ocean
Što mislite, što bi se dogodilo kada bismo pustili psa da potpuno iskrvari i zamijenili njegovu krv razrijeđenom morskom vodom? Ili kad bismo psu tijekom nekoliko sati ubrizgali razrijeđenu morsku vodu u ukupnoj količini većoj od njegove težine? Vjerojatno biste rekli da bi takvi nečovječni pokusi doveli do smrti pasa u teškim mukama ili do trenutne smrti od šoka.

Takvi su pokusi zaista provedeni, i to ne u podrumu nekog ludog znanstvenika, nego u laboratoriju za patološku fiziologiju College de Francea. Proveo ih je 1897. dr. René Quinton u prisutnosti nekoliko drugih istraživača. Prije nego što vam otkrijem sudbinu tih životinja, trebali bismo reći koju riječ o čovjeku koji je proveo ove pokuse i njegovim razlozima za to.

René Quinton (1866. - 1925.) bio je prirodoslovac, fiziolog i biolog, svojevremeno poznat kao «francuski Darwin». Iako je danas za njega malo tko čuo, u vrijeme svoje smrti bio je francuski nacionalni junak. Procjenjuje se da je njegovom sprovodu prisustvovalo čak milijun ljudi, uključujući neke od najpoznatijih osoba tog vremena.

Krvna plazma je komponenta krvi u kojoj plivaju krvne stanice, ona čini oko 55% volumena krvi. Osim vode i soli, sadrži i otopljene bjelančevine, glukozu, fibrinogene, hormone i ugljični dioksid. Vrlo sličan sastav imaju i limfa i tkivna tekućina koja izravno kupa i okružuje stanice kod višestaničnih životinja.

Proučavajući temperature i koncentracije soli u tijelima različitih životinjskih vrsta, Quinton je primijetio da postoji fiziološka sličnost između sastava krvne plazme i morske vode. Tražeći optimalnu morsku vodu u tom pogledu, otkrio je da oceanska voda iz vrtložnih struja u kojima buja plankton ima posebno jako djelovanje na organizam. Plankton luči tekućine koje, pomiješane s okolnom morskom vodom, daju ono što je Quinton zvao «morska plazma». Do 1897. Quinton je razvio protokol za prikupljanje i obradu morske plazme te njenu primjenu s neviđenim rezultatima za njegove pacijente.

JUHA ŽIVOTA

Prema prevladavajućoj teoriji o nastanku života na Zemlji, život se razvio u praoceanima. Prvi oblici života bili su jednostanični organizmi koji su plutali u hranjivoj «juhi života» koja im je pružala izvor energije i građevne materijale potrebne za preživljavanje i razmnožavanje. S vremenom su te stanice počele formirati specijalizirane kolonije koje su stvorile osnovu za razvoj višestaničnih oblika života. Život se nakon toga još stotinama milijuna godina razvijao u moru, prije nego što su akumulacija kisika u atmosferi i stvaranje ozonskog sloja, zaštite od ultraljubičastog zračenja, omogućili postupno osvajanje kopna.

Sastav tjelesnih tekućina životinja nastavio je odražavati sastav morske vode, sredine u kojoj se život razvijao milijardama godina. Zato morska voda sadrži sve minerale i mikroelemente prisutne u plazmi životinja i ljudi, u gotovo idealnim omjerima. Međutim, kako su oceani s vremenom postajali zasićeniji mineralima, današnja ukupna koncentracija soli u morima i oceanima otprilike je tri do četiri puta veća od koncentracije soli u plazmi životinja. Tako je ukupna koncentracija soli u morskoj vodi oko 3,5%, dok je u ljudskoj plazmi 0,9%. To je razlog zašto je morsku vodu za intravenoznu primjenu potrebno razrijediti.

Spoznaja da je morska voda potpun izvor minerala koji se nalaze u krvi životinja dovela je do ideja o mogućim ljekovitim svojstvima infuzija morske vode. Ali prije toga je trebalo i eksperimentalno provjeriti teoriju o sličnosti krvne plazme i morske vode.

