CASTRO

Veliki napredak Sirijske arapske vojske u istočnom Aleppu i smrt Fidela Castra se možda čine nepovezanima. U stvarnosti, ovi nedavni događaji pokazuju svijetu da je moguće uspješno se opirati agresiji Zapada.

Roman Rudyarda Kiplinga iz 1888. godine pod nazivom Čovjek koji je htio biti kralj [The Man Who Would Be King, op. prev.] ostaje poučna priča za one koji prate događaje današnjice. Ne samo da roman daje uviđaj u aroganciju Zapadnog imperijalizma nego, što je i važnije, ilustrira kako oholost i ambicija mogu slijepo voditi ljude u zloglasnost i propast. Ovo je naročito istinito za one koji koriste obmanu u ime moći kako bi postigli svoje ciljeve.

Radnja se okreće oko dva britanska avanturista koji smisle spletku kako bi postali Kraljevi Kafiristana. Sve im je išlo i predobro sve dok se jedan od njih nije odlučio oženiti za pripadnicu tog naroda, protiv njene volje. Užasnuta pri pomisli da će biti udana za Kralja žena ga je ugrizla pri čemu je počeo krvariti. Ljudi Kafiristana su vjerovali da Kralj ne može krvariti, da je njegovo meso drukčije od onog običnih ljudi. Nakon što su ga vidjeli kako krvari znali su da je samo čovjek i to one prevarantske vrste. Nije bilo sretnog završetka.

Prije nekoliko dana umro je Fidel Castro, a danas je rusko Ministarstvo obrane potvrdilo ogromni napredak protiv terorista koji su jednom držali velike dijelove Aleppa. 90 000 ljudi koji su živjeli pod crnom zastavom al-Nusre/al-Kaide sada ponovno žive u ozlijeđenoj, ali ne i slomljenoj, Sirijskoj arapskoj Republici. I dok se ova dva događaja možda čine nepovezanima, oni zapravo govore istu priču - moguće je oduprijeti se neo-imperijalizmu Zapadnih sila, održati nacionalnu neovisnost i dobiti ključne bitke protiv zla.

Castro je bio čovjek kojeg su Sjedinjene Države očajnički pokušavale ubiti, u čemu su iznova i iznova bile neuspješne. Castro je nadživio mnoge od svojih neprijatelja i umro u miru u dubokoj starosti. Kada su zapadnjačke kandže zagrabile duboko u Siriju, u jednom trenutku je izgledalo da će Bashar al-Assad poći putem Allendea, Nadžibulaha, Sadama i Gadafija. No, ideja da 'Assad mora otići' sada izgleda kao nerealistična želja njegovih neprijatelja. Assad će ostati. A ako i kada odluči otići, najvjerojatnije će otići mirno i po svojoj volji, baš kao što se Castro svojevoljno umirovio 2008.

Ovo dokazuje da naizgled nepobjedivim Zapadom ne vladaju Kraljevi niti Vragovi, nego samo ljudi, ljudi koji mogu krvariti, propasti i iščeznuti pred očima svojih naizgled manjih i slabijih protivnika.Sve više ljudi diljem svijeta počinje ovo shvaćati. Iz tog razloga svijet, koji se okretao oko osovine američke i europske moći, sada postaje multipolaran u smislu snage i u smislu smjera iz kojeg geopolitičko vodstvo dolazi.

Predugo je Zapad vođen ljudima koji se pretvaraju da su kraljevi. Kraljevi koji hodaju među ljudima, individue poput Castra i Assada, su oni koji su pokazali svijetu da Zapadni vođe ne pobjeđuju uvijek i da postoji neka mjera pravde u ovom svijetu, koliko god je bilo teško postići.