."

"Ali Johnny, rekao sam da su roditelji tlačitelji, a ti si se složio."

Johnny gleda u zacrnjeli krajolik. Oči mu suze od smrada smrti i raspadanja. Odsutnost bilo kakvog zvuka života je alarmantna. Samo čuje teško disanje malog Peteya, koji je blizu njega, a blijeda zora se odražava u njegovim hladnim sivim očima.

"Što sada, Petey? Ništa nije ostalo."

"Što sad, Johnny? Pa, Johnny, sada možemo raditi što god želimo."

U srednjoj školi ili na fakultetu, ne mogu se sjetiti gdje točno, primijetio sam ponavljajući obrazac u ljudskoj prirodi koji sam nazvao "ABA uzorak". U teoriji glazbe to je jednostavna trostruka forma, poput menueta i trija: uvodni dio (A), nakon kojeg slijedi kontrastni drugi dio (B), završava ponavljanjem ili varijacijom izvornog dijela (A'). Na kraju to putovanje nalikuje početku, ali dobiva novo značenje i sadržaj zahvaljujući središnjem dijelu.

Zanimljivo, postoji format internetskih memea za nešto vrlo slično (iako se odnosi na trajno stanje, a ne na proces): zvonasta krivulja ili "midwit" meme. Navodno se spontano manifestirao iz sfere formi 2018. na 4chanu. Evo primjera:


Komentar: "Midwit" se često odnosi na obrazovanu osobu kojoj nedostaje zdrav razum.


iq distribution meme
ABA' proces se može odigrati u jednom životu. Uzmimo dijete sa slijepom vjerom u religiju svojih roditelja (A) koje kao tinejdžer i mlada odrasla osoba prolazi kroz razdoblje agnosticizma ili nasilnog ateizma (B), samo da bi se vratilo svojoj vjeri s više zrelosti, sa znanjem i unutarnjim razumijevanjem koje je nedostajalo u bilo kojoj od prethodnih faza (A'). Slično onom citatu T.S. Eliota.

Drugi primjer: kada psihopat zavede ženu, on oponaša idealnog muškarca. On tako u ženi proizvodi ono što Lobaczewski naziva "para-prikladnim odgovorom". Odgovor bi bio prikladan kada nebi bilo patologije osobnosti, jer je projicirana slika — samopouzdanja, snage, intenzivnog interesa, strasti, romantike, duboke ljubavi koja povezuje, davanja onoga što joj treba — kopija nečeg stvarnog, nečega što bi bilo zdravo da dolazi od zrelog čovjeka. Muškarci mogu ponešto naučiti od psihopata u tom pogledu — ne u smislu da postanu ljigavi dvolični zavodnici, nego o vrstama kvaliteta koje bi trebali razviti ako žele biti pravi muškarac, od kojih je psihopat obična karikatura. Grubo rečeno:
  • A: psiho glumator i kreten.
  • B: incel simp. slabić
  • A': odgovoran čovjek pun ljubavi-Chad.

Komentar: Simp je pogrdni termin za muške osobe koji se silom umiljavaju ženama u namjeri da steknu njihovu naklonost.

Incel / inceli — kombinacija riječi "involuntary celibate" (neželjeni celibat); pokret muškaraca koji smatraju da nisu sposobni ostvariti romantični ili seksualni kontakt sa ženama, koji se osjećaju odbačenim od strane žena i često gaje neprijateljske (pa čak i nasilne) osjećaje prema njima.

"Chad" se odnosi na alfa muškarce.


Ovo je također osnovna sveukupna struktura Teorije pozitivne dezintegracije Kazimierza Dabrowskog: primitivna razina primarne integracije ličnosti, tri dezintegrativne razine u sredini i najviša razina, vrhunac razvoja ličnosti: sekundarna integracija. I primarna i sekundarna integracija su stabilne strukture ličnosti, ali su kvalitativno različite jedna od druge.

Problem je u tome što mnogi ljudi ("midwits") ne mogu nužno vidjeti razliku između A i A'. Oni mogu zamijeniti svetost s psihopatijom i obratno. Ne mogu ni "niskoumni", koji bi mogli pomisliti da se vjernik na visokoj razini ne razlikuje od njih samih. Dok oni koji su na višoj razini mogu vidjeti i razumjeti niže razine (jer ih poznaju kroz unutarnje iskustvo), više [razine] su nevidljive s niže razine — nedostatak duhovne "dubinske" percepcije, percepcija je izravnana na ravnoj plohi. Psihopati su u ekstremi - pretpostavljaju da su svi jednako egocentrični kao i oni, i zavaravaju se da su zapravo superiorni.