QUINTONOVI POKUSI

René Quinton to je odlučio izvesti na prilično ekstreman način, i tu se vraćamo na pse s početka priče. Prvom psu, težine 10 kilograma, ubrizgana je enormna količina od 10,4 kg izotonične morske vode kroz razdoblje od 11 sati i 40 minuta. Pas je tijekom cijelog pokusa bio miran i reagirao je na svako milovanje. Do kraja pokusa izlučio je 9,4 kilograma urina.

Evo kako je posljedice pokusa na psa opisao sam Quinton:
«Jedan sat i deset minuta nakon ubrizgavanja pas je opet bio na svojim nogama i normalno se kretao, osim povremenog blagog šepanja, uzrokovanog povezom koji mu je bio na nozi tijekom ovog iskustva. Njegova rektalna temperatura bila je normalnih 39°C.

Drugi dan, 14 sati nakon injekcije, životinja je bila izuzetno živahna, trčala je i skakala po laboratoriju, pojela je dvije porcije mesa težine 600 grama i popila 100 grama vode. Njen urin je tijekom noći pokazivao blagu albuminsku zamućenost.

Sljedeći dan i u danima nakon toga pas se nastavio ponašati na isti način: bio je energičniji nego prije injekcije, bez povraćanja ili proljeva, s normalnim albuminom i bez problema bilo koje vrste.»
Drugi pokus bio je još nevjerojatniji i uključivao je potpuno ispuštanje krvi drugog psa, do točke u kojoj bi on sigurno uginuo da je ostao prepušten sam sebi. Krv je nadoknađena izotoničnom morskom vodom, bez poduzimanja bilo kakvih mjera da se spriječi moguća infekcija. Treba istaknuti da je tim pokusom psu uklonjen ne samo veći dio njegove plazme, nego i krvnih stanica, koje morska voda nije mogla trenutno nadoknaditi. Time je, zbog nedostatka crvenih krvnih zrnaca koja prenose kisik, bila teško ugrožena njegova sposobnost disanja, a nedostatak bijelih krvnih zrnaca ostavio je životinju ranjivom za infekcije. Ako bi pas nekim čudom preživio, to je morao biti vrhunski dokaz ljekovite moći morske vode i pretpostavke da je ona savršena zamjena za krvnu plazmu.

O enormnom gubitku krvi govori činjenica da je izmjerena količina crvenih krvnih zrnaca kod psa drugog dana bila 2.900.000, dok je prije pokusa bila 6.800.000. Pas je nekoliko dana imao povišenu temperaturu i izgledao je loše, iz rane mu je curio gnoj, ali se usprkos tome normalno hranio. Petog dana počeo se ubrzano oporavljati. Osmog je dana postao izuzetno razigran i neumorno je trčao po laboratoriju, a takvo se stanje nastavilo i sljedećih dana.

Rezultati su pokazali da je pas tim postupkom bio revitaliziran do razine koja je bila iznad početne. Pet godina kasnije pas je i dalje bio živ i zdrav.

PRIMJENA MORSKE PLAZME NA LJUDIMA

Nakon što je proveo pažljive pokuse na životinjama, Quintona su zamolili da u tajnosti tretira pacijenta koji je umirao od tifusa. On mu je ubrizgao malu količinu razrijeđene morske vode. Već sljedeći dan pacijent je izgledao revitalizirano i vratio mu se apetit. S vremenom se potpuno oporavio. Nakon tog prvog uspjeha Quinton je počeo liječiti i druge pacijente, usavršavajući svoju terapiju.

Četiri godine kasnije objavio svoj je glavni znanstveni rad L'eau de mer, milieu organique (Morska voda, organska sredina), u kojem je iznio sličnosti oceanske vode s krvnom plazmom i objavio rezultate svog rada. (Knjiga se može preuzeti na web-stranici http://www.oceanplasma.org/documents/quinton.html.)

Od 1906. Quinton je usredotočio svoj rad na spašavanje djece u Francuskoj koja su u to vrijeme u velikom broju umirala od crijevnih infekcija. Svoj prvi dispanzer otvorio je u Parizu. Stotine majki svakodnevno su dovodile svoju djecu na tretmane. Nakon toga Quinton je počeo posvećivati pažnju i trudnicama. Koristio je svoju terapiju s enormnim uspjehom i uvelike je smanjio broj pobačaja.

