© ReutersAleksandar Lukašenko
Bjelorusija, koja je službeno saveznik Rusije, posljednjih nekoliko godina vodi politiku koja je u suprotnosti s njezinim nacionalnim interesima. Odbija priznati neovisnost Abhazije i Južne Osetije i zauzeti jasan stav o Krimu kao dijelu Ruske Federacije, gospodarski i vojno surađuje s Ukrajinom, raspiruje bjeloruski nacionalizam u zemlji, a trenutno je u tijeku sukob s Rusijom oko nafte i plina i organiziranja kanala hrane iz EU u Rusiju. Nedavno je Minsk ukinuo vize za brojne zemlje, među kojima i one kojima je Moskva uvela vizni režim, a kako na bjelorusko-ruskoj granici nije bilo graničnih kontrola, Rusija ih je ponovno uvela. Sve to ozbiljno povećava napetosti rusko-bjeloruskim odnosima, te dovodi u pitanje budućnost suradnje dvije zemlje.
Aleksandar Lukašenko je jučer dodatno raspirio strasti i isporučio ruskog blogera Aleksandra Lapšina Azerbajdžanu, potvrdio je ministar vanjskih poslova Bjelorusije Dmitrij Mirončik.
Naime, jučer je Lapšin, koji ima rusko i izraelsko državljanstvo, od strane je Bjelorusije predan azerbejdžanskim vlastima.
“Izručenje je pitanje isključivo područje pravnih propisa, a Bjelorusija vjerno poštuje svoje međunarodne obveze na temelju međunarodnih ugovora o pravnoj pomoći. Pacta sunt servanda”, rekao je Mirončik, dodajući na latinskom “kako se ugovori moraju poštovati”.
Međutim, osvrnuo se i na pozive Armenije da se Bjelorusija isključi iz Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), kojeg neki zovu “ruskom verzijom NATO pakta”.
“Sudjelovanje ili nesudjelovanje u Ugovoru o kolektivnoj sigurnosti je dobrovoljno i suvereni je izbor određene države. Kao što znate, Bjelorusija je napravila svoj izbor. Prijedlog za isključivanje iz CSTO je bez ikakvog pravnog osnova”, izjavu Mirončika prenosi press služba Ministarstva vanjskih poslova Bjelorusije.
“Na kraju, što se tiče bjelorusko-ruskog aspekta. U posljednjih nekoliko godina je među stranama bilo nekih razlika u razumijevanju oko načina rješavanja hitnih bilateralnih pitanja. Ipak, želim naglasiti da Ministarstvo vanjskih poslova Bjelorusije, odgovorno za provedbu vanjske politike, potvrđuje našu stalnu predanost prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i raduje se konstruktivnom pristupu u potrazi za rješenjima postojećih problema”, sažeo Mirončik, čime je htio smiriti strasti oko nagađanja o prekidu odnosa s Rusijom i zaokretu Minska prema Zapadu.
Važno je napomenuti da je nakon izručenja Lapšina rusko Ministarstvo vanjskih poslova izrazilo “duboko razočaranje” zbog njegove deportacije u Azerbejdžan.
“Isporučenje Lapšina Bakuu ne odgovara duhu savezničkih odnosa između Rusije i Bjelorusije”, reklo je rusko Ministarstvo vanjskih poslova.
Aleksandar Lapšin je uhićen u Minsku na zahtjev Azerbejdžana, a Baku ga optužuje da je posjetio područje Nagorno-Karabaha, koja Azerbajdžan smatra svojim teritorijem i time “promovirao separatističku režim”.
Može li se vjerovati Ministarstvu vanjskih poslova Bjelorusije, koje potvrđuje stalnu predanost prijateljskim i savezničkim odnosima s Rusijom?
“Lukašenko sebe smatra pametnijim od Saddama, Gaddafija i Janukoviča zajedno”, ovim je riječima politiku Lukašenka komentirao ruski politolog, pisac i novinar Aleksej Kočetkov. U intervjuu za EurAasia Daily se dotaknuo mnogih pitanja vezanih za odnose Rusije i Bjelorusije.
Aleksej Kočetkov
Aleksej Kočetkov: Vjerujem da je ova novost usmjerena na daljnje unapređenje odnosa sa Zapadom. Očito j da sve ovo ima neka ekonomska opravdanja, ali problem je u tome što Bjelorusija i Rusija nemaju državne granice, što stvara određene poteškoće Ruskoj Federaciji. U našoj zemlji postoji potreba poduzeti neke korake kako bi se osigurala sigurnost naših ljudi, koja može biti ugrožena zbog ulaska nepoželjnih elemenata.
