SAD i Ukrajina
© Press-služba prezidenta Ukrainы
Plan predložen američkom vojnom establišmentu nije iznenađujući. Nije čak ni originalan. Kada se pogleda spisak potencijalnih mera, ništa tu nema spektakularno. Ništa što u Moskvi još odavno nisu ugradili u sve "strategije odbrane". Meta je, naravno - Rusija.
"Novac ima, u vremenu u kom živimo, snagu Sunca, snagu, koju suze više nemaju. Sreća ljudska je sad u novcu. Englezi su od trgovine načinili religiju. Kad se u Londonu pita ko je ko, koliko vredi ko — how much is he worth — misli se: Koliko ima? Koliko funti? A mi, u ruskoj emigraciji, sad, ne vredimo ništa. Novac ovde ima moć grmljavine i groma. Toplotu proleća. Nisu Englezi krivi što smo im mi, na Azovu, verovali. Bajku o Londonu".

Miloš Crnjanski, Roman o Londonu
Autori plana protiv Rusije su istraživači iz čuvene korporacije RAND (Research and Development). Formalno, to je nezavisan analitički centar čiji rad je dugo osiguravao "Makdonel Daglas". Neformalno, radi se o "isturenom odeljenju" vojno-obaveštajnih struktura, kakve inače postoje u svakoj iole ozbiljnijoj državi.

Imajući u vidu da RAND zapošljava blizu 2.000 ljudi i raspolaže budžetom od oko pola milijarde, kada se predlaže "rat protiv Rusije", očekivalo se više kreativnosti i održivih inicijativa.

Četiri vrste mera

Suštinski, kada se pogleda ono što je dospelo u javnost, vlastima Sjedinjenih Država i NATO-a (koji je jedan od finansijera RAND-a) sugerišu se četiri vrste mera usmerene ka slabljenju ruske ekonomije, podsticanju unutrašnjih tenzija, jačanju vojnog pritiska i uvođenju Rusije u režim "geopolitičke izolacije".


Komentar: Sve ovo elite na Zapadu pokušavaju ostvariti dug niz godina, ali neuspješno. Bilo bi bolje da odustanu, ali to je malo vjerojatno.


U cilju daljeg "ekonomskog davljenja" neophodno je produžavati sankcije, otežavati poslovanje ruskih korporacija, a poseban akcenat je na većem prisustvu američkih kompanija na tržištu energenata. Zarad političke destabilizacije treba ohrabrivati "unutrašnje proteste" i intenzivno vrbovati ruske eksperte da emigriraju na Zapad.
Vojni pritisak se jača raspoređivanjem dodatnih vojnih snaga u najbližem mogućem okruženju Rusije (podrazumevaju se bombarderi u blizini ključnih ruskih strateških ciljeva), uključujući i kontinualno prisustvo mornarice u crnomorskoj akvatoriji.
Da bi oposlili projekat "geopolitičke izolacije", valja razmotriti pružanje "smrtonosnije pomoći Ukrajini", načine problematizacije zamrznutog konflikta u Pridnjestrovlju i istiskivati ruski uticaj iz centralnoazijskog prostora.
"Plan Morgentau"

Kao i u svakoj sličnoj analizi, navode se i mane svake od predloženih mera, ali to ne umanjuje utisak o neoriginalnosti. Jer, ovaj "popis aktivnosti" u velikoj meri se podudara sa poznatim "Planom Morgentau".

Tadašnji ministar finansija Henri Morgentau Mlađi izneo je 1944. godine plan za dugoročnu okupaciju Nemačke. Njegov papir je ozbiljno razmotren, nekoliko puta dopunjavan, na kraju u velikoj meri i primenjen iako nikada nije zvanično usvojen (to se prepoznaje u delovanju američkih službi usmerenih ka demilitarizaciji i denacifikaciji nemačkog društva i dekartelizaciji nemačke ekonomije), ali je ključno što ova strategija ostaje aktuelna i korišćena i u drugim prilikama. Plan Morgentau je sprovođen, u delovima ili celini, nad zemljama koje je trebalo staviti pod potpunu kontrolu. Između ostalih slučajeva, primenjivan je (ili još tačnije — i dalje se primenjuje) i protiv Srbije.

Sastoji se od četiri "poglavlja".

Prvo — usmeravanje doziranog razvoja "okupirane" ili "kontrolisane" teritorije

Impresivno je, zaista, koliko prostora Morgentau posvećuje nemačkoj geoekonomiji, kakvim se sve detaljima bavi i kakva rešenja predlaže. On zaključuje: "Jedina svrha kontrole nemačke ekonomije je u tome da se olakšaju vojne operacije i vojna okupacija".