Terapija se kasnije počela primjenjivati i na mnoge druge bolesti. U Francuskoj je otvoreno 12 dispanzera za liječenje morskom plazmom, a metoda se počela širiti i po drugim europskim zemljama. Quintona su zatim pozvali u Egipat gdje su bolesti svake godine odnosile živote tisuća djece. Tamo je ponovio isti uspjeh. Slike pacijenata vraćenih s ruba smrti, među kojima su bila i mala djeca kojima je prognoza bila smrt u iduća 24 sata, ostavljaju bez daha.

PROTOKOL LIJEČENJA

Evo izvornog Quintonovog protokola koji je on koristio u svom radu. Nikada nije tvrdio da je taj protokol do kraja razrađen ili najbolji. U početku je morsku plazmu davao samo intravenozno, a kasnije se počela primjenjivati još i subkutano i intramuskularno.

Minimalna doza injekcije:

Ovisno o stanju pacijenta.

Učestalost injekcija:

Injekcije se moraju ponavljati svakih pet dana, zatim svakih šest, sedam, osam dana itd., u skladu s lako uočljivim trajanjem njihovog djelovanja (pogledati detalje niže u tekstu).

Učinci injekcija:

- Kada se istom pacijentu daje više injekcija, najbolje je ubrizgavati ih u isto mjesto. Lokalna bol koja se osjeti prilikom prve injekcije bit će daleko blaža kod kasnijih injekcija.

- Nakon injekcije slijedi reakcija koja traje otprilike dvanaest sati. U određenom promjenjivom trenutku (nakon jednog, dva ili tri sata, a ponekad čak i tijekom davanja injekcije ako se to obavlja polako), pacijent će početi drhtati, ponekad vrlo snažno, uz cvokotanje zuba i manju ili veću žeđ. Tjelesna temperatura će rasti bez prekida tijekom četiri ili pet sati (oko 1,5 do 2,0 °C), a onda će se početi spuštati kao što je rasla, da bi se na kraju stabilizirala ispod početne temperature. Pacijent će biti žedan i popit će 1 do 3 litre vode. Najčešće uopće neće imati apetita i može osjećati blagu mučninu ili glavobolju. Što je ta reakcija jača, korist od injekcije bit će veća. U svakom slučaju, ne treba je se bojati bez obzira na slabost pacijenta ili njegovu početnu temperaturu. U slučaju groznice, kada je temperatura prije injekcije 39,5°C, može porasti do 41,5°C, pa čak i ostati šest sati za redom na 41°C bez i najmanjih smetnji.

- Dvadeset i četiri sata nakon injekcije pacijent će obično biti slab, ne samo zbog krize koja se dogodila nego i zbog djelomične nesanice koju je ona izazvala. Međutim, poboljšanje će biti evidentno po određenim simptomima koji će se početi javljati, u boljim slučajevima oko 36. sata ili najkasnije nakon dva dana. Poboljšanja su konstantna i napreduju tijekom trećeg i četvrtog dana. Ponekad možemo biti svjedoci pravog vraćanja pacijenta iz mrtvih. Zapanjujuća je iznenadnost: svi bolovi ili neugodnosti koje su mogle biti prisutne prije injekcije nestale su; vraća se snaga; apetit - kojeg prije tretmana uopće nije bilo - postaje pretjeran s iznenadnom gladi i pacijent, koji je tjednima bio vezan za krevet, ustaje i šeće po nekoliko sati.

- Petog dana ujutro dolazi do potpune promjene. Prevladava ista opća slabost koja je vladala prije tretmana, osim u akutnim slučajevima kada je jedna injekcija dovoljna za izazivanje konkretnog poboljšanja. Sada se daje druga injekcija. Opisani ciklus učinaka javlja se još jednom, ali sada uz izraženija poboljšanja.

- Injekcije se daju u takvom prirodnom razmaku svakih pet, šest, sedam, osam dana - u skladu s koristi koju daju.»