Stručnjaci kažu da je ova odluka usmjerena na privlačenje poslovanja, sportskih fanova i povećanje turističkog prometa. Možda postoje neki drugi razlozi za ovu odluku?
Aleksej Kočetkov: Oni mogu tako privući turiste. No, primjer Ukrajine pokazuje neučinkovitost takvih odluka. Istina, vize su ukinute za pet dana, ali su općenito bile ukinute za građane EU i Sjedinjenih Država. Međutim, povećanje broja turista se nije dogodilo. Dakle, najvjerojatnije je ova novina politički motivirana, a ne turizmom.
Čini se da je odluka Lukašenka o bezviznom režimu, ali samo za pet dana, za građane 80 zemalja, unatoč činjenici da između Rusije i Bjelorusije nema granice, provokativna prema Rusiji.
Aleksej Kočetkov: Tako je. Po mom mišljenju, takve akcije Aleksandra Lukašenka pokazuju nebrigu za naše interese, to jest, on donosi odluku ne uzimajući u obzir stavove svog saveznika. Sve njegove ostale izjave su čista demagogija. U tom smislu, čini se logičnim da je direktor Federale službe sigurnosti (FSB), Aleksandar Bortnikov, donio odluku o uspostavi graničnog prijelaza na granicama s Bjelorusijom, odnosno regijama Smolensk, Peskov i Brijansk. Moramo vidjeti tko ulazi u naš teritorij. Koristeći se bjeloruskim “bezviznim režimom” u Rusiji mogu prodrijeti za nas nepoželjne osobe, pa čak i međunarodni teroristi. Tako smo bili prisiljeni vratiti pogranična područja i to opravdava mjere ruskog vodstva.
Općenito, Lukašenko sada Rusiji ne samo da dokazuje svoju neovisnost, koju nitko i ne poriče, nego njegovo nepoštivanje. Općenito, odnosi s Bjelorusijom su sada prilično napeti. Napetost između Minska i Moskve posebno dolazi do izražaja nakon događanja u Ukrajini, koji su izazvali sukob između Rusije i Zapada, referenduma na Krimu i ponovnog ujedinjenja Krima s Rusijom, te “Ruskog proljeća” u Donbasu. Rusija i ruski narod daju moralnu i materijalnu podršku stanovnicima Donbasa, što nije slučaj s Bjelorusijom. Štoviše, Aleksandar Lukašenko je tijekom 2014. godine davao prilično nejasne izjave. A onda je Bjelorusija pružila logističku potporu vladajućem režimu u Kijevu u obliku opskrbe dizelom za ukrajinsku vojsku. To je učinjeno, tobože, kako bi se pomogla poljoprivreda, ali mi znamo da je svo to gorivo i mazivo iz Bjelorusije prije svega išlo u takozvanu zonu “protuterorističkih akcija”. Kijev je također dobio vojne kamione i vojna vozila. Po mom mišljenju, to je bilo vrlo neprijateljski prema Rusiji.
Osim toga, Bjelorusija je odbila priznati legitimnost referenduma o ponovnom ujedinjenju Krima s Rusijom, iako je izgledalo da je ne samo saveznik Rusije, nego s Rusijom čini i državnu zajednicu. Lukašenko je smatrao da je situacija u kojoj bila Rusija, iz objektivnih razloga, vrlo zgodan izgovor da riješi svoja politička, financijska i kreditna pitanja sa Zapadom. Tako je počeo namjerno pogoršavati neka već istaknuta pitanja.
Jeli istina da u Bjelorusiji postoji nova nacionalna ideologija? Kakav joj koncept? Što je uzrok njenog nastanka i kakve bi mogle biti posljedice?
Aleksej Kočetkov: Nedavno je postalo uočljivo koketiranje Lukašenka s tzv. bjeloruskim nacionalizmom. Bjelorusija je sada u punom zamahu izgradnje novog identiteta, koji se razlikuje od ruskog.
Na primjer, u drugoj polovici 90-ih godina je Lukašenko bio najveći Rus. Naglašavao je da “su Bjelorusi i Rusi jedan narod” i da si “Bjelorusi - Rusi s oznakom kvalitete”. Ali sada tih riječi nema. Sada su na takozvani “Dan slobode” u Bjelorusiji nacionalisti održali marš, noseći u rukama čak i portrete Bandera i Šuheviča, s kojima bjeloruski narod nema nikakve veze. Dakle, oni se identificiraju s ukrajinskim nacionalistima. Za bjeloruske nacionaliste, kao i njihove ukrajinske prijatelje, glavni neprijatelj je Rusija, koja je, navodno, vjekovni tlačitelj bjeloruskog i ukrajinskog naroda. I ove strukture u Bjelorusiji nitko ne zaustavlja, što izaziva zabrinutost u Rusiji. U zemlji aktivno izlaze publikacije koje na svojim stranicama redovito objavljuju materijale koji vrijeđaju ne samo rusku vladu ili predsjednika, nego cijeli ruski narod. U stvari, takvi postupci spadaju, barem u našem članku 282. Kaznenog zakona, pod djelo “poticanja nacionalne i društvene mržnje”. No, ove publikacije funkcioniraju, a njihov glavni urednik sudjeluje na sastancima s predsjednikom Bjelorusije.
