Naša trenutna seksualna politika nije samo razuzdana, već je i simptom patologije ličnosti

Kayla
Nema sumnje da su mnogi od vas vidjeli vijesti. Nastavnika tehničkog u Ontariju koji se zove "Kayla" Lemieux, snimili su njegovi učenici kako nosi komično velike protetske grudi, zajedno s velikim uspravnim bradavicama, dugom plavom perikom i uskim crnim kratkim hlačama.

"Kayla" je nedavno "prošla tranziciju". Drugim riječima, on je muškarac koji ili vjeruje da je žena (i to s apsolutno golemim sisama, uz to) ili jednostavno zahtijeva da se svi pretvaraju da jest.

Škola je branila Lemieuxovo "pravo" da nosi takve ogromne balone pred svojim srednjoškolskim učenicima. Svo osoblje, uostalom, ima pravo na "pravičan tretman bez diskriminacije na temelju rodnog identiteta i rodnog izražavanja".

Lemieuxove monumentalne imitacije dinja očito su bitan sastojak u stvaranju "pozitivnog okruženja za učenje" temeljenog na školskim "vrijednostima" i osiguravanju "sigurnog i inkluzivnog okruženja".1

Da se radi o trolu, ovo bi bilo vrhunsko. Nažalost, za sada nema naznaka da je tomu tako.2

U međuvremenu, Katharine Birbalsingh, ravnateljica jedne od najuspješnijih državnih škola u Engleskoj, nedavno je objavila fotografiju na kojoj stoji pokraj Jordana Petersona. Samo to.

Pogodite tko je od njih dvoje - Lemieux ili Birbalsingh - prijavljen policiji.

Što se događa?

Slažem se s Joshom Slocumom u debati o transrodnim osobama. Ono što ovdje vidimo nije samo stvar "rodne disforije"; to je masovna manifestacija seksualne patologije i patologije ličnosti. Od autoginefilije (fetiša koji uključuje da muškarca seksualno uzbuđuje misao da je žena) do nestabilnog identiteta onih s graničnim poremećajem ličnosti i ciničnih i sebičnih manipulacija psihopatije — naš se javni moral toliko pomaknuo tijekom prošlog desetljeća da ne samo da ne prepoznajemo prilično očite oblike psihopatologije kad ih vidimo.3 Mi ih prihvaćamo.

Ovo je "prvi kriterij ponerogeneze" na djelu.

Imajući na umu gornji primjer (a siguran sam da vam padaju na pamet bezbrojni drugi), vrijedi se ponovno osvrnuti na nekoliko ulomaka iz Političke ponerologije.
Zbog civilizacijskog nedostatka psihološke kognicije, hiperaktivne individue pokretane svojim internim sumnjama o tome da su različiti, naći će plodno tlo u nedovoljno razvijenoj svijesti drugih ljudi. Takve individue sanjaju o stjecanju vlasti nad svojom okolinom i društvom koje ih okružuje. Nažalost, u psihološki neukom društvu, njihovi snovi da društvu nametnu vlastiti, drugačiji način doživljavanja i konceptualizacije, a zatim i svoju moć, još uvijek imaju šansu da budu ostvareni. (str. 13)
Postoje bolesni ljudi čija je društvena uloga beznačajna. No, postoje i oni kod kojih se mogu dijagnosticirati mentalne devijacije i anomalije različite kvalitete i težine i čija je negativna društvena uloga puno veća. Mnoge od tih ljudi pokreće jedan unutrašnji nemir: oni traže nekonvencionalne puteve za djelovanje i prilagođavanje životu s jednom određenom i karakterističnom hiperaktivnošću. U nekim slučajevima, takve aktivnosti mogu biti pionirske i kreativne što obezbjeđuje toleranciju društva za neke od tih individua. (str. 37)
U ova dva odlomka Lobaczewski misli na ono što je Dabrowski nazvao "negativnom neprilagođenošću". Postoji mnogo zdravih i visoko inteligentnih ljudi koji ne osjećaju da pripadaju i kritični su prema društvu u cjelini jer ne uspijevaju utjeloviti više vrijednosti ("pozitivna neprilagođenost"). Negativna neprilagođenost više je opće odbacivanje konvencionalnog morala. Sjetite se "pionirskih i kreativnih" pisaca o kojima govori Cleckley u knjizi The Caricature of Love ili mnogih kriminalaca koji nastanjuju naše zatvore.