Osim opisanih reakcija nisu utvrđene nikakve nuspojave ili sekundarne reakcije. Iako je Quinton za injekcije uvijek koristio izotoničnu morsku plazmu, već su u njegovo vrijeme mornarički liječnici navodno s izvrsnim uspjehom koristili i morsku plazmu u njenom prirodnom, nerazrijeđenom (hipertoničnom) obliku. Kad se primjenjuje hipertonična morska voda potreban je oprez kod osoba s povišenim tlakom te bolestima bubrega i srca. U tim je slučajevima preporučljivo koristiti izotoničnu morsku plazmu.

DJELOVANJE INFUZIJA MORSKE VODE NA TIJELO

Claude Bernard, osnivač moderne eksperimentalne fiziologije i primjene znanstvene metode u medicini, tvrdio je «Klica je ništa, sredina je sve». Time je želio reći da bakterije i virusi nisu važni sve dok u organizmu ne postoji pogodna sredina za njihovo razmnožavanje i razvoj bolesti. I sam Pasteur je na samrtničkoj postelji priznao: «Claude Bernard je bio u pravu». Iz toga slijedi da se pravilan pristup zdravlju i liječenju ne bi trebao fokusirati na klice, nego na jačanje otpornosti organizma kroz postizanje optimalnih uvjeta unutarnje sredine.

Rad Renéa Quintona jasno je pokazao da je morska voda živa tekućina koja je savršena podloga za zdravu unutarnju sredinu kopnenih životinja, uključujući i ljude. Stvarajući uvjete za optimalan rast i razvoj stanica i organizma, podupire zdravlje i sprječava bolest. Djelovanje te terapije je nespecifično, pa ne zahtijeva postavljanje precizne dijagnoze.

Morska plazma sadrži sve minerale i mikroelemente potrebne tijelu u gotovo savršenom omjeru i brzo iskoristivom obliku, pa može nadoknaditi eventualni nedostatak bilo kojeg elementa. Još jedan od primjera kako morska plazma stvara ravnotežu u unutarnjoj sredini tijela je postizanje optimalne kiselosti. U svom izotoničnom stanju, morska plazma ima pH koji odgovara onom ljudske krvi - 7,4 do 7,6. Također, kao i ljudska krv, morska voda ima inherentne mehanizme koji omogućuju održavanje konstantnog pH. Kad se u našem tijelu dogodi zakiseljavanje, aktiviraju se kalcij, magnezij i drugi minerali iz naših kostiju koji stabiliziraju pH krvi. Morska voda u prirodi ima slične homeostatske mehanizme i kod povećanja kiselosti izvlači kalcij iz koraljnih grebena i drugih dostupnih izvora.

PRIPREMA MORSKE PLAZME

Morska voda vadi se s dubine od 30 m od površine i 10 m od dna, u uvjetima koji osiguravaju apsolutnu čistoću. Tijekom transporta i obrade zadržava se njena prirodna temperatura. Nakon višestruke mikrofiltracije kroz celuloznu membranu, Quintonova morska plazma u sterilnom se okruženju konzervira bez dodira s metalima i bez električne obrade. Cijeli postupak od crpljenja do kraja prerade traje manje od 72 sata. Takva procedura nužna je kako bi se sačuvala karakteristična biodinamika i molekularna ravnoteža morske vode kao živog medija. Quinton je i eksperimentalno dokazao da morsku vodu nije moguće dehidrirati i povratiti u prvobitno stanje jer takvi postupci uništavaju njena svojstva. Za razrjeđivanje do izotonične ili blaže hipertonične koncentracije koristi se filtrirana izvorska voda s niskim sadržajem minerala.

Godine 1931. Alexis Carrel dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zato što je uspio preko 20 godina održavati na životu stanice kokošjeg srca u «posebnoj izotoničnoj slanoj otopini» koju je trebalo svakodnevno mijenjati. To je znatno duže od normalnog životnog vijeka kokoši. Znanstvenici nikada nisu uspjeli u potpunosti ponoviti Carrelove rezultate pomoću umjetne fiziološke otopine soli, i danas njegove rezultate smatraju «anomalnima» (što je ljepši naziv za prijevaru).

Carrel nikada nije otkrio izvor svoje otopine, ali tajna bi mogla biti u tome što je on bio dugogodišnji poznanik dr. Jeana Jarricota, jednog od Quintonovih učenika i direktora najveće besplatne Quintonove klinike u Lyonu u Francuskoj. Ako je Carrel doista koristio Quintonovu morsku plazmu za hranjenje svoje «besmrtne» kulture stanica, zanimljiva je implikacija mogućnost produljenja životnog vijeka redovnim injekcijama morske plazme.