Višerazinska struktura je ključ za razumijevanje nekih od problema kojima se Igor Šafarevič bavi u knjizi The Socialist Phenomenon (SP), ali za koje ne daje potpuno zadovoljavajući odgovor. Posebno mislim na njegovo objašnjenje sposobnosti socijalističke ideologije da nadahne mnoštvo ljudi. Ovaj i sljedeći post bavit će se detaljima onoga što mislim da mu nedostaje - iako je vrlo blizu.

Na primjer, pokušavajući utvrditi razloge nesrazmjera između socijalističkog ideala i načina na koji se taj ideal provodi u praksi, Šafarevič ističe važnu poantu. On primjećuje da lenjinizam i staljinizam, na primjer, nisu bili aberacije koje su "izdale" revoluciju - barem ne u onom smislu kako su to mislili (i još uvijek misle) mnogi obični marksisti i socijalisti. Oni nisu "otišli dovoljno daleko". Zapravo, njihov jedini neuspjeh bio je taj što nisu otišli dovoljno daleko, prema mjerilima čilijastičkog socijalizma. Boljševici nikada nisu uspjeli provesti punu komunalnost imovine i žena. Nikada nisu uspjeli u potpunosti iskorijeniti religiju. Nikada nisu uspjeli u potpunosti uništiti obitelj. I nikada nisu bili u stanju izjednačiti ljudsku osobnost potpunim uklanjanjem individualnosti.

Šafarevič tvrdi da su glavni razlog neuspjeha bile vanjske okolnosti — nepredviđene okolnosti gladi, rata i nužnost kontakta s vanjskim svijetom. Ako postoji dovoljno velika kriza, Šafarevič nagađa, barem je zamislivo da socijalizam može uspjeti. Tehnički, on je u pravu, posebno u toj zadnjoj točki, ako priznamo njegovu tvrdnju da je krajnji telos socijalizma izumiranje čovječanstva.

A Šafarevič shvaća da je socijalizam u osnovi antiljudski - da bi uspješno provođenje uništenja obitelji bilo katastrofalno. Na primjer, on citira studiju o siročadi čije implikacije sugeriraju da bi odvajanje dojenčadi od majki kako bi ih odgajao kolektiv medicinskih sestara (česta socijalistička fantazija) uništilo njihov razvoj — trećina ih će umrijeti, mnoga nikada neće naučiti govoriti ili hodati, a ostalima će razvoj biti nepopravljivo zaustavljen. On piše:
To se može primijeniti na cijelo društvo izgrađeno na dosljednoj provedbi socijalističkih ideala. Ne samo ljudi, nego ni životinje ne mogu postojati ako ih se reducira na kotačiće u stroju. Čak i tako naizgled elementarni čin kao što je jedenje ne može se svesti na puko zasićenje organizma. Da bi životinja jela, nije dovoljno da je gladna i da je hrana dostupna; hrana također mora biti primamljiva, "ukusna". I u složenijim radnjama u kojima sudjeluje više jedinki, poput podizanja mladunaca, zajedničke obrane teritorija ili lova, životinje uspostavljaju odnose koji su obično ritualne prirode i koji izazivaju veliko uzbuđenje i nedvojbeno pružaju duboko zadovoljstvo. Za životinje te veze čine "smisao života"; ako su slomljene, životinja postaje apatična, ne uzima hranu i postaje laka žrtva grabežljivca. U daleko većoj mjeri to se odnosi i na čovjeka. Ali za njega, svi aspekti života koji život čine privlačnim i daju mu smisao su povezani s manifestacijama individualnosti. Dakle, dosljedna provedba načela socijalizma lišava ljudski život individualnosti, a istodobno životu oduzima smisao i privlačnost. Kao što je sugerirano primjerom siročadi, to bi dovelo do fizičkog izumiranja skupine u kojoj su ti principi na snazi, a ako bi trijumfirali svijetom - do izumiranja čovječanstva. (SP, str. 271-272)
No, po mom mišljenju, on ne stavlja dovoljan naglasak na činjenicu koja je sugerirana iznad i koju je Lobaczewski više puta iznio: ti su snovi tehnički nemogući, jer je najvažnija od tih "nepredviđenih okolnosti" sama ljudska priroda (upravo razlog zašto siročad reagira katastrofalno ako ih se ukloni od stabilne majčinske figure). Socijalističke doktrine su toliko strane ljudskoj prirodi da većina nikada neće dobrovoljno pristati na njih. (To je kao da pokušavate uvjeriti one koji raspoznaju boje da je nešto crveno zapravo zeleno.) Da, budući da su nemogući, jedini način da ih se uspješno provede bio bi genocid na razini istrebljenja — u tome je Šafarevič u pravu. Ali da se više usredotočio na samu nemogućnost - oštri nesklad između socijalističke doktrine i normalne ljudske psihobiologije - rješenja za druge probleme postala bi jasnija.