I dok Lobaczewski samo kratko spominje seksualnu patologiju, Cleckley tu vezu iznosi na otvoreno. Pisci koje Cleckley ističe bili su nesposobni za ljubav (to im je zajedničko s psihopatijom). Njihovu seksualnost više su karakterizirali fetiš i propadanje nego bilo kakve emocionalne i ljubavne veze - koje ismijavaju i odbacuju kao naivne zablude.

Ne odbijaju samo ljubav. Cjelokupna društvena struktura, kultura, tradicija i običaji doimaju im se kao uvreda njihovom samom postojanju - zagušljiva i tlačiteljska farsa.
Pojedincima s različitim psihološkim devijacijama takva društvena struktura kojom dominiraju normalni ljudi i njihov konceptualni svijet izgleda kao "sustav prisile i ugnjetavanja". (str. 127)
Razumljivo je. Ali samo zato što neki psihopat smatra nepodnošljivim to da nije slobodan jednostavno uzeti ono što želi - ono što "zaslužuje" - kad god to želi, to ne znači da većina mora popustiti i to mu omogućiti. Nije "sustavna predrasuda" imati standarde ili uskratiti perverznjacima "pravo" da se šepure goli i izvode simulirane ili stvarne seksualne radnje u javnosti, na primjer.

Lobaczewski se vraća ovoj dinamici u kontekstu shizoidnih osobnosti — jedne takve "mentalne devijacije" koja je od značaja:
Shizoidni karakteri ... imaju za cilj nametnuti vlastiti konceptualni svijet drugim ljudima ili društvenim skupinama, koristeći relativno kontrolirani patološki egoizam i iznimnu upornost koja proizlazi iz njihove uporne prirode. Tako su na kraju u stanju nadjačati osobnost drugog pojedinca, što uzrokuje da ponašanje potonjeg postane očajnički nelogično. (str. 186)
Teorija koja stoji iza transrodnosti (npr. queer teorija) očito je shizoidna po podrijetlu i okusu. I uspješno je nametnut zapadnom društvu do te mjere da se svaki prosvjed protiv nje okreće protiv onih koji prosvjeduju. Frakcija onih s graničnim poremećajem ličnosti je avangarda "Woke" brigade u tom pogledu.

Mala manjina transrodnih aktivista bila je ustrajna i "iznimno uporna" (moglo bi se reći, revna) u lobiranju da se te politike provedu na federalnim razinama, u infiltriranju škola s aktivističkim učiteljima i nastavnim programima, te u korištenju "kontroliranog patološkog egoizma" za odvraćanje svake kritike (posebna vještina onih s graničnim poremećajem ličnosti). Ponašanje onih koji su to dopustili i omogućili postalo je "očajnički nelogično". Svjedočite reakcijama odobravanja Lemieuxa i onih neodobravanja učiteljice Birbalsingh i Petersona.

Ako "kontrolirani patološki egoizam" zvuči zbunjujuće, to je arogantna samouvjerenost onih s ozbiljnim poremećajima osobnosti. Snaga njihove uvjerenosti i samoopravdanosti, te njihova spremnost da grde i napadnu svakoga tko se ne slaže, nadjačava zdrav razum i kritiku. To je udarni ovan pseudo-moralističkog igranja umom.
Za takve ljude prisiljavanje drugih u njihovoj okolini, cijelih društvenih skupina, a po mogućnosti i cijelih naroda da se osjećaju i misle kao oni sami, postaje unutarnja nužnost, vladajući koncept. Igra koju normalan čovjek ne bi shvatio ozbiljno može mu postati životni cilj, predmet napora, odricanja i lukave psihološke strategije. [HK: Moramo odati priznanje "Woke" aktivistima — oni su itekako posvećeni cilju.]

