Komentar: Donosimo Vam ekskluzivan SOTT-ov prijevod starijeg uratka autorice Laure Knight Jadczyk u kojem obrađuje temu transmarginalne inhibicije (TMI). Ova tema je od iznimne važnosti u današnje vrijeme kada su mase ljudi podvrgnute ekstremnim razinama stresa kroz koje vlastodršci, slijedeći Pavlovljev rad, postupno dovode mase do točke slamanja u kojoj se ljudski um i ponašanje mogu lako preprogramirati, čime ljudi u potpunosti postaju marionete koje su spremne učiniti sve što moćnici na vlasti od njih zahtijevaju.


pavlov dog
Pavlov je pokazao da kad transmarginalna inhibicija započne s preuzimanjem, subjekt manifestira stanje slično histeriji. U stanjima straha i uzbuđenosti, normalno osjećajna ljudska bića će prihvatiti i najnevjerojatnije sugestije.
Vau! Prošlo je gotovo tri tjedna otkako sam napisala nešto za moj blog ili SOTT! Kako vrijeme leti! No, to ne znači da nisam pisala, jer kako to obično biva, jesam. Ne samo da radim na istraživanju za svoju sljedeću knjigu, "The Horns of Moses", nego radim i na našem projektu Cassiopedia. Nakon što sam završila zadnji unos o Transmarginalnoj inhibiciji u skladu s istraživanjima Ivana Pavlova, smatrala sam da je ova tema dovoljno važna da se iznese pred čitatelje.

Jednom kad pročitate ovu informaciju mislim da ćete se složiti sa mnom da se ovaj proces primjenjuje na globalne mase već podulje vrijeme, s vrhuncem izazivanja stresa 11. rujna 2001. Također ćete shvatiti zašto je toliko ljudi obmanuto. (Usput, nećete pronaći ovakvu vrstu opširne informacije o ovoj temi na Wikipediji!)

Transmarginalna inhibicija

Transmarginalna inhibicija ili TMI je odgovor organizma na nadmoćan, pretjeran podražaj. Ironično, još jedna popularna skraćenica 'TMI' znači previše infomacija [too much information, op. prev.], a previše informacija može biti uobičajeni faktor transmarginalne inhibicije u današnjoj kulturi.

Istraživanje

Ivan Pavlov je nabrojao detalje TMI-a u svom radu o uvjetovanju životinja kroz različite podražaje, uključujući bol. (Nije istina da je sav Pavlovljev rad uključivao poticanje reakcija pomoću boli kako je često izvještavano.)

Pavlov je otkrio da razina tolerancije organizma na različite podražaje značajno varira ovisno o temeljnim razlikama u temperamentu. Izjavio je da "najosnovnija naslijeđena razlika među ljudima jest to koliko brzo neki ljudi dostignu točku isključenja i da oni koji se brzo i lako isključe imaju fundamentalno drugačiju vrstu živčanog sustava." [1] To ga je potaklo da više obrati pažnju potrebi da klasificira subjekte prema njihovoj naslijeđenoj konstituciji prije primjenjivanja eksperimentalnog uvjetovanja. Ne samo da su psi reagirali drugačije na uvjetovanje u skladu sa svojim temperamentom, nego kada se pas slomio pod stresom, i njegov oporavak je ovisio o tipu njegove konstitucije. Na primjer, Pavlov je potvrdio da su sedativi bili vrlo korisni u vraćanju stabilnosti živaca psa koji se slomio, ali i to da će jednoj vrsti psa možda trebati i 5 do 8 puta više sedativa nego što će trebati druga vrsta psa, iako su potpuno iste težine.

Četiri temperamenta

Temeljeno na empirijskim dokazima akumuliranima kroz 30 godina istraživanja, Pavlov je bio uvjeren u ideju o četiri osnovna temperamenta. Naglasio je da su ti temperamenti prilično aproksimativni onima koje je Hipokrat razlikovao kod čovjeka. Iako su se različite mješavine osnovnih temperamentnih obrazaca pojavljivale kod Pavlovljevih pasa, mogle su se prepoznati kao takve umjesto da se za njih stvaraju nove kategorije.