Osim toga, u zadnje vrijeme je nekoliko proruskih stručnjaka uhićeno u Bjelorusiji, ali i novinara, Sergej Šiptenko, Jurij Pavlovec i Dmitrij Alimkin, na temelju optužbi za “poticanje etničke mržnje”, iako u njihovom djelovanju nije bilo elemenata kaznenog djela. Jednostavno, ti ljudi su pisali materijal koji privlači pažnju i podsjeća rusku javnost kako se Bjelorusija tajno, ali besciljno počela okretati Zapadu. U stvari, Lukašenko slijedi put Janukoviča, koji je pokušavao da sjediti na dvije stolice i time otvorio put jednom antiruskom identitetu. To u konačnici može dovesti do tragičnijih posljedica nesagledivih razmjera. Bjeloruske vlasti smatraju takve stavove prijetnjom njihovim interesima i odlučile su napraviti igrokaz preventivnim napadom i uhićenjem proruskih stručnjaka i proruskih novinara, publicista, javnih osoba, što znači da prijateljstvo završava i da proruski osjećaje u bliskoj budućnosti mogu uzrokovati ozbiljne probleme.
Općenito, u Bjelorusiji imate povijesni koncept koji sada dokazuje da bjeloruski i ruski nisu povezani narodi i da jedni s drugima nemaju ništa. Naoko su Bjelorusi pravi Europljani, a Rusi su mješavina Mongola, Tatara i ugro-finske skupine. Ruski su ljudi s različitim mentalitetom, kulture strane Bjelorusima, koji sebe smatraju potomcima i nasljednicima Velikog Vojvodstva Litve, koja je nekoć s Poljskom formirala jednu državu. Stoga su i Bjelorusi dio europske obitelji naroda i kultura i imaju tendenciju da sebe smatraju zapadnom civilizacijom.
Poznato je da državni sigurnosni odbor Bjelorusije počinje povlačiti neke knjige s polica. Kakve su to knjige i zbog čega su “opasne”?
Aleksej Kočetkov: Nedavno je u Bjelorusiji objavljena knjiga “Povijest Bijele Rusije”, autora Višeslava Zinkeviča, koja dokazuje lažnost novog nacionalističkog koncepta. Na temelju spisa poznatih i međunarodno priznatih bjeloruskih i ruskih povjesničara, dokazana je lažnost ovog koncepta i knjiga je vrlo brzo postala popularna. U Bjelorusiji je prva naklada rasprodana u roku od mjesec dana. Onda je Odborom državne sigurnosti počeo s njenim povlačenjem.
Ta knjiga pokazuje i dokazuje da su Rusi i Bjelorusi - jedan narod sa zajedničkom povijesti. Sve na što su danas Bjelorusi ponosni i zbog čega su tako veliki, postigli je tek kada je Bjelorusija s Rusijom bila u jednoj državi. Prvo je to bio Rusko carstvo, a zatim Sovjetski Savez. U budućnosti, mi nemamo drugog izbora nego integrirati naša gospodarstva i zajednički razvijati našu zajedničku kulturu i civilizaciju, a sve drugo će rezultirati postupnom degradacijom i na kraju nestankom Bjelorusa kao zasebnog naroda i Bjelorusije kao suverene države.
Na primjer, ako uzmemo referentna razdoblja, uključujući i dokaze povjesničara, ruski narod nije imao nikakvih postignuća u zapadnoj Rusiji pod poljskom vlašću. U to vrijeme nisu smjeli doći do bilo kakvog visokog položaja, bilo administrativnog ili znanstvenog. Oni su bili bez socijalnih, kulturnih i vjerskih prava. To je bilo u srednjovjekovnoj Poljskoj, kada su Rusi bili građani drugog reda. Diskriminacija je prvenstveno provođena na vjerskoj osnovi, jer bez pripadnosti Katoličkoj crkvi nisi mogao biti plemić, niti slati svoju djecu u pojedine škole. No, Poljska je bila zemlja vlastele, gdje su plemići sve određivali. Na kraju, kada je Bjelorusija postala dio Ruskog carstva, rusko stanovništvo su bili samo seljaci, nije bilo plemstva, niti obrazovanog sloja. Prema tome, sve što sada postoji u Bjelorusiji, došlo je kasnije.