Patološki egoizam proishodi iz potiskivanja neprijatnih, samo-kritičnih asocijacija u vezi sa čovjekovom osobnom prirodom ili normalnošću iz polja svijesti. Na dramatično pitanje: "Tko je ovdje lud, ja ili ovaj svijet ljudi koji misle i osjećaju drugačije?" se odgovarana na štetu svijeta. Ovakav egoizam je uvijek povezan sa disimulativnim stavom, sa Cleckley-ovom maskom navučenom preko nekih patoloških svojstava, skrivenih od svijesti, kako osobne, tako i drugih ljudi. (str. 136)
Disimulativno. To je savršena riječ za transrodnu burlesku. Osim ako ne pate od patološki teškog oblika zablude, ljudi poput Lemieuxa znaju da se pretvaraju. A njihova "Cleckley maska" je glumljenje normalnosti, potkrijepljeno patološkim egoizmom koji inzistira na tome da su oni ono što kažu da jesu, a vi nemate drugog izbora nego povinovati se. Ali u stvarnosti, oni samo prikrivaju patologiju ukorijenjenu u njihovoj vlastitoj prirodi. Oni to neće prihvatiti, a ni vama neće dopustiti da to priznate. Morate prihvatiti poremećeni sustav koji su stvorili za sebe i za vas.

Drugim riječima, ljudi s opasnim psihopatologijama imaju tendenciju terorizirati ljude da prihvate njihovu patologiju kao normalnu. To je nešto kao da nosite par ogromnih sisa i tjerate druge da se pretvaraju da ih ne primjećuju. Ustrajni su u takvim nastojanjima. Ako javna osoba kaže nešto što prijeti privući pozornost na disimulativnu masku ili temeljnu patologiju, obrušit će se sa žestinom koja je nesrazmjerna kritici.

Na primjer, samo ismijavanje gospodina Lemieuxa sa jumbo sisama neoprostiva je uvreda. Od nas se očekuje da reagiramo kao da je on neki uvenuli cvijet podložan udvaranjima neotesanog udvarača, a ne samo klaun koji nosi komplet nezgrapnih klaunskih kokosovih oraha. "Kako se usuđujete vrijeđati njezinu čast, gospodine! Zahtijevam pravdu!"

Ne, to je samo klaunska predstava.

Ista bi se očajnička nelogičnost primijenila kad bi se Lemieux identificirao kao demonska domina [dominantna žena, posebno ona koja preuzima sadističku ulogu u sado-mazo seksualnim aktivnostima, op.prev.] - "Da se nisi usudio kritizirati je, baš si zadrt. Ne mogu vjerovati kakva si ti užasna osoba".

Nasuprot tome, nasrtaj na osjetila i osjećaje svih drugih obična je sitnica — kao da su samo sluge ili seljaci. Ali u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, sluge i seljaci su u pravu.4

Ali ne igraju li se svi ovi tipovi samo oblačenja? Gdje je zlo u tome? Naravno, mogu se oblačiti kao demoni ili komično odjevene žene, ali u čemu je problem? Pa, ako niste primijetili, to nije samo igra odijevanja. Osim činjenice da se od većine traži da glumi da pristaje na osobnu i kolektivnu zabludu, transrodna fantazija dio je mnogo šire ideologije. Ideologije koja uključuje sakaćenje i kastriranje djece. Naši "zdravstveni radnici" doslovno sijeku grudi djevojaka i penise mladića, steriliziraju ih i nazivaju to "njegom koja afirmira spol".

A neki od kirurga-mesara pozitivno su veseli zbog toga. Ovdje Josh Slocum raspravlja o dr. Sidhbhu Gallagheru. Pogledajte prvi segment (zatim, ako imate vremena, ostatak emisije i sve ostale Joshove emisije!).