Prvi tip temperamenta se podudara s Hipokratovim "kolerikom", tipom kojeg Pavlov naziva "snažno neobuzdan". Drugi tip - "sangvinik", kojeg Pavlov naziva "živahan", se odnosio na pse s više balansiranim temperamentom. Normalan odgovor na nametnute stresove ili konkfliktne situacije kod ova dva tipa je povećano uzbuđenje i agresivnije ponašanje, no tu sva sličnost završava. "Snažno neobuzdani" ili kolerični tip u potpunosti podivlja toliko da ga se ne može obuzdati što je suprotno ponašanju "sangviničnog" tipa čije će reakcije i dalje biti svrhovite i kontrolirane.

Flegmatični tip temperamenta Pavlov naziva "smiren, hladnokrvan", a melankolični tip naziva "slab, suspregnut". U ova dva tipa, nametnuti stresovi i konfliktne situacije su dočekane s više pasivnosti ili "inhibicije" prije nego agresije. "Slab, suspregnut (inhibitorni)" tip, ili melankolični, ima konstitucijsku tendenciju da tjeskobe i konflikte dočeka s pasivnošću i izbjegavanjem tenzija. Bilo koji snažni eksperimentalni stres nametnut na živčani sustav takvog psa rezultirao je time da pas bude doveden do stanja inhibicije mozga i "paralizirajućeg straha".

Pavlov je otkrio da će ostala tri tipa, kad su suočeni s više stresa nego što se mogu nositi s njim na uobičajene načine, također naposlijetku ući u stanje inhibicije mozga slično onom u koje vrlo brzo ulazi melankolični/slabi inhibitorni tip. Smatra to zaštitnim mehanizmom kojeg mozak obično koristi kao posljednje utočište kad je pritisnut preko svoje izdržljivosti. "Slabi inhibitorni" tip je bio iznimka u odnosu na druga tri tipa - ovaj tip psa je ušao u stanje zaštitne inhibicije mozga puno brže i kao odgovor na lakše stresove. Naravno, važno otkriće je bilo da četiri osnovne prirode odgovaraju različito prema različitim razinama stresa prije, tijekom i nakon eksperimenata, a najvažniji podatak je bio da je slabi inhibitorni tip posebno podložan.

U svezi slabog inhibitornog tipa, Pavlov je uočio da iako je osnovni obrazac temperamenta naslijeđen, svaki pas je kondicioniran od svog rođenja različitim utjecajima okoline što može proizvesti dugotrajne inhibitorne obrasce ponašanja pod određenim stresovima. Stoga, konačni obrazac ponašanja bilo kojeg psa će ovisiti o njegovoj konstituciji kao i o specifičnim obrascima ponašanja potaknutim prijašnjim stresovima iz okoline. [2]

Ultragranični odgovor

Kasnije, kad je Pavlov eksperimentalno primjenjivao svoja otkrića o psima na ljudsku psihologiju, pažljivo je naznačio što se događa kad je viši živčani sustav psa napregnut preko limita normalnih reakcija, i usporedio je ova stanja s kliničkim izvješćima o različitim vrstama mentalnih slomova kod ljudi. Otkrio je da se teži i produženiji stresovi mogu primijeniti na "živahne" ili "smirene, hladnokrvne" tipove pasa bez da se uzrokuje slom, za razliku od onih tipova pasa kao što su "snažno neobuzdani" i "slabi inhibitorni".

Pavlov je bio uvjeren da je ovaj "ultragranični" odgovor kojeg je nazivao 'transmarginalna inhibicija' zapravo zaštitni mehanizam mozga. Kad se pojavi, to znači da mozak nije imao drugih načina za izbjeći fizičku štetu zbog umora i živčanog stresa. Otkrio je da može odrediti stupanj zaštitne inhibicije u bilo kojem psu u bilo kojem trenutku koristeći uvjetovani protokol refleksa žlijezda slinovnica. Čak iako se pas činio normalan prilikom vizualnog ispitivanja, količina sline koju pas izlučuje mogla mu je reći što se događa u mozgu psa, to jest je li inhibitorni odgovor iniciran i do koje faze se razvio.

