New York Times in 1983

Priča s naslovne strane u New York Timesu 1983. o terorističkom bombaškom napadu u kojem su ubijeni Palestinci u Libanonu. Kampanja za bombardiranje sada je potvrđena kao izraelska koja je odnijela stotine nevinih života.
Lipanj 1980. Tijekom prethodnih tjedana izraelski zračni i morski napadi na "palestinske i ljevičarske položaje" bili su "gotovo noćni događaji". Prema novinarki Christian Science Monitor-a Heleni Cobban, međutim, "sve zlokobnija izraelska ruka vidi se iza nekih pojačanih nemira u cijeloj zemlji." Doista, "nedavno je ovdje eksplodiralo nekoliko ogromnih automobilskih bombi na lokacijama s velikom koncentracijom palestinskog ili sirijskog stanovništva". Najmanje dvije, tvrdila je grupa koja sebe naziva Frontom za oslobađanje Libana od stranaca (FLLF).

Način djelovanja misteriozne grupe, piše Cobban, "čini se da ukazuje na utjecaj nekih izraelskih ekstremističkih skupina" poput one koja stoji iza auto-bombaških napada na tri palestinska gradonačelnika na Zapadnoj obali 2. lipnja. "Ogorčeni palestinski učenjak," koji je razgovarao s Cobbanovom, također je pomislio na" terorističke bombaške napade koje je protiv palestinskih sela izvela Beginova vlastita Irgunova ekstremistička skupina 1940-ih g." "Tada je cilj bio otjerati nas iz Palestine i oni su uspjeli u velikoj mjeri... Sada nas žele otjerati iz Libanona. Kamo možemo? Izraelci su poludjeli, ali ovaj put svijet ne može podržati njihov teror. Ili može?"


Komentar: Irgun Zvai Leumi (heb. ארגון צבאי לאומי), skraćeno kao Irgun je cionistička jevrejska militantna organizacija koja je djelovala na palestinskim područjima od 1931. do 1948. godine.


Tijekom sljedeće 3 godine stotine palestinskih i libanskih civila ubijeno je, a još mnogo ranjeno eksplozivnim napravama skrivenim u košarama, na biciklima ili mazgama, u automobilima ili kamionima. Nakon svakog napada upućeni su pozivi u medijima u kojima se snosi odgovornost u ime FLLF-a. Palestinski i libanski dužnosnici opetovano su inzistirali da je FLLF samo fikcija koja ima za cilj sakriti ruku Izraela i njegovih saveznika kršćanskih desnica. Izraelski dužnosnici odbacili su takve optužbe, inzistirajući radije na tome da su bombaški napadi bili dio međudjelovanja između rivalskih arapskih frakcija. Nekoliko tih bombaških napada uključeno je u "baze podataka o terorizmu" RAND i START.

U kolovozu 2012. New Yorker je objavio opis Meir Dagana, bivšeg šefa Mossada. Dagan je bio poznat kao "bezobzirni agent", piše David Remnick, a pričalo se da su u njegovoj karijeri bile uključene"operacije svih vrsta - auto-bombe, trovanje, cyber-ratovanje". Doista, prije izraelske invazije na Libanon 1982. godine, Yigal Sarna i Anat Tal-Shir, dva reportera izraelskog dnevnika Yediot Ahronot, istraživali su mogućnost da je Dagan "vodio tajnu jedinicu preko granice čija je misija bila poticanje terorističkih događaja koji bi opravdati upad". Remnick dodaje: "Vojni cenzori ubili su priču, rekao mi je Sarna. Dagan priznaje cenzuru, ali negira smisao priče."

Izraelski novinar Noam Sheizaf objavio je Remnickovu priču na svojoj Facebook stranici i, kao što je napisao u časopisu 972 Magazine, Sarna je prokomentirao na sljedeći način: "Doista, cenzura [na tim pričama] postoji već godinama. Zastrašujuće stvari su tamo učinjene, a ne samo planirane."

Još jedan Daganov opis objavljen u Haaretzu 2016. predstavio je detaljniji prikaz priče i ovoga puta izričito spomenuo FLLF.

Prije invazije na Libanon 1982., vojni dopisnik Amir Oren izvijestio je da je časnik koji je služio pod Daganom "tvrdio da su po nalogu IDF-a, pod krinkom Fronta za oslobađanje Libana od stranaca, izvršeni smrtonosni napadi protiv palestinskih meta, a među stradalima su bili i nevini civili. "Ta je anonimna tužba "stigla do medija", rekao je, "i odatle - iako je vojni cenzor objavu zabranio - stigla je i do Begina."