Još jedan skup primjera, zahvaljujući Billboard Chrisu (kliknite da vidite cijeli niz):


Pri razmišljanju o ovim pričama (zajedno s transvestitskim predstavama u vrtiću i demonskim transvestitskim kraljicama), na pamet mi je pala anegdota Cleckleyja. Mladi liječnik pisao je Cleckleyju o problemu koji se odnosio na lokalnog 40-godišnjeg učitelja u njegovoj maloj zajednici od oko 5000 ljudi. Čovjek je predavao u šestom razredu, a brojni roditelji žalili su se liječniku na njegovo ponašanje prema njihovim dječacima. (To je bilo negdje 1950-ih.)

Liječnik je o svojim nalazima izvijestio roditelje i lokalni školski odbor:
Na moje veliko iznenađenje, Odbor nije odmah poduzeo nikakve mjere i dao je roditeljima malo, ako ikakve informacije o tome što namjerava učiniti. Učitelj je zadržan. I izravno i neizravno doznao sam da je Odbor smatrao da se jedna od majki svim silama trudi riješiti se učitelja jer se žalila da je tukao neke dječake. Odbor je ljutilo to što im se činilo da se miješa u njihove poslove, posebno zato što njezin sin nije bio tučen. Činilo mi se da je Odbor bio toliko impresioniran animozitetom ove majke prema učitelju, da nisu u stanju objektivno sagledati sadašnji slučaj. To sam im objasnio i ponovio svoj savjet što da učine s učiteljem.
Što je ovaj učitelj radio? Prvi izvještaji dječaka bili su dovoljno bezazleni: pričao im je prljave priče i nepristojne šale.
Obavijestio sam Školski odbor, na temelju ovih priča, da smatram da niti jedan učitelj ne ispunjava svoju školsku odgovornost kada svojim učenicima priča takve priče i da ih smatram neprikladnima. Kad je jedan od članova sugerirao da dječaci vjerojatno čuju gore od ovoga kod kuće, odgovorio sam da, bez obzira na to što netko misli o takozvanim prljavim pričama kod kuće, pričanje takvih priča i šala od strane učitelja mladim dječacima, tijekom ili izvan školskih sati, ne samo da je ispod dostojanstva profesije, već zapravo predstavlja izopačenost ponašanja.
Ali nisu to bile samo šale:
Sva tri dječaka složila su se da učitelj posebno voli dječake u školi i izvan nje, a to pokazuje tako što im kupuje poslastice i navečer ih poziva u svoj samački stan. Često se s njima nateže u stanu. Jedan dječak ispričao je da ga je "škakljao po cijelom tijelu - gdje god je želio zgrabiti" - i priznao je svojoj majci da ga je dirao po genitalijama u jednoj od tih epizoda škakljanja. Drugi dječak rekao je da ga je učitelj poljubio u sličnoj epizodi i da je znao za druge koje je također poljubio. Drugom prilikom, učitelj je prišao dječaku koji se slučajno nagnuo naprijed s laktovima naslonjenim na niski stol. Otkopčavši mu patentni zatvarač na hlačama, učitelj se sagnuo nad dječaka, pritišćući svoje intimne dijelove uz dječakovu stražnjicu i radeći pokrete bokovima. Nije pokušao ići dalje, ali je namignuo i šalio se drugoj dvojici dječaka koji su bili prisutni i koji su njegov postupak shvatili kao neku vrstu seksualno nastrojene igre.

Obavijestio sam Odbor da ne smatram da su ovi postupci samo bezazleni sport, već da izgledaju kao da su imali neki motiv, svjestan ili nesvjestan, te da je homoseksualne prirode. Istaknuo sam da je nenormalno naći učitelja kako ljubi učenike bilo koje dobi. Moje je medicinsko mišljenje da je takvo djelovanje nedvojbeno perverzno i homoseksualno po svojoj prirodi. Istaknuo sam da se grubo ponašanje s dječakom razlikuje od škakljanja. Također da se radi o homoseksualnom i perverznom činu kad muškarac genitalno dira dječaka.
Drugim riječima, ovaj čovjek je bio pedofil. Ali Odbor nije bio toliko zabrinut:
Kada je Odbor konačno nešto učinio, poslao je pismo roditeljima u kojem se osvrnuo na insinuacije koje su čuli o izvjesnom profesoru. Rekli su roditeljima da su istražili i odlučili zadržati učitelja na sadašnjem mjestu, nadajući se da se ništa slično neće ponoviti.
Zvuči poznato?