Poplava i ispiranje mozga

Čini se da je jedan slučajni događaj doveo do Pavlovljevih naprednijih eksperimenata u induciranoj TMI. 1924. godine dogodila se poplava u Lenjingradu.Pavlov je kondicionirao cijelu grupu pasa prije ove poplave, tijekom koje su psi bili zarobljeni u svojim kavezima dok je voda snažno navirala u laboratorij. Psi su plivali u teroru, boreći se da održavaju glave iznad vode kad je, u posljednjem trenutku, pomoćnik u laboratoriju došao i izvukao pse iz vode i iz njihovih kaveza na sigurno.

Ovaj događaj je evidentno bio krajnje užasavajuć za pse. Neki od njih su se prebacili iz stanja akutnog uzbuđenja do ozbiljne transmarginalne zaštitne inhibicije. Kad je Pavlov testirao neke od njih malo kasnije, otkrio je da su nestali svi nedavno usađeni kondicionirani refleksi, dok na ostale pse ovaj događaj nije imao takav utjecaj. Pavlov je shvatio da je kod pasa čije je kondicioniranje bilo izbrisano tim užasnim događajem, došlo do daljnjeg stupnja inhibitorne aktivnosti koja je bila sposobna u potpunosti obrisati usađeni mentalni sadržaj. Većinu pasa koji su dostigli ovo stanje "pranja mozga" kasnije se moglo vratiti u njihovo staro kondicionirano ponašanje, no za to su bili potrebni mjeseci strpljivog rada. Oni su bili, zapravo, "ponovno rođeni". Ako bi Pavlov pustio vodu da curi ispod vrata laboratorija, svi psi su bili osjetljivi na to i pogođeni takvim prizorom, ali najviše su time bili pogođeni oni psi koji su doživjeli "pranje mozga" kroz slučaj poplave.

Iako su neki od pasa bili otporni na totalni slom, Pavlov je bio uvjeren da odgovarajući stres "pravilno primijenjen" može inducirati slom u svakome od njih. Na kraju svog života Pavlov je rekao američkom psihologu da su ga promatranja zabilježena u ovom slučaju uvjerila da svaki pas ima svoju "točku sloma". [3]

Četiri glavna tipa stresa

Među Pavlovljevim najvažnijim otkrićima je bilo što se može dogoditi kondicioniranom ponašanju kad je mozak psa gurnut do "ultragraničnog" limita kroz stresove i konflikt koji su izvan njegove uobičajene reaktivne sposobnosti. Uspio je dovesti do onoga što naziva "pukotina u višoj živčanoj aktivnosti" koristeći četiri glavna tipa nametnutih stresova.

1. Prvi tip stresa je bio jednostavno pojačavanje jačine signala kojim se pas početno uvjetovao. Kako se postupno pojačavao, u određenom trenutku, kada je signal bio prejak za sustav, pas se počeo slamati.

2. Drugi način za postići ultragranični događaj je bio povećati vremensko razdoblje između davanja signala i dolaska hrane. Ako je pas bio uvjetovan da dobije hranu pet sekundi nakon signala upozorenja, s produžavanjem tog razdoblja, kod manje stabilnih pasa su bili uočljivi znakovi nemira i abnormalnog ponašanja. Pavlov je otkrio da su se pseći mozgovi bunili protiv svakog nenormalno dugog razdoblja čekanja dok su pod stresom. Slom bi se događao kad je pas prolazio kroz jako snažnu ili jako produljenu inhibiciju. (Ljudska bića također slabe kad moraju dugo čekati dok su pod stresom - gore nego sam događaj koji stvara tjeskobu.)

3. Treći način poticanja sloma je zbuniti pse putem anomalija u signaliziranju poruka. Kad se pozitivne i negativne signale davalo jedne za drugima (da, ne, da, ne, itd.), gladni pas bi postao nesiguran što će se dogoditi i to bi mu poremetilo normalnu živčanu stabilnost. Isto je i s ljudskim bićima.