U tužbi su imenovana četiri visoka izraelska dužnosnika: Raphael Eitan, šef Ureda IDF-a; Meir Dagan, zapovjednik regije Južni Libanon; voditelj sjevernog zapovjedništva Avigdor Ben-Gal i Shlomo Ilya, obavještajni časnik. Yehoshua Saguy, šef vojne obavještajne službe, proučio je navode i zaključio da su tačne. Njegova žalba se, međutim, nije nigdje vodila: prema Orenu, premijer Menachem Begin "nije želio vjerovati, pogotovo uoči izbora."

U veljači 2018. Ronen Bergman, u to vrijeme stariji dopisnik za vojno-obavještajne poslove za Yedioth Ahronoth, objavio je Ustani i ubij prvi: Tajna povijest ciljanih ubojstva u Izraelu.

Ova opsežno istraživačka knjiga sadrži nekoliko stranica posvećenih radu FLLF. Na temelju razgovora sa službenicima koji su bili uključeni u operacije ili koji su u to vrijeme bili svjesni njegovog postojanja, potvrđuje da su Palestinci bili u pravu cijelo vrijeme: FLLF je doista bila kreacija Izraela, izmišljena skupina koju su visoki dužnosnici koristili za skrivanje ruku zemlje u smrtonosnoj 'terorističkoj' kampanji.

Grupu su stvorili Eitan, Ben-Gal i Dagan 1979. Prema riječima Davida Agmona, voditelja Sjevernog zapovjednog stožera IDF-a, cilj je bio "izazvati kaos među Palestincima i Sirijcima u Libanonu, ne ostavljajući izraelski otisak prstiju, kako bi se stvorio osjećaj da su oni stalno pod napadom i da im podstakne osjećaj nesigurnosti". Bergman ne navodi Shloma Iliju, obavještajnog časnika spomenutog u Orenovom članku u Haaretzu.

U svojoj ranoj fazi, grupa je koristila eksploziv "skriven u limenci s uljem ili konzervama" koje su napravljene u prodavaonici metala od Kibbutza Mahanayima u kojoj je tada živio Ben-Gal. Sami eksplozivi dopremljeni su iz IDF-ove jedinice za uklanjanje bombi kako bi "umanjili šansu da se otkrije bilo kakva veza s Izraelom".

Eitan, Ben-Gal i Dagan nisu uspjeli održati operaciju tajnom. U Ustani i ubij prvi, Bergman pruža fascinantne izvještaje o ranim (i neuspješnim) naporima visokih službenika i članova vlade da se odupru takvim metodama, iskazima koji potvrđuju točnost Remnickovih i Orenovih priča.

U 1980. Yehoshua Saguy, šef vojne obavještajne službe, obavijestio je zamjenika ministra obrane Mordechaia Zipporija da je Ben-Gal provodio "skitničke operacije" u Libanonu. U jednom slučaju, auto-bomba namijenjena osobama PLO-a eksplodirala je na glavnoj cesti u južnom Libanonu i ubila neodređeni broj "žena i djece".

U lipnju 1980., mjesecu u kojem je objavljena priča Helene Cobban Christian Science Monitor, sazvan je sastanak u uredu premijera. Zippori je optužio Ben-Gal-a da je vodio "neovlaštene akcije u Libanonu" i ustrajavao na tome da su "žene i djeca ubijeni". Ben-Gal je odgovorio da je to netačno ("Četiri ili pet terorista je ubijeno. Tko se vozi automobilom u Libanonu u 2 ujutro? Samo teroristi.") i uvjerio Menachem Begina da je dobio dozvolu za akciju. Premijer je prihvatio ta uvjerenja i, piše Bergman, od tada je "zamjenik ministra obrane shvatio da nema smisla tražiti od premijera da popravi situaciju".

Priča koju su istraživali Yigal Sarna i Anat Tal-Shir bila je točna. A Daganovo poricanje Remnicku bile su laži.

Kad je izraelska vojna cenzura zabranila objavljivanje priče, prikrivala je teške državne zločine koji su već počinjeni. Što je još problematičnije, ova odluka omogućila je Izraelu da, nakon Likudove (vrlo uske) pobjede na zakonodavnim izborima 1981., koristi FLLF da sprovede sve smrtonosniju i u potpunosti prikrivenu kampanju "terorizma".

5. kolovoza 1981. Menachem Begin odabrao je Ariel Sharona da ga zamijeni kao ministar obrane. Kao što izraelski povjesničari već dugo dokumentiraju, narednih deset mjeseci vlada se počela baviti vojnim operacijama, iz zraka i zemlje, kako bi natjeralili Palestince na vojni odgovor koji će se koristiti da opravda veliku vojnu ofenzivu na Libanon.

Kao što detaljno dokumentira Ustani i ubij prvi, bombardiranja FLLF-a bila su sastavni dio ove izraelske provokacijske strategije. Doista, novi ministar obrane odmah je odlučio "aktivirati" operaciju FLLF i poslao je Eitana kao svog osobnog poslanika da "pazi" na tajnu operaciju. Značajno je da je u to vrijeme Eitan obavljao dužnost Beterovog "protuterorističkog" savjetnika.