To me vraća na problem religije i na gotovo neodoljivo "privlačenje" socijalizma na mase ljudi u vrijeme histerije i krize. Šafarevič to povezuje s urođenim "instinktom smrti" (izričito odbacujući Freudovu koncepciju), čiju dinamiku sažima na sljedeći način:
a. Ideja o smrti čovječanstva - ne o smrti određenih ljudi, već doslovno o kraju ljudske rase - izaziva odgovor u ljudskoj psihi. Ona uzbuđuje i privlači ljude, iako različitim intenzitetom u različitim epohama i kod različitih pojedinaca. Opseg utjecaja ove ideje navodi nas na pretpostavku da ona u većoj ili manjoj mjeri zahvaća svakog pojedinca i da je to univerzalna osobina ljudske psihe.

b. Ta se ideja ne očituje samo u individualnom iskustvu velikog broja konkretnih osoba, već je sposobna i ujediniti ljude (za razliku od delirija, na primjer), tj. društvena je snaga. Nagon prema samouništenju može se smatrati elementom u psihi čovječanstva kao cjeline.

c. Socijalizam je jedan od vidova ovog impulsa čovječanstva prema samouništenju i Ništavilu, odnosno njegova manifestacija u sferi uređenja društva. Posljednje riječi Meslierovog Testamenta ("...s ovim ničim ovdje ću završiti") izražavaju "konačnu misteriju" socijalizma, da upotrijebimo Feuerbachov omiljeni izraz. (SP, str. 293-294)
Važan je dio kad kaže "iako s različitim intenzitetom ... i kod različitih pojedinaca". U svom odjeljku o socijalizmu kao socijalnoj pravdi, on citira neka uobičajena uvjerenja o socijalizmu, uvjerenja koja su slijepa za ovaj podtekst kolektivnog uništenja - da je socijalizam jednostavno "želja za radom u ravnopravnijem društvu", da je njegov cilj "univerzalan suradnja i suživot u duhu pravde i u odsutstvu privilegija".

Usklađivanje tih pogleda s privlačnosti "instinkta smrti" socijalizma je ono za što se nadam da ću razraditi u nastavku. Ali najprije još jedan citat:
... težnja za samouništenjem izražena u socijalizmu ne samo da nije analogna ili "ekvivalentna" drugim silama koje djeluju u povijesti, nego se od njih bitno razlikuje po karakteru. Na primjer, za razliku od vjerske ili nacionalne ideologije, koja otvoreno proklamira svoje ciljeve, "instinkt smrti" koji je utjelovljen u socijalizmu pojavljuje se pod krinkom vjere, razuma, socijalne pravde, nacionalnih nastojanja ili znanosti, i nikada ne pokazuje svoje pravo lice. Čini se da je njegovo djelovanje to jače što ga neposrednije percipira podsvjesni dio psihe, ali samo pod uvjetom da svijest ostaje neupoznata s time. (SP, str. 299)
Koliko je to podsvjesna aktivacija instinkta smrti, a koliko je to jednostavno biti nasamaren blistavom vanjštinom? Mislim da moramo zauzeti perspektivu na više razina. Razlog zašto pravo lice socijalizma mora ostati skriveno je taj što bi ga mnogi odmah odbacili, kad bi bilo eksplicitno, baš kao što bi većina žena odbila psihopatskog udvarača kad bi znala pravo lice koje bi on otkrio dan nakon njihova vjenčanja. Šafarevič je takav primjer. On to može vidjeti, usprkos obmani, i očito mu se to ne sviđa - nije budala.