4. Četvrti način poticanja sloma u psu je bio destabilizirati fizičko stanje psa na neki način, na primjer preko prisiljavanja na duge periode rada, uzrokujući gastrointestinalne poremećaje, visoku tjelesnu temperaturu, narušavanjem žlijezdane ravnoteže, operacijama, itd.

Ako, u bilo kojem slučaju, prve tri metode ne bi uspjele izazvati slom kod određenog psa, on se mogao postići primjenom tih istih stresova koji nisu uspjeli, ali tek nakon pokretanja četvrtog protokola - fizičke destabilizacije. Pavlov je također otkrio da se, nakon fizičke destabilizacije, slom može dogoditi čak i kod temperamentno stabilnih pasa i da bi svaki novi obrazac ponašanja koji se javlja poslije mogao postati fiksni element osobnosti psa, čak i dugo nakon oporavka od iscrpljujućeg iskustva.

Kod slabog inhibitornog tipa psa, novi neurotični obrasci usađeni pod takvim uvjetima često su se mogli lako odstraniti s dozama sedativa. No, u mirnim i živahnim tipovima - koji su često morali biti kirurški kastrirani kako bi ih se fizički oslabilo dovoljno da se uzrokuje slom - Pavlov je otkrio da je nedavno usađeni obrazac vrlo često bio neiskorjenjiv nakon što je pas povratio svoje zdravlje. Pavlov je mislio da je to zbog prirodne žilavosti živčanog sustava u takvih tipova pasa. Dakle, novo ponašanje je bilo teško usaditi bez privremeno inducirane iscrpljenosti i nakon toga se činilo da je ono postalo čvrstim dijelom "tvrdoglave prirode" tog psa baš kao što je bio i njegov stari obrazac ponašanja.

Kao što je Pavlov primijetio, tolerancija stimulacije uvelike varira od pojedinca do pojedinca. Vrlo osjetljive osobe mogu biti pretjerano stimulirane glasnim zvukovima u kinu ili pozadinskim komešanjem velikog društvenog okupljanja. Ostali pojedinci će te iste stimulacije smatrati idealnim razinama stimulacije, ili čak nedovoljno stimulativnima.

Tri faze TMI-a

Pavlov je utvrdio da sposobnost psa da se odupre teškom stresu ne ovisi samo o tipu psa, nego i o njegovom fizičkom stanju. Nakon što je ultragranica bila postignuta i cerebralna inhibicija izazvana, vrlo čudne stvari su se počele događati u mozgu psa. Ove promjene su se mogle mjeriti s nekom preciznošću (po količinama izlučene sline), i za razliku od ljudskih bića, nisu izmijenjene subjektivnim izobličenjima. To jest, nije bilo niti govora o tome da pas pokušava objasniti ili racionalizirati svoje čudno ponašanje kako to čine ljudska bića. Pavlov je opisao tri različite i progresivne faze "ultragranične" inhibicije.

1. 'Ekvivalentna faza' kortikalne aktivnosti mozga. U ovoj fazi, svi podražaji (stimulacije), bez obzira na snagu rezultiraju samo istim količinama izlučivanja sline. U ljudskom biću, sličan fenomen se primjećuje kada su normalne osobe u stanju ekstremnog umora; te osobe izvijeste da postoji vrlo mala razlika između njihovih emocionalnih reakcija bilo na trivijalna ili važnija iskustva. Kažu na primjer "Previše sam umoran/na da bi mi bilo stalo."

2. 'Paradoksalna faza'. Kada se primjenjuju čak i jači stresovi (a to može biti bol ili bilo koji drugi mentalni, fizički ili emocionalni stres), ekvivalentna faza prelazi u paradoksalnu fazu. U tom stanju, slabi podražaji mogu proizvesti jaču reakciju nego snažni podražaji. Razlog za to je što jaka stimulacija samo povećava stanje zaštitne inhibicije, dok slab podražaj i dalje može proizvesti pozitivne/jače reakcije. Kada je ljudsko biće u ovoj fazi, njegovo ponašanje se može preokrenuti na način koji se čini potpuno iracionalnim vanjskom promatraču.