To su ideje koje su iznesene u toj knjizi, i naravno, takve ideje neki od naših drugova ne vole, jer narušavaju koncept države bjeloruskog naroda. To je čest problem kada se netko se bavi izgradnjom novog identiteta, jer se on mora otkinuti od starog društva u cjelini, to jest, morate dokazati kako imate pravo da se zovete drugačije.
To je ono što je stvorilo ovaj novi identitet, ali hoće li to završiti s još jednim Maidanom?
Aleksej Kočetkov: Sigurno hoće. To se ne može izbjeći. Iz jednog jednostavnog razloga. Naime, 25 godina neovisnosti se u Bjelorusiji razvila nova elita, koja je živjela po svojim pravilima, odvojena od ruske države. Oni sebe vide kao punopravne aktere u zemlji, koja se zove Republika Bjelorusija. To bjeloruska elita uvjerava svoje zapadne susjede. U principu, oni sami doživljavaju određeni nedostatak povjerenja u smislu zakonitosti pozicija na kojima se nalaze, stoga traže dodatna jamstva.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza je u svih 14 sovjetskih republika na vlast došla lokalna nacionalna elita. Bivša sovjetska partijska nomenklatura, koji su iznenada postali vlasnici svojih autokratskih država. Njima je trebala nova ideologija. Sovjetska ideologija ih više nije mogla organizirati, a nije bilo druge. Tako su počeli brinuti o stvaranju nove ideološke osnove, da bi mogli opravdati pravo područja da se nazivaju države i da upravljaju tim teritorijima. Tako su nastale i Ukrajina i Bjelorusija, ali ne zato što su bile rođeni produkt samoorganiziranja naroda, nego umjetnim sredstvima. Zato je trebalo vrlo intenzivno raditi na izgradnji nove mitologije. Ideologija se temelji na uskraćivanju zajedništva s Rusijom, jer ako se zajedništvo ne porekne, onda će se ljudi pitati zašto im je trebalo formiranje državne i lokalne elite.
To jest, vi vjerujete u obrat Bjelorusije prema Zapadu?
Aleksej Kočetkov: Mislim da je to ne samo da je moguće, nego je situacija gotovo zrela za to. Sada postoji veliki sloj menadžera, kojima je psihološki i kulturno udobnije biti pod kontrolom Zapada i ne surađivati s Moskvom.
Što mislite, da im primjer ukrajinskog Maidan nije poslužio? Zar to nije dobar primjer ljude Bjelorusije ili će ponoviti isti scenarij?
Aleksej Kočetkov: Svatko misli da je pametniji od svojih prethodnika. Gaddafi je mislio da je pametniji od Saddama Husseina, kada je pokušao pregovarati sa Zapadom. Janukovič je mislio da je pametniji od Gaddafija. Lukašenko misli da je pametniji od svih njih zajedno. Ali oni u velikoj mjeri precjenjuju svoje sposobnosti. Oni misle da se potrebno slagati sa Zapadom, ali to je nemoguće. I Lukašenko, po mom mišljenju, sada vjeruje da drži uzde u svojim rukama. Do sada se to još nije dogodilo, ali kada u bjeloruskom društvu bude dovoljan broj aktivnih ljudi koji će stajati čvrsto na poziciji da je Rusija njihov neprijatelj, Rusija odmah treba prekinuti odnose. To mora biti učinjeno na silu, jer će se izložiti opasnosti da i sama bude topovsko meso za Maidan, a Maidan će se dogoditi. Tu su također i izdajnici iz unutarnjeg kruga Lukašenka i izdajnici unutar elite. Nitko neće pitati za stvarne želje naroda, kao što je 2014. Bilo u Kijevu. Ljudi koji su živjeli u to vrijeme su vidjeli da se odvija tragedija, da se provodi državni udar. Ukrajina je bila jaka država, koja je imala sve alate da spriječi pobunu, ali se u našim očima sama uništila.
Vjerujete da je pokušaj Minska da pronađe ravnotežu između bliskih odnosa s Rusijom i Zapadom nemoguć ili se vjerojatno može i provesti?