Sharon se "nadao da će ove operacije izazvati Arafata da napadne Izrael", piše Bergman, "što bi tada moglo odgovoriti napadom na Libanon ili barem natjerati PLO-a na odmazdu protiv Phalangea, nakon čega bi Izrael mogao s velikim silama skočiti u obranu kršćana".


Komentar: Phalangea je maronitska (kršćanska sekta sirijskog podrijetla) stranka u Libanonu koju je 1936. osnovao Pierre Gemayel.


"Do sredine rujna 1981.", objašnjava on, "automobilske bombe redovito su eksplodirale u palestinskim četvrtima Bejruta i drugim libanonskim gradovima."

Nekoliko tih bombaških napada bilo je tada pokriveno u američkoj štampi.

17. rujna 1981. automobilska bomba eksplodirala je ispred zapovjednog centra kojeg su dijelili PLO i njegovi libanski ljevičarski saveznici u lučkom gradu Sidon, ubivši preko 20, većinom žena i djece koji su živjeli u obližnjim stambenim zgradama, izvjestio je John Kifner za New York Times.

Dva dana kasnije, još jedna "teroristička bomba" ubila je četvoro u prepunom kinu u zapadnom Bejrutu, izvijestio je Kifner. FLLF je preuzeo odgovornost, ali su palestinski dužnosnici odmah inzistirali na tome da je ta grupa "izmišljena", trik koji je Izrael koristio da sakrije ruku u tim napadima.

Automobil je 1. listopada eksplodirao u blizini ureda PLO-a u prepunoj ulici u muslimanskom zapadnom Bejrutu, usmrtivši 90, kako su izvijestili Kifner i UPI. Nekoliko drugih vozila napunjenih eksplozivom pronađeno je i deaktivirano u Bejrutu i Sidonu "u onom što je zamišljeno kao razorni udar protiv Palestinaca i ljevičarskih libanonskih milicija od strane desničarskih terorista".

FLLF je preuzeo odgovornost, ali dužnosnik PLO-a optužio je izraelske agente za podmetanje bombe u "nekoj vrsti tajnog rata" protiv Palestinaca. S tim se složio i libanski premijer Chafik Wazzan. Budući da je prekid vatre sprečavao Izrael da "ustraje u svojim aktima uništavanja i ubijanja u Libanonu putem svojih zračnih snaga ili drugih napada", ustvrdio je, "tražiio je druge taktike, one kukavičke kojima trenutno pribjegava ili izravno ili putem agenata." Izraelski dužnosnici odbacili su takve tvrdnje, umjesto toga inzistirajući da su bombardiranja dio "rata između bandi koje čine PLO".

Izvješće RAND-a o "nedavnim trendovima međunarodnog terorizma" objavljeno u travnju 1983., detaljno opisuje neke od tih bombaških napada. Broj smrtnih slučajeva od ovih nekoliko bombaških napada iznosi čak 120. Za usporedbu, a prema istom izvještaju RAND-a, 1980. i 1981. udruženi palestinski 'teroristi' ubili su ukupno 16 osoba. Kako je tada napisao novinar UPI-ja Fred Schiff, tijekom samo dva tjedna FLLF-ov "val terorističkih bombaških napada" odnio je ukupno 308 života.

Ono što je također važno, u isto vrijeme izraelski dužnosnici vodili su opsežnu kampanju za odnose s javnošću (ili "hasbara") koja ima za cilj uvjeriti ostatak zapadnog svijeta, a posebno Sjedinjene Države, u ozbiljnost prijetnje koju predstavlja "terorizam". U ovoj pripovijesti Izraelci su bili glavne žrtve, a nikada počinitelji "terorizma", dok su Palestinci bili glavni počinitelji "terorizma", a nikad njegove žrtve.

Ova je kampanja bila izuzetno uspješna, a od sredine 1980-ih američki i izraelski diskursi o "terorizmu" bili su gotovo nerazdvojni. Broj aktera, od izabranih dužnosnika do "stručnjaka za terorizam" igrali su središnju ulogu u ovom duboko ideološkom procesu proizvodnje značenja.

Odluka vojnog cenzora da zabrani Sarninu i Tal-Shirinu priču i na taj način prikrije činjenicu da su visoki izraelski dužnosnici u točno isto vrijeme vodili veliku kampanju "terorizma" u Libanonu bila je jednako središnja u ovom procesu.