Dakle, među onima na koje utječe, ali "u manjoj mjeri" nego na druge, što se tu još događa osim niske razine aktivacije univerzalnog instinkta smrti — podsvjesne želje za uništenjem pred duhovnom krizom? Da bismo odgovorili na to, moramo detaljnije razumjeti instinkt smrti. Tu uskače Dabrowski:
Kreativne transformacije su moguće samo kada se instinkt samoodržanja ili instinkt života svjesno sudara s instinktom smrti. Omeđena iza paučinastog sloja koji prikriva neizbježno uništenje totaliteta, nazire se mogućnost spašavanja jednog dijela u borbi duhovne strane s tjelesnom, ljudskog s brutalnim, svjesnog s nesvjesnim. (Dabrowski, Existential Thoughts and Aphorisms, str. 9)
Instinkt smrti je temeljna sila koja se kreće u dva smjera: izvana, poprimajući oblik agresije, mržnje i sklonosti za nanošenje boli i ubijanja drugih, te iznutra, poprimajući oblik slabljenja i anihilacije nekih unutarnjih kvaliteta ili samoubojstva.

Pod pozitivnim instinktom djelomične smrti podrazumijevamo instinkt koji je svjesno ili polusvjesno usmjeren na unutarnju psihičku transformaciju, na slabljenje i eliminaciju nekih dinamizama, a time i na uspostavljanje drugih dinamizama više razine. (Dabrowski, Dynamics of Concepts, str. 36-37)
U svom negativnom, pa čak i patološkom obliku, instinkt smrti može imati određene negativne aspekte: želju za nepostojanjem, neprijateljstvo i mržnju prema sebi bez hijerarhizacije vrijednosti, bez formiranja i rasta viših vrijednosti. To bi predstavljalo jednosmjeran, nekreativan, destruktivan proces, koji često završava samoubojstvom. (Dabrowski, Dynamics of Concepts, str. 36)
Jasno je da Šafarevič misli na te negativne, patološke oblike instinkta smrti: ubojstvo i samoubojstvo. Ali on uglavnom zanemaruje pozitivno, i po mom mišljenju, to je obilježilo njegovu interpretaciju nekih religijskih manifestacija tog instinka, što ga navodi da pomiješa neke od njegovih pozitivnih manifestacija s negativnim, nešto poput žene koja poistovjećuje psihopatskog imitatora sa pravim McCoyem.


Komentar: "McCoy" se odnosi na pravu ili izvornu osobu ili stvar.


Za početak, možemo vidjeti kako boljševička manifestacija instinkta smrti karikira neke od njegovih pozitivnih oblika. Prisjetite se Piatakova koji je rekao: "Odreći se života, pucati sebi kroz glavu, samo su sitnice u usporedbi s ovom drugom manifestacijom volje [tj. prepuštanjem čitave individualnosti i individualnih misli kolektivu]". To gotovo zvuči kao samopožrtvovnost. Skoro. Usporedite to s ovim primjerom Dabrowskog:
Razumljivo je da čovjek koji pati zbog staračke nemoći, koji je svjestan svoje teške, neizlječive i odbojne bolesti, koji ima osjećaj da neće moći ništa pozitivno doprinijeti — može tada poželjeti vlastitu smrt, pogotovo ako posjeduje snažan osjećaj dostojanstva i nespremnost da prihvati svoju potpunu ovisnost o drugim ljudima. Budući da je beskoristan, nepoželjan, nesposoban sudjelovati u životnim aktivnostima onih za koje je smatrao da su mu bliski, osjećat će se "udaljenim", "s druge strane". Može osjetiti sve veću potrebu za ubrzavanjem prirodnog procesa. To je oblik neizbježnog, globalnog i potpunog odlaska iz života u smrt. U takvim okolnostima često se javlja potreba za samoubojstvom.1

U vrijeme rata i okupacije zemlje od stranih trupa, članovi pokreta otpora ponekad su bili prisiljeni počiniti samoubojstvo kako bi izbjegli moguću izdaju podzemnih vojnih ili organizacijskih tajni zbog mogućeg sloma izazvanog mučenjima neprijateljske policije.