Takvim promišljanjem on postavlja svojevrsan metodološki okvir koji se može upotrebljavati na svakom drugom primeru. Cilj je da se istovremeno osigura projektovani ekonomski rast, kako bi sve troškove podnelo stanovništvo zemlje koja je kontrolisana, a da pritom to isto stanovništvo nikada ne gubi nadu "u bolje sutra" (tako se eliminiše rizik od izbijanja "socijalne revolucije"), uz istovremeno uništavanje svih industrijskih grana koje su od suštinskog značaja za podizanje vojne moći. Kontrolisana ili okupirana država može razvijati samo one delove privrede koji nisu pretnja američkoj bezbednosti ili konkurencija američkoj ekonomiji. Razvoj se projektuje da osigurava postepeni ekonomski rast (zarad održavanja optimizma), ali tako da on ne može ugroziti vitalne američke interese. Način na koji se ovaj proces kontroliše jeste i dozirani transfer tehnologija.

Drugo — fokusiranje na obrazovanje i propagandu

Morgentau insistira na tome da sve škole i univerziteti moraju biti momentalno zatvoreni, a zatim postepeno otvarani kako se budu pisali novi obrazovni programi i pronalaženi odgovarajući učitelji i profesori. Ista mera je i za medije: obustavlja se informisanje dok se ne uspostavi adekvatna kontrola i formuliše odgovarajući program. Paralelno sa tim, podstiče se odlazak studenata u inostranstvo, gde će dobiti "adekvatno" obrazovanje.

Danas su okolnosti promenjene, pa drastičnih odluka o zatvaranju obrazovnih institucija i obustavljanju informisanja nema, ali su razrađeni drugi mehanizmi kako bi se do cilja došlo.

Treće — demilitarizacija kontrolisane teritorije

To podrazumeva i raspoređivanje američkih vojnih snaga u njenom neposrednom okruženju. Pri tome, demilitarizacija se ne sprovodi samo razoružavanjem, već i demotivisanjem populacije, objašnjavanjem da vojska nije svrsishodna i uništavanjem industrijskih kapaciteta koji mogu poslužiti uvećavanju vojne moći (što uključuje i "uništavanje znanja" koje tome može koristiti).

Četvrto — geopolitička fragmentacija prostora

Morgentau podvlači:

"Nakon podele Nemačke, političke strukture bi trebalo da budu ohrabrene da organizuju federalnu vladu za svako od novopodeljenih područja. Nova vlast treba da bude organizovana kao konfederacija država (saveznih republika), sa naglaskom na prava država i veliki stepen lokalne autonomije". Deliti, deliti i samo deliti prostor, novim političkim jedinicama "obezbediti poseban identitet", okrenuti ih protiv "tradicionalnih vrednosti" i svakog centrifugalnog uticaja. "Centar" protiv kog se ratuje treba "geopolitički izolovati", što se postiže "otcepljenjem" perifernih područja i podsticanjem antagonizama na relaciji "centar" — "periferija".

Priznanje Medlin Olbrajt

Ono što predlažu istraživači RAND-a zapravo je samo novim okolnostima prilagođen "Plan Morgentau". Samim tim, cilj je identičan: napraviti od Rusije kontrolisanu ili okupiranu teritoriju.
Uostalom, to je davno priznala i Medlin Olbrajt uzvikujući: "Nepravedno je da Rusija raspolaže tolikim prostorom i tolikim prirodnim bogatstvima dok druge zemlje u tome jako oskudevaju. Na prostorima Sibira i ruskog Dalekog istoka bilo bi mesta za mnoge druge".
Na srednji rok — deluje neostvarivo, donekle i neverovatno, naivno, glupo. Ali, ne treba uopšte gajiti iluziju kako će Zapad od toga odustati. Probaće ponovo, kao i nekoliko puta dosad u istoriji.

Od trgovine načinjena religija

Pljačkom Konstantinopolja, iz Vizantije je odneto više nego što je celokupan Zapad posedovao. Sve što se posle toga odigralo bila je — istorija. Danas je još i gore, jer, kako napisa Crnjanski, "od trgovine je načinjena religija."

Sve je u novcu i interesima koje diktira profit. "Novac ima moć grmljavine i groma. Toplotu proleća". Bitno je to povremeno ponavljati. Podsetiti se. I razvejati iluzije, ne verovati u "bajku o Londonu". Veli Crnjanski još i: "A mi smo im verovali, kao mužik mađioničaru na vašaru".

Zbog toga su pravoslavni narodi platili veliku cenu. Neki među njima je još plaćaju. Od Morgentaua do RAND-a — ništa se promenilo nije. Što pre to shvatimo, lakše ćemo praviti sopstvene političke izbore.