Cleckley zatim piše:
E sad, što ću ja, kao psihijatar, odgovoriti svom mladom kolegi? Trebam li citirati Freudovo pismo kao autoritet i reći mu da ono što ovaj učitelj radi "nije ništa čega bi se trebao sramiti, nije porok, nije degradacija", da se njegovo stanje "ne može klasificirati kao bolest", već ga treba smatrati "varijacijom seksualne funkcije" koju dijele "mnogi visoko cijenjeni pojedinci drevnog i modernog doba... od kojih je nekoliko najodličnijih ljudi"?

... Ima li ijednog psihijatra koji bi se razišao s mojim mišljenjem da bi zaista bio katastrofalan dan za našu zemlju kada bi liječnici takvog učitelja kao što je gore spomenuti proglasili normalnim i tvrdili da je dobro kvalificiran za svoj posao? Postoji li psihijatar koji bi svjesno dopustio da njegovog desetogodišnjeg ili jedanaestogodišnjeg sina podučava muškarac čije seksualne sklonosti dovode do ovakvog ponašanja ili da bude podvrgnut utjecaju takve zabave u učiteljevu stanu? Ako postoji, mogu samo reći da nije imao koristi od svojih studija i da je i sam psihički bolestan.
Kad bi barem Cleckley danas bio živ.

Šta da napravimo? Hoćemo li citirati Freuda i queer teoretičare da stanje Lemieuxa i drugih nije "ništa čega bi se trebali sramiti, nije porok, nije degradacija", a nipošto nije "bolest", već jednostavno prirodna varijacija rodne fluidnosti - koju zapravo treba slaviti? Ili ćemo odbiti da nam se umovi pomućuju patološkom upornošću i kontroliranim egoizmom onih koji bi nas uvjeravali da je sve to normalno? Da smo zapravo mi oni koji su abnormalni?

Ovim ljudima treba pomoć, a ne podij. I svakako ih ne treba poticati da budu u blizini djece - sve u ime stvaranja "sigurnog i uključivog" okruženja. To su klaunske riječi za klaunski svijet. Ako doista želite zaštititi svoju djecu, izbacite takva ispoljavanja patološke seksualnosti iz učionice. Oni bi trebali biti prvi znak da imate posla s nekim tko je nestabilan, emocionalno nezreo, društveno neodgovoran i potencijalno opasan.

Terapeuti, doktori, medicinske sestre — radite svoj posao. Izgubili ste dodir sa stvarnošću, vaše ponašanje je postalo očajnički nelogično i pridonosite jednom od najvećih zala naše generacije.
___________________

1 Sada zamislite ženu koja se identificira kao izuzetno dobro obdaren muškarac i "izražava" taj identitet s vidljivo masivnim protetskim nastavkom? Bi li dobila isti odgovor? Zapravo, ne bih se iznenadio.

2 AŽURIRANJE (25. rujna): Sada postoje neki nagovještaji da g. Lemieux možda zapravo planira na duže staze?

3 Ili čak samo normalni ukus i pristojno ponašanje.

4 Lobaczewski primjećuje: "Veći otpor histerizaciji karakterizira one društvene skupine koje svakodnevnim naporom zarađuju za kruh i gdje praktičnost svakodnevnog života tjera um da trezveno razmišlja i promišlja o općenitostima. Kao primjer: seljaci i dalje gledaju na histerične običaje dobrostojećih klasa kroz njihovu vlastitu prirodnu percepciju psihološke stvarnosti i njihov smisao za humor." (str. 172)