Aleksej Kočetkov: Bjeloruske vlasti moraju shvatiti dvije vrlo jednostavne istine. Prvo, Moskva nikada u novijoj povijesti nije svrgnula nekog legitimnog vođu. Nema takvih primjera. A naši transatlantski partneri, s kojima Lukašenko pokušava pronaći ravnotežu, time se bave. Rušiti predsjednike i čelnike zemlje nije baš ugodno i nije u našoj političkoj tradiciji. To nije naš način. Lukašenko vidi opasnost, ali misli da to nije prijetnja za njega. Drugo, po mom mišljenju, jamac stabilnosti i nezavisnosti Bjelorusije može biti samo dosljedna suradnja s Rusijom. Ako sama Bjelorusija ne bude stavljala klipove u kotač integracija dviju država, ona će dobiti dodatne izvore potpora i takve impulse za razvoj kakve ne mogu sanjati s bilo kakvom povezanosti s Europskom unijom i Europom. Zajedno možemo učiniti velike stvari.
Ranije u našem razgovoru ste govorili o novinarima koji su uhićeni u Bjelorusiji. Ova vijest je objavljena i u Bjelorusiji. Što se tiče nas, što mislite, kakva će biti reakcija Ministarstva vanjskih poslova o ovoj priči?
Aleksej Kočetkov: Mislim da je izjava veleposlanika Ruske Federacije gospodina Surikova o uhićenim novinarima malo pogrešna. On je pozvao novinare “vrlo radikalnima”, a svi znamo da su Šiptenko i Pavlovec pisali članke za obranu dobrosusjedskih i prijateljskih odnosa između dvije zemlje, čime je praktično podržao njihovo uhićenje.
Takve akcije predstavnika ruskih interesa u Bjelorusiji mogu utjecati na rusku zajednicu, koja se mogu osjećati napušteno. Ovdje na Krimu nije odbačena. Veleposlanik bi trebao shvatiti da radi i zbog građana koji žive na teritoriju zemlje u kojoj djeluje.
Ne kažem da je ambasador morao intervenirati u istrazi. On je jednostavno mogao ignorirati temu ili reći da će “istraga će pokazati” ili da “nema nikakvih saznanja”. Uostalom, ima dosta mogućnosti za diplomate, koje on poznaje, jer je više od deset godina na mjestu veleposlanika. On je dao izjavu kojom je naštetio Ruskoj Federaciji.
Kako biste danas okarakterizirali odnose između Minska i Moskve kao strateških partnera? Uostalom, Rusija zahtijeva od Bjelorusije da platiti za isporučeni plin, a Bjelorusija je kao odgovor podigla tarife za pumpanje ruske nafte.
Aleksej Kočetkov: Svi naši odnosi s Bjelorusijom od 1994. godine i to “Bjelorusko čudo” se temelje se na činjenici da im dajemo energiju. Ili po nižoj cijeni, ili na kredit, a zatim su tu i povremeni oprosti dugova. Sukladno tome, u tim okolnostima, cijela bjeloruska industrija je u odnosu na konkurente u boljoj poziciji. Uspjela je spasiti cijelu sovjetsku industriju, radna mjesta i socijalnu stabilnost u državi, pristojan životni standard i dobre ceste.
Ali nekako, bjeloruske vlasti “ekonomsko čudo” pripisuju isključivo njihovim sposobnostima, zaboravljajući napomenuti da je, u principu, sve učinjeno na štetu sjeveroistočnog susjeda, koji je, grubo rečeno, plaćao za ta “čuda”, jer čuda jednostavno ne postoje. To je univerzalni zakon. Ništa se ne pojavljuje “niotkuda” i ne može nestati “u nigdje”. Budući da je Rusija glavni dobavljač Bjelorusiji jeftine struje i goriva, kao i aktivni potrošač bjeloruskih proizvoda i roba, dakle, u teoriji, Rusija bi trebala imati najveću korist od ovog partnerstva. Ali, u stvari, to nije posve točno. Kad bjelorusko vodstvo počne govoriti nešto slično i ruska vlada pokušava izgraditi odnos pariteta, Bjelorusija pokazuje svoju spremnost da u svakom trenutku može promijeniti stranu. Za Rusiju je Bjelorusija važan saveznik, jer je granica s Bjelorusijom je samo 400 km od Moskve. Zastrašujuće je samo i zamisliti da Bjelorusija odjednom može prestati biti naš saveznik, nego saveznik naših partnera i da tenkovi NATO pakta ne budu u Latviji i Estoniji, nego na granici regije Smolensk. Osim toga, Bjelorusija bi tako stvorila liniju Baltik-Crno more i s Estonijom i Ukrajinom izolirala Rusiju i kopnenu granicu s ostatkom Europe, Zapadne Europe, gdje su i dalje naši glavni gospodarski partneri - Njemačka i Francuska.
Komentari čitatelja
na naše novosti