3. 'Ultra-paradoksalna faza'. Treća faza je kada se pozitivno uvjetovani odgovori iznenada preokrenu u negativne reakcije i one negativne u pozitivne. Pas (ili osoba) mogu iznenada otkriti da im se sviđa ono što su nekada mrzili i mrze ono što su nekada voljeli. U ovoj fazi, odgovor organizma postaje suprotan svim svojim prethodnim uvjetovanjima.

Dodatno istraživanje o ovim fazama je napravio William Sargant u svom radu o traumatiziranim vojnicima.

Značaj za ljudsku psihologiju

n/aLjudi su uvelike kao Pavlovljevi psi...
© n/aLjudi su uvelike kao Pavlovljevi psi...
Ovo posljednje otkriće ima veliki značaj za razumijevanje sličnih promjena u ponašanju ljudi. Pri kraju dugog perioda neke vrste iscrpljenosti, poznato je da ljudi vrlo jakog karaktera doživljavaju dramatične promjene u svojim vjerovanjima i/ili uvjerenjima. Kad se oporave, poznato je da ostanu vjerni svojim novim uvjerenjima preostali dio svog života. Postoje mnogi zabilježeni slučajevi ljudi koji su doživjeli razne vrste preobraćenja - vjersko, političko, itd. - za vrijeme rata, u zatvoru, ili nakon nekog dužeg zastrašujućeg iskustva kao što je brodolom, avionska nesreća, itd.

Veliki dio ljudskog ponašanja je posljedica uvjetovanih obrazaca reakcija koji se počinju formirati u djetinjstvu. Ovi obrasci reakcija na stvarnost mogu se održati gotovo nepromijenjeni, ali općenito, zdrava odrasla osoba nauči prilagoditi svoje programe na promjene u svojoj okolini. Ostale ljudske reakcije su uslijed školovanja i učenja; vožnje automobila, na primjer. U početku, učiti voziti i savladati prometna pravila zahtijeva mnogo pažnje. Kasnije, postaje automatsko i vozač se može kretati gustim gradskim prometom dok istovremeno razgovara, jede, ili radi bilo koji drugi niz aktivnosti. "Vožnja" je postala automatski program. No, ako vozač putuje u zemlju gdje ima malo prometa, on je u stanju prilagoditi se promijenjenim uvjetima i to radi automatski.

Dakle, potrebno je da mozak organizma izgradi još više složenije strukture i pozitivno i negativno uvjetovanih reakcija - obrazaca ponašanja - u skladu s promjenjivim uvjetima okoline. Pavlov je pokazao da živčani sustav psa može razviti izvanredne sposobnosti razlikovanja automatski. Kod psa bi se moglo potaknuti izlučivanje sline kao reakcija na zvuk od točno 500 vibracija u minuti, ne 490 ili 510.

Negativno uvjetovane reakcije, kao ljutnja ili "borba ili bijeg" reakcije su uglavnom pod kontrolom u civiliziranim društvima iako ih je ponekad potrebno aktivirati kao odgovor na promjene u okolišu, kao što su prijetnje ili pitanje života ili smrti.

Emocionalni stavovi i obrasci odgovora su također uvjetovani u ljudskom biću, iako većina ljudi to ne želi priznati. Učimo kao djeca da osjećamo privlačnost ili odbojnost prema nekim stvarima, ljudima, događajima, i tako dalje. Riječi kao što su "katolik" ili "komunist" mogu izazvati trenutne emocionalne reakcije koje nemaju veze s bilo kojim činjenicama ili podacima, već su jednostavno programirani stavovi stečeni kondicioniranjem u obitelji i društvu.

Primjena u kontroli uma

Rad Ivana Pavlova se pokazao vrlo korisnim sovjetskom totalitarnom režimu za provedbu političkog smjera indoktrinacije. Kao dokaz tome, zabilježeno je da je u srpnju 1950. izdana liječnička direktiva u Rusiji za preusmjeravanje sve sovjetske medicine prema Pavlovljevim pravcima. [4] Razlog za ovu direktivu je u tome što su se primjenom Pavlovljevih načela postigli najimpresivniji rezultati.