Ta se djela moraju smatrati pokušajima traženja "izlaza", pokušajima utemeljenim na prijašnjim i stvarnim iskustvima. Kada su okolnosti onemogućavale bilo koje drugo rješenje, odluka o samoubojstvu koju su donosili autentični, moralno osjetljivi ljudi mogla je dobiti snagu instinkta. (Dabrowski, Dynamics of Concepts, str. 33-34)
Plemenito samoubojstvo može kod drugih pobuditi osjećaje poštovanja i strahopoštovanja. Usporedite to s onim osjećajima koje potiče masovni ubojica koji od sebe čini svoju posljednju žrtvu. Takva stvorenja su ispod prezira.

Što je s njegovim vjerskim manifestacijama? Djelomični instinkt smrti zapravo je središnje načelo kršćanstva. Pavao je napisao:
Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. (Rimljanima 6:6-7)
Tako, braćo moja, i vi po tijelu Kristovu umrijeste Zakonu da pripadnete drugomu, Onomu koji je od mrtvih uskrišen, te plodove donosimo Bogu. Doista, dok bijasmo u tijelu, grešne su strasti, Zakonom izazvane, djelovale u našim udovima te smrti donosile plodove; sada pak umrijevši onomu što nas je sputavalo, riješeni smo Zakona te služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova. (Rimljanima 7:4-6)
Za Dabrowskog, ova aktivacija djelomičnog instinkta smrti bitna je značajka religioznosti na visokoj razini (konkretno, razina IV, usmjerena dezintegracija na više razina):
RELIGIJA IV. stupnja ... Pojava i razvoj "instinkta djelomične smrti", tj. potrebe da se u težnji za samousavršavanjem uništi sve ono što je nepoželjno, negativno i što predstavlja prepreku u razvoju. To se može postići kroz namjernu frustraciju vlastitih osnovnih potreba... Okretanje od pretjeranog institucionalizma i dogmatizma vjerskih organizacija. ...

RELIGIJA V. stupnja ... Aktivna ljubav proizašla iz iskustava stečenih u meditaciji i kontemplaciji. Potpuna spremnost na žrtvu za druge i za svoju vjeru. Sjedinjenje s Bogom doživljava se u meditaciji ili u snažnim intuitivnim projekcijama. Takva iskustva generiraju unutarnje razumijevanje Boga kroz takozvano prožeto znanje. Najdublje poštovanje i ljubav prema Bogu ne zatiru svijest o vlastitoj individualnosti. To znači da osjećaj srodnosti i jedinstva s Bogom postoji zajedno s očuvanjem posebne i trajne individualne biti. (Dabrowski, Multilevelness of Emotional and Instinctive Functions, str. 97)
Mislim da ova šira koncepcija instinkta smrti bolje objašnjava privlačnost socijalizma. Baš kao što psihopatski Don Juan izaziva para-prikladnu reakciju kod žene koju prevari, propaganda socijalizma izaziva neke duboke religiozne instinkte. Ali kao što se odnos sa psihopatom neizbježno pretvara u bijedu i zlostavljanje, iskustvo sa socijalizmom neizbježno se pretvara u destrukciju i razočaranje.

Uz temu socijalizma kao antireligije, odgovori koje izaziva pozivaju na usporedbu s Prispodobom o sijaču, u karikaturi. Podsjetimo, plodna zemlja je u potpunosti prijemljiva za Riječ (iscjeljeni, centurion), trnovita zemlja je prijemljiva, ali Riječ guše druge brige (Herod, bogataš), kamenito tlo je prijemljivo, ali odstupa od Riječi jer je korijenje plitko (učenici), a "tlo uz put" nije prijemljivo za Riječ (pisari i farizeji). U slučaju anti-Riječi:
  • Plodno tlo odgovara "svim srcem". Svijest o instinktu smrti koji je ispod površine je potpuna. (Lobaczewski to naziva "patološkim prihvaćanjem".)2
  • Trnovito tlo je bezvoljno. Poput budućeg člana Partije koji je želio odvojiti dvije večeri tjedno za Mozarta, druge "svjetovne" brige onemogućuju potpuno prihvaćanje.
  • Kamenito tlo u početku odgovara, ali se razočarano okreće. Poput "starih komunista" koji odgovaraju na boljševičku varijantu, oni osjećaju da su njihovi ideali izdani.3 (Lobaczewski ovo naziva "kritički korektivnom interpretacijom.")
  • Tvrdo tlo u potpunosti odbija. Oni to smatraju moralno odbojnim od samog početka, iako možda ne znaju točno zašto. ("Kritičko odbacivanje", prema Lobaczewskom.)
"Stari komunisti" su kao Johnny u prispodobi s kojom sam započeo ovaj post. "Ovo nije ono za što smo se prijavili." Dok je Lobaczewski suosjećajan, vjerujući im na riječ da su vrlo dobro znali koja je točno njihova vlastita ideologija i i koja su njihova uvjerenja, pa su stoga mogli vidjeti da su izdani, postoji i druga strana njihovog razočaranja. Instinkt smrti uvijek je vrebao ispod njihovih ideala. Oni to jednostavno nisu mogli vidjeti, prešli su preko toga ili su to krivo protumačili. Poput ljubavnika koji se projicira, ignorirali su crvene zastavice, vidjeli su ono što su željeli vidjeti, a ne stvarnost koja je bila tu stotinama, tisućama godina. Sve dok postoji "anti-plodna zemlja" koja bi uočila skriveno značenje i odgovorila u skladu s tim, to bi uvijek dovelo do takvog razočaranja. Vežući svoj jaram za bilo koju varijantu ideološkog socijalizma, sami su sebe u startu osudili na propast.