Obična fiziološka otopina soli, koja se u bolnicama koristi za nadoknađivanje tjelesnih tekućina, ne posjeduje ljekovita svojstva morske plazme. Iako je, primjerice, dr. Tussaud tvrdio da je ponovio Quintonove rezultate ubrizgavajući fiziološku otopinu psu kojem je ispuštena sva krv, prava je istina da je pas nakon toga poživio samo dva mjeseca i to u stanju potpune iscrpljenosti.

Quinton je u svojoj spomenutoj knjizi opisao reakcije organizma (pasa) na izotoničnu morsku vodu i fiziološku otopinu (otopinu soli). Između ostalog, morska plazma izaziva snižavanje (normalizaciju) temperature, dok fiziološka otopina dovodi do blage groznice.

Iako se infuzije morske vode koriste u svrhu liječenja, medicina ne priznaje vrijednost morske plazme kao potpune zamjene za krv u slučajevima gubitka krvi. Nisu provedeni pokusi na ljudima koji bi dokazali u kojoj mjeri ona zaista može potpuno zamijeniti krv.

Jasno je da bi takva primjena morske plazme mogla smanjiti potrebe za zalihama krvi za transfuziju, što bi bilo posebno dragocjeno u slučajevima velikih katastrofa kada se javljaju nestašice krvi. S morskom plazmom nije potrebno znati čak ni krvnu grupu osobe koja prima infuziju. Morska plazma mogla bi se koristiti i kod ljudi koji zbog vjerskih ili drugih razloga odbijaju transfuziju krvi. Spriječili bi se i mnogi slučajevi bolesti prenesenih zaraženom krvlju.

QUINTONOVO NASLJEĐE

Quinton je 1914. pozvan u francusku vojsku i borio se u Prvom svjetskom ratu. Umro je 1925. od posljedica ratnih rana, ali njegovi suradnici i učenici, doktori Jarricot, Macé, Simon, Potocki i drugi nastavili su njegov rad. Francuska vlada u početku je priznavala njegovu oceansku terapiju, ali nakon Drugog svjetskog rata počeo je jačati utjecaj farmaceutske industrije koja je uspjela prisiliti francusku vladu da zabrani Quintonovu terapiju i praktično je blokirala njenu primjenu i izvan Francuske.

Međutim, nakon nekog vremena terapija morskom plazmom ponovno je počela oživljavati u Njemačkoj, a onda i u Francuskoj. Tijekom 1980-ih postala je poznata i u drugim europskim zemljama, a u novije vrijeme postaje prihvaćena i u Americi. Danas morsku plazmu prema izvornom Quintonovom protokolu proizvodi Laboratories Quinton International S.L. iz Španjolske.

SLIKE I POTPISI

Quinton plasma 1
Slike 1 i 2: Djevojčica koja je nakon 45 dana hospitalizacije zbog enteritisa imala 2.650 g u dobi od 3 mjeseca (lijeva slika). Nakon 2 mjeseca i 10 dana terapije injekcijama morske plazme djevojčica je udvostručila težinu na 5.290 g (desna slika) i nastavila se normalno razvijati uz zdrav apetit.
Quinton plasma 2
Slike 3 i 4: Terminalna kolera kod desetomjesečnog djeteta. Kad je tretman započet dijete je bilo nepokretno, uvučenog trbuha, izvrnutih očiju, s 10 proljeva dnevno. Stolica se normalizirala od sedmog dana i postignuto je potpuno izlječenje.
Quinton plasma 3
Slika 5 i 6: Atrepsija kod bebe stare 40 dana. Težina 2.000 g (prva slika). Nakon tretmana oceanskom plazmom s 2 mjeseca i 27 dana ima 3.980 g (druga slika). Slučaj je dugo praćen i beba se razvila u prekrasno normalno dijete.
Quinton plasma 4
Slike 7 i 8: Psorijaza kod 20-godišnje žene. Bolest koja je trajala 6 godina potpuno je izliječena injekcijama morske plazme tijekom 10 mjeseci.