Odluka cenzora omogućila je izraelskim čelnicima da u lipnju 1982. inzistiraju na invaziji na Libanon opravdano u ime borbe protiv "terorizma". To je izuzetno omogućilo Ariel Sharonu da se u kolovozu 1982. godine pojavi na stranicama New York Timesa i ustraje u tome da su izraelske trupe "dočekane kao oslobodioci zbog progona terorista koji su silovali, harali i pljačkali" zemlju. Oni su slijedili židovsku doktrinu iz tohar haneshek, "moralno vođenje rata", dodao je Sharon, politika koja je bila "u živoj suprotnosti s praksom PLO-a da napada samo civilne ciljeve."

Kada je napisao ovo mišljenje, izraelski ministar obrane osobno je cijelu godinu vodio "terorističke" napade u Libanonu.

Kampanja za bombardiranje FLLF-a nastavila se do kraja 1983. Njegovi najsmrtonosniji napadi zabilježeni su na naslovnicama New York Timesa i Washington Posta. Stvarni broj žrtava ove izraelske "terorističke" kampanje vjerojatno nikada neće biti poznat. Ipak, čini se da je posve jasno kako je to napisao Lee O'Brien, dužnosnik UN-a u MERIP-u u listopadu 1983., između 1979. i 1983. bombe FLLF-a ubile su najmanje nekoliko stotina civila ranivši bezbroj više.

Ustani i ubij prvi daje jasnu sliku unutarnjeg djelovanja ove izraelske "terorističke" kampanje. Eksplozivi su "spakirani u vreće praha za pranje rublja Ariel" tako da izgledaju kao "nevina roba" prilikom prolaska kroz blokade na putevima. Žene su odabrane za vožnju "kako bi smanjile vjerojatnost da će automobili biti uhvaćeni" na putu do cilja, a sami automobili "razvijeni su u IDF-ovu izvršnom odjelu za posebne operacije". Kako je jedan izraelski obavještajac rekao Bergmanu:
Uz Sharonovu podršku, učinjene su užasne stvari. Ja nisam vegetarijanac, i podržavao sam i čak sudjelovao u nekim atentatima koje je Izrael izveo. Ali ovdje se govori o masovnom ubijanju radi ubojstva, kako bi se sejao kaos i uzbuna među civilima. Od kada šaljemo magarce koji nose bombe da se raznesu na tržnicama?
Još jedan je dodao:
Iz daljine sam vidio kako jedan automobil eksplodira i ruši čitavu ulicu. Učili smo Libanonce koliko učinkovita automobilska bomba može biti. Sve što smo kasnije vidjeli s Hezbollahom proisteklo je iz onoga što su vidjeli da se dogodilo nakon ovih operacija.
Ustani i ubij prvi objavljena je u veljači 2018. Vrlo je pozitivno recenzirana u američkim medijima. Bergman je održao javne razgovore, bio je intervjuiran na TV informativnim programima, a njegov rad pohvalili su ugledni 'stručnjaci za terorizam.' Knjiga je bila na nekoliko popisa bestselera i nominirana je za brojne nagrade na kraju godine.

Pa ipak, tijekom posljednjih 18 mjeseci Bergmanova izvanredna otkrića o operaciji FLLF nisu niti jednom spomenuta niti raspravljana u američkim medijima. To je slučaj iako su, za razliku od Sarna i Tal-Shira, američki novinari (uključujući istaknute ličnosti poput Thomasa Friedmana, koji je osobno pokrivao FLLF bombaške napada na naslovnici New York Timesau u 1980-ima) djeluju u zemlji u kojoj tisak nije cenzuriran.

Posljedica toga je da u Sjedinjenim Državama uvjeti javne rasprave o Izraelu, Palestincima i "terorizmu" ostaju neizmijenjeni. Palestinci se i dalje predstavljaju kao počinitelji, a nikada žrtve "terorizma". Izraelci se i dalje prikazuju kao žrtve, a nikada počinitelji "terorizma".

Stoga je dopušteno da se ova javna rasprava nastavi kao da se bombardiranje FLLF-a nikada nije dogodilo, kao da Palestinci nikada nisu bili žrtve ove široke kampanje "terorizma", kao da ovu kampanju nije vodio neki od najistaknutijih izraelski ličnosti posljednjih desetljeća, muškarci za koje se više puta tvrdilo da se apsolutno protive "terorizmu", muškarci koji su branili višestruku uporabu sile svoje zemlje kao opravdanu zbog jedinstvene zle prirode prijetnje koju predstavlja "terorizam".

Vrijeme je da se prekine tišina oko izraelske "terorističke" kampanje u Libanonu.

Vrijeme je da se dovede u pitanje valjanost diskursa koji je doveo samo do više nasilja i više smrti, diskurs koji se nikad nije mogao pojaviti zbog čina državne cenzure.

U ime povijesne istine.

U ime stotine zaboravljenih žrtava FLLF-a.

U ime žrtava "terorizma" svugdje, bez obzira na identitet počinitelja.