Pa ipak, njihovi snovi i ideali bili su stvarni. To je razlog zašto socijalizam funkcionira: jer svoju stvarnost skriva iza maske kreativnih vrijednosti. Kao što je Lobaczewski (koji se vjerojatno ne bi složio s objašnjenjem "instinkta smrti" za uspjeh socijalizma ) napisao:
Samo društveno dinamična ideologija koja sadrži kreativne elemente može toliko dugo njegovati i štititi suštinski patološki fenomen od prepoznavanja i kritike; samo ga takva ideologija može opskrbiti motivacijskim oruđem utjecaja iznutra i za provedbu njegovih ekspanzionističkih ciljeva izvana. (PP, str. 202)
Osim "kreativnih elemenata" socijalizma (koje bih povezao sa željama za "jednakopravnijim društvom", "univerzalnom suradnjom i suživotom u duhu pravde i bez privilegija" — što ne mora biti ograničeno na ideološki socijalizam, bilo predmarksistički, marksistički ili neomarksistički), postoje neke eksplicitno religijske asocijacije utkane u njega. Kao što Šafarevič ističe, mnogi od razvoja hilijastičkog socijalizma potječu upravo iz kršćanstva. Ovaj fenomen ćemo razmotriti sljedeći put...

___________________

1 Ovo je izravno relevantno za Šafarevičev tretman srednjovjekovnih katara i njihovo navodno načelo "sveopćeg samoubojstva", bilo izravno ili putem odbijanja, da imaju djecu. Ali on to temelji na staroj katoličkoj kleveti protiv navodne katarske prakse endure, u kojoj se onima koji su se oporavili od bolesti savjetovalo da počine samoubojstvo, a mladi i stari bili su u biti "ubijani samoubojstvom" (čedomorstvo, iskrvarenje, gutanje stakla, davljenje). Zapravo, ništa od ovoga se nije dogodilo — stvarni primjeri samoubojstava u inkvizicijskim zapisima govore o zarobljenim katarima koji su se ubijali u zatvoru kako bi izbjegli mučenje ili smrt vatrom. Endura je bila metoda eutanazije, poput one koju je opisao Dabrowski, za starije, umiruće ili teško bolesne, u kojoj su odbijali hranu kao posljednji sakrament kako bi umrli čisti, a postoji vrlo malo stvarnih dokaza da je to uopće bila praksa prije nego što su katari u južnoj Francuskoj uništeni. Šafarevičevo korištenje tendencioznih izvora iz 19. stoljeća za informacije o katarima kobno kvari njegovo tumačenje njihovih vjerovanja i običaja.

2 Pogledajte Political Ponerology, str. 108, 189-190, za tri osnovna tumačenja patološke ideologije. Pogledajte str. 133-134 za para-prikladne odgovore.

3 Evo što je o njima napisao Lobaczewski: "Bez obzira na to kakva bi bila naša procjena komunističke ideologije ili stranaka, vjerojatno s pravom vjerujemo da su stari komunisti bili prilično kompetentni razlikovati što jest, a što nije u skladu s njihovom ideologijom i uvjerenjima. Njihove izrazito emfatične izjave o toj temi, prilično popularne među starim poljskim komunističkim krugovima, dojmljive su ili čak uvjerljive. ('Gomila gadova koja se popela do korita na leđima radničke klase.')" (PP, str. 251).