Čini se da je Pavlovljev rad snažno utjecao na tehnike koje su se koristile u Rusiji i Kini za "iznuđivanje priznanja", za ispiranje mozga i za poticanje političkih preobraćenja. Ovo istraživanje se, očito, provodilo i u SAD-u od strane tajnih službi koje imaju interes osporiti i marginalizirati takve informacije. Većina Pavlovljevih otkrića koja su primjenjiva za kontrolu uma su navedena u nizu Pavlovljevih kasnijih predavanja koja je preveo Horsley Gantt, a koja su objavljena u Velikoj Britaniji i SAD-u 1941. pod nazivom "Conditioned Reflexes and Psychiatry" ["Uvjetovani refleksi i psihijatrija", op. prev.]. [5] Knjiga profesora Y. P. Frolova o tim pokusima, "Pavlov i njegova škola" [6] također je prevedena na engleski jezik. Kasnije objavljene knjige imale su malu ili nikakvu referencu na većinu Pavlovljevih važnih otkrića vezanih uz kontrolu uma. Joseph Wortis, MD, u svojoj studiji "Soviet Psychiatry" [Sovjetska psihijatrija, op. prev.], objavljenoj u SAD-u 1950. [7], dokazao je važnost Pavlovljevih pokusa u psihijatriji, ali je dao vrlo malo pojedinosti o posljednjoj fazi tog rada koji se odnosio na kontrolu uma. Ostale knjige sadrže mnoge detalje Pavlovljevog ranog eksperimentalnog rada, ali malo ili gotovo ništa o njegovom kasnijem radu koji je usko vezan uz kontrolu uma ili pranje mozga.

Pavlov je pokazao da kad transmarginalna inhibicija počne preuzimati psa, radi se o stanju sličnom histeriji koja se manifestira kod ljudi. Primjena ovih otkrića na psihologiju ljudi sugerira da je za učinkovitu "konverziju" potrebno raditi na emocijama subjekta sve dok on/ona ne dosegne nenormalno stanje straha, ljutnje ili pretjeranog uzbuđenja. Ako se takvo stanje održava ili pojačava s bilo kojim od različitih sredstava, rezultat je histerija. U stanju histerije, ljudsko biće je abnormalno podložno sugestijama pri čemu utjecaji iz okoliša mogu uzrokovati zamjenu jedne grupe obrazaca ponašanja s drugom grupom, bez ikakve potrebe za uvjerljivom indoktrinacijom. U stanjima straha i uzbuđenja, inače razumni ljudi prihvatit će većinu mahnito nevjerojatnih prijedloga.

Društvene posljedice

Način na koji TMI djeluje na pojedinca je prilično jasan, a ono što je manje jasno je kako histerija utječe na veće grupe, i na makro-razini. Ipak, znanstveni promatrači američkog društva od 11. rujna 2001. godine često ističu da su događaji toga dana bili klasičan primjer izazivanja transmarginalne inhibicije u masama ljudi kako bi ih se kondicioniralo da prihvate uništenje demokratske vladavine u SAD-u.

Reference
  1. Frolov, Y.P. (1938.). Pavlov and His School. Preveo C.P. Dutt. Kegan Paul, Trench, Trubner, London.
  2. Babkin, B.P. (1951.) Pavlov. A Biography. Gollancz, London.
  3. Asratyan, E.A. (1953.) I.P. Pavlov: His Life and Work (engleski prijevod) Foreign Languages Publishing House, Moscow.
  4. Boakes, R. A. (1984.). From Darwin to behaviourism. Cambridge: Cambridge University Press.
  5. Firkin, B. G.; & Whitworth, J. A. (1987.). Dictionary of Medical Eponyms. Parthenon Publishing. ISBN 1-85070-333-7
  6. Pavlov, I. P. (1927.). Conditioned Reflexes: An Investigation of the Physiological Activity of the Cerebral Cortex (preveo G. V. Anrep). London: Oxford University Press.
  7. Todes, D. P. (1997.). "Pavlov's Physiological Factory," Isis. Vol. 88. The History of Science Society, str. 205-246.
Vanjske poveznice